Mladi koji imaju ‘snagu koja je iznad obične’
MLAD si. Samo ti je 12 godina. Imaš obitelj koju voliš. Imaš školske drugove u čijem društvu uživaš. Imaš izlete na plažu i u planine. Osjećaš strahopoštovanje dok promatraš noćno nebo prepuno zvijezda. Cijeli život je pred tobom.
A sad imaš rak. Takva vijest udarac je kad imaš 60 godina. A kad imaš 12, to je prava katastrofa.
Lenae Martinez
Tako je to izgledalo dvanaestogodišnjoj Lenaei Martinez. Nadala se vječnom životu na rajskoj Zemlji. Ta je nada bila potkrijepljena biblijskim školovanjem koje je primala od svojih roditelja, koji su Jehovini svjedoci. Nije li i sama u Bibliji čitala da će Zemlja vječno postojati, da je stvorena kako bi bila vječno nastanjena te da će je krotki zauvijek naslijediti? (Propovjednik 1:4; Izaija 45:18; Matej 5:5).
A onda se našla u Dječjoj bolnici Valley u Fresnu u Kaliforniji, SAD. Primljena je tamo zbog onoga što je izgledalo kao infekcija bubrega. Međutim, testovi su otkrili da ima leukemiju. Liječnici koji su je liječili odredili su da joj se da transfuzija crvenih krvnih stanica i pločica te da se odmah započne s kemoterapijom.
Lenae je rekla kako ne želi niti krv niti krvne derivate, da je poučena kako Bog to zabranjuje, kao što to pokazuju biblijske knjige 3. Mojsijeva i Djela apostolska. “Dakako, Duh Sveti i mi odlučili smo ne stavljati na vas nikakva drugog tereta osim ovih potrebnih stvari: da se uzdržavate od mesa žrtvovanog idolima, od krvi, od udavljenog i od bluda” (Djela apostolska 15:28, 29, St). Njeni roditelji podržali su je u ovom stavu, no Lenae je naglasila kako je to njena odluka te kako joj je to veoma važno.
Liječnici su nekoliko puta razgovarali s Lenaeom i njenim roditeljima. Pa ipak, jednog poslijepodneva ponovno su došli. Lenae je u vezi s ovim posjetom rekla: “Osjećala sam se jako slabo usljed svih tih bolova i povraćala sam puno krvi. Postavili su mi ista pitanja samo na različit način. Ponovo sam im rekla: ‘Ne želim nikakvu krv ili krvne derivate. Radije bih prihvatila smrt, ako je potrebno, nego da prekršim svoje obećanje Jehovi Bogu da ću vršiti njegovu volju.’ ”
Lenae je nastavila: “Sljedećeg jutra opet su došli. Trombociti su opadali, i još uvijek sam imala visoku temperaturu. Rekla bih da me ovoga puta liječnik više slušao. Iako im se nije dopao moj stav, rekli su da sam jako zrela dvanaestogodišnjakinja. Kasnije je došao moj pedijatar i rekao mi da mu je žao, ali da mi ništa osim kemoterapije i transfuzija ne može pomoći. Otišao je rekavši da će se kasnije vratiti.
Kad je otišao, počela sam jako plakati, jer se on brinuo o meni cijelog mog života, a sada sam osjećala kao da me je izdao. Kad je kasnije došao, rekla sam mu kako sam se osjećala zbog njegove reakcije — kao da mu više nije stalo do mene. To ga je iznenadilo te je kazao kako mu je žao zbog onoga što je rekao. Nije me želio povrijediti. Pogledao me i rekao: ‘Lenae, ako tako mora biti, vidjet ćemo se na nebu.’ Skinuo je svoje naočale te mi, s krupnim suzama u očima, rekao kako me voli i snažno me zagrlio. Zahvalila sam mu se, rekavši: ‘Hvala vam. I ja vas volim, dr. Gillespie, ali ja se nadam o uskrsnuću živjeti na rajskoj Zemlji.’ ”
Zatim je došlo dvoje liječnika i jedan odvjetnik, koji su rekli Lenaenim roditeljima da žele nasamo porazgovarati s Lenaeom i zamolili ih da iziđu, što su oni i učinili. Tokom cijelog razgovora, liječnici su bili jako obzirni i ljubazni te su bili impresionirani Lenaeinim sređenim načinom razgovaranja i njenim dubokim uvjerenjem.
