Dijete žabe

“Dijete žabe jest žaba.”

Ova japanska poslovica znači da dijete kad odraste postane slika i prilika svog roditelja. Moja je majka bila gejša.

ODRASLA sam u kući gejša kojom je upravljala moja majka. Tako sam od malih nogu bila okružena lijepim ženama koje su nosile najskupocjenije kimone. Znala sam da ću, kad porastem, ući u njihov svijet. Moja izobrazba počela je 1928, šestog dana šestog mjeseca kad mi je bilo šest godina. Govorilo se da brojka 666 jamči uspjeh.

Učila sam japanske tradicionalne umjetnosti — ples, pjevanje, sviranje muzičkih instrumenata, izvođenje svečanosti čaja i druge. Svakodnevno sam nakon škole žurila kući, presvlačila se i odlazila na satove pouke. Tamo bih ponovno bila sa svojim školskim prijateljicama jer smo sve mi bile djeca gejši. Bilo je to vrijeme puno aktivnosti i uživala sam u njemu.

U ono vrijeme prije drugog svjetskog rata obavezno školovanje završavalo je u dobi od 12 godina, pa sam tada počela raditi. Kao nova gejša, oblačila sam predivne kimone čiji su mi rukavi visili skoro do stopala. Kad sam otišla na svoj prvi zadatak, bila sam izvan sebe od uzbuđenja.

Moj posao u svojstvu gejše

Moj se posao u osnovi sastojao od zabavljanja mušterija i služenja u svojstvu hostese. Kad bi dobrostojeći muškarci planirali bankete u ekskluzivnim restoranima, nazvali bi kuću gejši i zatražili usluge nekoliko gejši. Gejše su trebale podizati raspoloženje večeri i pobrinuti se da svaki gost ode kući zadovoljan, s osjećajem da se dobro proveo.

Da bismo to postigle, morale smo predvidjeti želje svakog pojedinog gosta i udovoljiti im — još i prije nego što gost shvati da nešto želi. Najteži zadatak, po mom mišljenju, bilo je to što smo se morale prilagoditi u tren oka. Ako bi gosti iznenada poželjeli gledati ples, plesale bismo. Ako bi poželjeli slušati muziku, uzele bismo svoje instrumente i svirale muziku po želji ili bismo pjevale koju bi god pjesmu zatražili.

Uobičajena je zabluda to da su sve gejše otmjene, skupe prostitutke. To nije istina. Premda ima gejši koje zarađuju za život prodajući svoje tijelo, gejša ne mora spasti na takvo što. To znam zato što ja to nikad nisam učinila. Gejša je zabavljačica i, ako je kvalitetna, njene joj vještine donose posao, skupocjene poklone i obilne napojnice od klijenata.

Istina je da malo koja od njih bude dovoljno dobra da bi postala vrhunska gejša. Većina gejši specijalizira samo jednu od japanskih tradicionalnih umjetnosti. No ja sam imala diplome iz sedam takvih umjetnosti, uključujući japanski ples, slaganje cvijeća, svečanost čaja, sviranje japanskog bubnja poznatog kao taiko i tri vrste muzike koja se svira na trožičanom samisenu. Da nisam imala te kvalifikacije, vjerojatno bih morala raditi sve što bi klijenti zatražili kako bih zaradila za život.

Kad je Japan bio u ekonomskoj krizi, djevojke su znale odlučiti da postanu gejše kako bi prehranjivale svoje obitelji. Posuđivale bi novac kojim su platile svoje obučavanje i kimone. Druge su pak od strane svojih obitelji bile prodane kućama gejši. Njihovi su vlasnici, budući da su za njih platili velike svote novca, zahtijevali od djevojaka povrat novca. Gejše koje su bile u takvoj situaciji bile su u veoma nepovoljnom položaju zato što su kasno započele sa svojom izobrazbom te zato što su na samom početku imale velike dugove. Mnoge od tih gejši pribjegavale su nemoralu ili su bile prisiljene na njega kako bi udovoljile svojim financijskim obavezama.

