On se ‘sjećao svog Stvoritelja u danima svoje mladosti’

ADRIAN je uvijek na sebe skretao velik dio roditeljske pažnje”, rekao je njegov otac. “Kad je imao četiri godine, odvezao se obiteljskim autom pravo u drvo, tako da smo svi zakasnili na skupštinski sastanak. Kad mu je bilo pet godina, sakupio je desetke žaba i donio ih u kuću. Danima se nismo mogli riješiti tih stvorenja. Osjećali smo se poput neke obitelji Egipćana za vrijeme biblijske pošasti žaba.

Kad mu je bilo 11, pored ceste je pronašao tri mlada rakuna i odnio ih u školu u svojoj školskoj torbi. Kad je učiteljica ušla, u razredu je vladao metež — djeca su se okupila oko Adrianove školske torbe, uzbuđeno komentirajući. Učiteljica je zavirila u torbu, vidjela rakune, te odvezla njega i njegove ljubimce do ustanove koja prima napuštene mladunce životinja. Pri pomisli da će izgubiti svoje mladunce Adrian je bio sav u suzama, no nakon što je obišao ustanovu te vidio kako su mladunci lisice i druga siročad dobro zbrinuti, ostavio je svoje rakune tamo.”

Njegov otac je nastavio: “Adrian nije bio zločesto dijete. Samo jako živo. Njegova bujna mašta činila je život zanimljivim.”

Adrianova majka ukazala je na njegovu drugu stranu — dječaka okrenutog obitelji, kući, punog ljubavi. Ona priča: “Djeca u školi opisala su ga kao osobu koja nikoga ne bi povrijedila. Jedna djevojčica u njegovom razredu bila je mentalno ograničena premda nije bila retardirana. Vozila se s Adrianom u školskom autobusu. Druga su djeca zbijala šale s njom, no njena nam je majka rekla kako je Adrian prema njenoj kćerki uvijek postupao s poštovanjem i naročitom ljubaznošću. Imao je i svoju ozbiljnu stranu — bio je veoma obziran dječak s dubokim osjećajima koje nije često pokazivao. No kad bi to učinio, iznenadio bi nas komentarima koji su zadirali u samu srž stvari.”

Zaključila je procjenu svog sina riječima: “Njegova bolest nagnala ga je da brzo sazrije te je u njemu proizvela dublju duhovnost.”

Bio je nepokolebljiv — bez krvi!

Njegova bolest? Da, sve je počelo u ožujku 1993. kad je Adrian imao 14 godina. U trbuhu mu je pronađen tumor koji je brzo rastao. Liječnici su željeli biopsiju, ali su se bojali obilnog krvarenja te su rekli kako bi mogla biti potrebna transfuzija krvi. Adrian je to odbio. Bio je nepokolebljiv. Sa suzama u očima, rekao je: “Ne bih mogao živjeti sam sa sobom ako bi mi bila dana krv.” On i njegova obitelj bili su Jehovini svjedoci, koji odbacuju transfuziju krvi na temelju biblijskog zapisa iz 3. Mojsijeve 17:10-12 i Djela apostolskih 15:28, 29.

Dok se nalazio u Dječjem zdravstvenom centru Dr. Charles A. Janeway u St. John’su, Newfoundland, čekajući da mu izvrše biopsiju — bez krvi — onkolog dr. Lawrence Jardine zamolio je Adriana da izrazi svoj stav po pitanju krvi.

“Gledajte”, rekao je Adrian, “bili moji roditelji Jehovini svjedoci ili ne, to ne bi promijenilo stvar. Ja ipak ne bih primio krv.”

Dr. Jardine je upitao: “Shvaćaš li da bi mogao umrijeti ako ne primiš transfuziju krvi?”

“Shvaćam.”

“I ti si spreman na to?”

“Ako je potrebno.”

Njegova majka, također prisutna, upitala ga je: “Zašto imaš takav stav?”

Adrian je odgovorio: “Mama, to nije pametan potez. Ne poslušati Boga i produžiti svoj život za nekoliko godina a onda, zbog neposlušnosti prema Bogu, izgubiti uskrsnuće i vječni život na njegovoj rajskoj Zemlji — to jednostavno nije pametno!” (Psalam 37:10, 11; Priče Salamunove 2:21, 22).

