Afrička škola — što se u njoj učilo?
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ GANE
AFRIČKA škola? Neki će se zapadnjaci možda iznenaditi kad saznaju da je takva priprema zapravo postojala u prošlim vremenima. Nažalost, u umovima ljudi još je živa holivudska predstava o Afrikancu kao opasnom divljaku s kopljem u ruci. Mnogi naprosto ne mogu pojmiti kako bi se Afrikanca iz minulih dana u bilo kom smislu moglo smatrati obrazovanim.
Uistinu je točno da Afrikancima odgajanima u tradicionalnim zajednicama nije pružena učenost i formalno školsko obrazovanje. Međutim, davno prije nego što je na taj kontinent stigao evropski tip formalnog obrazovanja, mnoge su afričke zajednice imale djelotvorne obrazovne sisteme kojima se djeci pomagalo da budu dobro osposobljena kako bi funkcionirala i bila uspješna u sklopu svoje mjesne kulture. Razmotrimo, naprimjer, školovanje kod Akanaca, naroda u Gani koji govori jezik twi.
Kućno školovanje
Kod Akanaca dom je služio kao glavna učionica. Poučavanje djeteta otpočinjalo je učenjem jezika od svojih roditelja. Istovremeno je dobivalo i svoje prve lekcije iz lijepog ponašanja. Naprimjer, kad bi gost u kući pozdravio dijete, ono bi se učilo da ispravno uljudno odgovori. Kasnije, kad su slali dijete da obavi neke poslove, rekli bi mu kako da uljudno prenese sve poruke.
Pedagoška filozofija Akanaca nije se stoga puno razlikovala od one koja je opisana u Bibliji u Pričama Salamunovim 22:6: “Uči dijete prema putu kojim će ići, pa ne će odstupiti od njega ni kad ostari.” Odgojem djece bavili su se roditelji, a naročito otac. Jedna akanska poslovica kaže: “Ako dijete ne sliči na majku, onda sliči na oca.”
Kako je dijete raslo, tako je rastao i opseg njegova poučavanja. Lekcije o životu nisu mu davali posredstvom knjiga već posredstvom maštovitih priča, kao što su one o mitskom pauku po imenu Kwaku Ananse. Kako li su djeca voljela te pripovijesti! Za ranog večernjeg povjetarca, ili u mjesečinom obasjanoj prohladnoj noći, sjedila bi oko vatre i zdušno uživala u tim pričama o pobjedi i neuspjehu.
Jedna čuvena priča pripovijeda o tome kako je Ananse proputovao čitavu Zemlju kako bi svu mudrost svijeta stavio u jedan ćup. Kad je njegova misija bila naizgled završena, odlučio je objesiti ćup visoko na jedno drvo, tako da nitko drugi ne bi mogao doći do te mudrosti. Započeo je svoj težak uspon na drvo dok je ćup prepun mudrosti privezan užetom visio na njegovom trbuhu. Dok se tako mučio, pojavio se njegov prvorođeni sin Ntikuma i pozvao Anansea: “Ah, oče! Tko se još penje na drvo s ćupom na trbuhu? Zašto ga ne staviš na leđa pa ćeš imati prostora za kretanje?” Ananse je pogledao dolje na svog sina i povikao: “Kako se usuđuješ učiti me?”
No sada je bilo jasno da je nešto mudrosti još uvijek ostalo izvan njegovog ćupa! Razljućen ovom spoznajom, Ananse je bacio ćup, razbivši ga i razasuvši svu mudrost unaokolo. Oni koji su prvi stigli tamo postali su najmudriji. Pouka: Nitko nema monopol nad mudrošću. Stoga Akanci znaju reći: “Jedna glava ne čini vijeće.” (Usporedi Priče Salamunove 15:22; 24:6.)
Životne vještine
Akansko obrazovanje također je uključivalo učenje životnih vještina. Većina dječaka preuzimala je očevo zanimanje — obično zemljoradnju. No valjalo je naučiti i druge vještine, naprimjer lov, puštanje soka iz palme i zanate kao što je pletenje košara. Za istančanije pothvate, kao što je rezbarenje ili tkanje, dječake su davali u nauk kod majstora zanatlija. A što je bilo s djevojkama? Njihovo je poučavanje uglavnom bilo usmjereno na vještine u domaćinstvu kao što su ekstrahiranje biljnog ulja, pravljenje sapuna i lončarskog posuđa, sukanje pamuka i tome slično.
U tradicionalnoj školi nije se u “rasporedu sati” izostavljalo ni znanost. Znanje o ljekovitim biljkama, načinu njihove pripreme i doziranju, prenosilo se s oca na sina ili s djeda na unuka. Dijete je također učilo računati, koristeći se prstima i špekulama, kamenčićima i oznakama na štapićima. Igre kao naprimjer oware i dama poboljšavale su umješnost računanja.
Prisustvovanjem na zasjedanjima suda otvorenima za javnost mladi bi Akanac također stjecao uvid u politički i pravni sustav. Pogrebi i svečane prigode predstavljale su prilike za stapanje mjesnih naricaljki, poezije, povijesti, muzike, bubnjanja i plesa.
