Fantastično iznenađenje

Dana Folz imao je osam godina kada je saznao da je usvojen. Puno godina kasnije, počeo se pitati: ‘Tko je moja majka? Kakva je kao osoba? Zašto me dala usvojiti? Imam li braće ili sestara?’ Pročitajte Daninu priču o tome kako je konačno pronašao svoju pravu majku i o dramatičnom iznenađenju koje je slijedilo.

RODIO sam se 1. kolovoza 1966, u Ketchikanu, Aljaska (SAD). Moja sestra Pam starija je od mene dvije godine. Naš je otac bio socijalni radnik u Uredu za indijanska pitanja i često je dobivao premještaje. Selili smo se iz mjesta u mjesto diljem Aljaske. Kasnije smo živjeli u Iowi, Oklahomi, Arizoni i Oregonu.

U ljeto 1975, dok smo bili u posjeti rođacima u Wisconsinu, moji su bratići rekli neke ružne primjedbe o jednom drugom bratiću. “On je usvojen”, rekli su, “i zato nije pravi Folz.” Kad smo se vratili kući, pitao sam majku o tome i iznenadio se šokiranim izrazom njena lica. Objasnila mi je što je to usvajanje. Te noći, dok su joj suze tekle niz lice, rekla mi je da sam ja usvojeno dijete, kao i moja sestra.

To što sam bio usvojen nije mi tada puno značilo; nisam o tome puno razmišljao niti u dogledno vrijeme. Imao sam mamu i tatu i život je izgledao onako kako i treba. Moji roditelji odlučili su prestati sa selidbama i trajno naseliti obitelj. Kada mi je bilo devet godina, doselili smo se u Vancouver (Washington). Tata i ja bili smo veoma bliski, dok smo mama i ja bili malo manje bliski. Ponekad sam se ponašao samovoljno i buntovno, a frustracije koje je mama zbog toga imala možda mogu objasniti zašto smo se nekako udaljili jedno od drugog.

Ljubav i fakultet

Dok sam išao u srednju školu, upoznao sam Trinu i odmah smo se zbližili. Nakon mature prihvatio sam stipendiju za studij u okviru društvenih znanosti na Državnom sveučilištu Oregon, u Corvallisu (Oregon). Slobodno vrijeme provodio sam putujući u Vancouver i natrag da bih bio s Trinom, koja je pohađala završnu godinu srednje škole. Nisam puno učio, no mislio sam da ću na fakultetu ionako dobro proći. Moja prva svjedodžba bila je pravi šok — bila je to najgora svjedodžba koju sam ikada dobio! Bilo mi je neugodno. No nisam prestao viđati Trinu; samo bih ponio sa sobom knjige kako bih mogao učiti za vrijeme svojih posjeta.

A onda, dok sam se jednog dana iz Vancouvera motorom vraćao u školu, doživio sam tešku prometnu nesreću. Nedugo nakon toga, dobio sam još teže ozljede, kad me udario automobil dok sam prelazio cestu na pješačkom prelazu. Zaposlio sam se i izgubio želju da se vratim na fakultet.

Zanimanje za religiju

S vremenom smo Trina i ja počeli zajedno živjeti. Vjerovali smo u Boga i htjeli smo ga upoznati. No, smatrali smo da su crkve licemjerne. Stoga smo nastojali sami čitati Bibliju, ali nam puno toga nije bilo jasno.

Jednog dana na mom poslu u Portlandu (Oregon) moji su suradnici počeli zadirkivati čovjeka kojeg sam smatrao jednim od najsimpatičnijih ljudi koje sam ikada upoznao. Randy je mirno podnosio dodijavanje. Kasnije tog dana upitao sam ga: “Što ja to čujem, da si ti sluga u crkvi?”

“To je točno, ja to i jesam”, rekao je.

“U čijoj crkvi?” pitao sam.

“Ja sam Jehovin svjedok.”

“Tko su Jehovini svjedoci?”

“Ozbiljno me to pitaš?” pitao je on s iznenađenjem na licu.

