Nestajanje manira

Milijuni ljudi još se uvijek drže dobrih manira. Milijuni drugih gaze po njima.

PREMA djelu The New Encyclopædia Britannica, na prijelazu stoljeća, pravila pristojnosti ustala su na lijevu nogu: “Potkraj 19. i početkom 20. stoljeća pripadnici viših društvenih slojeva smatrali su držanje najtrivijalnijih zahtjeva pristojnog ponašanja istodobno i razonodom i, što se žena tiče, preokupacijom. Izmišljano je sve više i više pomno razrađenih rituala kako bi se kod novih pripadnika elite stvorio osjećaj ekskluzivnosti, a nedostojne, koji u njih nisu bili upućeni, držalo podalje.”

To je jako daleko od onoga što bi dobre manire trebale predstavljati. Amy Vanderbilt uvaženi je autoritet na području manira te u svojoj knjizi New Complete Book of Etiquette piše: “Najbolja pravila ponašanja nalazimo u 13. poglavlju prvog pisma Korinćanima, u krasnoj disertaciji Svetog Pavla o kršćanskoj ljubavi prema bližnjem. Ova pravila nemaju ništa s dobrim načinom odijevanja ili vanjskim formama ponašanja, nego s osjećajima i stajalištem, s dobrotom i obazrivošću prema drugima.”

Ono o čemu je Amy Vanderbilt govorila biblijski je ulomak iz 1. Korinćanima 13:4-8, koji glasi: “Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nigda ne prestaje” (St).

Kakva bi to danas rijetkost bila vidjeti u praksi ovakvu ljubav! Posvuda bi sve manire bile besprijekorne! Polazna točka u poučavanju i učenju takvih manira jest kršćanski dom. Obitelj je osjetljivi stroj čiji su dijelovi usko povezani jedni s drugima. Samo stručnim podmazivanjem može se postići da radi bez problema. Znati kako biti uslužan, uljudan, prijazan i učtiv, znači učiniti veliki korak u pravcu stvaranja sretnog doma. Učenjem kako iskazivati uobičajene svakodnevne izraze uljudnosti i obzirnosti — kao što su “Hvala”, “Molim”, “Oprosti”, “Žao mi je” — uvelike će se eliminirati razorna trvenja u našim odnosima. To su male riječi s velikim značenjem. Svatko ih može pravilno izgovoriti. Ništa nas ne koštaju, no njima stječemo prijatelje. Ako svakodnevno u svom domu prakticiramo dobre manire, one nas neće napustiti ni kad izađemo iz obiteljskog kruga te se družimo s drugim ljudima.

Dobre manire uključuju pokazivanje obzirnosti prema osjećajima drugih, pokazivanje poštovanja prema drugima te postupanje s njima onako kako bismo željeli da oni postupaju s nama. Mnogi su, međutim, primijetili da su same manire doživjele slom. Jedna je spisateljica rekla: “Manjka nam uljudnosti zato što je individualizam postao važniji.” Filozof Arthur Schopenhauer pisao je: “Sebičnost je tako užasna stvar da smo izmislili učtivost kako bismo je prikrili.” Danas mnogi vjeruju da biti “učtiv” znači biti “slab” te da stavljati druge na prvo mjesto znači biti slabić. Nije li nas upravo “ja-desetljeće” ‘70-ih gurnulo u sadašnji “prvo ja” način življenja? U listu koji izlazi u jednom velegradu stajalo je: “Problem je dostigao točku na kojoj se uobičajena pristojnost više ne može opisati kao uobičajena.”

Londonski Daily Mail izvještava da su čak i djeca stara jedva pet godina sve ratobornija, da imaju sve manje poštovanja prema vlasništvu druge djece, da imaju sve manje poštovanja prema odraslima te da se sve prostije izražavaju. Većina anketiranih učitelja smatra da roditelji kvare svoju djecu te da je to glavni uzrok porasta asocijalnog ponašanja. Osamdeset i šest posto učitelja intervjuiranih u jednoj anketi okrivilo je “pomanjkanje jasnih mjerila i očekivanja u domu”. Osamdeset i dva posto ukazalo je na nedostatak roditeljskog primjera kao na glavnog krivca. Razorene obitelji, razvodi, vanbračne zajednice, prekomjerno gledanje televizije, odsutnost discipline, odsutnost sankcija — sve to konačno dovodi do sloma obitelji.

