Briga za djecu — religija i zakon
U BRAKORAZVODNIM parnicama i parnicama u kojima se rješava pitanje povjeravanja djece na čuvanje i odgoj, religija može biti jedan važan činilac — ali i otežavajući činilac. Naprimjer, mogu se pojaviti pitanja poput sljedećih:
Da li bi sudac trebao uzeti u obzir iskaz u kojem se tvrdi da je jedan roditelj nepodoban da mu se dijete povjeri na čuvanje i odgoj zato što je taj roditelj pripadnik određene religije, naročito neke manjinske religije? Da li bi sudac trebao uzeti u obzir iskaz u vezi s religioznim vjerovanjima i običajima roditelja kako bi mogao utvrditi koja bi religija po njegovom mišljenju bila najbolja za dijete? Da li bi potom trebao donijeti odluku da se dijete odgaja u toj religiji te da se zabrani da dijete dolazi u doticaj s drugim religijama?
Danas sve više ljudi stupa u brak s osobama koje imaju drugo religiozno i etničko porijeklo. Stoga kad se ovi parovi razvode, djeca su možda već povezana s dvije religiozne zajednice. Ponekad je roditelj koji je uključen u brakorazvodni postupak možda nedavno prihvatio određenu religiju koja je različita od religije kojoj je taj roditelj ranije pripadao. Povezanost s novom religijom može biti stabilizirajući faktor u životu tog roditelja i nešto što je njemu vrlo važno, ali nije blisko djeci. Stoga se javlja jedno drugo pitanje: Može li sud zabraniti roditelju da vodi djecu na religiozne sastanke te religije samo zato što je različita od religije koju su roditelji ranije prakticirali?
To su teška pitanja. Ona zahtijevaju da sudac uzme u obzir ne samo potrebe djeteta već i interese i prava roditeljâ.
Temeljna prava roditeljâ i djece
Istina je da na suce mogu utjecati njihova vlastita vjerska gledišta. No u mnogim se zemljama vjerska prava roditeljâ i djeteta vjerojatno neće zanemariti. Ustavi tih zemalja možda onemogućuju sucima da ograniče temeljno pravo roditeljâ da odlučuju o odgoju djeteta, među ostalim i o obrazovnoj i vjerskoj poduci djeteta.
S druge strane, i dijete ima pravo da mu roditelji pruže takav odgoj. Prije nego što sudac može upotrijebiti svoje zakonsko pravo da se umiješa u stvari religioznog odgoja djeteta, sudu se moraju predočiti uvjerljivi dokazi da “određeni religiozni običaji predstavljaju neposrednu i stvarnu opasnost za fizičku dobrobit djeteta” (naglašeno od nas). Samo obična neslaganja oko religije ili čak neprijateljstvo između roditelja zbog religije nisu dovoljan razlog da bi se opravdalo uplitanje države u to pitanje.
U Nebraski (SAD), razuman stav jedne majke koja je Jehovin svjedok, u sporu oko rješavanja pitanja povjeravanja djece na čuvanje i odgoj, ilustrira kako ovi zakonski propisi štite i roditelje i djecu. Otac koji nije Jehovin svjedok nije želio da njihova kći prisustvuje vjerskim sastancima Jehovinih svjedoka u Dvorani Kraljevstva. Niži je sud stao na očevu stranu.
Majka je zatim uložila žalbu Vrhovnom sudu Nebraske. Obrazložila je da nema dokaza da ijedna aktivnost Jehovinih svjedoka predstavlja neposrednu ili stvarnu opasnost za dobrobit djeteta. Majka je na sudu izjavila da bi se “prisustvovanjem i sudjelovanjem u religioznim aktivnostima i jednog i drugog roditelja (...) djetetu pružio temelj da odluči kojoj bi religiji radije pripadalo kad dostigne odgovarajuću dob da bi bilo sposobno donijeti takvu odluku”.
Viši je sud opozvao odluku nižeg suda i dosudio da je “[niži] sud zloupotrijebio svoju ovlast u ograničavanju prava majke kao roditelja kojem je dijete povjereno na čuvanje i odgoj da ima nadzor nad vjerskim odgojem svog maloljetnog djeteta”. Nije bilo apsolutno nikakvog dokaza da je djetetu štetilo to što je prisustvovalo vjerskim sastancima u Dvorani Kraljevstva Jehovinih svjedoka.
Prava roditelja kojima djeca nisu povjerena na čuvanje i odgoj
Razvedeni roditelji ponekad putem sporova oko vjerskog odgoja pokušavaju steći kontrolu nad djecom. Naprimjer u slučaju Khalsa protiv Khalse iz New Mexica (SAD), oba su roditelja dok su bili u braku prakticirali religiju sikha. Ali ubrzo nakon razvoda majka je prešla na katolicizam i počela odgovarati djecu od prakticiranja sikhizma.
Otac je bio uznemiren i pokrenuo parnicu u pokušaju da ostvari veća prava na temelju kojih bi mogao vjersku poduku svoje djece usmjeriti prema religiji sikha. Kako je istražni sud reagirao na očev zahtjev? Odbio ga je. Istražni sud došao je do zaključka da “djeca kad su bila s [njim] nisu mogla birati žele li ili ne žele sudjelovati u bilo kojoj aktivnosti sikha, a to se odnosilo i na crkvene aktivnosti te aktivnosti vezane za sikhski kamp ili sikhski dječji vrtić”.
