Žene Indije — ulazak u 21. stoljeće
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ INDIJE
Visoke su, niske su. Vitke su, debele su. Šaljive su, smrtno su ozbiljne. Silno su bogate, u potpunoj su bijedi. Visoko su obrazovane, potpuno su nepismene. Tko su one? Žene Indije. A kamo idu? Ulaze u 21. stoljeće.
VEĆINA ljudi koji ne žive u Indiji zamišlja Indijku kao gracioznu, lijepu, tajanstvenu i šarmantnu ženu. Mnogi muškarci razmišljaju o tome da si u Indiji traže ženu, djelomično zbog mišljenja da su Indijke sklonije tome da budu podložne, da ugađaju svojim supruzima i da budu dobre domaćice nego što su to njihove neovisnije sestre na Zapadu. Međutim, u ovoj sredini gdje se stapa mnoštvo različitih etničkih, vjerskih i društvenih sredina pogrešno je govoriti o tipičnoj Indijki. U ovoj zadivljujućoj zemlji žive raznorazne kategorije žena.
Povijest Indije povijest je mnogih kultura koje su se stopile bilo mirnim putem bilo nasilno. Postoje nagađanja o tome odakle su došli rani naseljenici, Dravidi. Oni, izgleda, potječu od mješavine australskih i južnomediteranskih naroda, a naročito imaju veze s Kretom. Kako su se Arijevci i Perzijanci sa sjeverozapada te Mongoli sa sjeveroistoka doseljavali u Indiju, tako su se Dravidi povlačili prema jugu. Tako nalazimo da su žene s juga Indije općenito niže rastom i tamnije puti od žena sa sjevera, koje su uglavnom više rastom i svjetlije puti, no ipak imaju tamnu kosu i tamne oči. Ljudi sa sjeveroistoka obično imaju istočnjačka obilježja.
Religija je u Indiji odigrala ključnu ulogu u utvrđivanju položaja žena. Budući da je suvremena Indija svjetovna država, ulažu se veliki napori kako bi se izmijenilo tradicionalne načine razmišljanja koji su kočili napredak žena. Poduzimaju se veliki koraci kako bi se stvorilo veće mogućnosti za obrazovanje, ne samo za bogate ili utjecajne žene već za sve žene. Tečajevi opismenjivanja, obučavanje po selima s ciljem pronalaženja zaposlenja te besplatno školovanje za djevojke poboljšavaju položaj žena u Indiji.
U državi Maharaštra 22. lipnja 1994. načinjen je veliki korak naprijed kad je objelodanjena vladina politika prema ženama. Ta se politika, koju je indijski potpredsjednik K. R. Narayanan opisao kao “povijesnu” i “revolucionarnu”, bavi osnovnim problemima žena, kao što su prava suvlasništva, starateljstvo, pomoć u stambenim pitanjima te jednake mogućnosti pri zapošljavanju.
Budući da sve više žena pohađa koledž i dolazi na tržište rada te više nisu vezane za kuću, poteže se pitanje o promjenama moralne klime. Pojavljuju se izvještaji o zloupotrebi droge i padu morala u koledžima. Mediji igraju značajnu ulogu u preobražaju nekih mlađih Indijki. Uspoređujući današnje indijske filmove s onima od prije 30 godina, mnogi smatraju da se uvelike promijenio način na koji se prikazuje ženu. Jedna je Indijka komentirala: “Nekadašnja čedna, nježna i samopožrtvovna filmska junakinja iz vremena kad sam ja išla u školu ustuknula je pred suvremenom djevojkom koja, kad je nesretna, napušta svog muža te svekrvu i svekra i bori se za svoja prava i neovisnost.”
No sve u svemu, Indija je u usporedbi s mnogim drugim zemljama ipak umjerena s obzirom na ponašanje i način odijevanja. Prekrasan sari, koji je najčešća odjeća, čedno pokriva većinu tijela. Kod mlađih žena, naročito na sjeveru, omiljen je šalvar-kamez, široka haljina koja se nosi preko dimija. Zapadnjački modni stilovi, koje se uglavnom viđa u Bombayu, Goi i Calcutti, obično su pristojnog kroja i dužine.
Otvaranje novih radnih mjesta
Kakva vrsta zaposlenja stoji na raspolaganju Indijkama koje ulaze u 21. stoljeće? Veliki postotak indijskog stanovništva živi na selu i bavi se poljoprivredom. Milijuni ljudi rade na poljima. Žene rame uz rame s muškarcima obavljaju sve vrste poljoprivrednih radova. One također nose vodu na velike udaljenosti od rijeka i bunara te mukotrpno sakupljaju drvo za ogrjev. Dok one rade, bebe su im posjednute na boku ili polegnute u viseću mrežu razapetu između stabala.
