Što kaže Biblija?

Moraju li kršćanski svećenici biti u celibatu?

STRIKTNO govoreći, celibat je nevjenčani status. Međutim, prema djelu The New Encyclopædia Britannica, taj se izraz “obično koristi u povezanosti s ulogom koju pojedinac koji je u celibatu ima kao vjerski službenik, teološki stručnjak ili kao vjernik”. Izraz “koji je u celibatu” označava “one čiji je nevjenčani status posljedica nekog svetog zavjeta ili čina samoodricanja ili pak uvjerenja da je to nekome preporučljivije zbog njegovog vjerskog položaja ili zbog stupnja njegove vjerske ozbiljnosti”.

U prošlosti su neke istaknute religije prihvatile celibat kao zahtjev za svoje svećenike. Međutim, u katolicizmu je više nego u bilo kojoj drugoj religiji kršćanskog svijeta celibat postao prepoznatljivo obilježje. Danas pitanje katoličkog celibata izaziva poprilične polemike. Časopis The Wilson Quarterly pisao je kako se iz “mnoštva studija koje su načinjene proteklih desetljeća zaključuje da obavezni celibat, koji je još od 12. stoljeća zahtjev za katoličke svećenike, predstavlja korijen crkvenih problema u vezi sa zaređivanjem i zadržavanjem svećenika”. Prema riječima sociologa Richarda A. Schoenherra, “nepobitne činjenice o povijesnim i društvenim promjenama odnose prevagu nad celibatskim imperativom za katoličke svećenike”. Kakvo je biblijsko gledište o celibatu?

Brak ili samaštvo?

U čitavoj je povijesti bilo nebrojeno mnogo pobožnih muškaraca i žena, pripadnika raznoraznih religija, koji su se sami odlučili za celibat. Zašto? U mnogim slučajevima razlog je bio taj što su smatrali da su tjelesne, materijalne stvari “leglo zla”. Iz toga je proizišla filozofija da se duhovna čistoća može postići jedino potpunim uzdržavanjem od spolnog općenja. Međutim, to nije biblijsko gledište. U Bibliji se na brak gleda kao na čist, sveti dar od Boga. Izvještaj o stvaranju iz 1. Mojsijeve jasno pokazuje da je brak ‘dobar’ u Božjim očima i da očito ne predstavlja zapreku za duhovno čist odnos s Bogom (1. Mojsijeva 1:26-28, 31; 2:18, 22-24; pogledajte i Priče Salamunove 5:15-19).

Apostol Petar i drugi priznati Božji sluge koji su bili na položajima autoriteta u ranoj kršćanskoj skupštini bili su oženjeni muškarci (Matej 8:14; Djela apostolska 18:2; 21:8, 9; 1. Korinćanima 9:5). To se jasno vidi iz uputstava koja je apostol Pavao dao Timoteju u vezi s imenovanjem skupštinskih nadglednika, ili ‘biskupa’. On piše: “Biskup dakle treba da je besprijekoran, muž jedne žene” (1. Timoteju 3:2, Ša, naglašeno od nas). Zapazite da tu nema apsolutno nikakve naznake da bi zbog nečeg bilo neprikladno da “biskup” bude oženjen. Pavao je jednostavno ukazao na to da “biskup” ne smije biti poligamist; ako je oženjen, treba imati samo jednu ženu. Ustvari, McClintockova i Strongova Cyclopedia of Biblical, Theological, and Ecclesiastical Literature zaključuje: “Nijedan ulomak iz N[ovog] Z[avjeta] ne može se interpretirati kao zabrana ženidbe svećenstvu u okviru uredbi Evanđelja.”

Premda visoko cijeni brak, Biblija nipošto ne osuđuje samaštvo ukoliko je ono rezultat nečije slobodne odluke. Biblija ga preporučuje kao način života koji je za neke pojedince poželjan (1. Korinćanima 7:7, 8). Isus Krist je rekao da se neki muškarci i žene samoinicijativno odlučuju za samaštvo (Matej 19:12). Zašto? Ne zato što brak sam po sebi donosi nešto nečisto što bi ometalo njihov duhovni rast. Oni se odlučuju za taj put naprosto zato da bi mogli usmjeriti svoje napore na vršenje Božje volje u vremenu koje su smatrali hitnim.

Kako je došlo do obaveznog celibata

Međutim, stvari su se izmijenile u stoljećima koja su uslijedila nakon Kristovog vremena. U prva tri stoljeća naše ere “bilo je i oženjenih i neoženjenih svećenika”, objašnjava David Rice, dominikanac koji je radi ženidbe napustio svećenički poziv. A onda su oni koji su se izjašnjavali kao kršćani potpali pod utjecaj nečeg što je jedan vjerski pisac opisao kao “mješavinu grčkih i biblijskih ideja”, mješavinu iz koje je proizišlo iskrivljeno gledište o spolnim odnosima i braku.

Dakako, i dalje je bilo osoba koje su ostale u samaštvu naprosto zato “da bi imale potpunu slobodu da [se] posvete djelu Božjeg kraljevstva”. No druge su u većoj mjeri motivirale poganske filozofije koje su prihvatili. U djelu The New Encyclopædia Britannica stoji: “Vjerovanje da je spolni odnos prljav i nespojiv sa svetošću pojavilo se [u takozvanoj kršćanskoj crkvi] kao prevladavajući motiv za prakticiranje celibata.”

Rice kaže da je u četvrtom stoljeću crkva “zabranila oženjenim svećenicima da imaju spolni odnos u noći prije slavljenja euharistije”. Kad je crkva uvela svakodnevnu euharistiju, to je značilo da se svećenici moraju stalno uzdržavati od spolnih odnosa. S vremenom se svećenicima potpuno zabranilo sklapanje braka. Tako je celibat postao obavezan za svakog tko bi želio služiti u crkvi kao svećenik.

Apostol Pavao je upozorio upravo na takav razvoj događaja. On je napisao: “Duh je izričito rekao da će u posljednjim vremenima biti nekih koji će napustiti vjeru i odabrati da slušaju prijevarne duhove i nauke koje potječu od đavolâ (...) Oni će govoriti da je brak zabranjen” (1. Timoteju 4:1, 3, Jerusalem Bible).

“Mudrost opravdaše njezina djela”, rekao je Isus Krist (Matej 11:19, St). O nerazumnosti odstupanja od Božjih mjerila svjedoče njezina djela ili posljedice. Pisac David Rice intervjuirao je mnoge svećenike diljem svijeta na temu obaveznog celibata. Neki s kojima je razgovarao rekli su: “Ostaješ svećenik, pomažeš ljudima najbolje što možeš i istovremeno diskretno koristiš to što ti pobožne žene koje ti se dive spremno nude spolne odnose.”

Citirajući Mateja 7:20 (St), Rice navodi: “‘Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima’, rekao je Isus.” Zatim komentira tragediju koja je proizišla iz nametnutog celibata: “Plodove prisilnog celibata čine tisuće muškaraca koji žive dvostrukim životom, tisuće žena čiji je život upropašten, tisuće djece koje su se njihovi zaređeni očevi odrekli, a da i ne spominjemo koliko pate sami svećenici.”

Častan brak je blagoslov od Boga. Nametnuti celibat pokazao se štetnim u duhovnom pogledu. S druge strane, samaštvo koje je rezultat nečije slobodne odluke, premda nije bezuvjetno potrebno za postizanje svetosti ili za spasenje, pokazalo se vrijednim i korisnim te duhovno zadovoljavajućim načinom života za neke pojedince (Matej 19:12).

[Zahvala na stranici 16]

Life