Moje usluge počeli su tražiti slavni ljudi iz svijeta sporta, zabave, biznisa i politike. Neki od mojih klijenata bili su ministri kabineta i predsjednici vlada. Ti su se muškarci ophodili prema meni s poštovanjem i zahvaljivali se za moj posao. Mada se nisam uključivala u neobavezan razgovor, izuzev kad bi me pozvali na to, ponekad bi me pitali za mišljenje. Zato sam svakodnevno čitala novine i slušala radio kako bih bila u toku s novostima. Zabave na kojima sam služila često su se priređivale u svrhu vođenja pregovora, pa sam zato morala biti diskretna i nisam smjela ponavljati ono što sam čula.

Tko je moja majka?

Jednog dana 1941, kad mi je bilo 19 godina, bila sam pozvana da dođem u jedan restoran i tamo sam našla dvije žene koje su me čekale. Jedna je od njih izjavila da je moja prava majka te da je došla da me odvede kući. Druga je žena zapošljavala gejše pa mi je ponudila posao. Smatrala je da trebam raditi kako bih izdržavala svoju pravu majku, a ne svoju pomajku. Nikad nisam ni pomislila da žena koja me odgojila nije moja prava majka.

Zbunjena, otrčala sam kući i ispričala svojoj pomajci što se dogodilo. Uvijek je kontrolirala svoje emocije, no sada su joj oči bile pune suza. Rekla je da joj je bila želja da od nje čujem da su me, kad mi je bilo godinu dana, dali u kuću gejši. Doznavši istinu, potpuno sam izgubila povjerenje u ljude i postala sam povučena i tiha.

Nisam htjela prihvatiti svoju pravu majku. Sudeći po našem kratkom susretu bilo je očito da zna za moj uspjeh i da želi da radim kako bih je izdržavala. Po lokaciji radnje te njene prijateljice znala sam da rad na tom mjestu uključuje nemoral. Željela sam prodavati svoje umjetničke talente, a ne svoje tijelo. Zato sam tada mislila, a i danas tako mislim, da sam donijela ispravnu odluku.

Premda sam se ljutila na svoju pomajku, morala sam priznati da me odgojila tako da bih uvijek mogla zarađivati za život. Što sam više o tome razmišljala, to sam osjećala veću zahvalnost prema njoj. Pažljivo je i dosljedno birala moje poslove, štiteći me od muškaraca koji su tražili usluge gejši samo za nemoralne svrhe. Za to sam joj još dan-danas zahvalna.

Naučila me moralnim načelima. Jedno načelo koje je isticala bilo je da moje da treba značiti da a moje ne, ne. Također me naučila da prihvaćam odgovornost i da budem rigorozna prema sebi. Slijedeći načela kojima me poučila, bila sam uspješna u svom radu. Sumnjam da bih od svoje prave majke dobila takvu pomoć. To što sam bila posvojena vjerojatno me spasilo od vrlo teškog života, pa sam zaključila da mi je veoma drago što se to dogodilo.

Sin u jeku rata

Godine 1943. rodila sam sina. Ravnajući se po tradicionalnoj japanskoj kulturi, koja ne zna za “grijeh”, smatrala sam da nisam učinila ništa neispravno ili sramotno. Bila sam presretna zbog svog sina. On je bio nešto najdragocjenije što sam imala — netko za koga bih živjela i radila.

Godine 1945. Tokyo je bio jako bombardiran pa sam sa sinom morala pobjeći iz grada. Bila je nestašica hrane a on je bio teško bolestan. Ljudi su u masovnoj zbrci zakrčili željeznički kolodvor, no uspjeli smo se nekako ukrcati na vlak koji je putovao na sjever do Fukushime. Tamo smo te noći odsjeli u jednoj gostionici, no prije nego što sam uspjela odvesti svog dječačića u bolnicu, umro je od pothranjenosti i dehidratacije. Bilo mu je samo dvije godine. Bila sam shrvana od tuge. Kotlovničar iz gostionice kremirao je njegovo tijelo u vatri koju je koristio za zagrijavanje vode za kupanje.