Od početka 20. stoljeća u Indiji su seoske obitelji preplavile gradska područja u potrazi za zaposlenjem. Žene su radile u tvornicama tekstila i drugim tvornicama. Međutim, radnice je modernizacija industrije pogodila više nego radnike. Muškarce se obučavalo za rad na strojevima, no žene se nije obučavalo. To je ženama donijelo mnoge probleme. Njihov je posao sveden na nošenje materijala na gradilištima, vuču kolica natovarenih teškim vrećama, prodaju rabljene odjeće ili pak obavljanje drugih slabo plaćenih poslova.
Društveni su reformatori nastojali poboljšati položaj žena. Javili su se pokreti kao što je SEWA (Self-Employed Women’s Association/Udruženje samostalnih privrednica), kojima je cilj pomagati neškolovanim radnicama da se brinu za svoje zdravlje kako bi mogle raditi, da budu u dovoljnoj mjeri pismene kako bi izbjegle zamku korupcije, da poboljšaju svoje radne sposobnosti te da nauče štedjeti kako bi stvorile vlastiti kapital i izbjegle visoke kamatne stope kakve zahtijevaju beskrupulozni posuđivači novca. Kad su je upitali o korištenju feminizma kao društvenog oruđa, istaknuti sociolog Zarina Bhatti izjavila je: “U Indiji feminizam znači slušati probleme žena, organizirati ih, nastojati im pružiti tehničko obrazovanje zajedno sa zdravljem i ishranom.”
Istovremeno se mijenjaju i stavovi o položaju obrazovanih žena iz bogatih obitelji, koje se smatralo višima na društvenoj ljestvici, kao i o položaju žena iz obitelji srednjeg staleža. Sada se žene oba porijekla može naći na raznoraznim poljima rada, ne samo u školstvu ili medicini. One rade kao piloti, manekenke, stjuardese i policajke i nalazimo ih na najvišim položajima. U Indiji je godinama predsjednik vlade bila žena, izabrana u najvećoj svjetskoj demokraciji. Indijke su povjerenice u oružanim snagama te odvjetnice i vrhovne sutkinje, a na tisuće ih je otišlo u poduzetnike.
Promjene na polju braka
Imajući u vidu ovu tendenciju prema neovisnom zapošljavanju, kako suvremena Indijka gleda na brak? U 19. i 20. stoljeću nastupile su velike promjene za udane Indijke. Za vrijeme britanske vladavine ukinut je drevni običaj po imenu sati, po kojem se udovica dobrovoljno spaljivala na lomači sa svojim pokojnim suprugom. Zakonom je zabranjeno sklapanje braka s djetetom, tako da se sada djevojka koja ima manje od 18 godina ne može zakonski udati. Također je zakonom ukinuto traženje miraza od djevojčine obitelji, no to zlo još uvijek postoji. Na ovaj ili onaj način ubijeno je na tisuće mladih nevjesta, bilo zbog toga što njihova obitelj nije dala dovoljno novca za miraz bilo zbog toga što se drugim brakom moglo dobiti više novca.
Polako se počinje posvećivati pažnju korijenskim uzrocima smrtnih slučajeva zbog miraza. Prema tradiciji, indijska je djevojka nakon stupanja u brak odlazila svom suprugu u dom njegovih roditelja te je tamo ostajala sve do svoje smrti. Njeni je roditelji ni pod kojim okolnostima ne bi primili natrag u svoj dom. Pošto im je manjkalo osnovno obrazovanje, žene većinom nisu mogle napustiti dom svog supruga i raditi kako bi se izdržavale. Tako su mlade žene često bile maltretirane i nad njima se stalno nadvijala prijetnja smrti, a ukoliko njihovi roditelji nisu mogli dati više novca ili materijalnih dobara kako bi zadovoljili pohlepnu muževu rodbinu, nevjeste su u nijemoj agoniji samo čekale svoj konačni udes, obično namješten nesretni slučaj u kome bi eksplodirao štednjak ili bi se zapalio njen lepršavi sari.
Zakonodavstvo, ženske policijske jedinice te sudovi za ženska pitanja i grupe za pružanje podrške nude danas udanoj ženi priliku da se obrati za pomoć ako smatra da joj je život u opasnosti. Zahvaljujući većim mogućnostima za školovanje i većim izgledima za zapošljavanje, neke žene odlučuju da se ne udaju ili pak da se udaju mnogo kasnije u životu, nakon što ostvare karijeru. Tako ovisnost o muškarcima, koja često dovodi do grube dominacije, nije toliko velika.
