Najusamljenija ptica na svijetu
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ BRAZILA
AKO mislite da su pjegava sova i bjeloglavi orao ugroženi, onda niste čuli priču o Spixovoj ari. Ova brazilska ptica daje predodžbi o “ugroženim vrstama” jedan potpuno novi smisao. Međutim, da bismo vam ispričali cijelu priču o najusamljenijoj ptici na svijetu, krenut ćemo od 17. stoljeća.
Tada je George Marc Grav, nizozemski doseljenik koji je živio u Brazilu, prvi napravio zapis o postojanju ove ptice i opisao je. Doskora ju je mjesno stanovništvo prozvalo ararinha azul, ili mala plava ara — što je jednostavno ali odgovarajuće ime. Ptica je sva u plavom uz malo sive boje. Uz dužinu od 55 centimetara, uključujući njen 35 centimetara dugačak rep, ona je ujedno najmanja među brazilskim plavim arama.
“Kasnije, godine 1819”, priča biolog Carlos Yamashita, brazilski vrhunski stručnjak za papige, “znanstvenici su toj ptici smislili službeni naziv: Cyanopsitta spixii.” Cyano znači “plava”, a psitta znači “papiga”. A spixii? Tim se dodatkom, objašnjava biolog, odaje počast njemačkom prirodoslovcu Johannu Baptistu Spixu. On je prvi počeo proučavati ovu vrstu u njenom prirodnom staništu, u nekolicini drvećem omeđenih uvala na sjeveroistoku Brazila.
Odbrojavanje počinje
Istina, Spixove are nikada nisu bile iznimno brojne. Čak se i u Spixovo vrijeme računalo da ih ima svega 180, no otada se njihova situacija konstantno pogoršavala. Doseljenici su uništili toliko područje šuma u kojima su te ptice živjele da se do sredine 1970-ih na životu nije održalo niti 60 ara. Ma koliko to loše izgledalo, to je bio tek početak odbrojavanja.
Ono što doseljenici nisu učinili za tri stoljeća, lovci koji hvataju ptice stupicom uspjeli su učiniti za nekoliko godina — praktički su istrijebili čitavu populaciju Spixovih ara. Godine 1984, u divljini su opstale tek četiri ptice od njih 60, no tada su već uzgajivači ptica bili spremni platiti paprene cijene za posljednje primjerke te vrste — čak 50 000 dolara po komadu. Nije čudno da je u svibnju 1989. časopis Animal Kingdom objavio da je prošlo godinu dana otkad su istraživači posljednji put vidjeli te ptice na slobodi. Nekoliko mjeseci kasnije, izviješteno je da su lovci pohvatali sve preostale ptice. Spixovoj ari, tugovao je Animal Kingdom, zadan je “posljednji smrtni udarac”.
Iznenađenje i nada
Međutim, biolozi jedva da su zaključili poglavlje o Spixovoj ari, kad su ljudi koji žive u blizini staništa te ptice izjavili da su vidjeli jednu ararinhu azul. Uslijedili su daljnji izvještaji o njenom pojavljivanju. Da li je možda postojala još koja preživjela ptica? Da bi to ustanovila, petorica istraživača spakirala su 1990. svoju opremu za kampiranje, dalekozore i notese te se uputila na teritorij Spixove are.
Nakon što su dva mjeseca bezuspješno pročešljavali to područje, istraživači su ugledali jato zelenih papagaios maracanãs, ili Illingerovih ara, no zapazili su nešto neobično. Jedan od pripadnika jata bio je drugačiji — krupniji i plav. Bio je to posljednji primjerak Spixove are u divljini! Promatrali su ga tjedan dana i doznali da Spix, društven po svojoj prirodi, stalno trči za Illingerovim arama kako bi izašao na kraj sa svojom usamljenošću i našao partnericu. No dobro, zelene ptice nisu imale ništa protiv da tog upornog plavog momka prihvate za prijatelja — ali pariti se s njim? Dakako, u učtivoj zajednici Illingerovih ara ipak postoje granice!
Tako bi odbačeni mužjak Spixove are svaki dan u vrijeme zalaska sunca napuštao svoje drugove i letio na drvo gdje se godinama gnijezdio sa svojom bivšom partnericom Spixovom arom — to jest do 1988, godine u kojoj su lovci uhvatili njegovu životnu družicu i prodali je u zatočeništvo. Otada tamo spava sam — sićušan, usamljeni smotuljak plavog perja, posjednut na visokoj goloj grani. Sada je, ne dogodi li se kakvo čudo, samo pitanje vremena kada će posljednji primjerak Spixove are koji umije preživjeti u divljini otići stopama ptice dodo — osim ako mu netko ne nađe partnericu. Ta je zamisao postala popularna, pa je 1991. pokrenut Projeto Ararinha-Azul (Projekt Spixova ara). Koji je bio njegov cilj? Zaštititi preživjelog mužjaka te ptice, pronaći mu ženku, spariti ih i nadati se da će se nanovo razmnožiti u okolini. Da li se to ostvaruje?