Nedugo nakon toga završio je rat pa sam se vratila u Tokyo. Grad je uslijed bombardiranja bio sravnjen sa zemljom. Izgubila sam svoj dom i sve što sam imala. Otišla sam jednoj svojoj prijateljici. Posudila mi je svoje kimone pa sam opet počela raditi. Moja pomajka, koja se bila evakuirala nekamo izvan Tokya, tražila je da joj šaljem novac i da joj sagradim kuću u Tokyu. Takvi zahtjevi naveli su me da se osjećam usamljenije nego ikada. Još uvijek sam žalila za svojim sinom i žudjela za utjehom, no ona nikad nije ni spomenula moje dijete. Brinula se jedino za sebe.

Obiteljske obaveze

Tradicija uči da sve što imamo dugujemo svojim roditeljima i precima te da su djeca dužna odužiti se svojim roditeljima tako da im budu bezuvjetno poslušna i tako da se brinu za njih sve do njihove smrti. Stoga sam ja ispunjavala svoju dužnost, no zahtjevi moje pomajke bili su nerazumni. Očekivala je da izdržavam i dvoje djece njezina brata koje je usvojila. Sve do svoje 19. godine mislila sam da su mi brat i sestra.

Mnoge se gejše nikad nisu udale i ustezale su se od rađanja djece. Često su posvajale male djevojčice iz siromašnih obitelji i školovale ih da postanu gejše samo da bi dobile novčanu pomoć kako bi u poznim godinama živjele lagodnim životom. Nažalost, počela sam shvaćati zašto mi je bila pružena sva ta skrb i izobrazba. Bilo je to samo radi buduće financijske sigurnosti.

Pristala sam na sve to, premda sam se pitala zašto pored svoje pomajke moram izdržavati i svog “brata” i “sestru”, koji su oboje bili zdravi i sposobni za rad. Bilo kako bilo, izdržavala sam njih troje radeći sve što su tražili. Naposlijetku, dan prije svoje smrti 1954, moja je majka kleknula u svom krevetu, poklonila se i formalno mi se zahvalila. Rekla je da sam dovoljno učinila. To jedino priznanje i izraz zahvalnosti nadoknadili su sve moje godine rada. Zadovoljstvo zbog saznanja da sam ispunila sve svoje dužnosti još uvijek me dirne do suza.

Briga za kćer

Godine 1947. rodila sam svoju djevojčicu i odlučila sam naporno raditi kako bih nakupila bogatstva za nju. Svake sam noći odlazila na posao. Također sam počela nastupati u japanskim glavnim kazalištima, kao što je Kabukiza u Ginzi. I to se dobro plaćalo.

Bilo da sam plesala bilo da sam svirala samisen, uvijek sam dobivala glavne uloge. No unatoč tome što sam postigla uspjeh o kojem su druge gejše samo sanjale, bila sam nesretna. Da sam se bila udala možda se ne bih osjećala tako usamljeno, no život gejše i brak ne idu jedan s drugim. Jedina utjeha bila mi je Aiko, moja mala djevojčica, i njoj sam podredila čitav svoj život.

Gejše obično poučavaju svoje kćeri, bilo prave bilo posvojene, da rade isto što i one. Slijedila sam taj običaj, no kasnije sam počela razmišljati o tome za kakav je život pripremam. Kad bi se to nastavilo značilo bi da jedna generacija za drugom nikad ne bi znala kako je to imati pravu obitelj. Htjela sam prekinuti taj krug. Htjela sam da Aiko, i njena djeca nakon nje, imaju brak i normalan obiteljski život. Nisam htjela da dijete ove žabe postane žaba!

Kad je Aiko došla u tinejdžerske godine, postala je nemoguća. Otkad mi je nekoliko godina ranije umrla pomajka, Aikino jedino društvo kod kuće bile su sluškinje koje sam zapošljavala. Strahovito je trebala moje vrijeme i pažnju. Zato sam, premda sam imala oko trideset i pet godina i bila na vrhuncu karijere, odlučila napustiti svijet gejši i prihvatiti samo posao plesačice i sviračice samisena. Dala sam otkaz radi Aiko. Počele smo zajedno večerati i ona se gotovo odmah smekšala. To što sam joj posvećivala svoje vrijeme činilo je čuda.

