Bilharcijaza — nazire li se njen kraj?

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ NIGERIJE

UNATOČ zapanjujućim postignućima na polju medicine i prirodnih znanosti, čovječanstvo nije u stanju riješiti mnoge svoje pradavne probleme. To vrijedi i za napore u pogledu obuzdavanja bilharcijaze.

Po svemu sudeći, ostvareni su svi uvjeti da bi se to učinilo. Liječnici poznaju životni ciklus dotičnog parazita. Bolest se lako dijagnosticira. Postoje i djelotvorni lijekovi za nju. Politički vođe veoma su zainteresirani za podupiranje napora u cilju njenog sprečavanja. Pa ipak, još se ne nazire kraj ovoj bolesti koja muči milijune ljudi u Africi, Aziji, Južnoj Americi, na Karibima i Srednjem istoku.

Bilharcijaza (također zvana i shistosomijaza) muči ljude već tisućama godina. Ovapnjena jajašca pronađena kod egipatskih mumija dokazuju da su od te bolesti bolovali i Egipćani u vrijeme faraonâ. Trideset stoljeća kasnije, ista bolest još uvijek hara Egiptom, potkopavajući zdravlje milijuna stanovnika te zemlje. U nekim selima delte Nila njome je zaraženo 9 od 10 osoba.

Egipat je samo jedan od 74 ili više zemalja u kojima vlada endemija bilharcijaze. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO-a), diljem svijeta tom je bolešću zaraženo 200 milijuna ljudi. Od 20 milijuna kroničnih bolesnika, svake godine umre ih oko 200 000. Među tropskim parazitskim bolestima bilharcijaza navodno zauzima drugo mjesto, odmah iza malarije, po broju oboljelih i po opsegu društvene i ekonomske štete koju uzrokuje.

Životni ciklus parazita

Poznavati bilharcijazu, prema tome znati je spriječiti i izliječiti, znači upoznati parazita koji je uzrokuje. Poanta je u sljedećem: Da bi se održao na životu i napredovao iz generacije u generaciju, taj parazit mora imati dva nosioca, dva živa stvorenja u kojima se može hraniti i razvijati. Jedan od njih je sisavac, naprimjer čovjek; drugi je slatkovodni puž.

Evo što se dešava. Kad osoba koja je zaražena parazitom ispusti urin ili izmet u vodu neke bare, jezera, potoka ili rijeke, ona oslobađa jajašca parazita — moguće čak do milijun jajašaca dnevno. Ta su jajašca toliko sitna da se ne vide bez mikroskopa. Kad jajašca dođu u doticaj s vodom, izlegnu se i oslobađaju parazite. Paraziti se služe sitnim dlačicama na svom tijelu da bi doplivali do slatkovodnog puža, u kojeg onda prodru. U pužu se razmnažaju u toku sljedećih četiri do sedam tjedana.

Kad napuste puža, preostaje im samo 48 sati da nađu čovjeka ili nekog drugog sisavca i uđu u njega. U protivnom će uginuti. Kad stigne do jednog takvog nosioca koji je ušao u vodu, parazit prodre kroz njegovu kožu i uđe mu u krvotok. To može kod osobe izazvati svrbež, premda ona najčešće i ne sluti da je došlo do “invazije”. U krvotoku se parazit probija do krvnih žila mokraćnog mjehura ili crijeva, ovisno o vrsti parazita. U roku od nekoliko tjedana paraziti prerastu u odrasle muške i ženske crve veličine i do 2,5 centimetara. Nakon parenja, ženka počinje ispuštati jajašca u krvotok nosioca, čime se ciklus završava.

Otprilike polovina tih jajašaca napušta tijelo nosioca putem izmeta (kod crijevne bilharcijaze) ili putem urina (kod bilharcijaze mokraćnog mjehura). Ostatak jajašaca ostaje u tijelu i oštećuje vitalne organe. Dok bolest napreduje, kod bolesnika se može javiti vrućica, nadutost trbuha i unutarnje krvarenje. Na kraju bolest može dovesti do raka mokraćnog mjehura ili do otkazivanja funkcije jetre ili bubregâ. Neki bolesnici postanu sterilni ili budu paralizirani. Drugi pak umru.

Rješenja i problemi

Da bi se spriječilo širenje ove bolesti, mogu se učiniti najmanje četiri koraka. Kad bi se samo jedna od tih mjera primjenjivala po čitavom svijetu, bolest bi se iskorijenila.

Prva mjera jest uništavanje puževa u izvorima vode. Puževi su ti koji uvjetuju razvoj parazita. Kad nema puževa, nema ni bilharcijaze.