Kad su se našli nasamo s njom, rekli su joj da umire od leukemije i kazali: “No, transfuzije krvi produžit će ti život. Ako odbiješ krv, umrijet ćeš za nekoliko dana.”
“Ako primim krv”, upitala je Lenae, “koliko će mi to produžiti život?”
“Tri do šest mjeseci”, odgovorili su.
“Što mogu učiniti za šest mjeseci?” upitala je.
“Postat ćeš jača. Možeš učiniti mnogo toga. Možeš posjetiti Disney World. Možeš vidjeti mnoga druga mjesta.”
Lenae se na trenutak zamislila, a onda odgovorila: “Cijelog svog života služim Jehovi, 12 godina. On mi obećava vječni život u Raju ako ga poslušam. Neću se sada okrenuti od njega zbog šest mjeseci života. Želim biti vjerna do smrti. Onda znam da će me on u svoje vrijeme uskrsnuti iz mrtvih i dati mi vječni život. Tada ću imati dosta vremena za sve što želim učiniti.”
Liječnici i odvjetnik bili su vidljivo impresionirani. Pohvalili su je te izašli i rekli njenim roditeljima kako ona razmišlja poput odrasle osobe te može sama donositi vlastite odluke. Preporučili su odboru za pitanja morala Dječje bolnice Valley da se na Lenaeu gleda kao na zrelu maloljetnicu. Taj odbor, sačinjen od liječnika i drugih profesionalnih zdravstvenih radnika, zajedno s jednim profesorom etike s državnog sveučilišta u Fresnu, donio je odluku da se Lenaei dopusti donositi vlastite odluke u pogledu svog zdravstvenog tretmana. Lenaeu su smatrali zrelom maloljetnicom. Nije zatražen nikakav sudski nalog.
Nakon duge, teške noći, 22. rujna 1993. u 6.30, Lenae je umrla na rukama svoje majke. Dostojanstvo i mirnoća te noći urezali su se u misli onih koji su bili prisutni. Pogrebnom su govoru prisustvovale 482 osobe, uključujući liječnike, medicinske sestre i učitelje, koji su bili zadivljeni Lenaeinom vjerom i besprijekornošću.
Lenaenini roditelji i prijatelji bili su duboko zahvalni liječnicima i medicinskim sestrama te administrativnom osoblju Dječje bolnice Valley zbog toga što su pokazali toliku sposobnost opažanja kad se radilo o prosuđivanju zrelosti ove maloljetnice te nije bila potrebna sudska parnica u kojoj bi bila donijeta ova odluka.
Crystal Moore
Takva obzirnost nije ukazana sedamnaestogodišnjoj Crystal Moore kad je primljena u Kolumbijski prezbiterijanski medicinski centar u New York Cityu. Bolovala je od ulceroznog kolitisa. Nakon što je primljena u bolnicu, Crystal je, zajedno sa svojim roditeljima, opetovano naglašavala svoje odbijanje da prihvati krv. Nije željela umrijeti; umjesto toga, željela je medicinsko liječenje koje bi bilo u skladu s biblijskom zapovijedi da se uzdržavamo od krvi (Djela apostolska 15:28, 29).
Tim liječnika koji je vodio brigu oko Crystal bio je uvjeren da njeno stanje zahtijeva transfuziju krvi. Jedan liječnik odsječeno je rekao: “Ako Crystal do četvrtka, 15. lipnja, ne primi transfuziju krvi, u petak, 16. lipnja, bit će mrtva!” Dana 16. lipnja Crystal nije bila mrtva, a bolnica se obratila Vrhovnom sudu države New York kako bi dobila ovlaštenje za prisilnu transfuziju.
Na saslušanju, koje je tog jutra žurno sazvano u bolnici, jedan od liječnika svjedočio je kako su Crystal trenutačno potrebne dvije jedinice krvi te da bi moglo biti potrebno još deset dodatnih jedinica. Nadalje je izjavio da će, ako se Crystal pokuša oprijeti transfuziji, vezati njene zglobove i noge za krevet kako bi proveo postupak. Crystal je liječnicima rekla da će, ako joj pokušaju dati transfuziju, “vrištati i derati se” te da kao Jehovin svjedok svako prisilno davanje krvi smatra jednako ogavnim kao i silovanje.