Stvari idu nabolje. Brazilska državna pošta skrenula je pažnju na udes najugroženije ptice na planeti izdavši marku u njenu čast. Biolozi su istovremeno uspjeli aktivirati 8 000 žitelja Curaçe, gradića u blizini staništa te ptice u sjevernoj Bahiji, kako bi podržali spašavanje Spixove are. Budući da mještani paze na “svoju” pticu kojoj su dali nadimak Severino, lovci sada riskiraju da budu uhvaćeni na djelu. Ta se strategija pokazuje uspješnom. Severino još uvijek slobodno leti. Pozabavili su se i rješavanjem sljedeće zapreke — nagovoriti uzgajivače ptica da se odreknu jedne od šest ptica koliko ih u Brazilu još ima u kavezima. (Vidi okvir.) Jedan je vlasnik pristao na to, pa je u kolovozu 1994. mlada ženka, koju su lovci kao ptića uhvatili u stupicu, avionom prebačena u Curaçu da bi bila puštena na slobodu i da bi opet živjela u svom prirodnom staništu.
Stjecanje kondicije i privikavanje na prirodu
Ova je ženka are stavljena u veliki avijarij koji se nalazio na samom mužjakovom staništu te su joj davali hranu kakvu bi inače jela u divljini. Radi stjecanja kondicije za život u prirodi, skrbnici su je odvikli od suncokretovih sjemenki — njene uobičajene hrane u kavezu — te su joj davali borove sjemenke i okolne samonikle bodljikave plodove. Njen se želudac dobro prilagodio.
Svakodnevne kondicione vježbe postale su sljedeći dio obuke — i to s dobrim razlogom. Očekivati od ptice koja je odrasla u kavezu da dan za danom prati tempo partnera koji dnevno zna preletjeti nekih 50 kilometara isto je što i tražiti od nekog televiziomana da trči maraton. Stoga su, da bi joj ojačali muskulaturu, biolozi koji su se brinuli za tu zatočenu pticu poticali dotičnu da koliko god više može leti po avijariju.
Severinu nije dugo trebalo da otkrije avijarij. Ugledavši ženku, zakreštao je, dozvao je i došao na 30 metara od avijarija. “Ženka je”, kaže Marcos Da-Ré, biolog koji radi na projektu, odgovorila i “pokazala veliko uzbuđenje” opazivši svog muškog posjetitelja. Njeno nas je uzbuđenje, kaže on, “ispunilo nadom”.
Poučavatelj i otac...
Konačno je osvanuo veliki dan: otvorena su vrata avijarija. Nakon što je pola sata oklijevala, ženka je izletjela i sletjela na drvo udaljeno od avijarija nekih 300 metara. No gdje je bio Severino? Bio je 30 kilometara daleko, ponovno u potrazi za Illingerovim arama. Zašto je otišao? Pa, nakon što je mjesecima čekao u njenoj blizini, kad je konačno nastupila sezona parenja, njegova je buduća partnerica i dalje bila iza rešetaka. Mora da je pomislio, šali se biolog Da-Ré, da “slobodna maracanã vrijedi više od zatočene ararinhe”. Ovaj put, Severinu se isplatila upornost. Jedna ženka Illingerove are popustila je i prihvatila ga za svog partnera.
No biolozi se nadaju da će, kad završi sezona parenja, Severino okončati svoju vezu, vratiti se u vlastito stanište, pronaći oslobođenu Spixovu aru te je uzeti za svoju partnericu. Nakon toga, od njega se očekuje da preuzme dvostruku ulogu — poučavatelja i oca. Budući da je on u svijetu jedini primjerak Spixove are koji umije preživljavati u divljini, mora naučiti svoju partnericu da pronalazi hranu i sklonište te da preživi u jednom od najsušnijih brazilskih predjela.
...i onaj koji će ući u povijest
Zato kad ponovo započne sezona parenja, biolozi iz Projekta Spixova ara usrdno se nadaju da će Severino odustati od potrage za Illingerovim arama i posvetiti se pronalaženju šupljeg stabla koje može poslužiti kao gnijezdo za njegovu partnericu. Bude li se sve odvijalo kako treba, ženka Spixove are položit će dva mala jajeta, a nekoliko mjeseci kasnije, Severino će ovu tročlanu grupu poučavati tehnikama preživljavanja. Hoće li se sve to ostvariti?
“Trebat će vremena da dobijemo odgovor”, kaže biolog Yamashita, “no ovaj bi projekt mogao biti jedini način da se spriječi to da divlja Spixova ara uđe u povijest istrijebljenih ptica.” Sada ovisi o Severinu hoće li iskoristiti priliku i početi pisati novo poglavlje. Ukoliko ova veza potraje, ljubiteljima prirode — i Illingerovim arama — otet će se uzdah olakšanja.
[Okvir na stranici 24]
Ptice iza rešetaka
Procjenjuje se da 30 Spixovih ara živi u zatočeništvu. Uzgajivači ptica s Filipina uzgojili su preko desetak tih brazilskih ptica i one još uvijek žive u toj azijskoj zemlji. Preostale zatočene ptice žive u Brazilu, Španjolskoj i Švicarskoj. Međutim, svim tim pticama koje se nalaze iza rešetaka nedostaje svojstvo koje posjeduje samo Severino — a to je umijeće preživljavanja u divljini.
[Slika na stranici 25]
Očuvana — barem na marci
[Zahvala]
Empresa Brasileira de Correios e Telégrafos