Kaotično vrijeme

NA RAZNORAZNE načine većina nas ovisi o fosilnim gorivima. Vozimo automobile i druga vozila s benzinskim motorima ili dizel-motorima. Koristimo struju koju proizvode elektrane, koje kao pogonsko gorivo koriste ugljen, zemni plin ili naftu. Koristimo drvo, drveni ugljen, zemni plin i ugljen da bismo kuhali ili se grijali. Svim tim aktivnostima povećava se koncentracija ugljik-dioksida u atmosferi. Ovaj plin zadržava toplinu koju Sunce emitira.

Našim se aktivnostima u atmosferi povećava koncentracija i drugih stakleničkih plinova koji zadržavaju toplinu. Dušik-oksidul oslobađa se u atmosferu iz dušičnih gnojiva koja se koriste u poljoprivredi. Metan ispuštaju rižina polja i stočna tovilišta. Klorofluorougljici (CFC-i) posljedica su proizvodnje stiropora i drugih industrijskih postupaka. CFC-i ne samo da zadržavaju toplinu već i uništavaju Zemljin ozonski omotač u stratosferi.

Osim CFC-a, čija je emisija sada zakonski regulirana, ovi plinovi koji zadržavaju toplinu sve se više ispuštaju u atmosferu. To je djelomično zbog toga što raste broj stanovnika na Zemlji, a time i potrošnja energije te industrijska i poljoprivredna aktivnost. Prema Agenciji za zaštitu okoliša sa sjedištem u Washingtonu, ljudi su trenutno odgovorni za šest milijardi tona ugljik-dioksida i drugih stakleničkih plinova koji se svake godine oslobode u atmosferu. Ovi staklenički plinovi neće se samo tako razgraditi; mogu se još desetljećima zadržati u atmosferi.

Znanstvenici su uglavnom sigurni u dvije stvari. Prvo, posljednjih se desetljeća i stoljeća količina ugljik-dioksida i drugih stakleničkih plinova u atmosferi povećala. Drugo, u posljednjih stotinu godina prosječna temperatura na površini Zemlje povećala se između 0,3 i 0,6 Celzijevih stupnjeva.

Stoga se javlja sljedeće pitanje: Postoji li kakva veza između globalnog zagrijavanja i povećane koncentracije stakleničkih plinova koji su posljedica čovjekove aktivnosti? Neki znanstvenici kažu da to vjerojatno nije slučaj, ističući da se ovaj porast temperature kreće unutar granica prirodnih odstupanja i da je možda Sunce odgovorno za to. Međutim, mnogi se klimatolozi slažu s onim što je rečeno u izvještaju Međudržavnog panela za klimatske promjene. U izvještaju je navedeno da porast temperature “vjerojatno nije u cijelosti prirodne naravi” te da “dokazi upućuju na to da ljudi u velikoj mjeri utječu na globalnu klimu”. Ipak, još se uvijek javljaju nedoumice oko toga da li čovjekova aktivnost uzrokuje zagrijavanje planete — a naročito oko toga kojom bi se brzinom planeta mogla zagrijavati u 21. stoljeću te kakve bi točno mogle biti posljedice.

Nedoumice pokreću debate

Kada klimatolozi predviđaju budući efekt staklenika, oslanjaju se na klimatske modele koje izrađuju najbrži i najsnažniji svjetski kompjuteri. Međutim, Zemljinu klimu određuju krajnje složena međudjelovanja Zemljine rotacije, atmosfere, oceanâ, ledenih masa, konfiguracije tla i Sunca. Budući da je uključeno toliko mnogo faktora, s tako dalekosežnim djelovanjem, nikakav kompjuter ne može sa sigurnošću predvidjeti što će se za 50 ili 100 godina dogoditi. Časopis Science nedavno je primijetio: “Mnogi klimatolozi upozoravaju da još uopće nije sigurno da li se ljudskim aktivnostima počela zagrijavati planeta — ili koliko će ozbiljno zatopliti uslijed efekta staklenika.”

