Moja duga, teška borba da nađem pravu vjeru

Uvijek sam se bojala da ću ići u pakao, znala sam da nisam dovoljno dobra da bih išla na nebo. Smatrala sam da ću biti sretna ako dospijem u čistilište, pa sam se usrdno molila i palila svijeće da izbjegnem odlazak u pakao.

KADA su gume mojeg automobila počele kliziti po zaleđenim cestama planinskog prijevoja u Oregonu (SAD), pitala sam se u što sam se to upustila. To mi je bilo prvi puta da vozim po snijegu, a sad sam se našla usred snježne oluje na nepoznatim cestama, a s obje strane bili su duboki klanci, te nisam mogla vidjeti dalje od haube. Mislila sam da je sve gotovo, pa sam se molila Bogu da poštedi moju suputnicu i mene i da ću mu uzvratiti time što ću se vratiti u crkvu.

Uspjele smo, pa sam održala svoje obećanje da ću se vratiti u crkvu. Pronašla sam mjesnu crkvu u Seattleu, tražeći u telefonskom imeniku i otišla sam iduće nedjelje. To mi je dalo isti osjećaj praznine koji sam i prije imala. Crkva je naglašavala istu stvar kao i moja bivša crkva, novac. Škrabica je prolazila tri puta! Sjećam se kako sam rekla Bogu da ću trebati potražiti drugi način da ga obožavam.

Kao dijete bila sam strogo katolički odgajana u vojničkoj obitelji. Pohađala sam katoličku školu. Sjećam se kako sam na satu katekizma pitala opaticu: “Zašto nikada ne upotrebljavamo Bibliju?” Rečeno mi je da imam slabu vjeru, i više puta moji su roditelji bili obaviješteni o mojoj slabosti.

Odgajana sam s uvijek prisutnim strahom od Boga. Imala sam nejasnu predodžbu o njemu. On je bio Bog koji zaslužuje da ga se obožava, ali bi vas mučio ako ga ne biste ispravno obožavali. Kad sam imala 17 godina rekla sam roditeljima da više neću ići u crkvu. Svugdje sam se osjećala bliže Bogu nego u crkvi. Običavala sam šetati plažom, i ako bi me nešto mučilo, razgovarala bih s Bogom o tome. Ispričala bih mu se što mu govorim bez posredovanja svećenika, obavještavajući ga da mu jednostavno moram reći što mi je u mislima. Također sam se razočarala zbog svega što sam vidjela da se događa u svijetu. To je bilo doba hipija, i moji su prijatelji bili uključeni u sve vrste seksa i droge. Vidjela sam tužne posljedice, kao što su neželjene trudnoće, abortusi, prekomjerne doze droga — nisam željela u tome sudjelovati!

Počinje potraga

Becky, moja bliska prijateljica, i ja odlučile smo napustiti koledž u potrazi za nečim boljim. Mora postojati nešto bolje! Odlučile smo posjetiti njezinu majku u državi Washington. Rekla sam svojim roditeljima da trebam otići, kako bih pokušala zaboraviti probleme koji su me mučili. To je bilo onda kada smo upale u snježnu oluju u Oregonu. Nakon što sam te nedjelje s gnušanjem napustila crkvu u Seattleu, otišla sam kući i razgovarala s Beckynom majkom, Ednom, o svojim osjećajima. Rekla mi je da ona poznaje nekoga tko bi mi mogao odgovoriti na moja pitanja. Nazvala je Jehovine svjedoke u Dvoranu Kraljevstva.

Sjećam se kako sam ih čekala da dođu. To je trajalo tri dana. A kada su došli, mislila sam da su to ljudi koji izgledaju kršćanskije od svih ljudi koje sam ikada vidjela u životu. Bili su to Clarence i Edith Meunier. Clarence je bio apsolvent Biblijske škole Gilead Društva Watchtower i očito je bio dobro upoznat s Pismima. Odmah me se dojmilo kada su mi objasnili da Bog ima ime — Jehova. Osjećala sam se kao da mi se svjetlo upalilo u glavi. Prvi studij trajao je tri sata, a za dva su dana došli na drugi studij.

Bila sam tako uzbuđena. Nedugo zatim, telefonirala sam svojim roditeljima i rekla im da sam pronašla istinu. Rekla sam im i da Bog ima ime, Jehova, te da Jehovini svjedoci uče istinu iz Biblije. Bila sam sigurna da oni nikada nisu čuli za Jehovine svjedoke i da će biti oduševljeni kada saznaju ono što sam ja saznala. Međutim, oni su već čuli za Jehovine svjedoke i bili su vrlo uznemireni. Došli su po mene da me odvezu nazad u Kaliforniju.

