Jezik koji se gleda!

KAKO ste naučili svoj materinji jezik? Vjerojatno tako da ste kao malo dijete slušali govor članova obitelji i prijatelja. Većina ljudi uči jezik slušanjem, a naučeno izražava govorom. Kad ljudi koji imaju zdrav sluh oblikuju pojmove i ideje, oni spontano u mislima uvježbavaju govorne riječi i fraze prije nego što ih izgovore. No može li um djeteta koje je rođeno gluho oblikovati misli na neki drugi način? Postoji li jezik pomoću kojeg se ideje jednog uma, apstraktne i konkretne, mogu prenositi nekom drugom umu, a da se pritom ne stvara nikakav zvuk?

Vidi se, ali se ne čuje

Jedno od čuda ljudskog uma jest njegova sposobnost komuniciranja jezikom, kao i sposobnost prilagodbe jezika. Međutim, kad osoba ne čuje, učenje jezika obično postaje funkcija oka, a ne uha. Nasreću, duboko u ljudskoj duši plamti želja za komunikacijom, a ona nam omogućava da nadvladamo sve što nas u tome prividno sprečava. Ta je potreba navela gluhe osobe diljem svijeta da razviju mnoge znakovne jezike. Kako su dolazile u kontakt jedne s drugima, bilo da su se rodile u obiteljima sačinjenim od gluhih osoba bilo da su se s njima našle u specijaliziranim školama i u sredini u kojoj žive, rezultat toga bio je razvoj veoma složenog jezika koji je posebno prilagođen očima — znakovnog jezika.

Carl iz Sjedinjenih Država naučio je taj jezik zahvaljujući svojim gluhim roditeljima.a Premda je gluh od rođenja, već je u vrlo ranoj dobi mogao opisivati predmete, povezivati znakove i izražavati apstraktne misli na američkom znakovnom jeziku (ASL-u). Većina gluhih beba čiji se gluhi roditelji služe znakovnim jezikom počinje upotrebljavati prve znakove u dobi od 10 do 12 mjeseci. U knjizi A Journey Into the Deaf-World (Putovanje u svijet gluhoće), objašnjava se kako “lingvisti sada uviđaju da je u čovjekovom mozgu duboko ukorijenjena sposobnost prirodnog učenja jezika i prenošenja naučenog svojoj djeci. Pritom je praktički svejedno hoće li se ta sposobnost manifestirati na znakovnom ili na govornom jeziku.”

Sveta je rođena u Rusiji, u trećoj generaciji gluhih u svojoj obitelji. Ona je, kao i njen gluhi brat, naučila ruski znakovni jezik. Kad je u dobi od tri godine krenula u malu školu za gluhu djecu, već je lijepo svladala svoj materinji znakovni jezik. Sveta priznaje: “Druga gluha djeca nisu znala znakovni jezik, pa bi učila od mene.” Mnoga gluha djeca imala su roditelje zdrava sluha koji nisu znali znakovni jezik. Znakovni jezik obično se učio u školi, tako da su starija gluha djeca poučavala mlađu, da bi mogla lakše komunicirati.

Danas sve više roditelja zdravog sluha uči znakovni jezik zajedno sa svojom djecom. Kao rezultat toga, ta gluha djeca mogu uspješno komunicirati s drugima prije nego što krenu u školu. To je bio slučaj s Andrewom iz Kanade, čiji roditelji imaju zdrav sluh. Oni su naučili znakovni jezik i koristili su ga u komunikaciji s njim još kad je bio mali, pruživši mu tako jezični temelj koji je mogao nadograđivati u godinama koje su slijedile. Danas svi članovi njegove obitelji mogu međusobno komunicirati na znakovnom jeziku vezano uz bilo koju temu.

Gluhe osobe mogu oblikovati apstraktne i konkretne misli, a da pritom ne moraju razmišljati na govornom jeziku. Kao što svi mi oblikujemo misli na svom jeziku, mnoge gluhe osobe misle na svom znakovnom jeziku.