Kasnije smo se preselile u jednu mirnu stambenu četvrt gdje sam otvorila kafeteriju. Aiko je odrasla i laknulo mi je kad sam dočekala da se uda za Kimihira, jednog uglađenog muškarca koji je pokazao razumijevanje za život kojim sam prije živjela.

Religija postaje problem

Godine 1968, Aiko je rodila moje prvo unuče. Nedugo zatim počela je proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. To me iznenadilo budući da smo mi već imale svoju religiju. Nakon smrti majke — naime moje pomajke — postavila sam u našem domu veliki budistički oltar i znala sam redovito pred njim klečati obožavajući pomajku. Također bih svaki mjesec odlazila na obiteljski grob kako bih joj pričala o svemu što se događalo.

Bila sam zadovoljna obožavanjem predaka. Smatrala sam da činim ono što bih trebala brinući se za svoje pretke i pokazujući im svoju zahvalnost te sam odgojila Aiko da ona čini to isto. Zato sam bila užasnuta kad mi je rekla da više ne želi sudjelovati u obožavanju predaka i da ne želi mene obožavati kad umrem. Pitala sam se: ‘Kako sam mogla odgojiti takvo dijete i kako se ona mogla priključiti religiji koja uči ljude da budu tako nezahvalni prema svojim precima?’ Sljedeće tri godine izgledalo je kao da se nada me nadvio crni oblak.

Kad se Aiko krstila kao Jehovin svjedok, došlo je do prekretnice. Iznenađena time što nisam prisustvovala krštenju svoje kćeri, jedna je Aikina prijateljica Svjedokinja rekla Aiko da će me posjetiti. Bila sam bijesna, no kad je došla ljubazno sam je dočekala naprosto zbog svoje duboko ukorijenjene pristojnosti. Iz istog razloga nisam je mogla odbiti kad je rekla da će ponovno doći sljedeći tjedan. Te su se posjete nastavljale tjednima, razbješnjujući me do te mjere da u početku ništa nisam naučila od onog što je govorila. Međutim, malo-pomalo razgovori su me naveli na razmišljanje.

Počela sam se prisjećati onoga što je majka znala govoriti. Mada je željela da bude obožavana nakon smrti, nije bila sigurna u postojanje zagrobnog života. Ono što roditelji najviše žele, znala je reći, jest to da djeca budu dobra prema njima i da s njima srdačno razgovaraju dok su još živi. Pročitavši biblijske stavke kao što su Propovjednik 9:5, 10 i Efežanima 6:1, 2 i shvativši da Biblija ohrabruje na to isto, osjetila sam kao da mi je pala mrena s očiju. Druge stvari koje me je majka naučila, naprimjer to da moje da treba značiti da i moje ne, ne, također se nalaze u Bibliji (Matej 5:37). Pošto sam se pitala što još Biblija naučava, pristala sam na redovit biblijski studij.

Tuga i frustracija koju sam osjećala većinu svog života postupno je iščezavala kako sam napredovala u biblijskoj spoznaji. Kad sam počela pohađati sastanke Jehovinih svjedoka, bila sam duboko impresionirana. Ovdje je postojao jedan drugačiji svijet. Ljudi su bili iskreni, dobrohotni i prijateljski naklonjeni i moje je srce pozitivno reagiralo. Naročito sam bila ganuta upoznavši Jehovino milosrđe. On s puno ljubavi oprašta svim grešnicima koji se kaju. Da, on će mi oprostiti sve greške iz prošlosti i pomoći mi da uživam u novom životu!

