‘Jao! Jao! grade veliki’

OD SVIH gradova na svijetu koji tvrde da su veliki, izgledalo bi da nitko nema veće pravo na takav naziv od onih gradova koje se smatra svetima u religioznom pogledu. Ali riječi ‘jao, jao’ ukazuju da religiozni grad kojeg se u Otkrivenju 18:10 naziva ‘velikim’ očigledno nema božansko odobravanje, kao što ćemo kasnije vidjeti.

Prelaženje u besmrtnost?

Sveti hinduistički gradovi u Indiji nazivaju se tīrthe, što znači “prijelazi” ili “gazovi”. Mnogi su, poput Banarasa (koji se također naziva Benares, Kasi ili Varanasi), smješteni na obalama rijeka. Ali njih se ne smatra doslovnim prijelazima, već duhovnim gazovima koji navodno omogućavaju ljudima da sigurno prijeđu vode života u bolji život s onu stranu groba.

Jedna enciklopedija kaže: “Vārānasi je jedan od najstarijih trajno nastanjenih gradova na svijetu (...) prva arijska naseobina u srednjoj dolini Gangesa.” Grad je bio vjerski centar već u drugom mileniju pr. n. e. Iako je to hinduistički grad, pojavljuje se također u analima budizma i islama. Tokom šestog stoljeća pr. n. e., dok je Banaras bio glavni grad Kraljevstva Kasi, Buddha je u blizini održao svoju prvu propovijed. Islam je stupio na scenu 1194. n. e., kad su muslimani preuzeli kontrolu nad gradom.

Banaras, koji je smješten u sjevernoj Indiji na rijeci Ganges, jedan je od sedam najsvetijih gradova hinduizma u toj zemlji. Unutar njegovih granica, svakom hinduističkom bogu i svakoj od drugih velikih tīrthi dodijeljeno je simbolično mjesto. Zato The Encyclopedia of Religion naziva grad “mikrokozmosom indijske svete geografije”. Još dodaje: “Intenzitet snage koja proizlazi iz simboličnog okupljanja bogova, tīrthi i mudraca na ovome mjestu, učinio je Banaras najpriznatijim mjestom hodočašća u Indiji.”

Hindusi smatraju Banaras najboljim mjestom na kojem se može umrijeti. Popularna izreka Kāśyām maranam muktih znači “Smrt u Kasiju je oslobođenje”. Tradicija kaže da će svatko tko ovdje umre biti podučen od samog Šive, što je jednako prenošenju “preko bujice samsāre do ‘daleke obale’ besmrtnosti”.a

Ganges, kao i rijeke na drugim mjestima, vijuga pored bogatih gradova, prihvaćajući na svom putu otpadne vode i kemikalije. U međuvremenu, procjenjuje se da pobožni Hindusi po diktatu religiozne tradicije bacaju u rijeku 10 000 leševa dnevno. U isto vrijeme, hodočasnici se, nesvjesni očigledne opasnosti od bolesti, duž obala rijeke spuštaju po stepenicama da bi obavili vjersko kupanje. Da li je to stvarno put do besmrtnosti?

Koliko je vječan “Vječni Grad”?

Jedna druga rijeka, koja se možda nekada zbog čistoće svojih voda zvala Albula, teče kroz religiozni grad u Evropi, “Vječni Grad” na sedam brežuljaka. Ta rijeka, koja je već davno izgubila svoju bjelinu, danas je poznata kao Tiber. A grad je već odavno prerastao svojih sedam brežuljaka. Međutim, “nasljeđe prošlosti koje nastavlja živjeti u Rimu”, primjećuje The New Encyclopædia Britannica, “nijedan grad na Zapadu ne može nadmašiti”.

Deseci spomenika i povijesnih građevina svjedoče o tom nasljeđu. Začuđujuće je već to što su uopće preživjeli, ako se uzme u obzir koliko je puta grad bio osvojen i opljačkan — na početku četvrtog stoljeća pr. n. e. od Gala, a u našoj eri, 410. od Vizigota, 455. od Vandala, 1084. od Normana, 1527. od carskih plaćeničkih trupa, 1798. od Napoleonove vojske te od Nijemaca i Saveznika tokom drugog svjetskog rata.