“Pa da”, rekao sam. “Tko su Jehovini svjedoci? Da li bih trebao znati?”

“Da”, rekao je s osmijehom na licu, “trebao bi znati. Što radiš u pauzi za ručak?”

To je bio prvi u nizu biblijskih razgovora u pauzama za ručak. Jedne večeri ispričao sam Trini o tim razgovorima. “Nemoj razgovarati s Jehovinim svjedocima!” povikala je. “To su čudaci! Oni čak nisu kršćani. Ne slave Božić.” I tako mi je nastavila govoriti što je još čula o Jehovinim svjedocima.

“Netko ti je ispričao štošta što naprosto nije istina”, rekao sam joj. Nakon podužeg razgovora uspio sam je uvjeriti da nije čula pravu istinu. Nakon toga, počela je preko mene postavljati Randyu razna pitanja, a ja bih uvijek iznova dolazio kući s jasnim biblijskim odgovorima. Na kraju je Trina rekla: “Nisam ni znala da sve to piše u Bibliji, ali još uvijek mislim da su oni čudni. Ako želiš i dalje razgovarati s njima o Bibliji, baš me briga; ali samo nemoj dolaziti kući i meni to naturavati.”

Nesretno razdoblje

Vjerovao sam u to što sam učio iz Biblije, no smatrao sam da jednostavno ne mogu živjeti u skladu s tim. Trina i ja nekako smo se sve više svađali. Tako smo jednoga dana moj prijatelj i ja odlučili napustiti svoje djevojke i započeti nov život u Oklahomi. Isposlovao sam neplaćeni dopust s posla. Uskoro smo se prijatelj i ja smjestili u jednom stanu, u gradiću nedaleko od granice s Texasom. Nije mi dugo trebalo da shvatim koliko mi nedostaje Trina, no nakanio sam dobro se provesti bez obzira na sve.

Saznao sam da u Texasu 19-godišnjaci već smiju piti alkohol, pa sam tako jedne noći, kada je moj prijatelj otišao na put, prešao granicu da bih se proveo u jednom čuvenom rock and roll baru. Jako sam se napio, slupao automobil i završio u zatvoru. Poslije sam uspio stupiti u vezu s tatom, a on mi je platio kauciju za izlazak iz zatvora. Trina me je primila natrag, za što sam joj bio zahvalan! Vratio sam se na svoj stari posao i nastavio biblijske razgovore s Randyem.

Preuzimanje kontrole nad mojim životom

Već su prošle gotovo dvije godine otkako sam prvi put čuo za Jehovine svjedoke, pa sam odlučio da se ozbiljnije posvetim svom biblijskom studiju. Sada mi je bilo 20 godina i počela su me mučiti pitanja u vezi s mojim usvajanjem, koja sam spomenuo na početku ovog članka. Tako sam krenuo u ozbiljnu potragu za svojom pravom majkom.

Telefonirao sam u Aljasku, u bolnicu u kojoj sam se rodio i pitao sam odakle da počnem. Nakon što sam saznao što trebam raditi, pribavio sam izvod svog rodnog lista i otkrio da mi se majka zove Sandra Lee Hirsch; no nije bilo ni spomena o mom ocu. Kada me rodila, Sandra je imala tek 19 godina, pa sam zaključio da se sigurno radi o uplašenoj, neudanoj djevojci koja je ostala u drugom stanju i donijela veoma tešku odluku. U mom rodnom listu nije bilo dovoljno informacija na temelju kojih bih pronašao majku.

U međuvremenu sam, na temelju svog biblijskog studija s Randyem, stekao uvjerenje da sam pronašao pravu religiju. No nanizao sam dosta propalih pokušaja odvikavanja od prljave navike pušenja (2. Korinćanima 7:1). Mislio sam da je Jehova već digao ruke od mene. A onda je jedan Svjedok u Dvorani Kraljevstva rekao nešto što mi je puno pomoglo. Spomenuo je da je Sotona taj koji želi da ne uspijemo i da je žalosno vidjeti kako neki gube izgled za vječni život time što odustaju. “Moramo staviti svoje breme na Jehovu”, rekao je, “i u potpunosti se osloniti na njegovu pomoć kad proživljavamo teška razdoblja” (Psalam 55:22).

