Matera — grad jedinstvenih pećinskih nastambi
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ ITALIJE
PRIJE 50-ak godina neki su smatrali da su se čudne nastambe pretvorile u svojevrstan Danteov “pakao”, što je navelo vlasti da narede evakuaciju iz tog područja. Sada su djelomično ponovo nastanjene i čak su uvrštene u Svjetsku kulturnu i prirodnu baštinu, pod zaštitom Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO).
O čemu govorimo? I zašto su te nastambe tijekom vremena izazivale tako različite reakcije? Odgovor na prvo pitanje je jednostavan: Riječ je o Sassima (što na talijanskom doslovno znači “Stijene”) iz Matere, na jugu Italije, malo iznad potpetice talijanske “čizme”. No da bismo odgovorili na drugo pitanje, trebamo razumjeti što su to Sassi i bolje upoznati njihovu povijest. Zašto nam se ne biste pridružili u posjeti Sassima i naučili nešto o njima?
“U talijanske pejzaže koji izazivaju najviše divljenja”, prema riječima pisca Guida Piovenea, svrstavaju se i Sassi, koji ustvari čine grad obdaren “jednom nesvakidašnjom privlačnošću”. Da bismo pogledali panoramu, odlazimo na prirodni vidikovac koji se uzdiže nad jednim dubokim klancem. S druge strane ove gudure, pred nama stoji grad Matera. Na blještavom ljetnom suncu vidimo kuće priljubljene uz stijenu; izgledaju kao da je svaka izgrađena na krovu one ispod sebe. Uske uličice koje ih dijele probijaju se prema dnu klanca, formirajući tako jedan zamršeni splet koji pomalo podsjeća na stepenice nekog ogromnog amfiteatra. Mnoge rupe koje vidimo na površini stijene služe, ili su nekad služile, kao nastambe. Kratko rečeno, to su Sassi — pećinske kuće sagrađene u stijeni!
Nestvarna atmosfera
Da bismo došli do Sassia — drevnog centra grada Matere — moramo proći kroz prometni i bučni suvremeni dio grada. Ulazak u stari grad djeluje vam kao da ste se vratili u povijest; izranjamo u jedan nestvaran ambijent u kojem kaotičnost sadašnjice postupno uzmiče pred slikama iz prošlih vremena.
Nemojte očekivati da će vam se pred očima pojaviti pećinski ljudi. Danas još jedva možete vidjeti originalne drevne spilje, jer su ispred tih nastambi sazidana pročelja od vapnenca, ako ne i čitave zgrade, i to u stilovima različitih perioda: u srednjovjekovnom, baroknom i modernom stilu. Dok idemo dalje, čini nam se kao da se pred našim očima stalno mijenja kulisa.
Prema mišljenju arheologâ, ovo su područje prije nekoliko tisuća godina naselile grupe nomada, vjerojatno pastira. Brojne prirodne pećine koje su raštrkane po tom području pružale su zaklon od vremenskih nepogoda i od grabežljivaca. Uskoro su mnoge pećine bile nastanjene. Arheološki nalazi izgleda ukazuju da je otada to područje bilo stalno naseljeno.
Međutim, sami Sassi bili su postupno naseljavani. Na najvišoj točki stjenovitog planinskog ogranka postojalo je u grčko-rimskom razdoblju jedno malo naselje, današnja stara gradska jezgra. U tim drevnim vremenima, piše Raffaele Giura Longo, Sassi su se sastojali od “dvije puste doline, dvije udoline koje su se pružale s obronaka brežuljka na kojem se nalazio stari grad, a s kojih je pucao pogled na strminu klanca; bile su nenastanjene, no (...) prekrivala ih je gusta vegetacija”. U ranom srednjem vijeku Sassi su počeli poprimati svoj karakterističan izgled, zahvaljujući sistematskim iskopavanjima mekog vapnenca i izgradnji cesta, trgova i kuća, pri čemu se koristilo kamen dobiven iskopavanjima.
Postojala je potreba za kućama i mjestima gdje bi se držalo domaće životinje te obavljalo poslove povezane s uzgojem stoke, kao što je proizvodnja sira. No poljoprivreda je bila glavna djelatnost. Na širokim terasama iskopanim na kosini dubokog klanca podno Sassia bili su zasađeni povrtnjaci. Još dan-danas mogu se vidjeti tragovi tih terasa. Društveni život uglavnom se odvijao u susjedstvima, dvorištima okruženim s nekoliko nastambi.
Impresivan vodoopskrbni sistem
Moglo bi se reći i to da je povijest Sassia povijest čovjekove borbe protiv kamena i vode, a istovremeno i simbioze s njima. Premda vode nije bilo u izobilju, za kišnih sezona kišnica je ispirala s terasa obradivu zemlju — teškom mukom dobivenu — padajući po obroncima klanca. Tako su stanovnici Sassia uvidjeli da je potrebno kanalizirati kišnicu i sakupljati je.
No kako i gdje se mogla sakupljati? Na terasama se iskopalo i ozidalo cisterne. Mreža kanala i žljebova odvodila je svu raspoloživu vodu do tih cisterni, koje su u početku uglavnom služile u poljoprivredne svrhe. Prema riječima arhitekta Pietra Laureana, njihov broj, koji “daleko nadilazi broj nastanjenih pećina ili broj koji bi bio potreban za opskrbu pitkom vodom”, svjedoči o tome da su “cisterne Sassia prvobitno bile jedan impresivan vodoopskrbni sistem koji je služio za navodnjavanje”.