Iako prvobitni obzidani grad Rim tvori samo 4 posto od ukupnog područja današnjeg grada, to je taj Rim u koji hrle milijuni turista, budući da se tamo nalazi većina spomenika. Jedna druga turistička atrakcija, barem početkom 1993, bila je izložba “Siksto V i Rim”. Kao papa od 1585. do 1590, Siksto je ostavio tako trajan pečat na licu Rima da ga se nazvalo “ocem modernog gradskog planiranja”. Objašnjavajući zašto je Siksto remodelirao Rim, The European je napisao: “Prvo, da izgradi čvrst arhitektonski temelj za afirmaciju vatikanske moći protiv protestantske prijetnje. (...) Drugo, da grad Rim, koji je u mnogim pogledima još uvijek bio provincijalno trgovište, učini dostojnim sjedištem Novog Jeruzalema.”

Vatikanski grad, mala rimska enklava, tvrdi za sebe da je to ‘sjedište Novog Jeruzalema’. Godine 1929, fašistička talijanska vlada potpisala je Lateranski ugovor, priznajući njime suverenitet Vatikanskog grada. Od tog vremena papa vlada gradom s apsolutnom izvršnom, zakonodavnom i sudskom vlašću. Vatikan ima vlastiti poštanski i telefonski sistem i vlastitu vojsku, uključujući uniformiranu Švicarsku gardu, koja je odgovorna za zaštitu pape. Ali ono što turisti najčešće žele vidjeti je Bazilika Svetog Petra, koja je stoljećima bila najveća crkva u svijetu kršćanstva. Taj epitet je izgubila 1989. kad je dovršena bazilika u Yamoussoukru, u Obali Bjelokosti.

The New Encyclopædia Britannica kaže da je “biti građaninom Rima tokom 1 000 godina značilo držati ključeve svijeta, živjeti u sigurnosti, ponosu i relativnom komforu”. Ali više nije! Politička korumpiranost u Rimu i religiozna stagnacija u Vatikanskom gradu dokazuju da jučerašnja takozvana slava nije baš tako vječna.

Najsvetije mjesto islama

Oko milijardu muslimana širom svijeta gleda na Meku kao na “mjesto božanske, anđeoske, proročke i obećavajuće ljudske aktivnosti još od praiskonskog trenutka stvaranja”.b Prema islamu, to je mjesto gdje je počelo stvaranje, gdje je Abraham podignuo prvi dom obožavanja i gdje je uzeo svoju konkubinu Agaru i njihovog sina Izmaela.

U novije vrijeme, vjerojatno oko 570. n. e., u Meki (Saudijska Arabija) rođen je prorok Muhamed. U početku su njegova učenja naišla na slab odaziv. Meka je bila oaza na karavanskom trgovačkom putu između Indije i Evrope, a njeni moćni trgovci bojali su se da bi njegove vjerske reforme mogle dovesti do ekonomske stagnacije. Budući da tu nije mogao dobiti podršku, prorok je krenuo u Jatrib, koji je postao poznat kao Al-Madīnah (Medina), grad više od 300 kilometara prema sjeveroistoku. Međutim, 630. n. e. vratio se u Meku, osvojio je i učinio je duhovnim centrom islama.

Danas je Meka bogati grad kozmopolitske veličine, iako u njemu mogu živjeti samo muslimani. Za vrijeme Zulhidžeta, svetog mjeseca hodočašćenja, milijuni dolaze u posjetu da obave hadž, svoju vjersku dužnost. U Meki hodočasnici posjećuju Veliku džamiju, gdje sedam puta obilaze malo svetište blizu sredine nenatkrivenog dvorišta džamije.