Mnogo različitih jezika

Diljem svijeta zajednice gluhih stvorile su vlastite znakovne jezike ili su načinile kombinaciju raznih elemenata uzetih iz drugih znakovnih jezika. Dio vokabulara današnjeg ASL-a potječe od francuskog znakovnog jezika, iz kojeg je uzet prije 180 godina. Taj je dio pomiješan s autohtonim elementima koji su se tada već koristili u Sjedinjenim Državama, tako da je nastao jezik koji je danas poznat kao ASL. Znakovni jezici razvijaju se kroz dugi niz godina, uz poboljšanja koja donosi svaka nova generacija.

Znakovni jezici obično se ne poklapaju sa socio-geografskim razmještajem govornih jezika. Naprimjer, u Portoriku se koristi ASL, premda se govori španjolski. Engleski jezik govori se i u Engleskoj i u Sjedinjenim Državama, no Englezi ipak koriste britanski znakovni jezik, koji se uvelike razlikuje od ASL-a. Isto je i s meksičkim znakovnim jezikom, koji se razlikuje od mnogih znakovnih jezika Latinske Amerike.

Kad učite neki znakovni jezik, impresionira vas istančana složenost i bogatstvo izražavanja. Na znakovnom jeziku moguće je izraziti gotovo sve teme, misli ili ideje. Srećom, zapaža se tendencija porasta u proizvodnji literature za gluhe osobe na videokasetama, pri čemu se prirodni znakovni jezik koristi za pričanje priča, izražavanje poezije, iznošenje povijesnih izvještaja i poučavanje biblijskih istina. U mnogim zemljama raste pismenost na znakovnom jeziku.

Čitati nešto što nikad niste čuli

Ljudi zdrava sluha obično se kod čitanja služe slušnom memorijom, prisjećajući se zvukova riječi. Stoga velik dio onog što čitaju razumiju zato što su to već prije čuli. U većini jezika pisani oblici riječi ne daju zornu predodžbu o idejama koje predstavljaju, niti na njih podsjećaju. Mnogi ljudi zdravog sluha uče taj arbitrarni sustav ili sustav pismenih znakova povezujući ga sa zvukom usmenog govora, tako da mogu čitati s razumijevanjem. Međutim, pokušajte zamisliti da nikad u životu niste čuli izgovor nekog zvuka, riječi ili jezika! Učenje sustava arbitrarnih pismenih znakova nekog jezika koji ne možete čuti zna biti teško i frustrirajuće. Razumljivo je da čitanje na tom jeziku predstavlja ogroman izazov gluhim osobama, pogotovo onima koje su vrlo rano potpuno izgubile sluh ili ga nikad nisu ni imale!

Diljem svijeta mnogi su obrazovni centri za gluhu djecu otkrili prednosti korištenja znakovnog jezika čim dijete počne učiti jezik. (Vidite okvire na 20. i 22. stranici.) Ti su centri ustanovili da kad se gluho dijete od malih nogu upoznaje s prirodnim znakovnim jezikom i kad se kod njega izgrađuje jezična osnova, time se polaže temelj za njegov bolji uspjeh u obrazovanju i međuljudskim odnosima, kao i za kasnije učenje pisanog jezika.

Komisija za obrazovanje gluhih, koja djeluje u sklopu Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu, konstatirala je sljedeće: “Više se ne može tolerirati zapostavljanje znakovnog jezika niti izbjegavati aktivno angažiranje u njegovom razvitku putem obrazovnih programa za gluhe.” No valja reći da je, bez obzira na to koji će način obrazovanja roditelji izabrati za svoje gluho dijete, od presudne važnosti to da se oba roditelja maksimalno zalažu za djetetov napredak. (Vidite članak “Da bih komunicirala sa svojim djetetom, naučila sam novi jezik”, u izdanju Probudite se! od 8. studenog 1996.)

Razumjeti svijet gluhih

Kada gluha djeca odrastu, obično priznaju da su više od svega željela komunicirati sa svojim roditeljima. Kada je Jackova ostarjela majka bila na umoru, taj je gluhi čovjek pokušavao s njom uspostaviti komunikaciju. Ona se mučila da mu nešto kaže, no nije mogla to napisati, a nije znala niti znakovni jezik. Potom je pala u komu i kasnije umrla. Jack nije mogao prestati misliti o tim zadnjim frustrirajućim trenucima. To ga je iskustvo potaklo da poruči roditeljima gluhe djece: “Ako želite tečno komunicirati i smisleno izmjenjivati ideje, emocije, misli i znakove ljubavi sa svojim gluhim djetetom, pokažite mu to znakovima. (...) Za mene je već kasno. Je li i za vas kasno?”