Ravnateljica jedne osnovne škole rekla je: “Zabrinuta sam zbog odsutnosti poštovanja među današnjom djecom. Izgleda da ih nije briga hoće li poniziti vršnjake ili uvrijediti odrasle. (...) Svoje nepoštovanje pokazuju na mnogo načina — uvredljivim gestama, prostačkim izražavanjem, odbijanjem izvršavanja jednostavnih naloga (...) spremnošću da u timskim sportovima drže loptu u svom posjedu (...). [S druge strane,] djeca iz nekih obitelji sklona su poštivanju drugih. Ona ne moraju biti učiteljevi miljenici (...) no prema drugima postupaju s poštovanjem. Čekaju svoj red, dok se drugi guraju naprijed (...). To je ili usađeno [u djecu] ili nije.”

Ravnatelj jedne druge osnovne škole, dugogodišnji veteran, ide i dalje i kaže: “Vidimo sve više naprosto čiste zlobe. Djeca na igralištu više se izgleda ne igraju kako su to nekad činila; ona tumaraju uokolo u bandama. Brza su u prepoznavanju slabih, povučene djece, djece koja ne nose prave tenisice ili traperice. Uhvate ih se pa im se rugaju; u svemu tome vidi se opakost. Pokušavali smo to zaustaviti, no nismo baš imali uspjeha.”

“Mnogi ljudi voze izuzetno grubo”, kaže profesor Jonathan Freedman sa Sveučilišta Columbia. “To je još malo pa bojno polje na cestama.” Monthly Letter koji izdaje Royal Bank of Canada govori o “nemilosrdnom pokolju na ulicama” te zaključuje kako je “srž problema u osornom ponašanju. Uljudnost, obzirnost, popustljivost, tolerancija i poštivanje ljudskih prava koja čine civilizaciju u sramotnom su pomanjkanju.”

The New York Times ovako je okarakterizirao ulice New York Citya: “Automobilisti protiv hitne pomoći.” Sve više automobilista u tom gradu odbija propustiti vozila kao što su kola hitne pomoći ili vatrogasni kamioni — povećavajući time opasnost da netko tko je u kritičnom stanju zbog bolesti ili povrede umre zato što se ne može dovoljno brzo doći do njega ili ga prebaciti u bolnicu. Kapetan Ellen Scibelli iz Službe za hitnu medicinsku pomoć ispričala je priču o čovjeku koji je, vozeći se Pelham Parkwayom u Bronxu, odbio propustiti kola hitne pomoći koja su se odazivala na poziv upućen zbog srčanog napadaja. “Pokušao je biti ‘pravi muškarac’ i ne pomaknuti se, no kad je stigao kući shvatio je koliko je to bilo glupo. Njegova je majka imala srčani napadaj i kola hitne pomoći pokušavala su doći do nje.”

The New York Times International pisao je o engleskoj organizaciji nazvanoj Polite Society (Učtivo društvo), osnovanoj zato što su se “ljudi počeli potpuno zvjerski ophoditi jedni s drugima, i nešto se mora učiniti”. U jednoj rubrici u listu The Evening Standard, jedan je reporter bio ponukan da se požali: “Nacija nekoć na glasu zbog svoje uglađenosti postaje zemljom prostaka.” Jedno škotsko osiguravajuće društvo “zaključilo je da se uzrok 47 posto svih automobilskih nesreća može pronaći u nekom neuljudnom postupku”.

Televizija je uvelike doprinijela eroziji manira, naročito kod djece i tinejdžera. Kako se ljudi odijevaju, kako ljudi govore, kako se ljudi ponašaju u međuljudskim odnosima, kako ljudi uvijek iznova probleme rješavaju nasiljem — televizija poučava o svemu tome. Ako mi i naša djeca uzimamo obroke izmišljenih i plitkih programa, s vremenom će naše manire odražavati drske, neuljudne i sarkastične stavove likova koje gledamo. Roditelji su često prikazani budalama, a djeca pametnima.

Svijet nalazi zadovoljstvo u načinu razgovaranja koji je popraćen glasnim, autoritativnim razmetanjem — upada u riječ, ponosan je na to što dominira, što je bučan, superioran, provokativan, što izaziva. Nekada se na grubo ponašanje javnost općenito mrštila, a počinitelj je bio izbjegavan. U današnjem društvu, netko može postupiti na grub način, a da pritom ne nosi ljagu na svom imenu. A ako netko prigovara, može se naći verbalno ili fizički napadnut! Putujući u bučnim grupama, neki mladi ispune zrak prljavim jezikom i prostačkim gestama, vrijeđaju promatrače svojim grubim ponašanjem, a sve je namjerno smišljeno da bi se skrenula pažnja na njihovu drsku buntovnost te da bi se odrasle šokiralo njihovim vulgarnim ispoljavanjem grubosti. Međutim, kako se ono kaže, “grubost je slabićeva imitacija snage”.