Biopsija je izvršena 18. ožujka. Pokazala je da Adrian ima veliki maligni tumor, limfom. Naredna biopsija koštane srži potvrdila je strahovanja da se kod njega razvila leukemija. Dr. Jardine je sada objasnio kako je veoma intenzivan program kemoterapije popraćen transfuzijama krvi jedini mogući način da bi Adrian ostao na životu. Adrian je, međutim, još uvijek odbijao transfuziju krvi. Započelo se s kemoterapijom, bez transfuzija.

Sada, međutim, u toku ove kritične faze liječenja, postojala je bojazan da bi Child Welfare Department (Ministarstvo za dobrobit djeteta) mogao intervenirati i dobiti sudski nalog za starateljstvo te moć da dade transfuziju krvi. Zakon dopušta svakome tko ima 16 ili više godina da donosi svoje vlastite odluke u pogledu liječenja. Jedini način da netko ispod 16 godina starosti stekne to pravo jest taj da bude označen zrelim maloljetnikom.

Na Vrhovnom sudu Newfoundlanda

Tako je u nedjelju ujutro, 18. srpnja, v.d. direktorica Child Welfare Departmenta uistinu pokrenula sudski postupak kako bi dobila starateljstvo. Brzo je unajmljen izuzetan i visoko poštovan odvjetnik David C. Day, Q.C. iz St. John’sa, Newfoundland, kako bi zastupao Adriana. Istog je poslijepodneva, u 15.30, zasjeo Vrhovni sud Newfoundlanda, kojim je predsjedao sudac Robert Wells.

Tokom poslijepodnevne rasprave dr. Jardine je sucu veoma jasno dao do znanja da Adriana smatra zrelim maloljetnikom koji ima duboka uvjerenja protiv upotrebe krvi te da je on, dr. Jardine, obećao Adrianu kako niti u jedan postupak neće uključiti transfuziju krvi. Sudac Wells je upitao doktora bi li dao transfuziju ako bi sud to odredio? Dr. Jardine je odgovorio: “Ne, ne bih to osobno učinio.” Napomenuo je kako Adrian smatra da bi time bila ugrožena njegova biblijska nada vječnog života. Iskreno svjedočanstvo ovog izuzetnog liječnika bilo je zadivljujuće i diralo je srca te je Adrianovim roditeljima natjeralo na oči suze radosnice.

“Molim vas, poštujte mene i moje želje”

Kad je u ponedjeljak 19. srpnja sud ponovno zasjeo, David Day predao je primjerke izjave koju je Adrian — previše bolestan da bi se pojavio na sudu — pripremio i potpisao izjavljujući svoje želje s obzirom na liječenje svog raka bez krvi ili krvnih derivata. U njoj je Adrian rekao:

“Kad si bolestan puno razmišljaš o stvarima, a ako boluješ od raka, svjestan si da bi mogao umrijeti i razmišljaš o tome. (...) Neću pristati na krv niti ću dopustiti njenu upotrebu; ni u kom slučaju. Znam da bih mogao umrijeti ako se ne upotrijebi krv. No, to je moja odluka. Nitko me nije nagovorio na to. Imam veliko povjerenje u dr. Jardinea. Vjerujem da je on čovjek od riječi. On kaže da će mi pružiti intenzivno liječenje bez da ikada upotrijebi krv. Rekao mi je koji su rizici. To mi je jasno. Znam za ono najgore. (...) Ono što ja osjećam jest da bi, ako bi mi bila dana ikakva krv, to bilo kao da me siluju, napastuju moje tijelo. Ne želim svoje tijelo ako se to desi. Ne bih mogao s time živjeti. Ako će se koristiti krv, pa čak i ako postoji samo mogućnost da se upotrijebi, ne želim nikakvo liječenje. Oduprijet ću se upotrebi krvi.” Adrianova izjava završila je ovom molbom: “Molim vas, poštujte mene i moje želje.”