Kada sam došla kući, znala sam da moram odmah stupiti u vezu sa skupštinom. Pronašla sam Dvoranu Kraljevstva, otišla na sljedeći sastanak i sjela. Jedna sestra me pogledala i nasmiješila se, pa sam je pitala da li bi sa mnom proučavala. Ona je skoro pala sa stolice i brzo je pristala. Bilo mi je vrlo drago što sam se vratila u skupštinu jer sam se počela osjećati odsječenom. Trebala sam druženje (Jevrejima 10:24, 25).

Počinje progonstvo od strane obitelji

Moji su se roditelji još uvijek jako protivili mojoj novoj religiji te su me poslali psihijatru. Kada su moji roditelji tražili izvještaj, on im je rekao da se ja bunim. Rekla sam im da se ja ne bunim. To je bilo prvi puta u životu da sam našla nešto što mi je dalo odgovore, što mi je dalo razlog za život.

Nakon toga, kada sam otišla u Dvoranu Kraljevstva, moji su se roditelji jako naljutili. Rekli su mi da mogu ići na koledž koji god želim, studirati područje koje god želim, i oni bi to plaćali, ali ne smijem imati ništa s Jehovinim svjedocima. Ljubav koju sam imala prema svojoj obitelji posebno mi je otežavala ustrajati kroz sve to. Jednog posebno neugodnog dana majka mi je rekla da bi me radije vidjela kao prostitutku nego kao Jehovinog svjedoka. Mogla sam biti bilo što, samo ne Jehovin svjedok. Roditelji su mi rekli da moram napustiti dom. Sjetila sam se Psalma 27:10 (NW): “Ako me i otac i majka ostave, Jehova će me primiti.” Jedna sestra u skupštini imala je prazan dom i dozvolila mi je da ga koristim.

U Dvorani Kraljevstva upoznala sam sestru koja je poput mene bila sasvim nova u istini. Ona se zvala Chris Kemp i mi smo postale jako dobre prijateljice te smo počele živjeti u istoj kući. Krštene smo 18. srpnja 1969. na Dodger stadionu u Los Angelesu.

Na skupštinskim sastancima promatrale smo punovremenu pionirku Danu Wolff. Ona je bila jako duhovna. Saznale smo da treba mjesto za stanovanje, pa smo dobile jednu odličnu sustanarku.

Sjećam se svog prvog učešća na sastanku. Imala sam prikaz i stalno sam ga vježbala. Bio je to prikaz ponude knjige i znala sam ga napamet. Međutim, u zadnju minutu sam ga napisala i stavila u džep. Došla sam na podij i sve mi se izbrisalo iz glave. Rekla sam: “Dobar dan... Dobar dan... Dobar dan.” Rekla sam dobar dan oko pet puta. Ničega se nisam mogla sjetiti. Tada sam pogledala publiku i rekla: “Ja to obično ne radim na vratima.” Tada sam izvukla svoj zgužvani papirić iz džepa i od riječi do riječi pročitala što sam trebala reći. Kada sam završila, otišla sam na svoje mjesto i plakala.

Brat koji mi je dodijelio prikaz pitao je publiku: “Što smo naučili iz ovog prikaza?” U dvorani je nastala tišina. Tada sam se ustala, okrenula prema prisutnima i rekla: “Kako su išta mogli naučiti? Bila sam užasna! Naravno da ništa nisu naučili!” a onda sam ponovno sjela i nastavila plakati. Znam da su moja sadašnja učešća na sastancima malo bolja — lošija od onoga ne mogu biti.

Nedugo nakon toga, Dana je počela govoriti o svojoj želji da pronađe nekoga tko bi se preselio tamo gdje je veća potreba i služio s njom u pionirskoj službi. Te noći smo Chris i ja otišle u našu sobu i pričale o tome. Drugi dan smo se vratile i pitale Danu: “Da li ti se možemo mi pridružiti?” Dana je bila jako iznenađena. Bile smo nove; još nismo bile dovoljno dugo krštene da bismo bile opći pioniri! Ona ni u kom slučaju nije mislila na takve suradnice. Ali ona je ipak pisala Društvu Watchtower, i oni su nas sve tri dodijelili u Middlesborough (Kentucky).

Protivljenje moje obitelji nije uspjelo

Upravo smo spremale stvari za put kada su me roditelji nazvali i rekli da neću moći odvesti svoj automobil izvan države Kalifornije. Oni su bili supotpisnici zajma mog automobila i rekli su mi da će pozvati policiju ako pokušam odvesti automobil izvan države. Tada smo odlučile otići autobusom. Na oproštajnoj zabavi koja je radi nas bila organizirana, brat kojeg sam jednom upoznala pojavio se i rekao: “Čuo sam da duguješ 3 000 dolara za svoj automobil.” Potvrdno sam odgovorila. On je rekao da to želi platiti. Rekla sam da mu ne mogu dozvoliti da to napravi. On je učinio pripreme da se sastanem s braćom u našoj skupštini. Oni su mi rekli: “Ako on to želi, dozvoli mu da to i napravi. Nemoj se boriti protiv Jehovinog duha.” Tako je automobil bio otplaćen. Moji su roditelji bili jako uzrujani, ipak zapanjeni kako netko može učiniti takvo što. Sljedećeg dana otišle smo u Kentucky.

