Moj izbor između dva oca

“Ti više nisi moj sin! Smjesta napusti ovu kuću, i ne vraćaj se dok ne napustiš tu vjeru!”

OTIŠAO sam samo s odjećom koju sam imao na sebi. Te su večeri granate padale po susjedstvu, a ja nisam znao kamo da odem. Prošlo je više od šest godina prije nego što sam se vratio kući.

Što bi moglo oca tako razbjesniti da bi svog vlastitog sina istjerao iz kuće. Pa, dopustite mi da objasnim kako je sve to počelo.

Odrastanje u svijetu ispunjenom mržnjom

Moji roditelji žive u Beirutu, u Libanonu, zemlji nekad poznatoj kao turistička atrakcija. Međutim, od 1975. do 1990. grad je bio žarište razornog rata. Rođen sam 1969. u armenskoj obitelji kao prvo od troje djece. Prema tome, moja sjećanja sežu iz vremena kad je vladao mir.

Moji su roditelji bili pripadnici Armenske apostolske crkve, no majka nas je običavala voditi u crkvu samo dva puta godišnje — na Uskrs i Božić. Tako naša obitelj nije bila zapravo jako religiozna. Unatoč tome poslali su me u srednju evangeličku školu gdje sam dobio religioznu poduku. U to vrijeme religija me nije zanimala.

Jedna stvar koju su mnogi Armenci naučili u djetinjstvu bila je da mrze Turke. Za vrijeme I svjetskog rata Turci su napravili pokolj stotina tisuća Armenaca i zauzeli su većinu Armenije. Godine 1920. istočni dio koji je preostao postao je republika Sovjetskog Saveza. Kao mladić odlučio sam boriti se da se ostvari pravda.

Promjena razmišljanja

Međutim, 1980-ih, kad sam imao petnaestak godina, stvari koje mi je rekao ujak počele su mijenjati moje razmišljanje. Rekao je da će Svemoćni Bog uskoro ispraviti svu nepravdu. Objasnio mi je da će pomoću Kraljevstva za koje je Isus Krist naučio moliti svoje sljedbenike, čak i oni koji su pobijeni u masakrima biti uskrsnuti u život na Zemlji (Matej 6:9, 10; Djela apostolska 24:15; Otkrivenje 21:3, 4).

Bio sam uzbuđen. Želeći saznati više, nastavio sam mu postavljati pitanja. To je vodilo do biblijskog studija, koji se održavao u kući jednog drugog Svjedoka.

Kako sam učio o svom nebeskom Ocu, Jehovi, i sve više i više ga volio, počeo sam se pribojavati da ću se jednoga dana suočiti s teškom odlukom — da izaberem između moje obitelji i Jehove Boga (Psalam 83:18).

Teška odluka za 17-godišnjaka

Na koncu je majka čula da sam se povezao s Jehovinim svjedocima. Bila je jako uzrujana i naredila mi je da prekinem svoj biblijski studij. Kada je uvidjela da mislim ozbiljno u pogledu svojih uvjerenja, zaprijetila je da će kazati ocu. Tada se nisam puno brinuo, misleći da ću moći izaći na kraj sa situacijom i zauzeti čvrst stav bez obzira na oca. Ali prevario sam se.

Kad je otac saznao da se družim s Jehovinim svjedocima postao je bijesan. Prijetio je da će me istjerati iz kuće ako ne prekinem svoj biblijski studij. Rekao sam mu da neću odustati jer je ono o čemu učim istina. Nakon vikanja, deranja i proklinjanja, počeo je plakati poput djeteta. Doslovno me preklinjao da se prestanem družiti s Jehovinim svjedocima.

Emocionalno sam bio u mučnoj dilemi, u dilemi između dva oca — Jehove i njega. Znao sam da me oba jako vole, i želio sam ih obojicu zadovoljiti; ali to se činilo nemogućim. Pritisak je bio veći nego što sam mogao podnijeti. Rekao sam ocu da ću učiniti ono što hoće, zaključujući da bih mogao ponovo započeti studij i postati Svjedok kad budem nešto stariji. Tad sam imao tek 17 godina.

U danima koji su slijedili sramio sam se onoga što sam učinio. Osjećao sam da Jehova sa mnom nije zadovoljan i da nisam vjerovao riječima psalmiste Davida koji je rekao: “Otac moj i mati moja ostaviše me; ali Gospodin neka me prihvati” (Psalam 27:10). Ali ja sam još uvijek bio u srednjoj školi i moji roditelji su pokrivali troškove mog obrazovanja.

Odlučniji stav

Više od dvije godine nisam posjetio svog ujaka niti imao ikakav kontakt sa Svjedocima, jer sam znao da moji roditelji prate svaki moj korak. Jednog dana 1989, kad sam imao 20 godina, naišao sam na jednog Svjedoka kojeg sam poznavao. Vrlo ljubazno je upitao da li bih ga htio posjetiti. Budući da nije ništa spominjao o proučavanju Biblije, na koncu sam ga posjetio.

S vremenom sam počeo proučavati Bibliju i pohađati sastanke Jehovinih svjedoka u Dvorani Kraljevstva. Proučavao sam na svom radnom mjestu, gdje me nitko nije mogao smetati. Na taj sam način bolje upoznao Jehovinu osobnost punu ljubavi i bolje shvatio koliko je važno steći i sačuvati blizak odnos s njim u bilo kojim okolnostima. U kolovozu te iste godine čak sam počeo i drugima prenositi ono što sam naučio.