Ženskim se bebama poklanja više pažnje
Jedan daljnji problem koji pogađa žene, a koji se mijenja s približavanjem 21. stoljeća, jest nenormalna želja za muškom djecom. Utemeljena u drevnim religioznim učenjima, i popraćena ekonomskim razlozima, ta je ideja često dovodila do čedomorstva ženske djece i do lošeg postupanja s djevojčicama tako da im se priušti manje hrane, školovanja i zdravstvene njege nego što je to bio slučaj kod dječaka.
U zadnje se vrijeme amniocentezu sve više koristi radi određivanja spola fetusa, a to često završava abortiranjem ženskih fetusa. Ta je metoda, premda pod zakonskom kontrolom, još uvijek prilično česta praksa. Čine se usrdni napori kako bi se promijenilo gledište da muško dijete zaslužuje povlastice.
Čovjekove su filozofije podcijenile ženu na mnoge načine. Način na koji se s udovicama postupa jedan je takav primjer. U drevnoj Indiji bilo je prihvatljivo da se udovice ponovo udaju. No negdje od 6. stoljeća n. e. zakonodavci su se suprotstavili tome, pa je udes udovica postao vrijedan žaljenja. Budući da im se zabranjivala ponovna udaja, da su im rođaci često oduzimali imovinu njihovog preminulog supruga, da se s njima postupalo kao da su prokletstvo u obitelji, mnoge su se udovice odlučile žrtvovati na pogrebnoj lomači svog supruga, radije nego živjeti životom koji je pun zlostavljanja i ponižavanja.
Od kraja 19. stoljeća, reformatori su nastojali olakšati breme tim ženama, no duboko ukorijenjene emocije teško odumiru. U mnogim je zajednicama položaj udovica, a to su ponekad vrlo mlade žene čiji je ostarjeli suprug preminuo, uistinu bijedan. Dr. Saharada Jain s Instituta za razvojne nauke kaže: “Trauma udovičanstva uglavnom potječe od činjenice da su žene tako prilagođene da se čitava njihova psiha gradi na identitetu muža.” Sada se ulažu napori kako bi se udovicama pomoglo da s dostojanstvom krenu u 21. stoljeće.
Razlike između sela i grada
Postoji ogromna razlika između žena u gradu i onih na selu. Procjenjuje se da je 25 posto seljanki pismeno; u gradovima daleko veći postotak žena uživa pogodnost škola i koledža. S ciljem da pomognu ženama sa sela, socijalni radnici organiziraju tečajeve opismenjivanja, zdravstvenu obuku i programe za zapošljavanje. Neke su savezne vlade ženama sačuvale 30 posto slobodnih radnih mjesta u društvenom sektoru, u zadrugama te u mjesnoj samoupravi. Ženski pokreti nastoje ublažiti patnju i bijedu koja je udes milijuna Indijki. Oni su donekle imali uspjeha. Što, dakle, možemo reći o budućnosti žena Indije?
Na pragu 21. stoljeća!
Mijenja li se položaj Indijke dok ulazi u 21. stoljeće? Da, i to rapidno. No Indijke se suočavaju sa situacijom sličnom onoj njihovih sestara diljem svijeta. Postoji napredak, no ima i nazadovanja. Ima nade, no ima i očaja. Ima divnih domova i života u raskoši, no ima i sirotinjskih četvrti, mučnog siromaštva i bešćutne gladi. Milijunima je nedostižno sve ono što je više od pukog preživljavanja. Druge naizgled imaju sve što im svijet može ponuditi. Većini Indijki budućnost je neizvjesna; one imaju svoje snove, no imaju i svoje sumnje.
Međutim, nekima od njih, budućnost sva blješti od obećanja, naročito onima koje imaju nadu da će na Zemlji nastupiti raj za vladavine Jehovinog Kraljevstva pod Kristom Isusom (Otkrivenje 21:1, 4, 5). One s veseljem i potpunim povjerenjem očekuju 21. stoljeće u kome će žene u potpunosti uživati u životu.
[Slika na stranici 16]
Nošenje cigli na gradilište
[Slika na stranici 17]
Vađenje vode za kućnu upotrebu
[Slika na stranici 18]
Na sastanku s muškarcima
[Slika na stranici 18]
Rad na kompjuteru