‘Mucavci će govoriti’

TRAJAO je poslijepodnevni program dana posebnog sastanka Jehovinih svjedoka u Čehoslovačkoj (današnjoj Češkoj Republici), a stotine prisutnih okupilo se da bi primilo biblijske pouke. Stajao sam iza podija ponavljajući svoju točku. To nije bila neka ključna točka. Dva mlada Svjedoka trebala su ispričati svoja iskustva, a ja sam samo trebao poslužiti kao predsjedavajući za tu točku. Tog sam jutra u nutrini osjetio napetost, a sada se ona povećava. U punom smislu riječi osjećao sam se paralizirano, krajnje zabrinuto i kao da sam nijem.

Možda mislite da bi u takvoj situaciji gotovo svatko bio nervozan. No nije bila u pitanju puka nervoza. Dozvolite da vam objasnim razlog tome.

Moj govorni problem

U svojoj 12. godini pao sam i ozlijedio glavu, vrat i kralješnicu. Nakon toga bih katkada zamuckivao odnosno imao problema s izgovaranjem riječi, a naročito onih koje započinju slovima p, k, t, d i m. Ponekad uopće nisam mogao govoriti.

Tada se nisam puno zabrinjavao zbog tog problema; doživljavao sam ga kao neku beznačajnu smetnju. No kako su prolazile godine, u meni se razvio veliki strah od bilo kakvog javnog govorenja. Jednom sam se u školi onesvijestio dok sam iznašao referat. Kada bih išao u trgovinu, znalo mi se dogoditi da ne mogu odgovoriti na pitanje prodavača što želim. Dok bih tako stajao boreći se da izustim koju riječ, on bi postajao sve nestrpljiviji: “Požuri. Ne mogu čekati cijeli dan. Druge mušterije čekaju.” Tako nisam mogao kupiti potrebne artikle.

Školovanje mi je bilo veoma teško. Kada sam iznašao usmene referate, školski bi se kolege smijali mom zamuckivanju. Usprkos tome, maturirao sam i 1979. otišao na studij u Prag (Čehoslovačka). Budući da sam volio atletiku, opredijelio sam se za smjer profesora tjelesnog odgoja. No kako ću moći ostvariti svoj cilj? Unatoč bojazni, odlučno sam krenuo naprijed.

Traženje pomoći

Morao je postojati način da se oslobodim svoje govorne mane. Tako sam, nakon što sam diplomirao, odlučio zatražiti profesionalnu pomoć. U Pragu sam potražio specijaliziranu kliniku koja se bavi liječenjem govornih mana. Tokom prijemnog razgovora, medicinska sestra je izlanula: “Vaša je neuroza neuobičajena!” Uvrijedila me pomisao da me ona smatra neurotičnim, mada se stručnjaci slažu u tome da mucanje nije neurotična smetnja. Nije mi dugo trebalo da shvatim da se suočavam s nesvakidašnjim izazovom: Bio sam mladić od 24 godine, a svi ostali pacijenti bili su djeca.

Uskoro se čitavo osoblje, uključujući i psihologa, angažiralo oko toga da mi pomognu. Sve su redom isprobali. Jednom su mi zabranili da pet tjedana bilo s kim razgovaram. Drugi put su mi dozvolili da govorim samo jednoličnim glasom i v-e-o-m-a sporo. Premda mi je ta metoda pomogla, zbog nje sam ujedno dobio nadimak Krotitelj zmija, jer su mnogi znali zaspati za vrijeme mojih iznašanja.

Susret s Jehovinim svjedocima

Dok sam jednog ljetnog dana 1984. šetao centrom grada, pristupila su mi dva mladića. Nije me zapanjio njihov izgled već ono što su mi rekli. Rekli su da Bog ima svoju vladavinu, Kraljevstvo, koje će okončati sve probleme čovječanstva. Dali su mi svoj broj telefona pa sam ih poslije nazvao.

U to vrijeme Jehovini svjedoci u Čehoslovačkoj nisu bili zakonski priznati kao vjerska organizacija. Unatoč tomu, ubrzo sam se toliko zainteresirao da sam počeo pohađati njihove sastanke. Zbilja sam mogao osjetiti uzajamnu ljubav i brigu koja postoji kod Svjedoka.

Put do samopouzdanja

Pomoć za moju govornu manu došla je u vidu Teokratske škole propovijedanja, škole koja se održava svakog tjedna u svim skupštinama Jehovinih svjedoka. Bio sam potaknut da se uključim u nju, pa sam to i učinio. Na temelju savjeta koji se iznose u jednom od udžbenika za tu školu, u Vodiču za teokratsku školu osposobljavanja, radio sam na govornim značajkama kao što su tečnost, pravilan izgovor, smisleno naglašavanje i modulacija.a

Moj prvi učenički govor, naime čitanje Biblije, bio je potpuni promašaj. Bio sam izvan sebe od nervoze i jedva sam se uspio vratiti kući. Koliko mi je samo godilo opuštanje zahvaljujući tuširanju vrućom vodom!