Otac se žalio na odluku Apelacionom sudu New Mexica. Ovaj viši sud složio se s ocem i opozvao odluku istražnog suda. Apelacioni je sud izjavio: “Sudovi bi se trebali držati politike nepristranosti u pogledu religija, te bi na ovim osjetljivim područjima koje ustav štiti trebali intervenirati samo onda kada postoje jasni i čvrsti dokazi da se djeci nanosi šteta. Ograničenja na ovom području predstavljaju opasnost da će granice koje je nametnuo sud povrijediti slobodu obožavanja roditelja ili će se smatrati da imaju takav efekt, što je protuustavno.”
Takva odluka u skladu je s velikim brojem načela koja su čvrsto utemeljena u mnogim zemljama. Razuman roditelj razmotrit će ova načela. Pored njih, kršćanski će roditelj pažljivo promisliti o tome da dijete ima potrebu da održava vezu s oba roditelja, kao i o djetetovoj obavezi da iskazuje čast i majci i ocu (Efežanima 6:1-3).
Izvansudska nagodba
Iako izvansudska nagodba može imati manje formalan karakter nego rasprava pred sucem, roditelj toj stvari neće olako pristupiti. Bilo kakvi zajednički sporazumi ili uvjeti dogovoreni u takvom postupku rješavanja pitanja povjeravanja djece na čuvanje i odgoj mogu postati pravomoćni sudskim odlukama koje potom usljeđuju. Stoga bi bilo uputno da se roditelj posavjetuje s iskusnim odvjetnikom koji je specijaliziran za obiteljsko pravo kako bi bio siguran da će se sve stvari vezane za stjecanje prava na čuvanje i odgoj djece odgovarajuće i pravedno riješiti.
Svaki bi roditelj trebao odvojiti vrijeme da se pripremi za ovakvu nagodbu. Roditeljevo držanje i vladanje tijekom ovog postupka mogu uvelike utjecati na ishod. Roditelji koji se razvode su pri brakorazvodnoj parnici vrlo često toliko preplavljeni emocijama da izgube iz vida važne stvari: Što je najbolje za dijete? Što je djetetu potrebno da se može mentalno, emocionalno i fizički razvijati?
Zapamtite da prilikom ovog postupka najvažnije stvari s pravnog stajališta nisu religiozne ili druge osobne razlike, već kako da roditelji nađu zajednički jezik i dogovore se na dobrobit djece. Roditelj će se možda suočiti s religioznim ili drugim predrasudama, neočekivanim pitanjima ili smicalicama kojima ga se želi uznemiriti i smesti. Mane svakog roditelja mogle bi se javno otkriti ili čak preuveličati. Međutim, kad oni koji su u ovaj postupak uključeni ostanu razumni, može se doći do rješenja.
Ponekad može djelovati kao da se izvansudska nagodba otegla i postala izvor frustracija. Alternativa nagodbi jest poduža sudska parnica koja donosi sa sobom neugodan publicitet, financijske troškove te se loše odražava na dijete. A to je, u svakom slučaju, manje poželjno. Kao i u vezi sa svim ozbiljnim problemima u životu, tako se i u vezi s izvansudskom nagodbom kršćanski roditelj treba moliti, imajući na umu nadahnuti poziv da ‘predamo Gospodinu put svoj i uzdamo se u njega i on će učiniti’ (Psalam 37:5).
No što ako se ne može doći do rješenja, pa sudac dijete povjeri na čuvanje i odgoj drugom roditelju? Ili što ako je jedan od roditelja koji se razvode isključen iz kršćanske skupštine? Također, kako bi se trebalo gledati na povjeravanje djece na čuvanje i odgoj oboma roditeljima te povjeravanje djece na čuvanje i odgoj samo jednom roditelju? Ova će se pitanja i s njima povezana biblijska načela razmatrati u sljedećem članku.
[Okvir na stranici 6]
Tri važne osobine
Sudac za obiteljske slučajeve kojeg je intervjuirao Probudite se! rekao je da su tri sljedeće osobine one na koje između drugih važnih osobina gleda kod roditelja:
Razumnost — spremnost da se dozvoli drugom roditelju da u najvećoj mogućoj mjeri ima pristup djetetu (kad nema fizičke ili moralne opasnosti za dijete)
Tankoćutnost — svjesnost djetetovih emocionalnih potreba
Samosvladavanje — uravnotežen obiteljski život koji će doprinijeti mirnoj atmosferi u kojoj će se dijete moći
[Okvir na stranici 6]
Pravne smjernice
Definirajući smjernice, neki su suci pokušali izbjeći nepotrebne rasprave oko roditeljevih religioznih uvjerenja. Naprimjer:
1. Trebao bi se poticati smislen odnos između djeteta i oba roditelja. John Sopinka, sudac Vrhovnog suda Kanade, izjavio je da bi se svakom roditelju trebalo dozvoliti “da se uključi u one aktivnosti koje doprinose tome da njegov pravi identitet dođe do izražaja [uključujući i prakticiranje svoje religije]. Roditelj koji ima pravo kontaktiranja s djetetom ne bi se trebao pretvarati da je netko drugi ili voditi lažan život dok je dijete kod njega u posjeti.”
2. Zabraniti roditelju koji ima pravo kontaktiranja s djetetom da uči dijete svojim religioznim vjerovanjima predstavlja kršenje roditeljeve slobode vjeroispovijedi, osim kad postoje jasni i čvrsti dokazi da djetetu prijeti neposredna i stvarna opasnost.
[Slika na stranici 7]
Suci imaju tešku odgovornost u slučajevima vezanim za rješavanje pitanja povjeravanja djece na čuvanje i odgoj
[Slika na stranici 8]
Posrednik u izvansudskim nagodbama može pomoći roditeljima da otklone neslaganja bez dugih sudskih procedura