To što sam čuo bilo je baš ono što sam trebao! Počeo sam primjenjivati to što mi je rekao, tako da sam često molio Jehovu za pomoć. Ubrzo sam prestao pušiti, Trina i ja smo se vjenčali i ja sam počeo redovito proučavati Bibliju. S vremenom je Trina također počela proučavati. Dana 9. lipnja 1991. simbolizirao sam svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi. Nepuna dva tjedna nakon toga rodila nam se prva kći, Breanna Jean.

Moj odnos s tatom

Tata i ja bili smo bliski. On je bio veoma draga osoba i uvijek me znao hrabriti kad sam bio razočaran. Ipak, bio je strog kada me trebalo ukoriti. Zato mi je bilo teško kada sam početkom 1991. saznao da tata boluje od raka pluća koji je došao do zadnjeg stadija. Mama i tata već su se ranije bili preselili u Hamilton (Montana). Često smo putovali tamo da bismo ga vidjeli i pokušali pružiti mami emocionalnu podršku.

Pružila nam se prilika da tati damo knjigu Prolazi li sve ovim životom? Obećao je da će je pročitati i rekao je da se brine za dobrobit svoje obitelji. Kad sam ga posljednji put posjetio, rekao mi je da je veoma ponosan što sam ja njegov sin i da me puno voli. A onda su mu navrle suze na oči, pa je okrenuo glavu prema prozoru. Izgrlili smo se nekoliko puta prije mog odlaska. Prije nego što je umro, 21. studenog 1991, tata je pročitao otprilike trećinu knjige.

Nakon tatine smrti i našeg kasnijeg preseljenja u Moses Lake (Washington), u meni se javila još snažnija želja da doznam svoju prošlost. No premda sam puno vremena posvećivao istrazi, nismo zanemarili duhovne interese. Trina se krstila 5. lipnja 1993, a šest mjeseci kasnije rodila je našu drugu kćer, Sierru Lynn.

Kako sam pronašao pravu majku

Nisam dao mira aljaskom zakonodavstvu, šaljući jedno pismo za drugim u različita ministarstva, a ujedno sam vodio i vlastitu istragu posredstvom kompjutera. No od svega toga nije bilo nikakve koristi. A onda sam, potkraj 1995, otišao na liječnički pregled kojim je otkriveno da mi nešto nije u redu sa srcem. Bilo mi je tek 29 godina i moj je liječnik htio znati povijest mojih bolesti.

Liječnik je napisao jednu temeljitu, preciznu molbu, naglasivši da bi informacije iz mog dosjea o usvojenju mogle biti od presudne važnosti po moje zdravlje. Nakon nekog vremena primili smo odgovor. U njemu je bila sučeva presuda kojom je objavio da smatra kako moje zdravstveno stanje nije dovoljno ozbiljno da bi se zato otvarao dosje. To me shrvalo. No nekoliko tjedana kasnije, stiglo je pismo jednog drugog suca. Sudskom presudom bio mi je dozvoljen pristup dosjeu o usvojenju!

Taj moj dosje o usvojenju stigao je početkom siječnja 1996. U njemu je bio naveden rodni grad moje prave majke i moje obiteljsko porijeklo. Odmah sam na kompjuteru potražio Sandrino ime zajedno s nazivom njenog rodnog grada, dobivši tako šest telefonskih brojeva. Trina i ja zaključili smo da bi bilo najbolje da ona obavi te telefonske pozive. Kod trećeg poziva, žena je rekla Trini da je Sandra njena nećakinja i dala joj je broj telefona.