Do tada moja obitelj nije ništa znala o tome. Međutim, nekoliko dana kasnije moj otac i ja stajali smo opet licem u lice, ali ovog puta bio sam bolje pripremljen za to suočenje. Pokušao je mirno pitati: “Sine, da li je istina da se još uvijek družiš s Jehovinim svjedocima?” Suze su mu bile u očima dok je čekao moj odgovor. Moja majka i sestra tiho su plakale.

Objasnio sam da se tek odnedavno družim sa Svjedocima i da sam odlučio postati jedan od njih. Otada su se stvari brzo odigravale. Otac je vičući izgovarao one riječi koje se nalaze u uvodu ovog članka. Tada me je zgrabio i vikao da me neće pustiti da izađem živ iz kuće. Uspio sam se osloboditi i dok sam trčao niz stepenice čuo sam svog mlađeg brata kako pokušava umiriti oca. “Odsada si ti moj Otac” molio sam se Jehovi. “Izabrao sam tebe, zato te molim pobrini se za mene.”

Represalije

Nekoliko dana kasnije otac je otišao do mog ujaka, misleći da će me tamo naći. Napao ga je želeći ga ubiti, ali su se umiješali Svjedoci koji su bili u posjeti. Otac je otišao, prijeteći da će se vratiti. Kratko vrijeme iza toga stvarno se vratio, i to u pratnji naoružanih pripadnika milicije. Priveli su Svjedoke i mog jako bolesnog ujaka u vojno zapovjedništvo.

Nakon toga pokrenuta je potraga za ostalim Svjedocima u tom području. Također su upali u kuću jednoga od njih. Knjige, uključujući i Biblije, izbacili su na ulicu i spalili čitavu hrpu. Ali to nije bilo sve. Uhapsili su šest Svjedoka kao i nekoliko ljudi koji su sa njima samo proučavali. Sve su ih uveli u jednu malu sobu, ispitivali i potom tukli. Neke su mučili paleći im kožu cigaretama. Vijesti o tom događaju munjevito su se širile po okolici. Milicija me posvuda tražila. Moj otac ih je zamolio da me pronađu i natjeraju da promijenim svoje mišljenje bez obzira na to koju metodu koristili.

Nekoliko dana kasnije milicija je upala u Dvoranu Kraljevstva gdje je jedna skupština održavala sastanak. Izbacili su iz dvorane cijelu skupštinu — muškarce, žene i djecu. Zaplijenili su njihove Biblije i naredili im da pješače do zapovjedništva milicije, gdje su ih ispitivali.

Bijeg u Grčku

Cijelo to vrijeme o meni se brinula jedna obitelj Svjedoka, daleko od tih nemirnih događaja. Mjesec dana kasnije napustio sam zemlju i otišao u Grčku. Po dolasku tamo, predao sam svoj život Jehovi Bogu i krstio sam se u znak svog predanja.

U Grčkoj sam osjetio ljubavlju prožetu brigu duhovnog bratstva koje je uključivalo ljude brojnih nacionalnosti — uključujući i Turke. Iskusio sam istinitost Isusovih riječi: “Nema nikoga koji je ostavio kuću, ili braću, ili sestre, ili oca, ili mater, ili ženu, ili djecu, ili zemlju, mene radi i evangjelja radi, a da ne će primiti sad u ovo vrijeme sto puta onoliko kuća, i braće, i sestara, i otaca, i matera, i djece, i zemlje, u progonjenju, a na onome svijetu život vječni” (Marko 10:29, 30).

Sljedeće tri godine ostao sam u Grčkoj. Iako sam pisao ocu nekoliko puta, nikada nije odgovorio. Kasnije su mi rekli da kad god bi prijatelji navratili i pitali za mene, on bi rekao: “Ja nemam sina pod tim imenom.”

Ponovno zajedno nakon šest godina

Vratio sam se živjeti u Beirut 1992, nakon završetka rata. Preko prijatelja obavijestio sam oca o svojoj želji da se vratim kući. Odgovorio mi je da ću biti dobrodošao — ali jedino ako napustim svoju vjeru. Tako sam sljedeće tri godine živio u unajmljenom stanu. A onda je u studenom 1995. otac iznenada došao na moje radno mjesto i zatražio da me vidi. U to vrijeme nisam bio na poslu, pa je ostavio poruku da želi da se vratim kući. U početku mi je to bilo teško povjerovati. I tako, vrlo neodlučno, otišao sam da ga vidim. Bio je to ponovni susret pun emocija. Rekao je da više nema ništa protiv toga što sam Svjedok i da želi da dođem kući!

Danas služim kao kršćanski starješina i punovremeni propovjednik u jednoj skupštini armenskog govornog područja. Često nailazim na ljude poput mog oca koji se protive članovima obitelji zato što ovi služe Jehovi. Uvidio sam da je otac iskreno vjerovao da čini dobru stvar protiveći se mom obožavanju. Biblija upravo priprema kršćane govoreći da mogu očekivati protivljenje u obitelji (Matej 10:34-37; 2. Timoteju 3:12).

Nadam se da će jednoga dana moj otac i ostatak moje obitelji dijeliti moju biblijsku nadu o dolazećem boljem svijetu. Tada više neće biti ratova ili masakriranja, i ljude se više neće tjerati iz njihovih zemalja, ili proganjati radi pravednosti (2. Petrova 3:13). Isto tako, ljudi više neće morati izabirati između dvije, njihovim srcima vrlo drage, stvari. (Prilog suradnika.)