Odgovornost zajednice
Kod Akanaca dijete nije bilo izolirano od drugih ljudi. Rano u životu potrudili bi se da ono uvidi svoju odgovornost prema zajednici. Svoje prve lekcije u tom pogledu dobivalo je kad se pridružilo svojim vršnjacima u igri. U kasnijim godinama učestvovalo bi u zajedničkim aktivnostima, kao što je komunalni rad. Kad bi se ponašalo nepristojno, dobilo bi kaznu, ne samo od svojih roditelja već i od bilo kojeg odraslog člana zajednice. Štoviše, pružanje stege svakom djetetu koje se nepristojno ponaša smatralo se moralnom dužnošću odrasle osobe.
Takvo pružanje stege nailazilo je na dobar odaziv jer su učili djecu da veoma poštuju odrasle. Zapravo, Akanci bi znali reći: “Stara žena nije baka samo jednoj osobi.” Stoga je poštovanje prema ostarjelima i služenje njima predstavljalo obavezu. A svako dijete koje bi, nemajući dobar razlog za to, odbilo napraviti uslugu odrasloj osobi prijavili bi njegovim roditeljima.
Religiozno obrazovanje
Akanci su bili veoma religiozni i imali su stav pun poštovanja prema prirodi i nepoznatom svemiru. Oni su, doduše, bili politeisti koji su vjerovali u mnogo bogova. No Akanci su ipak vjerovali u postojanje jednog Vrhovnog Bića (Rimljanima 1:20). Akanska riječ za “Boga”, za bilo kojeg boga, jest onyame. Međutim, Akancima se ta riječ činila neprimjerena da bi se njome opisalo Stvoritelja. Zato su ga nazvali Onyankopɔn, što znači “Bog koji je jedini Veličanstven”.
Manje bogove obožavali su vjerujući da je to bila priprema Jedinog Veličanstvenog Boga. To se, kako su oni smatrali, nije puno razlikovalo od načina na koji se vrhovnom poglavici služi posredstvom manjih potpoglavica. U svakom slučaju, svako akansko dijete poučavali su o toj religiji.
Tradicionalno obrazovanje danas
Zadnjih su se godina milijuni Afrikanaca preselili u velike gradove u kojima je formalna školska obuka gotovo potpuno zamijenila tradicionalne načine školovanja. No u nekim zajednicama, a naročito na selu, tradicionalna afrička škola i dalje cvjeta. Pa, neki su Afrikanci izvukli korist i iz tradicionalnog i iz formalnog obrazovanja!
Uzmimo, naprimjer, jednog kršćanskog propovjednika iz Gane po imenu Alfred. Iako je stekao formalno obrazovanje, on veoma cijeni mnoge aspekte tradicionalnog načina života. Alfred kaže: “Većina mojih nepismenih rođaka, premda imaju samo svoju tradicionalnu pouku, veoma su dobri učitelji u pogledu praktičnih aspekata života. Surađujući s onima od njih koji su također kršćani naučio sam mnoge djelotvorne načine kako da iznesem svoju poruku na jednostavan, praktičan način. Tako mogu razgovarati s ljudima tradicionalnog porijekla kao i s onima koji imaju formalno obrazovanje. Vrlo se često poslužim poslovicom ili usporedbom koju koriste ti ljudi, dotjeram je i uklopim je u svoja biblijska predavanja. To često izmami oduševljeni pljesak publike! No zasluga za to zaista se mora pripisati tim muškarcima i ženama poučenima na tradicionalan način.”
Stoga je jasno da afrička škola ima mnoge zadivljujuće aspekte i zaslužuje poštovanje, a ne omalovažavanje. Ona možda nije proizvela čuda tehnologije, ali je stvorila čvrstu obiteljsku strukturu, osjećaj zajedništva i ljude pronicljivog uma, privlačnog smisla za humor te velikodušnog i gostoljubivog duha. Stoga ne čudi što mnogi Afrikanci iz gradova nastoje povremenim posjetima održavati vezu sa svojim rođacima koji žive na selu. U takvim prilikama zna biti i nezgodnih momenata. Stanovnici gradova često oklijevaju kad je riječ o tradicionalnim normama ponašanja. Oni često ne znaju to da je, naprimjer, kad se rukujete s grupom ljudi, “ispravno” ići zdesna nalijevo. No takve se posjete ipak mogu pokazati obostrano okrepljujućima.
Međutim, valja dodati da afrička tradicionalna škola, mada je učila poštovanju i odanosti, nije dala životodajnu spoznaju o Jehovi i njegovom Sinu Isusu Kristu (Ivan 17:3). Jehovini svjedoci imaju prednost da rade među Akancima i drugim afričkim etničkim grupama kako bi pružili tu spoznaju koja je od presudne važnosti. Naučili su čitati i pisati tisuće Afrikanaca kojima manjka formalno školovanje, kako bi oni sami mogli proučavati Božju riječ. Onima koji su “svjesni svoje duhovne potrebe” ovo je najvažnije obrazovanje koje bi osoba uopće mogla imati (Matej 5:3, NW).
[Slike na stranici 25]
Akanci su se trudili da dijete uvidi svoju odgovornost prema zajednici
[Slika na stranici 26]
U Dvoranama Kraljevstva Jehovinih svjedoka daju se tečajevi opismenjivanja