Nakon tog prvog govora, nadglednik škole prijazno mi se osobno posvetio. Nije mi samo pružio konstruktivne savjete već me i pohvalio. To me ohrabrilo da se nastavim truditi. Nedugo zatim, godine 1987, postao sam kršteni Svjedok. Nekoliko mjeseci kasnije iz Praga sam se preselio u miran gradić Žďár nad Sázavou. Tamošnja mala grupa Svjedoka srdačno me dočekala. Također su prihvatili moj još pomalo nesiguran govor, a to je povećalo moje samopoštovanje.

S vremenom sam počeo voditi jednu malu grupu za proučavanje Biblije, a potom sam održao svoje prvo javno biblijsko predavanje. Konačno, nakon promjene u vlasti u Čehoslovačkoj, počeo sam održavati takva predavanja u obližnjim skupštinama. Moji bi se problemi vratili kad bih se našao u nepoznatoj okolini. No nisam se predavao.

Suočavanje s posebnim izazovima

Jednoga dana jedan me kršćanski starješina pozvao da dođem k njemu na posao. Rekao je: “Petr, imam dobre vijesti za tebe! Željeli bismo da sudjeluješ u programu predstojećeg pokrajinskog sastanka.” Došla mi je nesvjestica i morao sam sjesti. Na razočaranje svog prijatelja, odbio sam ponudu.

Odbijanje te ponude nije mi dalo mira. Nisam mogao prestati misliti o tome. Kad god bi se na kršćanskim sastancima spomenulo pouzdanje u Boga, bolno bih se prisjetio odbijene ponude. Ponekad je na sastancima bilo spomena o Gedeonu, koji se, pod Božjim vodstvom, samo sa 300 ljudi suprotstavio čitavoj midijanskoj vojsci (Sudije 7:1-25). To je bio čovjek koji se istinski pouzdao u svog Boga, Jehovu! Jesam li slijedio Gedeonov primjer onda kad sam odbio taj zadatak? Pošteno govoreći, nisam mogao reći da je tako. Bilo me je stid.

Ipak, moja kršćanska braća nisu htjela dignuti ruke od mene. Dala su mi još jednu priliku. Ponudili su mi da sudjelujem u programu dana posebnog sastanka. Ovaj put sam pristao. Ma koliko da sam bio zahvalan za ovu prednost, iskreno govoreći, skamenio bih se od same pomisli da održim govor u dvorani punoj ljudi. Morao sam puno raditi na tome da povećam svoje pouzdanje u Jehovu. No na koji način?

Pomnim razmatranjem vjere i pouzdanja koje drugi Svjedoci imaju u njega. To me ojačalo. Čak mi je i pismo šestogodišnje Verunke, kćerke jednog mog prijatelja, poslužilo kao odličan primjer. Napisala mi je: “U rujnu krećem u školu. Ne znam što će biti u vezi s nacionalnom himnom. Vjerujem da će se Jehova boriti za mene kao što se borio i za Izrael.”

Eto, to su bili samo neki od događaja koji su prethodili onom poslijepodnevnom programu dana posebnog sastanka o kojem sam govorio u uvodu. Usrdno sam se molio. Sada nisam toliko mislio na tečnost svog govora koliko na hvaljenje Božjeg velikog imena pred ovim velikim auditorijem.

Tako sam stajao s mikrofonom postavljenim ispred sebe, gledajući stotine ljudi. A onda sam, shvativši da je poruka važnija od onog tko je prenosi, duboko udahnuo i započeo. Kasnije sam imao vremena analizirati stvari. Jesam li bio nervozan? Nema sumnje, čak sam nekoliko puta zamucao. Međutim, znao sam da bez Božje pomoći uopće ne bih mogao govoriti.

Kasnije sam počeo razmišljati o nečem što mi je jednom rekao jedan kršćanski brat: “Budi sretan što imaš problema s mucanjem.” U ono vrijeme stvarno me iznenadio tom izjavom. Kako je mogao reći takvo što? Osvrćući se unatrag, sada razumijem što je htio reći. Moja govorna mana pomogla mi je da se oslanjam na Boga umjesto na sebe.

Od tog poslijepodneva na danu posebnog sastanka prošlo je nekoliko godina. Tijekom tih godina dobio sam još neke prednosti u koje je spadalo i govorenje pred velikim auditorijima. U Žďáru nad Sázavouu imenovan sam za kršćanskog starješinu a i za pionira, kako se nazivaju punovremeni propovjednici Jehovinih svjedoka. Zamislite to! Otada sam svaki mjesec provodio preko sto sati razgovarajući s ljudima o Božjem Kraljevstvu, a da i ne spominjem vrijeme koje sam svakog tjedna provodio poučavajući na našim kršćanskim sastancima. Danas služim kao pokrajinski nadglednik, tako da svaki tjedan održavam predavanja u nekoj drugoj skupštini.

Moje srce naprosto plamti od zahvalnosti uvijek kad pročitam upravo ovo proročanstvo iz biblijske knjige Izaije: “Mucavci će govorit okretno i razgovijetno” (Izaija 32:4, St; 2. Mojsijeva 4:12). Jehova je zacijelo pokazao da je uz mene, pomažući mi da ‘govorim razgovijetno’ u njegovu čast, na njegovu hvalu i slavu. Veoma sam zadovoljan i sretan što mogu hvaliti našeg milosrdnog Boga. (Ispričao Petr Kunc.)

[Bilješka]