Kada smo stigle u Middlesborough, dobile smo stan iza stare Dvorane Kraljevstva. Tamo nije bilo izolacije. Zimi je bilo jako hladno. Čak je i ljeti bilo hladno, ali bile smo sretne što imamo taj stan zato što ne bismo mogle plaćati najamninu. Imale smo samo jednu malu grijalicu. Zimi bismo obukle nekoliko slojeva odjeće, čak i kada bismo išle u krevet. Ponekad bi ujutro po cijelom podu bio sloj leda, i naše bi se čarape za njega lijepile. U kupaoni smo uvijek imale čekić da bismo mogle razbiti zaleđenu vodu u zahodskoj školjki koja bi se zaledila preko noći.

Chris i ja smo svega pet mjeseci bile punovremeni propovjednici, ali smo već vodile mnogo dobrih biblijskih studija, i bilo je uzbudljivo tamo biti. Bile smo jako sretne kada smo sve tri prosječno imale preko 150 sati mjesečno u tih prvih nekoliko mjeseci pionirske službe. Dana je željela biti privremeni specijalni pionir preko ljeta, pa je odlučila otići u centralu Svjedoka u New Yorku. Mi nikada nismo tamo bile pa smo odlučile ići s njom. Dok smo bile tamo, Dana je otišla u Službeni odjel te smo išle s njom. Na naše iznenađenje sve tri smo dobile dodjele kao specijalni punovremeni pioniri.

Moj otac krši obećanje, krivo primjenjuje redak iz Biblije

Tog istog mjeseca kada sam započela sa specijalnom pionirskom službom, Sotona je pojačao svoje napore da me oslabi. Dobila sam detaljan račun od banke koja je tvrdila da moram početi plaćati 32,80 američkih dolara mjesečno za svoje obrazovanje na koledžu. To je došlo kao grom iz vedra neba, jer su mi roditelji uvijek govorili da će mi plaćati školovanje ako budem zadržala odličan prosjek, koji sam i zadržala. Pisala sam svom ocu i zamolila ga da na mene kod plaćanja mog školovanja ne gleda kao na Jehovinog svjedoka, nego kao na svoju kćer. Ljubazno sam ga podsjetila na naš dogovor u vezi s obrazovanjem, da će on, ako budem zadržala prosjek ocjena koji on zahtijeva, uvijek plaćati moje školovanje. Zamolila sam ga da ne stavlja taj teret na mene jer bi mi bilo jako teško uplaćivati taj novac, budući da sam imala svega 50 dolara mjesečno od kojih sam trebala živjeti. Ako bih plaćala 32,80 dolara mjesečno, ostalo bi mi svega 17,20 dolara za živjeti.

Moj je otac odgovorio biblijskim retkom u pismu. Napisao je: “Budući da uvijek upotrebljavaš Bibliju, što kažeš na ovaj redak: ‘Ako ko ne će da radi da i ne jede.’ Svoje obrazovanje ne koristiš za nešto korisno, zato to moraš plaćati banci” (2. Solunjanima 3:10).

Kada sam primila kratku i oštru poruku jako me zaboljelo. Ušla sam u automobil, otišla sam sama nekamo i plakala jer nisam znala što učiniti. Tada sam prestala plakati i naljutila se. Uvidjela sam da protiv mene nisu moji roditelji, nego Sotona. Viknula sam Sotoni da pobjegne od mene, da neće pobijediti, da neće uspjeti natjerati me da prekinem s pionirskom službom.