Usprkos ponavljanim zahtjevima njenog odvjetnika na saslušanju, Crystal je uskraćena prilika da pred sudom pokaže svoju sposobnost donošenja odluka te da tako zastupa samu sebe. Iako je Crystal netom primila nagradu školskog programa nazvanog “Super Youth Program” čime je priznata njena akademska odličnost i predvođenje u njenoj srednjoj školi, istražni sudac odbio je dopustiti joj da o svom odbijanju krvi službeno svjedoči pred sudom. To je značilo uskraćivanje Crystalinih prava na zakonsko suđenje, tjelesno samoodređenje, osobnu privatnost i religioznu slobodu.
Iako istražni sud nije dopustio Crystal da službeno svjedoči, sud se ipak sastao nasamo s Crystal u njenoj sobi na oko 20 minuta. Nakon razgovora, istražna sutkinja rekla je da je Crystal “očigledno jako inteligentna” i “veoma sređena” osoba te je objasnila da Crystal “zasigurno zdravo razmišlja” i da je “u potpunosti sposobna da se izrazi”. Usprkos ovim primjedbama, istažni je sud neumoljivo odbio dopustiti Crystal mogućnost da odlučuje o svojoj vlastitoj zdravstvenoj brizi.
U nedjelju ujutro, 18. lipnja, Crystal je trebalo hitno operirati, na što je pristala, no i dalje je odbijala krv. Tokom zahvata izgubljeno je samo manje od jednog decilitra krvi. Pa ipak, liječnici su tvrdili da bi mogla biti potrebna postoperativna transfuzija. Jedan drugi liječnik izjavio je da nije potrebna nikakva transfuzija. On je u proteklih 13 godina rutinski liječio slične slučajeve i nikada nije bila potrebna nikakva naknadna transfuzija.
Dana 22. lipnja 1989, istražni je sud bolnici dao privremeno starateljstvo nad Crystal u cilju davanja transfuzije krvi samo ako to bude “potrebno da bi se sačuvao i spasio njen život”. To skrbništvo okončano je kad je Crystal otpuštena iz bolnice. Crystal nikada nije trebala krv, te joj krv nikada nije bila transfundirana, no strašno je vidjeti kako je sud postupao s Crystal.
Otkako je otpuštena iz bolnice, Crystal je maturirala s odličnim ocjenama. Ubrzo nakon toga, kao Jehovin svjedok, postala je punovremeni propovjednik. Postala je vodič za obilaske u kongresnoj dvorani Jehovinih svjedoka u Jersey Cityu te se dobrovoljno prijavila u ekipu koja gradi i renovira Dvorane Kraljevstva.
Ipak, liječnici iz Kolumbijskog prezbiterijanskog medicinskog centra rekli su da će, ako ne primi transfuziju 15. lipnja, 16. lipnja biti mrtva te da će joj, ako se odupre transfuziji, privezati ruke i noge. Kad liječnici, želeći sudski nalog za davanje krvi, bučno objavljuju da će, ako im sudac trenutno ne udovolji, pacijent umrijeti, neka se sjete slučaja Crystal Moore.
Lisa Kosack
Lisina prva noć u dječjoj bolnici u Torontu bila je gora od noćne more. Prijavila se u četiri sata poslijepodne te joj je odmah napravljeno niz testova. Nije bila smještena u sobu sve do jedanaest i petnaest te večeri. U ponoć — ustvari, neka Lisa ispriča što se dogodilo. “U ponoć je došla jedna medicinska sestra i rekla: ‘Moram ti dati malo krvi.’ Vrisnula sam: ‘Ja ne mogu primiti krv zato što sam Jehovin svjedok! Nadam se da vam je to poznato! Nadam se da vam je to poznato!’ ‘Da, poznato mi je’ rekla je i istog trenutka izvukla iz moje ruke iglu uređaja za infuziju i ugurala krv. Plakala sam, postajući histeričnom.”
Kako bešćutan i okrutan postupak nad bolesnom i uplašenom dvanaestogodišnjom djevojčicom usred noći u nepoznatoj okolini! Lisini roditelji odveli su je u dječju bolnicu u Torontu kako bi tamo pronašli ljubazne liječnike, spremne na suradnju. Umjesto toga, njihova je kći podvrgnuta potresnoj ponoćnoj transfuziji, usprkos stavu kako Lise tako i njenih roditelja da krv i krvni derivati predstavljaju povredu Božjeg zakona te se ne smiju upotrebljavati (Djela apostolska 15:28, 29).
