Da bih komunicirala sa svojim djetetom, naučila sam novi jezik

ROĐENJE našeg sina, Spencera, u kolovozu 1982. bio je jedan od najsretnijih trenutaka u našem životu. Bio je savršena beba! Suprug i ja planirali smo sačekati pet godina braka prije nego što bismo dobili prvo dijete. Kako smo samo bili sretni gledajući ga kako raste, dok su prolazili mjeseci nakon njegovog rođenja! Svi rutinski mjesečni liječnički pregledi dobro su prošli. Zahvaljivala sam Jehovi za takav divan blagoslov.

Međutim, kada je Spenceru bilo devet mjeseci, počela sam sumnjati da nešto nije kako treba. Nije reagirao na glasove niti na određene zvukove. Da bih ispitala njegov sluh, stala bih tako da me ne može vidjeti, a zatim bih lupala po zdjelama ili nekim drugim predmetima. Ponekad bi se okrenuo, no to nikada nije bilo dosljedno. Kad mu je bilo devet mjeseci, na pregledu sam ispričala liječniku o tome što me brine, no on me uvjeravao da je s mojim sinom sve u redu i da nemam razloga za zabrinutost. No kako su mjeseci prolazili, on se još uvijek nije odazivao niti je progovorio.

Na njegovom pregledu u dobi od godinu dana ponovno sam izrazila liječniku svoju zabrinutost. Ni ovaj put nije ništa pronašao, ali nas je uputio audiologu. Odvela sam Spencera na ispitivanja, no nalazi su varirali. Ponovo sam došla drugi i treći put, da bi mi rekli da nalazi još uvijek variraju. Liječnik je smatrao da će Spencer, kako bude rastao, postizati sve bolje rezultate. Prve tri godine djetetovog života presudne su za razvoj govora. Postala sam krajnje zabrinuta. Nastavila sam ispitivati audiologa postoji li test koji bi mogao dati definitivne rezultate. Na kraju mi je rekao da postoji auditorni test moždanog debla koji se može napraviti u bolnici Massachusetts Eye and Ear Infirmary.

Bila sam shrvana

Sljedećeg tjedna otišli smo u tu bolnicu u Bostonu. Molila sam se Jehovi da mi da snage da mogu podnijeti rezultate, ma kakvi oni bili. Duboko u sebi mislila sam da je Spencer nagluh i da mu samo treba slušni aparat. Kako sam samo bila u krivu! Napravivši test, tehničarka nas je pozvala u svoju ordinaciju. Rezultati su bili definitivni: Spencer ima težak oblik perceptivne gluhoće. Kada sam pitala što to znači, objasnila mi je da moj sin ne čuje govor niti većinu drugih zvukova. Nisam očekivala da ću to čuti; bila sam shrvana.

Odmah sam se upitala: ‘Kako se to moglo dogoditi? Što je mogao biti uzrok toga?’ U mislima sam se vratila natrag u trudnoću i porođaj. Sve je dobro prošlo. Spencer nikada nije imao upalu uha niti kakve teže prehlade. Bila sam sva izvan sebe! Što da sad radim? Telefonirala sam svojoj obitelji i nekolicini prijatelja i saopćila im rezultate testa. Jedna prijateljica Svjedokinja ohrabrila me da to smatram izazovom; naprosto ću morati poučavati Spencera na jedan drugačiji način. Bila sam zahvalna Jehovi što mi je dao potrebnu snagu.

Što bi bilo najbolje za Spencera?

Nisam imala pojma o odgajanju gluhog djeteta niti o tome kako je to biti gluh. Kako ću odgajati svog sina i u potpunosti s njim komunicirati? Glavom mi je prolazilo pravo mnoštvo misli i briga.