Zahvaljujući nedoumicama lako je demantirati mogućnost postojanja bilo kakve prijetnje. Znanstvenici koji su skeptični u pogledu globalnog zagrijavanja, zajedno s moćnim industrijama kojima u ekonomskom pogledu odgovara da se zadrži status quo, tvrde da sadašnja saznanja ne opravdavaju poduzimanje protumjera koje bi mogle puno koštati. Na kraju krajeva, kažu oni, budućnost možda i nije tako crna kao što neki ljudi misle.

Ekolozi uzvraćaju udarac pa kažu da znanstvene nedoumice ne bi smjele vodeće političare uljuljkati u spokojstvo. Iako je istina da se klima u budućnosti možda neće baš toliko pogoršati kao što neki strahuju, isto je tako moguće da situacija bude i gora! Osim toga, iako ne znamo sa sigurnošću što će se dogoditi u budućnosti, zaključuju oni, to ne znači da se ništa ne bi trebalo poduzeti da bi se rizik sveo na najmanju moguću mjeru. Ljudi koji, naprimjer, prestaju pušiti ne traže da im se prvo znanstveno dokaže da će za 30 ili 40 godina sigurno dobiti rak pluća ukoliko ne prestanu pušiti. Oni prestanu pušiti zato što uviđaju rizik i žele ga sasvim umanjiti ili ga eliminirati.

Što se poduzima?

Budući da se tolike rasprave vode o opsegu problema globalnog zagrijavanja — pa čak i o tome da li problem uopće postoji — ne iznenađuje da se javljaju podvojena mišljenja oko toga što bi se trebalo poduzeti. Ekološke grupe već godinama populariziraju široku upotrebu energetskih izvora koji ne onečišćavaju okoliš. Može se iskoristiti Sunčeva energija, energija vjetra, rijeka i podzemnih rezervoara vodene pare i vruće vode.

Ekolozi također potiču vlade da donesu zakone kojima bi se umanjila emisija plinova koji zadržavaju toplinu. A vlade reagiraju na to potpisivanjem sporazuma. Naprimjer, na Summitu o planeti Zemlji održanom u Rio de Janeiru (Brazil) predstavnici nekih 150 zemalja potpisali su sporazum kojim su se obavezali da će njihove zemlje smanjiti emisiju stakleničkih plinova, naročito ugljik-dioksida. Cilj je bio da se do 2000. godine emisija stakleničkih plinova u industrijaliziranim zemljama smanji na razinu iz 1990. Iako je samo nekoliko zemalja u tom pogledu postiglo stanovit uspjeh, većina bogatih zemalja nije ni blizu toga da održi svoje skromno obećanje. Umjesto smanjenja, većina zemalja odgovorna je za stvaranje stakleničkih plinova u dosad neviđenim razmjerima. U Sjedinjenim Državama, naprimjer, smatra se da će do 2000. godine emisija ugljik-dioksida biti vjerojatno 11 posto veća od one iz 1990.

Odnedavna se počelo raditi na tome da se “osnaže” međunarodni sporazumi. Umjesto da smanjenja budu dobrovoljna, kao što je to bio slučaj u sporazumu iz 1992, javljaju se zahtjevi da se željene razine emisije stakleničkih plinova odrede kao obavezne.

Cijena promjena

Politički vođe rado bi da ih se smatra prijateljima Zemlje. Međutim, oni također pomno vode brigu o tome kako bi se promjene mogle odraziti na gospodarstvo. Budući da 90 posto svijeta energetske potrebe zadovoljava korištenjem fosilnih goriva, kako izvještava časopis The Economist, odustajanje od njihove upotrebe značilo bi velike promjene; a kolika bi bila cijena te promjene, o tome se još vode žestoke rasprave.

Koliko bi koštalo da do 2010. emisija stakleničkih plinova bude za deset posto manja od emisije iz 1990? Odgovor ovisi o tome kome upućujete to pitanje. Razmotrite gledišta koja vladaju u Sjedinjenim Državama, zemlji koja godišnje ispusti u atmosferu više stakleničkih plinova nego bilo koja druga država. Veliki industrijski instituti upozoravaju da bi takva redukcija američko gospodarstvo svake godine koštala milijarde dolara te da bi zbog toga 600 000 ljudi ostalo bez posla. Za razliku od toga, ekolozi kažu da bi postizanjem tog istog cilja gospodarstvo svake godine uštedilo milijarde dolara i stvorilo 773 000 novih radnih mjesta.