Glavni napori usmjereni su na proizvodnju otrova koji je dovoljno jak da ubija puževe, a da pritom ne zagađuje okoliš. U 1960-ima i 1970-ima napori za uništavanje puževa rezultirali su ubijanjem svega živog na velikim vodenim površinama. U egipatskom Institutu za znanstvena istraživanja Theodor Bilharz ulažu se napori kako bi se pronašlo moluskicid (sredstvo za uništavanje puževa) koji ne šteti drugim životnim oblicima. Upravitelj tog instituta, dr. Aly Zein El Abdeen, primjećuje s obzirom na takvo sredstvo: “Ono će biti bačeno u vodu, koja se koristi za zalijevanje usjeva, koju piju ljudi i životinje i u kojoj živi riba, pa stoga moramo biti apsolutno sigurni da neće naškoditi nijednom od njih.”

Druga mjera jest uništavanje parazita kod ljudi. Do sredine 1970-ih liječenje je podrazumijevalo primjenu lijekova koji su izazivali mnogo nuspojava i komplikacija. Liječenje je obično zahtijevalo kuru bolnih injekcija. Neki su se žalili da je lijek gori od same bolesti! Otada su proizvedeni novi djelotvorni lijekovi protiv bilharcijaze, kao naprimjer prazikantel, i oni se mogu uzimati oralno.

Premda su se ti lijekovi pokazali efikasnima kod probnih projekata u Africi i Južnoj Americi, u mnogim je zemljama jedna od najvećih kočnica njihova cijena. Godine 1991. WHO se žalio: “Zemlje pogođene endemijom u nemogućnosti su nastaviti s opsežnim programima suzbijanja [bilharcijaze] zbog skupoće liječenja; cijena samog lijeka izražena u čvrstoj valuti obično je veća od ukupnog budžeta po glavi stanovnika kojim raspolaže većina afričkih ministarstava zdravstva.”

Čak i tamo gdje bolesnici mogu besplatno dobiti lijekove, mnogi se ljudi ne liječe. Zbog čega? Jedan je razlog to što je kod ove bolesti stopa smrtnosti relativno niska, pa ima onih koji smatraju da to nije neki ozbiljan problem. Drugi je razlog to što ljudi katkada ne prepoznaju simptome bolesti. U nekim je dijelovima Afrike krv u urinu (jedan od primarnih simptoma te bolesti) toliko uobičajena da se smatra normalnom pojavom kod sazrijevanja.

Treća mjera jest sprečavanje doticaja jajašaca s vodoopskrbnim sistemima. Kad bi se izgradilo zahode u cilju sprečavanja zaraze obližnjih potoka i jezerca i kad bi ih svi ljudi koristili, smanjila bi se opasnost obolijevanja od bilharcijaze.

Globalna istraživanja pokazuju značajna smanjenja broja oboljelih nakon što su bili instalirani vodovodi i postavljeni javni zahodi, no te mjere ne jamče i prevenciju bolesti. “Dosta je da samo jedna osoba ispusti izmet u kanal, pa da se ponovo pokrene čitav ciklus”, primjećuje znanstvenik Alan Fenwick, koji se već više od 20 godina bavi istraživanjem bilharcijaze. Također postoji opasnost da oštećene kanalizacijske cijevi ispuste zaražene izmete u izvore vode.

Četvrta mjera jest sprečavanje doticaja ljudi s vodom koja je zaražena parazitom. Niti to nije lako kao što možda izgleda. Jezera, potoci i rijeke koji služe kao izvori vode za piće u mnogim se zemljama ujedno koriste za kupanje, navodnjavanje usjeva i pranje odjeće. Ribiči svakodnevno dolaze u doticaj s vodom. A za vrijeme intenzivnih vrućina u tropima, djeci voda može postati neodoljiv bazen za kupanje.

Kakva je nada za budućnost?

Očito je da iskreni ljudi i organizacije svesrdno rade na suzbijanju bilharcijaze i da je dosad već postignut ogroman napredak. Istraživači čak rade na usavršavanju cjepiva protiv nje.

Međutim, izgledi za iskorjenjivanje ove bolesti doimaju se neznatnima. Dr. M. Larivière izjavljuje za francuski medicinski časopis La Revue du Praticien: “Unatoč napretku (...), bolest nije ni blizu iščeznuća.” Premda prevencija i izlječenje mogu biti realnost za pojedince, univerzalno rješenje problema bilharcijaze možda se neće pronaći sve do Božjeg novog svijeta. Biblija obećava da u njemu “niko od stanovnika ne će reći: bolestan sam” (Izaija 33:24).

[Slika na stranici 15]

Kad uđu u zagađenu vodu, ljudi se mogu zaraziti parazitima koji uzrokuju bilharcijazu