Obitelj koja me stvarno voljela

ZA JEDNO dijete, bilo koje dijete, obitelj je tako važna. Srdačna obitelj puna ljubavi pomaže udovoljiti djetetovim fizičkim i emocionalnim potrebama. Ona igra vitalnu ulogu u odgoju, obrazovanju i razvoju. Zbog nje se dijete osjeća sigurnim. Kakav je samo udarac kad te odbaci vlastita obitelj, kao što je mene odbacila!

Rođen sam u velikoj obitelji u istočnoj Nigeriji. Moj otac je bio poglavica sa sedam žena. Bio je otac 30-ero djece, a ja sam bio 29.

Jednog dana 1965. godine, kad sam imao deset godina, došao sam kući iz škole i zatekao svog tatu kako sjedi na verandi. Dva muškarca s aktovkama došla su u dvorište i, nakon srdačnog pozdrava, predstavili su se kao Jehovini svjedoci. Moj otac ih je pažljivo slušao. Kad su mu ponudili dva časopisa, otac me pogledao i pitao da li ih želim. Kimnuo sam potvrdno i tako ih je uzeo za mene.

Svjedoci su obećali da će se vratiti, a tako je i bilo. U sljedeće dvije godine dolazili su razgovarati sa mnom o Bibliji. Međutim, njihove posjete nisu bile redovite, budući da je trebalo hodati deset kilometara od mog sela do mjesta gdje su oni živjeli.

Moja obitelj me odbacuje

Imao sam 12 godina kad se moj otac razbolio i umro. Osam dana nakon sprovoda, moj najstariji brat okupio je obitelj na sastanak. Bilo je prisutno oko 20 ljudi. Svi smo mislili da će govoriti o troškovima sprovoda. Međutim, na moje zaprepaštenje, rekao je da je sazvao sastanak kako bi razgovarao o svom mlađem bratu — o meni! Rekao im je da želim hodati okolo “proseći” sitniš kao da obitelj nema novaca da me hrani. Dodao je da hodati okolo prodavajući časopise za sitniš znači blatiti obiteljsko ime. Rekao je da moram izabrati kome želim pripadati — Svjedocima ili svojoj obitelji.

Moja majka je umrla, ali jedna od mojih maćeha je plakala i zauzela se za mene. Preklinjala je da ne koriste to kao izgovor da mi uskrate moj dio nasljedstva. Ali njima je mišljenje jedne žene malo značilo. Obitelj je stala na stranu mog brata i tražila je odluku od mene.

Zamolio sam ih da mi daju vremena da razmislim. Pristali su na rok do sljedeće večeri. Kad sam bio sam u svojoj sobi, počeo sam plakati. Osjećao sam se slabim, odbačenim i preplašenim. Pitao sam se što će se dogoditi sa mnom.

Do tog vremena nikada nisam bio u Dvorani Kraljevstva i nikada nisam sudjelovao u propovijedanju sa Svjedocima. Imao sam samo plitku spoznaju o biblijskim naukama, a u mom selu nije bilo Svjedoka s kojima bih porazgovarao.

Molio sam se Jehovi, prizivajući ga po imenu prvi put u svom životu. Rekao sam mu da sam počeo učiti da je on pravi Bog. Molio sam ga da bude uz mene i da mi pomogne donijeti ispravnu odluku, onu koja neće izazvati njegovo negodovanje.

Sljedeće večeri obitelj se ponovo sastala i tražila moju odluku. Objasnio sam da je moj otac, koji mi je dao život, bio taj koji je potaknuo moje proučavanje sa Svjedocima. On je platio moje časopise i Bibliju. Budući da njega nije smetalo to što proučavam sa Svjedocima, ne mogu razumjeti zašto moj stariji brat koristi to protiv mene. Onda sam rekao da mi je svejedno što napravili sa mnom, ja moram služiti Jehovi.

Nisu bili sretni zbog tog govora. Jedan od njih je rekao: “Tko je taj mali štakor da tako razgovara s nama?” Moj brat je odmah odmarširao u moju sobu, zgrabio moju odjeću, moje knjige i moj mali kartonski kofer i sve to bacio van na tlo.

Krov nad glavom pronašao sam kod školskog druga koji je živio u selu i kod njegove obitelji ostao sam oko pet mjeseci. U međuvremenu sam pisao svom ujaku u Lagos, koji me pozvao da ostanem kod njega.

Nekoliko mjeseci sam štedio novac sakupljajući i prodajući palmine sjemenke. Moja maćeha koja je otvoreno govorila u moju korist dala mi je i nešto novca. Kad sam imao dovoljno, krenuo sam za Lagos. Dio puta vozio sam se na kamionu koji je prevozio pijesak.