Unatoč tome što ekološke grupe pozivaju na neodložnu akciju, moćne industrije — proizvođači automobila, naftne kompanije i proizvođači ugljena, da nabrojimo samo nekoliko — troše poprilična novčana sredstva te koriste svoj utjecaj kako bi opasnost koja prijeti od globalnog zagrijavanja prikazali nevažnom, a preuveličali ekonomske posljedice prelaska s fosilnih goriva na druge energetske izvore.

Rasprava se nastavlja. Međutim, ako ljudi mijenjaju klimu i ne poduzimaju ništa više osim što o tome razgovaraju, onda će izreka koja kaže da svi pričaju o vremenu, a nitko ništa ne čini u vezi s vremenom, poprimiti novo i zlokobno značenje.

[Okvir na stranici 5]

Protokol iz Kyota

U prosincu 1997. više od 2 200 delegata iz 161 zemlje sastalo se u Kyotu (Japan) da sastavi sporazum, ili protokol, kojim bi se poduzelo nešto u pogledu prijetećeg globalnog zagrijavanja. Nakon što su više od tjedan dana vodili rasprave, delegati su zaključili da do 2012. razvijene zemlje trebaju smanjiti emisiju stakleničkih plinova u prosjeku na razinu nižu za 5,2 posto od razine iz 1990. Kazne za kršitelje ovog sporazuma trebale bi se naknadno ustanoviti. Koliko će smanjenje od 5,2 posto značiti, ako pretpostavimo da će se sve zemlje pridržavati ovog dogovora? Očito, vrlo malo. Časopis Time je izvijestio: “Tek bi redukcija od 60% značajnije umanjila koncentraciju stakleničkih plinova koji se nagomilavaju u atmosferi još od početka industrijske revolucije.”

[Okvir/grafički prikaz na stranici 7]

(Vidi publikaciju)

Prikaz efekta staklenika

Efekt staklenika: Zemljina atmosfera poput staklenih površina staklenika zadržava Sunčevu toplinu. Zrake Sunca zagrijavaju Zemlju, ali toplina koja se stvara — nošena infracrvenim zračenjem — ne može lako nestati iz atmosfere. Umjesto toga, staklenički plinovi zaustavljaju zračenje i dio njega reflektiraju na Zemlju, pridonoseći na taj način zagrijavanju Zemljine površine.

1. Sunce

2. Zadržano infracrveno zračenje

3. Staklenički plinovi

4. Zračenje koje prođe kroz atmosferu

[Okvir/grafički prikaz na stranicama 8 i 9]

(Vidi publikaciju)

Sile koje utječu na klimu

Ako želimo razumjeti aktualne rasprave oko globalnog zagrijavanja, onda trebamo razumjeti strahopoštovanja vrijedne sile koje oblikuju našu klimu. Razmotrimo neke osnovne činjenice.

1. Sunce — izvor topline i svjetlosti

Život na Zemlji ovisi o ogromnoj nuklearnoj peći koju nazivamo Sunce. Veće od milijun zemaljskih kugli, Sunce je uvijek pouzdan izvor topline i svjetlosti. Kad bi Sunce odašiljalo manju količinu energije, naša bi planeta bila okovana ledom; u suprotnom, Zemlja bi se pretvorila u uzavreli kotao. Budući da Zemlja kruži na udaljenosti od skoro 150 milijuna kilometara od Sunca, ona prima svega polovicu milijarditog dijela energije koju Sunce zrači. Ipak, to je upravo odgovarajuća količina za stvaranje klime u kojoj život može bujati.