Tokom cijelog saslušanja Adrian je bio prikovan za svoj bolesnički krevet te ga je sudac Wells, uz prisustvo Davida Daya, s velikom ljubaznošću došao posjetiti. Dajući izvještaj o tom razgovoru, g. Day je govorio o načinu na koji je Adrian razgovarao sa sucem o toj temi, načinu koji slušaoca prisiljava da mu obrati pažnju, citirajući Adrianove riječi: “Znam da sam jako bolestan i znam da bih mogao umrijeti. Neki doktori kažu da će mi krv pomoći. Ja ne mislim tako, uza sve opasnosti o kojima sam čitao. Bez obzira na to pomaže li ona ili ne, moja se vjera protivi krvi. Poštujte moju vjeru i poštivat ćete mene. Ako ne budete poštivali moju vjeru, osjećat ću se kao da je na meni izvršeno nasilje. Ako budete poštivali moju vjeru, moći ću se dostojanstveno suočiti sa svojom bolešću. Vjera je praktički sve što imam, i to mi je sada najvažnija stvar koja mi je potrebna da bih se borio s bolešću.”

G. Day je i sam imao nešto za reći o Adrianu: “On je bio klijent koji se strpljivo, stoički i hrabro nosio sa svojom opasnom bolešću. U njegovim očima postojala je odlučnost; u njegovom glasu osjećala se sigurnost; u njegovom nastupu očitovala se odvažnost. Iznad svega, govor njegovih usana i njegovog tijela upućivao mi je poruku o postojanju trajne vjere. Vjera je bila njegov potpis. Nemilosrdna bolest zahtijevala je od njega da izgradi mostove između mladenačkih snova i odrasle realnosti. Vjera mu je pomogla u tome. (...) Nije oklijevao da bude otvoren i, po mom mišljenju, istinit. (...) Bio sam svjestan mogućnosti da su mu njegovi roditelji [nametnuli] svoje protivljenje upotrebi krvi u njegovom medicinskom tretmanu. (...) Bio sam uvjeren da je on razmišljao svojom glavom kad je izražavao svoju želju za medicinskim tretmanom bez krvi.”

U jednoj drugoj prilici g. Day je govorio o Adrianovim uvjerenjima “koja su njemu značila više od samog života”, a zatim je dodao: “Pored ovog nepokolebljivog mladića, suočenog s takvim problemima, osjećam se kao da su sve nevolje koje sam u životu proživio ništa. On će zauvijek ostati urezan u mom sjećanju. On je zreli maloljetnik enormne hrabrosti, oštroumnosti i inteligencije.”

Odluka — Adrian zreli maloljetnik

U ponedjeljak 19. srpnja saslušanje je završeno i sudac Wells izrekao je presudu, koja je kasnije objavljena u listu Human Rights Law Journal, od 30. rujna 1993. Slijede izvaci:

“Molbe direktorice Child Welfare Departmenta odbijaju se iz sljedećih razloga: djetetu nije potrebna zaštita; nije dokazano da je upotreba krvi ili krvnih derivata u svrhu transfuzije ili ubrizgavanja krvi prijeko potrebna, a pod određenim okolnostima vezanima za ovaj slučaj može biti i štetna.

Ukoliko promjena okolnosti ne bude zahtijevala daljnji nalog, upotreba krvi ili krvnih derivata u njegovom liječenju zabranjuje se: a dječak se proglašava zrelim maloljetnikom čije se želje u vezi s primanjem medicinskog liječenja bez krvi ili krvnih derivata trebaju poštivati. (...).

Ne postoji sumnja u to da je ova ‘mlada osoba’ veoma odvažna. Mislim da ima podršku svoje obitelji koja ga voli i brine se za njega te mislim da se sa svojom nedaćom suočava s velikom hrabrošću. Dio njegovih religioznih uvjerenja jest to da je neispravno upotrijebiti krvne derivate na taj način da se oni unesu u tijelo, bez obzira iz kojeg razloga (...). Imao sam prednost čitati izjavu koju je A. jučer napisao, te sam imao prednost saslušati njegovu majku, koja je dala svjedočanstvo, a imao sam i prednost osobno razgovarati s A.

Uvjerio sam se da on iz sveg srca vjeruje kako bi bilo neispravno primiti krv te da bi prisiliti ga da primi krv, u okolnostima o kojima govorimo, značilo povredu njegovog tijela, povredu njegove privatnosti te povredu cjelokupnog njegovog bića i to u tolikoj mjeri da bi to snažno utjecalo na njegovu snagu i sposobnost da se nosi s groznim iskušenjem kroz koje mora proći, bez obzira na ishod.