Telefonski poziv i iznenađenje

Kada je Trina nazvala taj broj, žena koja se javila nije se htjela predstaviti. Na kraju je Trina otvoreno rekla: “Moj se suprug rodio 1. kolovoza 1966. u Ketchikanu, na Aljasci, i ja moram saznati jeste li vi osoba koju tražim.” Nastupila je duga šutnja, a onda je žena drhtavim glasom pitala Trinu za ime i broj telefona i rekla da će joj se javiti. Nisam se nadao da će odmah nazvati, pa sam odlučio otići u trgovinu po neke potrepštine.

Kad sam se vratio, Trina je suznih očiju razgovarala preko telefona. Pružila mi je slušalicu. Nakon što smo majka i ja pozdravili jedno drugo i popričali o usputnim stvarima, Trina je brzo prošaptala: “Stvarno te nije htjela ostaviti.” Kad mi je majka počela pričati o sebi, postalo mi ju je žao. “Želim ti zahvaliti za život koji si mi podarila”, rekao sam. “Lijepo živim i uvijek sam imao sve što mi je trebalo. Imao sam dobre roditelje i puno ljubavi, a sada imam divnu ženu i dvije krasne kćeri. Veoma sam sretan.”

Počela je plakati. U nastavku našeg razgovora, rekla mi je da je bila silovana, da je zatrudnjela i da su je prisilili da me da usvojiti; zatim mi je ispričala kako se kasnije udala i kako su nakon nekog vremena, dok se ona u bolnici oporavljala od operacije, njena kćerkica i majka poginule u požaru. Rekla je da je u to vrijeme mislila da joj je Bog uzeo te voljene osobe kao kaznu za to što je dala sina na usvajanje. “Ne”, odmah sam odgovorio, “Bog tako ne postupa!” Rekla je da sada i sama to zna, jer je nakon te tragedije počela “tražiti biblijsku istinu” i da sada “proučava Bibliju”.

Počeo sam razmišljati: ‘To je nemoguće’, a istovremeno sam je pitao: “S kim si proučavala?” Nastupila je duga šutnja. Potom je rekla: “S Jehovinim svjedocima.” Bio sam toliko potresen da nisam mogao izustiti niti riječi. Sav u suzama, napokon sam uspio reći: “I ja sam Svjedok.” Kad sam joj to razgovjetnije ponovio, bila je izvan sebe od sreće. To je bila nezamisliva radost!

Majka je postala Svjedok 1975, nedugo nakon smrti svoje malene kćeri. Kada je njen suprug počeo duhovno napredovati, rekla mu je za mene. On ju je utješio i rekao da će me zajednički potražiti. No ubrzo nakon toga, poginuo je u automobilskoj nesreći i ostavio je s troje male djece koju je trebalo podizati. Nekoliko idućih večeri razgovarali smo po nekoliko sati. Konačno smo se dogovorili da se nađemo drugog tjedna u veljači 1996. u Phoenixu (Arizona). Majka je već ranije planirala otići tamo s još jednom kršćanskom sestrom.

Nezaboravni ponovni susret

Za ovo putovanje Trina i ja ostavili smo djecu kod kuće. Dok smo izlazili iz aviona, ugledao sam svoju majku i najzad sam je mogao zagrliti. Kad smo se zagrlili, rekla je da je na to čekala 29 godina, pa me tako dugo, dugo grlila. Prekrasno smo se proveli, pokazivali si fotografije i pričali. No, vrhunac svega bilo je sjediti kraj majke u Dvorani Kraljevstva u Phoenixu! Zajedno smo pratili sastanak i stajali jedno pokraj drugog dok smo pjevali pjesme Kraljevstva. Bio je to predivan osjećaj koji nikada neću zaboraviti.

U travnju 1996. došla nam je u posjetu moja sestra Laura koja živi u Iowi. Kako li je divno uživati u srdačnom kršćanskom druženju s njom! Ujedno sam razgovarao preko telefona s dvojicom svoje novopronađene braće. Divno je biti ujedinjen sa svojom obitelji, no biti ujedinjen u ljubavi u sklopu Jehovine organizacije predstavlja dar koji može dati samo naš veliki Bog, Jehova (Ispričao Dana Folz.)

[Slika na stranici 23]

Sa svojom pravom majkom