Sljedećeg jutra bolnica je zatražila sudski nalog za davanje transfuzije. Suđenje je trajalo pet dana, a predsjedavao mu je sudac David R. Main. Održano je u jednoj prostoriji u bolnici, a Lisa je bila prisutna svih pet dana. Lisa je imala akutnu mijeloičnu leukemiju, stanje koje obično završava smrću, iako su liječnici svjedočili da stopa izlječenja iznosi 30 posto. Prepisali su višestruke transfuzije krvi i intenzivnu kemoterapiju — liječenje koje uključuje velike bolove i iscrpljujuće nuspojave.
Četvrtog dana suđenja, Lisa je svjedočila. Jedno od postavljenih pitanja bilo je kako se osjećala u vezi s prisilnom ponoćnom trasfuzijom. Objasnila je da se osjećala poput psa kojeg se koristi u eksperimentu, da se osjećala silovanom te da je to što je maloljetna neke ljude navelo na pomisao da s njom mogu činiti bilo što. Mrzila je to što je gledala kako tuđa krv ulazi u njeno tijelo, pitajući se hoće li putem nje dobiti AIDS, hepatitis ili neku drugu zaraznu bolest. A iznad svega, brinula se u vezi s tim što će Jehova misliti o tome što je prekršila njegov zakon protiv primanja tuđe krvi u svoje tijelo. Rekla je da će se, ako se to ikada ponovi, “otimati i oboriti stalak s vrećicom krvi te istrgnuti cjevčicu s injekcijom iz svoje ruke bez obzira koliko to boljelo te da će izbušiti vrećicu s krvlju”.
Njena odvjetnica ju je upitala: “Kako se osjećaš u vezi s tim da Children’s Aid Society (Društvo za pomoć djeci) traži da se starateljstvo oduzme od tvojih roditelja i dade njima?”
“Pa, osjećam se jako, jako ljutito; imam osjećaj da su okrutni zato što me moji roditelji nikada nisu tukli, vole me i ja volim njih i kadgod sam imala anginu ili prehladu ili bilo što drugo, brinuli su se o meni. Cijeli njihov život okretao se oko mene, i da sada netko, samo zato što se ne slaže s njima, dođe i uzme me od njih, mislim da je to jako, jako zlobno, i to me jako uzrujava.”
“Želiš li umrijeti?”
“Ne, mislim da nitko ne želi umrijeti, ali ako i umrem, neću se bojati jer znam da imam nadu vječnog života u raju na Zemlji.”
Malo ih je ostalo suhih očiju dok je Lisa hrabro govorila o smrti koja joj se približavala, o svojoj vjeri u Jehovu i o svojoj odlučnosti da ostane poslušna njegovom zakonu o svetosti krvi.
“Lisa”, nastavila je njena odvjetnica, “da li bi tebi nešto značilo ako sud naredi da ti se da transfuzija krvi?”
“Ne, jer ću ja i dalje ostati vjerna svom Bogu i slušati njegove zapovijedi, jer je Bog viši od bilo kojeg suda i bilo kojeg čovjeka.”
“Lisa, što bi željela da sudac odluči u ovom slučaju?”
“Željela bih da sudac u ovom slučaju odluči da me jednostavno vrate mojim roditeljima te da im se ponovo dodijeli starateljstvo nada mnom tako da mogu biti sretna i tako da mogu otići kući u sretnu okolinu.”
Upravo to je sudac Main i odlučio. Slijede izvaci iz njegove odluke.
“L. je ovom sudu jasno i na sasvim određen način rekla da će se, u slučaju bilo kakvog pokušaja da joj se transfundira krv, oprijeti toj transfuziji svom snagom koju bude mogla skupiti. Rekla je, i ja joj vjerujem, da će vrištati i otimati se te da će isčupati cjevčicu s injekcijskom iglom iz svoje ruke i pokušati uništiti krv u vrećici pokraj svog kreveta. Odbijam dati bilo kakvu odredbu koja bi dijete dovela do takvih patnji.”
U vezi s prisilnom ponoćnom transfuzijom rekao je:
“Moram ustvrditi da je ispoljena pristranost protiv Lise, na temelju njene religije i njene dobi u skladu sa o. 15(1). U tim okolnostima, time što je data transfuzija krvi, narušeno je njeno pravo osobne sigurnosti, u skladu sa o. 7.”