Promjene u mom životu

Mada sam željela služiti Jehovi, bila sam čvrsto vezana za svijet zabave. Tada sam bila u svojim 50-ima ali sam još uvijek nastupala. Također sam bila vođa i jedan od dva osnivača svirača samisena u vrijeme kad je Danjuro Ichikawa u Kabukizi izvodio Sukeroku. Budući da malo tko od svirača samisena umije svirati pratnju u stilu katoubushi kakva je potrebna za Sukeroku, nije bilo nikoga tko bi me zamijenio kad bih dala otkaz. Zato sam se osjećala kao u stupici.

Međutim, jedan me stariji Svjedok, koji je također sudjelovao u jednom obliku tradicionalne japanske zabave, pitao zašto mislim da moram dati otkaz. “Ljudi moraju raditi da bi zaradili za život”, objasnio je. Pomogao mi je shvatiti da ne radim ništa nebiblijsko i da mogu služiti Jehovi i nastaviti sa svojim nastupima.

Neko vrijeme nastavila sam raditi u Kabukizi, japanskom vodećem kazalištu. Zatim su se predstave počele poklapati s večerima u kojima sam imala sastanke, pa sam zatražila zamjenu za te večeri. No ubrzo je bilo promijenjeno vrijeme naših sastanaka, pa sam mogla uskladiti rad i sastanke. No ipak sam, da bih na vrijeme stigla na sastanak, često morala odmah nakon predstave uskočiti u taksi koji me čekao, umjesto da se odmaram s ostalim izvođačima kao što je to bio običaj. Na kraju sam odlučila dati otkaz.

U to smo se vrijeme punom parom pripremali za šestomjesečnu turneju po većim japanskim gradovima. Da sam pokrenula pitanje svog odlaska to bi dovelo do velikih problema. Zato sam, ne rekavši ni riječi o svojim namjerama, počela poučavati jednu osobu kako bi me naslijedila. Po završetku turneje objasnila sam svakom koga se to ticalo da sam izvršila svoje dužnosti i da dajem otkaz. Jedni su se naljutili. Drugi su me optužili da sam uobražena i da im namjerno pravim probleme. Tada mi nije bilo lako, no ustrajala sam u svojoj odluci te sam nakon 40 godina nastupanja dala otkaz. Otada poučavam samisen, a to mi osigurava skroman prihod.

Život dostojan mog predanja

Nekoliko godina prije toga predala sam svoj život Jehovi Bogu. Krstila sam se 16. kolovoza 1980. Osjećaj koji me sada preplavljuje jest osjećaj zahvalnosti prema Jehovi. Smatram da sam bila donekle slična Samarićanki o kojoj se govori u Bibliji u Ivanu 4:7-42. Isus je s njom dobrohotno razgovarao i ona se pokajala. Slično tome, Jehova, koji “gleda što je u srcu”, dobrohotno mi je pokazao put pa sam, zahvaljujući njegovom milosrđu, mogla započeti nov život (1. Samuelova 16:7, St).

U ožujku 1990, kad mi je bilo skoro 68 godina, postala sam pionir, kako zovu punovremene propovjednike Jehovinih svjedoka. Aiko je također pionir, kao i njeno troje djece. Ona su odrasla i postala slika i prilika svoje majke, u skladu s japanskom poslovicom: “Dijete žabe jest žaba.” Aikin suprug je kršćanski skupštinski starješina. Kako li sam blagoslovljena time što sam okružena svojom obitelji, čiji su svi članovi u istini, i time što u skupštini imam duhovnu braću i sestre pune ljubavi!

Koliko god da sam zahvalna svojim precima, moja najveća zahvalnost pripada Jehovi, koji je za mene učinio više nego što bi ijedan čovjek mogao učiniti. Naročito sam mu zahvalna za njegovo obilno milosrđe i utjehu koja budi u meni želju da ga hvalim u svu vječnost. (Ispričala Sawako Takahashi.)

[Slika na stranici 19]

Vježbanje, kad mi je bilo osam godina

[Slika na stranici 20]

S mojom pomajkom

[Slika na stranici 21]

Moja kći bila je ponos mog života

[Slika na stranici 23]

Pred ovim obiteljskim oltarom obožavala sam svoju majku

[Slika na stranici 24]

S mojom kćeri, njenim suprugom i mojim unucima