Sljedećeg tjedna ponovno smo došli u bolnicu pa nam je tehničarka govorila kakve su naše opcije. Objasnila je da se jedna metoda, oralni pristup, orijentira na razvoj govornih sposobnosti i umijeća čitanja s usana. Druga metoda bila je upotreba znakovnog jezika, jezika gluhih. Postojao je program poduke iz znakovnog jezika, a kasnije bi se u njega uvrstile i govorne sposobnosti i umijeće čitanja s usana. Tehničarka je ujedno preporučila upotrebu slušnih pomagala za pojačavanje ono malo sluha što je moj sin imao. Potom smo otišli kod lokalnog audiologa, koji je Spenceru dao male slušalice i slušni amplifikator. Za vrijeme naše posjete audiolog je sugerirao da bi Spencer bio odličan kandidat za oralnu metodu.

Što bi bilo najbolje za Spencera? Razmišljala sam o tome što je istinski važno. Jehova želi da komuniciramo sa svojom djecom; to je od presudne važnosti želimo li voditi uspješan obiteljski život. Mogli smo isprobati oralnu metodu i usredotočiti se na razvijanje govornih sposobnosti i umijeća čitanja s usana. Postojala je mogućnost da Spencer do te mjere razvije svoje govorne sposobnosti da bi ga drugi ljudi mogli razumjeti. No godinama ne bismo doznali hoće li to uspjeti! Što da sada radimo? Odlučili smo se za upotrebu znakovnog jezika.

Sljedećeg mjeseca Spencer je počeo pohađati tečaj koji se tada zvao program potpune komunikacije. I Spencer i ja učili smo osnove znakovnog jezika, a Spencer je ujedno dobivao poduku iz govornog engleskog i čitanja s usana. Naučili su me kako da podučavam svog sina. Mjeseci su prolazili i Spencer je odlično napredovao. No ja sam se s vremena na vrijeme još uvijek osjećala bespomoćno. Obeshrabrila sam se kad bih primijetila da druga djeca govore “mama” ili uče izgovarati “Jehova”. No onda bih se pitala: ‘Zašto se tako osjećam? Moj sin je sretan i zdrav.’ Molila sam se Jehovi da mi pomogne cijeniti prednost što imam takvo divno dijete.

Kada je Spencer navršio dvije godine, napravili smo pripreme kako bismo prisustvovali kongresu Jehovinih svjedoka na kojem će se program iznositi na američkom znakovnom jeziku (ASL). Popričala sam o svojim osjećajima obeshrabrenosti s jednim bračnim parom koji je dugi niz godina radio s gluhim Svjedocima. Rekli su mi da se u Massachusettsu jednom mjesečno održavaju sastanci Jehovinih svjedoka na ASL-u te su me ohrabrili da ih pohađam.

Poslušala sam njihov savjet, pa smo Spencer i ja počeli pohađati te sastanke. Tamo smo imali priliku upoznati odrasle gluhe osobe i komunicirati s njima. U našoj engleskoj skupštini Spencer nije imao puno koristi od sastanaka. Znao bi se držati meni uz skute, budući da sam bila jedina osoba s kojom je mogao komunicirati. Kako je rastao, rasla je i njegova frustriranost za vrijeme sastanaka, a i vladanje mu se pogoršalo. No kada smo pohađali sastanke na kojima se govori znakovnim jezikom, stvari su drugačije izgledale. Sa svima se mogao slobodno sporazumijevati bez posredovanja svoje majke u svojstvu tumača. S osobama u skupštini sklopio je prijateljstva koja su mu toliko nedostajala. Oboje smo se poboljšali u služenju znakovnim jezikom, a ja sam naučila još bolje podučavati na našem biblijskom studiju kod kuće. Kako li je to bilo divno! Sada sam najzad mogla dolaziti na sastanke sa svojim sinom i naprosto biti njegova MAMA, a ne njegov tumač!