Izbačen drugi put

Kad sam došao u Lagos, obradovao sam se kad sam saznao da moj ujak proučava sa Svjedocima. Odmah sam počeo posjećivati skupštinske sastanke u Dvorani Kraljevstva. Međutim, interes mog ujaka za služenje Jehovi brzo je nestao kad je u posjetu došao moj stariji brat. Rekao je mom ujaku da je obitelj odlučila da me se ne izdržava i da mi se ne dozvoli ići u školu, budući da sam se nastavio družiti s Jehovinim svjedocima. Prijetio je mom ujaku a onda se vratio kući.

Tjedan dana nakon bratovog odlaska, ujak me probudio u ponoć i pružio mi papir s nekakvim tekstom. Stavio mi je olovku u ruku i tražio da se potpišem. Kad sam mu vidio mrk pogled na licu, znao sam da se radi o nečem ozbiljnom. Rekao sam: “Ujače, zašto mi ne dozvoliš da ga potpišem ujutro?”

Rekao mi je da ga ne zovem ujakom nego da odmah potpišem papir. Odgovorio sam da čak i ubojica ima pravo znati optužbe koje su podignute protiv njega. Sigurno sam imao pravo pročitati papir prije nego što ga potpišem.

Tada se, nevoljko, složio da mi dopusti pročitati tekst. Počeo je nekako ovako: “Ja, U. U. Udoh, zavjetovao sam se da neću biti Jehovin svjedok. Složio sam se da ću spaliti svoje torbe i knjige i obećao sam da nikada više neću imati nikakve veze s Jehovinim svjedocima...” Kad sam pročitao prvih nekoliko redaka počeo sam se smijati. Brzo sam objasnio da ne želim pokazati nepoštovanje prema njemu, ali da jednostavno ne mogu potpisati takav dokument.

Moj je ujak bio vrlo ljut i naredio mi je da otiđem. U tišini sam spakirao svoju odjeću i knjige u kofer, otišao u hodnik izvan njegovog stana i legao na pod da bih odspavao. Kad me ujak vidio tamo rekao je da moram otići i iz zgrade, budući da se najam odnosi i na hodnik.

Primamljiva ponuda

Bio sam u Lagosu samo dva tjedna i nisam znao gdje ići. Nisam znao gdje živi brat koji je ponekad dolazio po mene kako bi me odveo u Dvoranu Kraljevstva. Tako sam, kad je svanulo, počeo hodati i lutati, moleći se Jehovi da mi pomogne.

Pred kraj dana našao sam se kod benzinske pumpe. Pristupio sam vlasniku i pitao da li bi mi mogao preko noći zaključati kofer u ured da mi ga lopovi ne bi ukrali. Ta ga je molba zainteresirala dovoljno da pita zašto ne otiđem kući. Ispričao sam mu svoju priču.

Čovjek je bio suosjećajan i ponudio mi je da me zaposli kao svog poslužitelja. Čak je rekao da će me poslati u školu ako mu budem pomagao u njegovoj kući. To je bila primamljiva ponuda, ali znao sam da bi posao poslužitelja uključivao rad svaki dan od ranog jutra do kasno u noć. Osim toga, poslužitelje se odvraća od druženja s ljudima izvan kućanstva, zbog straha da bi se mogli urotiti s lopovima kako bi opljačkali kuću. U najboljem slučaju, vjerojatno bih mjesečno imao samo jednu slobodnu nedjelju. Zato sam mu iskreno zahvalio za njegovo zanimanje, ali sam odbio njegovu ponudu. Rekao sam da bi mi, kad bih radio za njega kao poslužitelj, bilo teško ići na sastanke u Dvoranu Kraljevstva.

Čovjek je rekao: “Kako možeš govoriti o sastancima kad čak nemaš ni mjesto gdje bi stanovao?” Odgovorio sam da bih, kad bih bio spreman ne ići na sastanke, mogao živjeti u kući svog oca. Iz kuće sam istjeran zbog svoje religije. Sve što trebam od njega jest da mi omogući mjesto za moj kofer. Tada se složio da mi ga pričuva.

Pronalaženje druge obitelji

Tri dana sam spavao pokraj benzinske pumpe. Nisam imao novca da kupim hranu, tako da nisam imao apsolutno ništa za jelo tokom tog vremena. Četvrtog sam dana, dok sam lutao uokolo, vidio mladog čovjeka kako po ulici nudi ljudima časopise Kula stražara i Probudite se! Radosno sam otrčao do njega i pitao ga da li zna brata Godwina Ideha. Želio je znati zašto pitam, tako da sam mu objasnio sve što mi se desilo.

Kad sam završio, odmah je spremio časopise u svoju torbu i pitao: “Zašto bi se mučio kad ovdje u Lagosu postoje tisuće Jehovinih svjedoka?” Zaustavio je taksi i odveo me do benzinske pumpe kako bih uzeo svoj kofer. Zatim me odveo u svoj stan i pripremio mi obrok. Onda je poslao poruku bratu Idehu, koji je živio u blizini.