Slažem se da je liječnik jako suvislo govorio kad je rekao kako, da bi mogla postojati bilo kakva nada, bilo kakva stvarna nada, u uspjeh, pacijent mora biti spreman na suradnju te imati pozitivan stav u vezi s kemoterapijom i drugim načinima liječenja raka, te da bi pacijent koji bi bio prisiljen učiniti nešto suprotno svojim najdubljim uvjerenjima bio pacijent čija bi podesnost za liječenje bila drastično smanjena. (...).

Mislim da je zbog onoga što mu se dogodilo A. sazrio do stupnja koji bi bio nezamisliv za petnaestogodišnjaka koji se ne suočava i ne živi s onim s čim on živi te s čime se mora suočiti i suočava se. Mislim da je ovo iskustvo najgore iskustvo koje mogu zamisliti te smatram da je njihova vjera jedna od stvari koje njega i njegovu obitelj održavaju na životu. Mislim da je ono što se dogodilo učinilo A. daleko zrelijim nego što se to može normalno očekivati od jednog petnaestogodišnjaka. Mislim da je dječak s kojim sam jutros razgovarao daleko drugačiji od normalnog petnaestogodišnjaka, upravo zbog ovog tragičnog iskustva.

Mislim da je dovoljno zreo da izrazi uvjerljivo gledište, a meni ga je i izrazio (...). Također sam uvjeren da je ispravno (...) da uzmem u obzir njegove želje, a to i činim. Njegove želje su da mu se ne daju krvni derivati, i uvjeren sam da bi, u slučaju da direktorica njegove želje na neki način proglasi ništavnim, po nalogu ovog suda, njegovi najbolji interesi bili očito u veoma realnom pogledu ozbiljno ugroženi. (...) Nadalje, ako bi — a to je lako moguće — uistinu podlegao ovoj bolesti, bilo bi to u psihičkom stanju koje bi za njega, uzimajući u obzir njegova religiozna uvjerenja, bilo veoma tužno, veoma nesretno i ni u kom slučaju željeno. Sve te stvari uzimam u obzir (...).

Pod svim tim okolnostima, smatram da je ispravno odbiti zahtjev da se u A.-ovom liječenju upotrijebe krvni derivati.”

Adrianova poruka sucu Wellsu

Poruka koju je ovaj mladi dječak, koji je znao da umire, uputio sucu Robertu Wellsu, a koju je, kako slijedi, prenio g. David Day, izuzetno je obzirna: “Mislim da bih bio površan kad vam ne bih, u ime svog klijenta s kojim sam samo nakratko razgovarao nakon što ste danas napustili bolnicu, zahvalio iz sveg njegovog srca, koje je jako veliko srce, na tome što ste u ovoj stvari postupali s hitrošću te s osjećajnošću i velikom pravednošću. On vam je veoma zahvalan, cijenjeni gospodine suče, i želio bih da to uđe u zapisnik. Hvala vam.”

Adrianova majka priča završne događaje ove priče.

“Nakon suđenja, Adrian je upitao dr. Jardinea: ‘Koliko mi je još ostalo?’ Doktor je odgovorio: ‘Jedan ili dva tjedna.’ Vidjela sam jednu suzu koju je moj sin ispustio ispod čvrsto zatvorenih kapaka. Pošla sam da bih ga zagrlila, a on je rekao: “Mama nemoj, molim se.” Nakon nekoliko trenutaka, upitala sam: ‘Adriane, kako proživljavaš sve ovo?’ ‘Mama, svejedno ću živjeti, čak i ako umrem. A ako imam samo dva tjedna života, želim uživati u njima. Zato se moraš razvedriti.’

“Želio je posjetiti podružnicu Watch Towera u Georgetownu u Kanadi. To je i učinio. Tamo je s jednim od svojih prijatelja plivao u bazenu. Otišao je na utakmicu bejzbol tima Blue Jays te se slikao s nekim igračima. Što je najvažnije, u svom se srcu predao u službu Jehovi Bogu, te je to sada želio simbolizirati uranjanjem u vodu. Dotada se njegovo stanje već pogoršalo, tako da se morao vratiti u bolnicu te više nije bio u stanju napustiti je. Stoga su sestre ljubazno pripremile jednu od kada napravljenih od nerđajućeg čelika u sobi za fizioterapiju koju je mogao upotrijebiti. Kršten je 12. rujna; umro je sljedećeg dana, 13. rujna.