Velika prekretnica za mene

Kada je Spenceru bilo tri godine, uz suglasnost svog supruga upisala sam ga u program za gluhu djecu i djecu s oštećenim sluhom, koji se održavao u jednoj državnoj školi. Pružena je mogućnost grupnih sastanaka s ciljem poučavanja roditelja, pa sam iskoristila tu priliku da bih proširila svoje znanje. Na jednom sastanku grupi se obratila skupina diskutanata sačinjena od gluhih odraslih ljudi i tinejdžera. Diskutanti su ispričali da sa svojim roditeljima odnosno obiteljima imaju slabu komunikaciju ili je uopće nemaju. Kad sam ih pitala što je razlog tome, odgovorili su da njihovi roditelji nisu naučili znakovni jezik, tako da oni nisu ni mogli u potpunosti komunicirati sa svojim roditeljima i pričati o životu, o svojim osjećajima ili o tome što ih zanima. Izgledalo je da se osjećaju kao da ne pripadaju svojoj obitelji.

To je za mene bila velika prekretnica. Razmišljala sam o svom sinu. Nisam se mogla pomiriti s pomišlju da odraste i ode od kuće, a da nikada ne uspostavi odnos sa svojim roditeljima. Bila sam odlučnija nego ikad da nastavim napredovati u svom znanju znakovnog jezika. Kako je vrijeme prolazilo, sve sam više shvaćala kako je odluka u korist znakovnog jezika bila ono najbolje za nas oboje. Sin je kontinuirano napredovao u tom jeziku, pa smo mogli razgovarati o bilo kojoj temi, kao naprimjer: “Kamo želimo ići na odmor?” ili “Što želiš biti kad odrasteš?” Shvatila sam koliko bih toga propustila da sam se u komunikaciji pokušavala oslanjati na govor.

Kada je Spenceru bilo pet godina, bio je raspoređen na redovnu školsku nastavu s djecom neoštećenog sluha i s učiteljicom koja zna znakovni jezik. Na tom je programu ostao tri duge godine. Mrzio je školu i meni je bilo teško gledati ga kako proživljava tako velike probleme. Na svu sreću, mogla sam komunicirati s njim dok smo na različite načine nastojali riješiti njegove frustracije. No na kraju sam zaključila da taj program u državnoj školi šteti njegovom samopoštovanju kao i napretku u školovanju.

Godine 1989. brak mi se raspao. Sada sam postala samohrana majka sa šestogodišnjim sinom čije se znanje znakovnog jezika rapidno širilo. Premda sam mogla s njim komunicirati, bilo mi je jasno da moram poboljšati svoje znanje ASL-a da bih održavala i jačala komunikaciju među nama.

Vrijeme za preseljenje

Raspitivala sam se o mnogim programima za gluhu djecu u nekoliko saveznih država i pronašla školu u Massachusettsu u kojoj se u takozvanom dvojezičnom pristupu koristi i ASL i engleski. Osim toga, rečeno mi je da će na području Bostona uskoro biti osnovana ASL skupština Jehovinih svjedoka, pa mi je jedna prijateljica savjetovala da se tamo preselim. Kao samohranoj majci, bilo mi je teško pomiriti se s pomišlju da se preselimo iz našeg doma i od naše obitelji i prijatelja u ruralnom New Hampshireu u jedno metropolsko područje. I Spencer je volio život na selu. Međutim, valjalo je misliti na dvije stvari. Spencer je trebao pohađati školu u kojoj svi učitelji i učenici slobodno komuniciraju na znakovnom jeziku, a ujedno sam smatrala da bi bilo bolje biti u skupštini s drugim gluhim Svjedocima.

Preselili smo se prije četiri godine, kada je Spenceru bilo devet godina. Nedugo zatim, u Maldenu (Massachusetts) osnovana je skupština u kojoj se koristi znakovni jezik, a otada je Spencer izuzetno uznapredovao. Njegovo vladanje puno se popravilo i on se raduje pohađanju sastanaka. Veoma me usrećuje kada ga vidim kako komunicira i stvara prijateljstva s drugim osobama. Mom sinu su gluha braća i sestre iz skupštine divni uzori ponašanja koji mu pomažu da shvati kako i sam može ostvariti duhovne ciljeve. A to je i učinio. Sada drži govore u Teokratskoj školi propovijedanja i služi kao nekršteni objavitelj. Izrazio je želju da se krsti.