Mnogo poteškoća, mnogo blagoslova

Dobila sam posao sa skraćenim radnim vremenom tako da sam radila 20 sati tjedno — 11 sati jedan dan i 9 sljedeći — i nastavila sam sa specijalnom pionirskom službom. Brzo sam naučila kako koristiti trgovine rabljenom robom. Moja zimska garderoba sastojala se od četiri suknje za dolar. Moj zimski kaput koštao je 1,50 dolara. Ribala sam podove da bih mogla kupiti par čizama koji je koštao 20 dolara. Svi smo se morali boriti. U pokušaju da sačuvam novac, otvorila sam štedni račun. Nekada bih na njega stavila 25 centi i zatim ih podigla da kupim gorivo. Mislim da su me blagajnici u banci mrzili vidjeti kako ulazim. Na kraju su zatvorili moj račun — uvijek je bilo tako malo novca na njemu. Došla bih na benzinsku pumpu i kupila goriva u vrijednosti od 25 centi. Mislim da su nakon nekog vremena radnici na pumpi duboko uzdisali kada bi me vidjeli da dolazim. Bilo je trenutaka kada uopće nismo imale novca za gorivo. Mnogo puta bismo ušle u automobil znajući da smo na kraju rezerve, ali također znajući da trebamo stići na biblijski studij. Ponekad kada bismo otišle u poštanski ured, među svojom bismo poštom našle poneki dolar koji nam je netko poslao — točno toliko da nastavimo dalje. Kroz sve te nevolje mogle smo vidjeti Jehovinu ruku u svojim životima. To je bilo tako dirljivo.

Sjećam se kada smo sakupljale prazne rabljene boce i prodavale ih, samo da bismo mogle kupiti marke za pisma. Za tri mjeseca sakupljanja boca uštedjela sam za cipele koje su koštale 8 dolara. Tada mi se dogodila najosobnija stvar. Ostala sam na doslovno dva komada donjeg rublja. Molila sam se Jehovi i rekla mu da smatram kako za to uopće nije prikladno moliti, ali da ne znam što učiniti. Dva tjedna kasnije dobila sam paket sa 17 gaćica, kombineom, bluzom i drugim stvarima! Sve to od nekoga za koga nisam čula već godinu dana.

Jedan od glavnih problema u tom području bilo je krijumčarenje alkohola. Zbog svojih ilegalnih poslova, ljudi su u određenim područjima bili jako zatvoreni i sumnjičavi prema strancima. Bez obzira na to, imala sam mnogo studija, i na kraju sam sama radila oko 25 sati tjedno. Nikada se nisam osjećala bliže Jehovi nego tada, jer sam se morala potpuno pouzdati u njega. Tada naučite da istinska vrijednost nije u onome što imate, nego u vašem odnosu s Jehovom. Naučite da vas materijalne stvari ne usrećuju; Jehova je taj koji usrećuje (Luka 12:15).

Dobila sam novu obitelj punu ljubavi

U istom mjesecu u kojem sam završila otplaćivanje svojeg školovanja na koledžu upoznala sam svog budućeg supruga i najboljeg prijatelja, Jeffa Malonea. On je bio u Betelu i godinu dana kasnije vjenčali smo se. Kada sam se udala za Jeffa, ne samo da sam se udala za njega nego sam dobila i njegovu mamu, sestru i ujaka koje jako volim. Naša zajednička ljubav za Jehovu ujedinjuje nas više nego bilo koja druga veza. Jeff i ja dobili smo dodjelu u Union Cityu (Tennessee), kao specijalni pioniri. Bili smo tamo svega četiri mjeseca kada smo predali molbe za Betel i bili primljeni.

Napustili smo Betel 1980, i naša se kćer Megan rodila kasnije te godine. Naš sin J. T. rodio se 1983. Sada Jeff i ja služimo kao opći pioniri sa skupštinom Forest Hill u Fort Worthu (Texas).

Odlučili smo da ćemo učiniti sve što je moguće kako bismo odgojili djecu da vole Jehovu. Iako Jeff služi kao starješina, on uvijek stavlja duhovne interese obitelji na prvo mjesto. Slijedili smo prijedloge Zajednice da se redovito prisustvuje sastancima, čita djeci, sudjeluje u službi propovijedanja, razmatra dnevni citat i ide na projekte gradnje Dvorana Kraljevstva. Nas dvoje bismo često provodili više od sat vremena spremajući djecu u krevet — pjevajući im pjesme, čitajući im biblijske priče, izgovarajući molitve sa svakim od njih posebno. Naš je obiteljski cilj da svi zajedno budemo u punovremenoj službi. Jedna stvar koju smo uvijek vrlo ozbiljno shvaćali tokom godina — držati se zajedno kao obitelj, raditi stvari kao obitelj, i u poslu i u igri.

Gledajući unazad mogu potvrditi da je David bio u pravu kada je rekao: “Šta ću vratiti Gospodinu za sva dobra što mi je učinio?” (Psalam 116:12). Ne postoji ništa što je Sotona mogao učiniti a da Jehova nije mogao ispraviti. Imam prisnu obitelj punu ljubavi s Jeffom, Megan i J. T.-em i svi smo ujedinjeni u služenju Jehovi; i još k tome dobila sam predivnu svijetom raširenu obitelj zato što sam dio Jehovine organizacije. To je nešto za što ću biti vječno zahvalna. (Ispričala Karen Malone.)

[Slika na stranici 23]

Karen sa svojim suprugom i dvoje djece