Njegov pogreb bio je najveći koji je pogrebni zavod ikad imao — sestre, liječnici, roditelji pacijenata, drugovi iz razreda, susjedi te mnoga duhovna braća i sestre iz njegove i drugih skupština. Kao roditelji, nikada nismo uviđali sve te predivne osobine koje su došle do izražaja kod našeg sina dok je ustrajao u mnogim svojim iskušenjima te ljubaznost i pažljivost koje su bile dio njegove kršćanske osobnosti koja se razvijala. Nadahnuti psalmist je rekao: ‘Sinovi su nasljeđe od Jehove.’ Ovaj je to zasigurno bio, i radujemo se što ćemo ga ponovo vidjeti u Jehovinom novom svijetu pravednosti koji uskoro treba biti uspostavljen na rajskoj Zemlji” (Psalam 127:3, NW; Jakov 1:2, 3).

Možemo očekivati da se na Adrianu ispuni Isusovo obećanje iz Ivana 5:28, 29: “Ne divite se ovome, jer ide čas u koji će svi koji su u grobovima čuti glas sina Božjega, i izići će koji su činili dobro u uskrsenje života, a koji su činili zlo u uskrsenje suda.”

Odbacujući transfuziju krvi koja bi možda produžila njegov sadašnji život, Adrian Yeatts pokazao se jednim od mnogih mladih koji Boga stavljaju na prvo mjesto.

[Okvir na stranici 5]

‘Život je u krvi’

Krv je nevjerojatno složena, dostiže svaku stanicu u tijelu. U jednoj jedinoj kapi, 250 000 000 crvenih krvnih stanica donosi kisik i odnosi ugljični dioksid; 400 000 bijelih krvnih stanica traži i uništava nepoželjne uljeze; 15 000 000 pločica odmah se sakuplja na mjestu gdje je rez i počinje se zgrušavati kako bi začepilo pukotinu. Sve one plivaju u bistroj plazmi boje bjelokosti, koja se i sama sastoji od stotina sastavnih dijelova koji igraju vitalnu ulogu u dugačkom popisu dužnosti koje krv vrši. Znanstvenici ne razumiju sve što krv radi.

Ne začuđuje da Jehova Bog, stvoritelj ove čudesne tekućine, objavljuje da je ‘život u krvi’ (3. Mojsijeva 17:11, 14, St).

[Okvir na stranici 7]

Beskrvna transplantacija srca

Prošlog listopada, u jednu bolnicu u Clevelandu, Ohio, SAD, primljena je trogodišnja Chandra čije srce ne samo da je bilo prošireno, već je i zakazivalo u radu. Bila je pothranjena, njen rast je bio spriječen, težina joj je iznosila samo 9 kilograma i bila joj je potrebna transplantacija srca. Dano joj je samo nekoliko tjedana života. Njeni su roditelji pristali na transplantaciju, ali ne i na transfuziju krvi. Oni su Jehovini svjedoci.

To, što se kirurga dr. Charlesa Frasera tiče, nije bilo sporno. The Flint Journal iz Michigana izvijestio je 1. prosinca 1993: “Fraser je rekao kako klivlendska klinika i drugi zdravstveni centri postaju vješti u izvođenju mnogih kirurških zahvata — uključujući i transplantacije — bez da u pacijenta infundiraju tuđu krv. ‘Naučili smo više o tome kako sačuvati krv te kako stroj srce-pluća umjesto krvlju napuniti drugim otopinama’, rekao je Fraser.” Zatim je dodao: “Neke specijalizirane bolnice već desetljećima izvode velike kardiovaskularne operacije bez transfuzije krvi. (...) Mi uvijek pokušavamo izvršiti kirurški zahvat bez (transfundirane) krvi.”

Dana 29. listopada izvršio je na Chandri transplantaciju srca bez krvi. Mjesec dana kasnije, izviješteno je da se Chandra dobro oporavlja.