Kakvo mi samo zadovoljstvo pričinjava vidjeti ga u službi propovijedanja kako drugim gluhim osobama govori o svojoj vjeri i to na znakovnom jeziku! Izuzetno mu je poraslo samopoštovanje. Spencer mi je ispričao što misli o skupštini. Rekao je: “Mi ovdje pripadamo. Braća i sestre mogu sa mnom komunicirati.” Sada me sin više ne moli da odemo čim završi sastanak. Sada sam ja ta koja mora govoriti da je vrijeme da odemo iz Dvorane Kraljevstva!

U školi koju trenutno pohađa Spencer može lako komunicirati s ostalom gluhom djecom. Razgovori koje je vodio s njima pomogli su mu da uvidi razliku između svjetovnog gledišta o djeci i Jehovinog gledišta o njima. Spencer i ja slobodno komuniciramo i gajimo prisan odnos, što je u skladu s biblijskim načelima. Kada poslijepodne dođe kući, zajednički radimo njegovu domaću zadaću. Zajedno odlazimo na sastanke i u službu propovijedanja od kuće do kuće. Međutim, Spencer vidi da nemaju sva djeca iz njegove škole takav prisan odnos sa svojim roditeljima (Kološanima 3:20, 21).

“Možemo o svemu razgovarati”

Prije otprilike godinu dana, primijetila sam da me Spencer gleda kao da mi želi nešto reći. Pitala sam ga treba li što. “Ne”, odgovorio je. Postavila sam mu par općenitih pitanja o tome kako je u školi i slično. Shvatila sam da mi želi nešto reći. A onda je za vrijeme našeg obiteljskog studija Kule stražare rekao: “Jesi li znala da roditelji nekih učenika iz moje škole ne znaju znakovni jezik?” Pogledala sam ga u čudu. “Ne šalim se”, rekao je. “Ima roditelja koji ne mogu komunicirati sa svojom djecom.” Objasnio mi je da su neki roditelji došli u školu i da ih je vidio kako pokazuju prstom i glume ono što žele reći, nastojeći tako komunicirati sa svojom djecom. “Tako sam sretan što si naučila znakovni jezik. Možemo komunicirati. Ti nisi takva da samo pokazuješ prstom; možemo o svemu razgovarati.”

Kako me to dirnulo u srce! Malo tko od nas počne cijeniti trud svojih roditelja prije nego što odraste. A evo, moj sin od 12 godina govorio mi je da je zahvalan što možemo uživati u smislenoj komunikaciji.

Kao majci, jedan od ciljeva bio mi je gajiti dobar odnos sa svojim sinom i biti bliska s njim. Toga vjerojatno ne bi bilo da nisam naučila znakovni jezik. Predanje Jehovi navelo me da ozbiljno razmišljam o svojim roditeljskim odgovornostima; to mi je olakšalo donošenje važnih odluka u vezi s komunikacijom. Oboje smo iz tih odluka izvukli duhovnu korist. Koliko su samo važne riječi iz 5. Mojsijeve 6:7, gdje se roditelje upućuje da govore svojoj djeci o Jehovinim zapovijedima ‘kada sjede u kući svojoj i kada idu putem, kada liježu i kada ustaju’. Uistinu sam zahvalna za to što Spencer i ja možemo slobodno komunicirati o “veličanstvenim Božjim djelima” (Djela apostolska 2:11, St). (Ispričala Cindy Adams.)

[Istaknuta misao na stranici 12]

‘Nisam se mogla pomiriti s pomišlju da odraste, a da nikada ne uspostavi odnos sa svojim roditeljima’