Zakonima koje je čovjek sastavio kako bi upravljao ponašanjem čovječanstva napunila bi se cijela knjižnica, pa ipak, oni nisu rezultirali vodstvom koje je čovječanstvu potrebno. Treba li nam još više zakona? Ili možda manje? Kaže se da, što je društvo bolje, to mu manje zakona treba. Kako bi bilo da postoji samo jedan zakon? Naprimjer ovaj: “Sve dakle što hoćete da čine vama ljudi, činite i vi njima; jer je to zakon i proroci” (Matej 7:12).

Poslušnošću tom zakonu eliminiralo bi se većinu sadašnjih problema, no ipak, da bi se u potpunosti udovoljilo potrebama društva potrebno je dodati jedan još važniji zakon: “Ljubi Gospodina Boga svojega svijem srcem svojijem i svom dušom svojom i svijem umom svojijem i svom snagom svojom” (Marko 12:30).

Današnje društvo odbacuje oba ova biblijska zahtjeva kao nepotrebna, zajedno sa svakom drugom smjernicom sadržanom u Bibliji. Biblija o takvima kaže u Jeremiji 8:9: “Mudraci se osramotiše (...) odbaciše riječ Gospodinovu, pa kaka im je mudrost?” Ne vide ni potrebu za mišljenjem javnosti u vezi s istinskim vrijednostima koje su tradicionalno priznavane kao prijeko potrebne smjernice. Njihov novi moral jest široki put koji ostavlja prostora za alternativne načine življenja koje pojedinci mogu izabrati — široki put koji je Isus označio putem koji vodi u uništenje — i mnogo ih je koji njime polaze (Matej 7:13, 14).

Savršeni primjer

Isus Krist, “koji je u naručju očinom”, izuzetan je primjer vrijedan oponašanja (Ivan 1:18). U ophođenju s ljudima bio je s jedne strane blag i suosjećajan, a s druge prodoran i čvrst; pa ipak, nikada ni prema kome nije bio grub ili neljubazan. Komentirajući “njegov izvanredan dar da bude dobar sa svim vrstama ljudi”, knjiga The Man From Nazareth kaže za Isusa: “U javnosti kao i u privatnom krugu on se u ophođenju s muževima i ženama ponašao kao sa sebi ravnima. Osjećao se dobro s nedužnom djecom, a što je čudnovato, i sa osobama opterećene savjesti, koje su se bogatile zloupotrebljavajući svoj položaj, kao naprimjer Zahej. Cijenjene domaćice poput Marije i Marte mogle su prisno i otvoreno razgovarati s njim, ali k njemu su dolazile i bludnice, kao da su bile sigurne da ih on razumije i pruža im pomoć (...). To što nije poznavao granice koje sputavaju obične ljude jedno je od svojstava kojima se najviše odlikovao.”

Jehova Bog uvijek je učtiv u svom ophođenju s onima koji su mu podređeni te svojim zahtjevima često dodaje “molim”. Kad je svom prijatelju Abrahamu udjeljivao blagoslov, rekao je: “Oči svoje podigni, molim te, i s mjesta na kojem si pogledaj.” I opet: “Pogledaj, molim te, nebesa i zvijezde prebroj” (1. Mojsijeva 13:14; 15:5; NW). Kad je Mojsiju pružao znak svoje moći, Bog je rekao: “Uvuci, molim te, ruku u gornji nabor svoje haljine” (2. Mojsijeva 4:6, NW). Mnogo godina kasnije Jehova je preko svog proroka Miheja čak i svom tvrdoglavom narodu rekao: “Čujte, molim vas, vi glavari Jakovljevi i vi zapovjednici kuće Izraelove. (...) Čujte ovo, molim vas, vi glavari” (Mihej 3:1, 9, NW). Jesmo li u tom pogledu ‘postali oponašatelji Boga’ time što u ophođenju s drugima upotrebljavamo riječ “molim”? (Efežanima 5:1).

Kakve stoga smjernice ili moralne upute nude svjetovno mudri ljudi u zamjenu za biblijske koje odbacuju kao neprihvatljive? Sljedeći članak bavi se tom temom.

[Istaknuta misao na stranici 4]

Uobičajena pristojnost više se ne može nazvati uobičajenom

[Istaknuta misao na stranici 5]

Kola hitne pomoći pokušavala su doći do njegove majke

[Istaknuta misao na stranici 6]

“Grubost je slabićeva imitacija snage”

[Zahvala na stranici 3]

Lijevo: Life; Desno: Grandville