Zanimljiv je njegov dojam o Lisi osobno:
“L. je divna, izuzetno inteligentna, stabilna, učtiva, senzibilna i, što je najvažnije, hrabra osoba. Posjeduje mudrost i zrelost koja nadilazi njene godine i mislim da mogu reći da posjeduje sve osobine koje bi svaki roditelj želio vidjeti kod svog djeteta. Ona posjeduje dobro promišljeno, čvrsto i jasno religiozno uvjerenje. Po mom mišljenju, nikakav savjet iz bilo kojeg izvora, ili pritisak od strane njenih roditelja ili bilo koga drugog, uključujući i odredbu ovog suda, ne bi uzdrmao ili izmijenio njeno religiozno uvjerenje. Smatram da L. K. treba pružiti mogućnost da se dostojanstveno i mirne duše bori s ovom bolešću.”
“Zahtjev se odbija.”
Lisa i njena obitelj tog su dana napustili bolnicu. Lisa se doista dostojanstveno i mirne duše borila sa svojom bolešću. Mirno je umrla kod kuće, na voljenim rukama svojih roditelja. Tako se pridružila redovima mnogih drugih mladih Svjedoka Jehove koji su na prvo mjesto stavili Boga. Zbog toga će, zajedno s njima, uživati ispunjenje Isusovog obećanja: “Tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga” (Matej 10:39, Duda-Fućak).
Ernestine Gregory
Kad je Ernestine bilo 17 godina, otkriveno je da boluje od leukemije. Nakon što je hospitalizirana, odbila je pristati na upotrebu krvnih derivata, kojima bi se poduprlo kemoterapiju koju su joj njeni liječnici željeli dati. Zbog Ernestineinog odbijanja i majčine podrške njenom izboru beskrvnog liječenja, bolnica je stvar prijavila službenicima socijalne skrbi u Chicagu, Illinois, SAD, koji su nato zatražili sudski nalog za upotrebu krvi. Organizirano je saslušanje na kojem je istražni sud čuo iskaze Ernestine, liječnika, psihijatra i odvjetnice, kao i drugih u to uključenih ljudi.
Ernestine je svome liječniku rekla da ne želi krv. Da je to njena osobna odluka koja se temelji na njenom čitanju Biblije. Da transfuzija koja je dana pod sudskim nalogom, a bez dobrovoljnog pristanka, još uvijek predstavlja nepoštivanje Božjeg zakona te je pogrešna u njenim očima, bez obzira na sudsku vlast. Da se ne protivi medicinskom liječenju te da ne želi umrijeti. Da njena odluka nije odraz njene želje za smrću, nije samoubilačka; međutim da se ona ne boji smrti.
Dr. Stanley Yachnin, posvjedočio je kako je “zadivljen Ernestineinom zrelošću, njenim osjećajem za sebe samu”, te iskrenošću njenih religioznih uvjerenja. Također je rekao kako Ernestine razumije prirodu i posljedice svoje bolesti. Zbog njene sposobnosti razumijevanja, dr. Yachnin nije vidio nikakvu potrebu za pozivanjem psihijatra ili psihologa.
Pa ipak, pozvali su jednoga, dr. Nera Littnera, psihijatra koji je nakon razgovora s Ernestine bio mišljenja kako ona posjeduje zrelost osobe stare od 18 do 21 godinu. Izjavio je kako Ernestine pokazuje razumijevanje implikacija prihvaćanja ili odbijanja transfuzije krvi. Rekao je kako ona to nije prihvatila zato što je pod nečijim utjecajem, već zato što u to sama vjeruje. Dr. Littner je rekao kako bi se Ernestine trebalo dopustiti da sama donese odluku u ovom slučaju.
Jane McAtee, odvjetnica koja je zastupala bolnicu, posvjedočila je kako nakon razgovora s Ernestine vjeruje da Ernestine razumije prirodu svoje bolesti te da “izgleda potpuno sposobna za razumijevanje svoje odluke i prihvaćanje posljedica te odluke”.
I sam sud bio je zadivljen Ernestineinim iskazom. Sud je došao do zaključka da je Ernestine zrela sedamnaestogodišnjakinja, da je neovisno donijela svoju odluku te da razumije groznu situaciju u kojoj se nalazi. Međutim, iako se pokazala kao zrela djevojka sposobna za donošenje, u pogledu nje osobno, informiranih, razumnih medicinskih odluka koje su u skladu s njenim najdubljim osjećajima vrijednosti i uvjerenjima, istražni je sud začudo izdao nalog kojim se dopušta transfuzija krvi.