Kad je brat Ideh došao, raspravljali su kod koga bih trebao ostati. Obojica su me željela! Konačno su se dogovorili da me podijele — jedan dio vremena bit ću kod jednoga, a drugi dio kod drugoga.

Ubrzo nakon toga dobio sam posao dostavljača. Kad sam dobio svoju prvu plaću razgovarao sam s obojicom braće i pitao ih koliko žele da pomognem oko troškova za hranu i najamninu. Nasmijali su se i rekli da ne moram platiti ništa.

Uskoro sam upisao večernju školu kao i privatne instrukcije, i konačno sam završio sa svojim osnovnim obrazovanjem. Financijska situacija mi se popravila. Dobio sam bolji posao, kao sekretar, i s vremenom sam nabavio vlastiti stan.

Krstio sam se u travnju 1972. Imao sam 17 godina. Želio sam stupiti u pionirsku službu kako bih pokazao svoje cijenjenje prema Jehovi za sve što je napravio za mene, naročito tokom tog teškog perioda. Kad sam mogao, prijavljivao sam se za privremenog pionira, ali mi je trebalo nekoliko godina da bih se uhodao u tome. Konačno sam se 1983. prijavio za općeg pionira.

Do tog sam vremena u potpunosti cijenio svoju duhovnu obitelj. Ove Isusove riječi sigurno su se pokazale istinitima u mom slučaju: “Zaista, kažem vam, nema nikoga tko je ostavio radi kraljevstva Božjega kuću, ili ženu, ili braću, ili roditelje, ili djecu, koji neće primiti mnogo više već na ovome svijetu, a u budućem svijetu život vječni” (Luka 18:29, 30, St).

Svjedoci su mi stvarno pokazali ljubav i brinuli se za mene. Pružili su mi krov nad glavom kad nisam imao novaca. Uz njihovu pomoć i uz pomoć svog nebeskog Oca, napredovao sam u duhovnom pogledu. Ne samo da sam primio svjetovno obrazovanje nego sam naučio i Jehovine puteve.

To su bili ljudi za koje me moja prirodna obitelj prisiljavala da ih odbacim. Kad sam to odbio, moja obitelj je odbacila mene. Da li me moja duhovna braća i sestre sada ohrabruju da odbacim svoju prirodnu obitelj? Nikako ne. Biblija uči: “Kako hoćete da čine vama ljudi činite i vi njima onako” (Luka 6:31).

Pomaganje obitelji koja me odbacila

Ubrzo nakon što sam otišao od kuće, u Nigeriji je izbio građanski rat. Moje selo bilo je opustošeno. Mnogi od mojih prijatelja i rođaka izgubili su živote, uključujući i moju maćehu koja se zauzela za mene. Ekonomija je bila u ruševinama.

Kad je rat završio, otputovao sam kući i posjetio jednog od svoje braće koja su sudjelovala u mom tjeranju od kuće kad sam bio dječak. Njegova žena i dvije kćeri bile su bolesne i nalazile su se u bolnici. Zato sam suosjećao s njim i pitao kako mogu pomoći.

Možda zbog grižnje savjesti, rekao mi je da mu ništa ne treba. Objasnio sam mu neka ne misli da ću tražiti osvetu za ono što mi je obitelj napravila. Rekao sam mu da znam da su postupali u neznanju i da mu stvarno želim pomoći.

Onda je počeo plakati i priznao je da nema novaca i da njegova djeca pate. Dao sam mu protuvrijednost od 300 američkih dolara i pitao sam ga da li bi želio raditi u Lagosu. Kad sam se vratio u Lagos našao sam mu posao i pozvao ga da dođe i da živi sa mnom. Ostao je kod mene dvije godine, zarađujući novac kako bi ga slao kući svojoj ženi i djeci. Bio sam sretan što sam mu tokom tog vremena plaćao stan i hranu.

Rekao je da zna da Jehovini svjedoci prakticiraju pravu religiju. Također je rekao da bi i on postao Svjedok da nije otišao tako duboko u svijet. Ali obećao je da će organizirati da njegova žena i djeca proučavaju Bibliju.

Godine 1987. pozvan sam da prihvatim pokrajinsku službu. U travnju 1991. oženio sam se Sarom Ukpong. Godine 1993. pozvani smo da napustimo pokrajinsku službu i da služimo u nigerijskoj podružnici. Prihvatili smo taj poziv i služili smo tamo sve dok moja žena nije zatrudnjela.

Iako me moja obitelj kad sam bio mlad izbacila na ulicu, prigrlila me moja duhovna obitelj — roditelji, braća, sestre i djeca. Kakva je samo radost pripadati ovoj jedinstvenoj globalnoj obitelji, obitelji koju stvarno volim i koja stvarno voli mene! (Ispričao Udom Udoh.)

[Slika na stranici 23]

Udom i Sarah Udoh