2. Atmosfera — Zemljin topli pokrivač

Sunce nije jedini faktor koji određuje temperaturu na Zemlji; i atmosfera igra u tome naročito važnu ulogu. Zemlja i Mjesec nalaze se na istoj udaljenosti od Sunca, tako oba planeta primaju otprilike jednaku količinu topline od Sunca. Međutim, dok je prosječna temperatura Zemlje 15 Celzijevih stupnjeva, Mjesečeva prosječna temperatura iznosi hladnih -18 Celzijevih stupnjeva. Odakle ta razlika? Zemlja ima atmosferu, a Mjesec je nema.

Naša atmosfera — Zemljin povoj od kisika, dušika i drugih plinova — zadržava dio Zemljine topline, a ostatak propušta. Taj se proces često uspoređuje sa staklenikom. Staklenik je, kao što vjerojatno znate, prostor omeđen zidovima i krovom od stakla ili plastike. Sunčeve zrake lako prodiru u staklenik i zagrijavaju unutrašnjost. Krov i zidovi istovremeno usporavaju gubljenje topline.

Tako i atmosfera propušta Sunčeve zrake koje potom zagrijavaju Zemljinu površinu. Zemlja zatim šalje toplinsku energiju nazad u atmosferu u vidu infracrvenog zračenja. Velik dio ovog zračenja ne odlazi direktno u svemir zbog toga što određeni plinovi u atmosferi apsorbiraju toplinu i nanovo je usmjeravaju prema Zemlji, dodatno zagrijavajući Zemlju. Ovaj proces zagrijavanja naziva se efekt staklenika. Ako atmosfera ne bi na ovaj način zadržavala Sunčevu toplinu, Zemlja bi bila beživotna poput Mjeseca.

3. Vodena para — najvažniji staklenički plin

Devedesetdevet posto naše atmosfere sastoji se od dva plina: dušika i kisika. Iako ovi plinovi igraju presudnu ulogu u složenim ciklusima o kojim ovisi život na Zemlji, nemaju gotovo nikakvu izravnu ulogu u reguliranju klime. Zadatak reguliranja klime preuzima preostali 1 posto atmosfere, staklenički plinovi koji zadržavaju toplinu, a u koje spadaju vodena para, ugljik-dioskid, dušik-oksidul, metan, klorofluorougljici i ozon.

Najvažniji staklenički plin — vodena para — najčešće se uopće ne smatra plinom, budući da smo navikli razmišljati o vodi u tekućem obliku. Ipak, svaka molekula vodene pare u atmosferi oboružana je toplinskom energijom. Naprimjer, kad se para u oblaku ohladi i zgusne, dolazi do oslobađanja energije, uzrokujući snažne konvektivne struje. Dinamičko kretanje vodene pare u atmosferi igra presudnu i složenu ulogu u određivanju i vremena i klime.

4. Ugljik-dioksid — neophodan za život

Plin koji se najčešće spominje u raspravama o globalnom zagrijavanju jest ugljik-dioksid. Bilo bi pogrešno da ugljik-dioksid jednostavno proglasimo polutantom. Ugljik-dioksid jedan je od presudnih sastojaka u procesu fotosinteze pomoću kojeg zelene biljke stvaraju sebi hranu. Ljudi i životinje udišu kisik, a izdišu ugljik-dioksid. Biljke koriste ugljik-dioksid, a oslobađaju kisik. To je, ustvari, jedan od načina na koji je Stvoritelj osigurao uvjete za život na Zemlji.a Međutim, prevelika količina ugljik-dioksida u atmosferi bila bi, vjerojatno, kao da stavimo dodatni pokrivač na krevet. Mogla bi uzrokovati zatopljenje.

Složeni niz sila

Sunce i atmosfera nisu jedini činioci koji određuju klimu. U to su također uključeni oceani i ledene kape, minerali i vegetacija na površini, Zemljini ekosistemi, zapravo čitav niz biogeokemijskih procesa te mehanika kutnog gibanja Zemlje po njenoj stazi. Proučavanje klime uključuje gotovo sve geoznanosti.

Sunce

Atmosfera

Vodena para (H₂0)

Ugljik-dioksid (CO₂)

[Bilješka]