Prvo je, na odluku istražnog suda, žalba podnesena Apelacionom sudu države Illinois. Odlukom dva naprema jedan, Apelacioni je sud utvrdio da se Ernestine ne može prisiliti da se protiv svoje volje podvrgne transfuziji krvi. Sud je smatrao kako Ernestineino pravo na iskazivanje religiozne slobode, u skladu s Prvim amandmanom, zajedno s njenim ustavnim pravom na privatnost, štiti njeno pravo da kao zreli maloljetnik odbije transfuziju krvi iz vjerskih razloga.
Zatim su službenici dječje socijalne skrbi na odluku Apelacionog suda podnijeli žalbu Vrhovnom sudu države Illinois. Vrhovni sud Illinoisa potvrdio je da, iako maloljetna, Ernestine ima pravo odbiti medicinsko liječenje na koje ima primjedbe. Ovaj vrhovni sud bazirao je svoju odluku na običajnom pravu tjelesnog samoodređenja i pravila zrelih maloljetnika. Mjerilo koje se treba primjenjivati u Illinoisu u vezi sa slučajevima koji uključuju zrele maloljetnike Vrhovni sud Illinoisa rezimirao je sljedećom izjavom:
“Ako postoji jasan i uvjerljivi dokaz da je maloljetnica dovoljno zrela da bi shvatila posljedice svojih postupaka te da je maloljetnica dovoljno zrela da pokazuje moć rasuđivanja odrasle osobe, onda doktrina zrele maloljetnice dopušta istoj običajno pravo da prihvati ili odbije medicinsko liječenje.”
Ernestine nije primila nikakvu kemoterapiju niti transfuziju, pa ipak nije umrla od leukemije, kao što su to liječnici željeli da sud povjeruje. Ernestine se dobro držala i Boga stavila na prvo mjesto, poput drugih ranije spomenutih mladih ljudi. Svaki od njih primio je ‘snagu koja je iznad obične’ (2. Korinćanima 4:7, NW).
[Okvir na stranici 13]
Opasnosti povezane s transfuzijom krvi
The New England Journal of Medicine, izdanje od 14. prosinca 1989, izvijestio je da jedna jedina jedinica krvi može sadržavati dovoljnu količinu virusa AIDS-a da uzrokuje 1,75 milijuna infekcija!
Godine 1987, nakon što je postalo poznato da se AIDS prenosi krvlju primljenom od dobrovoljnih davalaca, knjiga Autologous and Directed Blood Programs sa žaljenjem je komentirala: “To je bila najgorča od svih medicinskih ironija; da se dragocjeni dar životodajne krvi pretvorio u smrtonosno oružje.”
Dr. Charles Huggins, direktor službi za transfuziju krvi u jednoj bolnici u Massachusettsu, SAD, rekao je: “To je najopasnija supstancija koju koristimo u medicini.”
Surgery Annual je zaključio: “Jasno je da je najsigurnija transfuzija ona koja nije dana.”
Zbog toga što, nakon operacije u kojoj je korištena transfuzija krvi, postoji daleko veća stopa ponovnog javljanja raka, dr. John S. Spratt rekao je za The American Journal of Surgery, izdanje od rujna 1986: “Kirurg koji operira rak možda će trebati postati beskrvni kirurg.”
U žurnalu Emergency Medicine stajalo je: “Naše iskustvo s Jehovinim svjedocima moglo bi se tako protumačiti da se ne trebamo oslanjati na transfuziju krvi, sa svim njenim potencijalnim komplikacijama, u tolikoj mjeri u kolikoj smo to nekoć mislili.”
Žurnal Pathologist osvrnuo se na odbijanje Jehovinih svjedoka da prime krv i rekao: “Postoje znatni dokazi koji podupiru njihovu borbu, nasuprot protestima banaka krvi.”
Dr. Charles H. Baron, profesor prava na Boston College Law School, rekao je u vezi s odbijanjem Jehovinih svjedoka da prihvate krv: “Cjelokupno američko društvo okoristilo se time. Ne samo kad se radi o Jehovinim svjedocima, već općenito o pacijentima, danas je, zahvaljujući radu Odbora za kontaktiranje s bolnicama kojima se Svjedoci služe, manje vjerojatno da će im biti dana nepotrebna transfuzija krvi.