Dugi niz godina mnogi su imali krivo shvaćanje o svijetu u kojem žive gluhe osobe. Neki su smatrali da gluhi gotovo ništa ne znaju, budući da ništa ne čuju. Roditelji su se znali ponašati previše zaštitnički prema svojoj gluhoj djeci ili pak strahovati da ih puste u vanjski svijet. U nekim kulturama gluhe se osobe krivo opisuje kao “nijeme” ili “mutave”, premda one obično nemaju govornu manu. One jednostavno ne čuju. Drugi smatraju da je znakovni jezik primitivan ili inferioran u odnosu na govorni jezik. Ne iznenađuje da se uslijed takve neupućenosti neke gluhe osobe osjećaju potišteno i neshvaćeno.

Joseph je kao malo dijete rastao u Sjedinjenim Državama i 1930-ih pohađao specijalnu školu za gluhu djecu u kojoj se nije smjelo koristiti znakovni jezik. On i njegovi razredni kolege često su bili kažnjavani zbog upotrebe znakova, čak i onda kad nisu razumjeli što im učitelji govore. Kako su samo čeznuli za tim da razumiju druge i da drugi njih razumiju! U zemljama u kojima postoje slabe mogućnosti za obrazovanje gluhe djece, neka znaju odrasti stekavši vrlo oskudnu naobrazbu. Naprimjer, dopisnik Probudite se! iz zapadne Afrike rekao je: “U Africi većina gluhih osoba vodi težak i nesretan život. Od svih invalidnih osoba, gluhe su vjerojatno najzapostavljenije i najneshvaćenije.”

Svi mi imamo potrebu da nas drugi razumiju. Nažalost, ima ljudi koji u gluhoj osobi vide samo nekog tko je nesposoban. Uočeni hendikep kod gluhe osobe može zasjeniti njene prave sposobnosti. Nasuprot tome, mnogi gluhi smatraju sebe sposobnim ljudima. Oni mogu tečno međusobno komunicirati, razvijati samopoštovanje i biti uspješni u obrazovanju, međuljudskim odnosima i u duhovnom pogledu. Nažalost, mnoge su gluhe osobe postale nepovjerljive prema osobama zdravog sluha zbog toga što se s njima loše postupalo. Međutim, kad osobe zdravog sluha pokazuju iskreno zanimanje za to da razumiju kulturu gluhih i njihov prirodni znakovni jezik te kad u gluhima vide sposobne ljude, onda je to svima na korist.

Ako biste htjeli naučiti znakovni jezik, imajte na umu da su jezici odraz našeg načina razmišljanja i oblikovanja ideja. Da biste dobro svladali neki znakovni jezik, morate razmišljati na tom jeziku. Stoga ako naprosto naučite znakove iz rječnika znakovnog jezika, to vam neće pomoći u praktičnoj primjeni tog jezika. Zašto ga ne biste naučili od ljudi koji koriste znakovni jezik u svakodnevnom životu — od gluhih? Učenje stranog jezika od osoba kojima je to materinji jezik pomaže vam da razmišljate i oblikujete ideje na jedan drugačiji, a opet prirodan način.

Diljem svijeta gluhe osobe proširuju svoje vidike služeći se bogatstvom znakovnog jezika. Dođite i upoznajte se s njihovim jezikom znakova.

[Bilješka]

[Okvir na stranici 20]

“New York će poučavati gluhe na znakovnom jeziku, a potom i na engleskom”

Taj je naslov objavljen u The New York Timesu od 5. ožujka 1998. Felicia R. Lee je napisala: “U sklopu akcije koja se pozdravlja kao značajna prekretnica u obrazovanju gluhih učenika, reorganizirat će se jedina javna gradska škola za gluhe, tako da će sve nastavno osoblje predavati prvenstveno na znakovnom jeziku, koji se temelji na simbolima i gestama.” Gđa Lee objašnjava da mnogi pedagozi “kažu kako se na temelju istraživanja vidi da je gluhim osobama primaran vizualni, a ne verbalni jezik, te da škole koje koriste njima draži način komunikacije, takozvani američki znakovni jezik, pružaju učenicima bolje obrazovanje nego što to čine druge škole.