Taj je sistem ujedno osiguravao dovoljno pitke vode, a kako je stanovništvo raslo, taj je faktor postajao sve značajniji. Stoga se prišlo izradi jednog originalnog sistema. Cisterne su bile međusobno povezane, kako one na istim nivoima, tako i one koje su bile na terasama s različitih nivoa. “Poput mreže gigantskih destilatora, omogućavale su postupno pročišćavanje tekućine koja je tekla iz jedne cisterne u drugu.” Potom se voda vadila iz jednog od mnogih bunara karakterističnih za Sassi. Još se danas mogu vidjeti neki otvori tih bunara. Takvo obilje vode u inače sušnom kraju bila je prava rijetkost.
Kuća u stijeni
Dok silazimo stepenicama i slijedimo labirint uskih uličica, otkrivamo da su ta drevna susjedstva raspoređena na nivoima koji se spuštaju jedan ispod drugog, pa se svako toliko nađemo da hodamo po krovovima kuća koje imaju izlaz na donju terasu. Mjestimice ima po deset nivoa nastambi, sve jedan iznad drugog. Ovdje se živi u bliskom kontaktu sa stijenom. Već u 13. stoljeću ta su susjedstva u službenim ispravama nazvana “Sassi”.
Zaustavljamo se pred jednom nastambom. Ne damo se zavarati pomno izrađenom i relativno modernom fasadom, jer je ovdje na prvobitni ulaz nadozidan jedan noviji ulaz od vapnenca. To je tipična sasijska nastamba. Prešavši preko praga, silazimo stepenicama u jednu veliku prostoriju u kojoj se nekada odvijala većina obiteljskih aktivnosti. Silazimo još nekoliko stepenica do druge prostorije, iza koje se nalazi još jedna. Neke su stambene prostorije nastale preuređivanjem starih cisterni — zatvoren im je gornji otvor kroz koji je ulazila voda, a ulaz je napravljen prokopavanjem obronka terase. Najunutarnjije prostorije nekada su služile samo za smještaj tegleće stoke, dok je obitelj živjela u prostorijama koje su bile najbliže ulazu. Svjetlost i zrak ulazili su kroz jedan veliki otvor iznad vrata. Dakako, današnji stanovnici Sassia više ne drže tegleću stoku u svojim domovima!
Mnoge nastambe leže pod zemljom. A zašto? Zato što su ulazi nekih pećinskih kuća, kao i same kuće, bili iskopani pod blagim nagibom kako bi se iskoristilo Sunčeve zrake. Zimi, kada se Sunce spušta do najniže točke na horizontu, njegove su zrake mogle ulaziti u kuću, osvjetljavajući i zagrijavajući prostorije; ljeti su Sunčeve zrake dopirale tek do ulaza, pa je unutra bilo svježe i vlažno. Na stražnjem zidu pećine koju razgledavamo, vidimo uklesanu nišu koja ima nekoliko “polica”. To je sunčani sat, konstruiran tako da pokazuje kretanje Sunca tokom cijele godine. Pri povratku na zrak javlja nam se neobičan osjećaj. Zbog svježine pećine već smo zaboravili da vani vlada ljetna vrućina!
Propadanje i obnova
Osim po nestvarnoj atmosferi, Sassi su poznati i po preživljavanju raznoraznih promjena. Premda su stoljećima opstojali kao jedinstvena i koliko-toliko funkcionalna gradska jezgra, u 18. stoljeću došlo je do jedne promjene. Nove zgrade i ulice blokirale su inače efikasan vodoopskrbni sistem, otežavajući i redovito uklanjanje otpadnih voda. Zbog toga su se raširile bolesti. Nadalje, promjene u privredi tog kraja dovele su do porasta siromaštva kod poljodjelskih obitelji Sassia, koji su postajali sve napučeniji.
Izgledalo je da ništa ne može zaustaviti progresivno propadanje ovog nekada prekrasnog kraja. Stoga se, imajući u vidu trajno rješenje tog problema, početkom 1950-ih donijelo službenu odluku o evakuaciji stanovnika Sassia. To je teško pogodilo preko 15 000 tamošnjih žitelja Matere, naročito u pogledu međuljudskih odnosa, budući da su time bile raskinute prisne prijateljske veze uspostavljene u susjedstvima.
No mnogi ipak smatraju da se tu fascinantnu gradsku panoramu ne bi smjelo prepustiti zaboravu. Zato se zahvaljujući vještoj restauraciji Sassi polako obnavljaju i ponovo nastanjuju. Danas mnogi turisti žele doživjeti atmosferu kojom odišu drevni trgovi i isprepletene ulice Sassia. Ako vas ikad put nanese u ovaj dio svijeta, zašto ne biste svratili da obiđete ovaj stoljetni grad koji je iznikao iz stijene?
[Slike na stranicama 16 i 17]
1. panorama Sassia iz Matere; 2. “susjedstva”, s bunarom u prvom planu nalijevo; 3. unutrašnjost jedne tipične nastambe; 4. niša koja je služila kao sunčani sat; 5. kanal koji je nekada služio za dovod vode u cisterne