U tim školama kažu da gluhe osobe treba tretirati kao dvojezične učenike, a ne kao invalide.”

Profesor Harlan Lane, s bostonskog Sveučilišta Northeastern, rekao je sljedeće: “Smatram da je [ta njujorška škola] prethodnica čitavog jednog trenda.” On je rekao za Probudite se! da je krajnji cilj održavati nastavu na engleskom kao drugom jeziku, koji bi služio za čitanje.

[Okvir/slike na stranici 21]

Pa to je jezik!

Neke osobe zdravog sluha pogrešno zaključuju da je znakovni jezik jedna složena vrsta pantomime. Neki ga čak opisuju kao slikovni jezik. Premda se u znakovnom jeziku vješto koristi lice, tijelo, ruke i okolni prostor, većina znakova ima malu ili nikakvu sličnost s mislima koje izražava. Tako se, naprimjer, u američkom znakovnom jeziku (ASL-u) za znak koji izražava misao “činiti” koristi stisnute obje šake, koje se postavljene jedna iznad druge izvijaju naprijed-nazad. Premda je to uobičajen znak, onaj tko ne poznaje znakovni jezik ne dobiva zornu predodžbu o tome što on znači. Na ruskom znakovnom jeziku (RLS), znak koji označava misao “trebati” izražava se pomoću dvije ruke, tako da se palcem obje ruke dodiruje četvrti prst pa ih se tako paralelno pomiče ukrug. (Vidite fotografije na ovoj stranici.) Budući da se radi o mnoštvu apstraktnih misli, nemoguće je sve njih izraziti slikovnom asocijacijom. Iznimke bi bili znakovi za konkretne predmete koji mogu biti opisni, kao naprimjer znak za “kuću” ili “bebu”. (Vidite fotografije na ovoj stranici.)

Jedan kriterij za definiranje jezika može biti upotreba sustavno razrađenog vokabulara koji je prihvaćen u nekoj zajednici ljudi. Kod znakovnih jezika postoji takva gramatička sustavnost. Naprimjer, u ASL-u tema rečenice obično dolazi na početak rečenice, a potom slijedi njen komentar. Isto tako i poredak rečeničnih dijelova prema njihovom vremenskom slijedu čini jedno od glavnih obilježja mnogih znakovnih jezika.

Mnogi izrazi lica također imaju gramatičku funkciju, kao naprimjer pomoć za razlikovanje pitanja od zapovijedi, kondicionalne rečenice ili od obične izjave. Ove i mnoge druge specifičnosti mogle su se razviti zahvaljujući vizualnom karakteru znakovnog jezika.

[Slike]

“činiti” na ASL-u

“trebati” na RLS-u

“kuća” na ASL-u

“beba” na ASL-u

[Okvir na stranici 22]

Pravi pravcati jezici

“Suprotno uobičajenim zabludama, znakovni jezici nisu pantomime i geste, to nisu izumi prosvjetnih radnika niti šifre govornog jezika društvene sredine u kojoj su nastali. Oni postoje svagdje gdje postoji zajednica gluhih osoba i svaki je od njih zaseban, kompletan jezik, koji koristi iste gramatičke strukture koje nalazimo u govornim jezicima diljem svijeta.”

U Nikaragvi su se “škole usredotočile na to da uporno uče [gluhu] djecu čitati s usana i govoriti, a svagdje gdje se to pokušavalo rezultati su bili slabi. No djeci to nije smetalo. Na igralištima i u školskim autobusima djeca su smislila svoj vlastiti znakovni sustav (...). Nije prošlo dugo i sustav se pretvorio u ono što se danas naziva Lenguaje de Signos Nicaragüense.” Mlađa generacija gluhe djece sada je razvila jedan tečniji jezik koji je prozvan Idioma de Signos Nicaragüense (The Language Instinct, autora Stevena Pinkera).

[Slike na stranici 23]

Ovo je jedan način da se na ASL-u kaže: “Nakon što je bio u trgovini, otišao je na posao”

1 trgovina

2 on

3 ići

4 završiti

5 ići

6 posao