To svetište je Ćaba (Kaba), kockasta građevina obično prekrivena crnim brokatom u kojoj se nalazi sveti Crni kamen. Taj kamen, za kojeg muslimani vjeruju da je dan Adamu za oproštenje grijeha nakon što je istjeran iz Edena, u to je vrijeme navodno bio bijele boje. Prema muslimanskoj tradiciji, prvobitna Ćaba nestala je u Noinom potopu, ali je Crni kamen sačuvan i kasnije ga je anđeo Gabrijel dao Abrahamu, nakon čega je Abraham ponovo izgradio Ćabu i vratio Crni kamen na njegovo mjesto. Muslimani se pet puta na dan prilikom molitve orijentiraju prema Ćabi, koja je prema islamu najsvetije mjesto na Zemlji.

U dvorište Velike džamije vode dvadeset i četvora vrata, ali tradicionalni ulaz za hodočasnike su Vrata mira, koja se nalaze na sjevernom uglu. Ipak, stvari nisu uvijek miroljubive za vrijeme hadža. Godine 1987, islamski disidenti su pokušali preuzeti kontrolu nad džamijom. Red je brzo uspostavljen, ali tek nakon što je 400 muslimana poginulo, a oko 650 bilo ozlijeđeno. Žalosno je vidjeti takvo očito pomanjkanje mira u najsvetijem od svih islamskih svetišta, ali muslimani nalaze utjehu u islamskom učenju prema kojem onaj koji umre dok je na hadžu dobiva izravan pristup na nebo.

Posjed dvostrukog mira?

Jeruzalem, kojeg Židovi i oni koji se izjašnjavaju kao kršćani smatraju Svetim gradom, a muslimani smatraju trećim najsvetijim mjestom na Zemlji (iza Meke i Medine), znači “Posjed dvostrukog mira”. Od 1070. pr. n. e. to je bio glavni grad drevnog Izraela, iako je postojao već skoro 900 godina prije toga pod imenom Salem (1. Mojsijeva 14:18). Kao administrativni centar nacije, imao je stratešku lokaciju. Ugnijezdio se među brdima na nadmorskoj visini od oko 750 metara, što znači da je u to vrijeme bio jedan od najviših glavnih gradova na svijetu.

U četvrtom stoljeću pr. n. e., Jeruzalem je došao pod grčku vlast. Do drugog stoljeća pr. n. e. Rimsko Carstvo koje se širilo sve je više utjecalo na njega. Za vrijeme vladanja Heroda Velikog Jeruzalem je napredovao. Dio dvorišnog hramskog zida koji je on sagradio očito još uvijek stoji, a sada je poznat kao Zapadni zid (Zid plača). Budući da su Židovi pokušali zbaciti rimski jaram, rimske vojske su napale Jeruzalem u travnju 70. n. e. Za manje od pet mjeseci, grad i njegov hram ležali su u ruševinama.

Prema jednoj procjeni, Jeruzalem je bio osvajan 37 puta. U mnogim slučajevima to je značilo njegovo djelomično ili totalno razorenje. Ali iznad staroga uvijek se podizao novi Jeruzalem. Tako je oko 130. n. e. car Hadrijan naredio da se sagradi novi grad, kojem je dao ime Aelia Capitolina. Gotovo dva stoljeća nijednom Židovu nije bilo dozvoljeno da uđe u njega. Zatim su, u prvoj polovici sedmog stoljeća n. e., muslimani osvojili grad i kasnije su na mjestu prijašnjeg hrama ili u njegovoj blizini izgradili Kupolu na stijeni.

Moderna država Izrael utemeljena je 1948, a 1949. Jeruzalem je podijeljen između Izraela i Jordana. Međutim, Izraelci su 1967, za vrijeme šestodnevnog rata, osvojili istočni dio Jeruzalema. Odonda su modernizirali grad, dok istovremeno pokušavaju očuvati njegov povijesni integritet. Do 1993, broj njegovih stanovnika se popeo na preko pola milijuna.

Budući da tri najveće svjetske religije smatraju Jeruzalem svetim, vjerske napetosti ponekad postanu visoke. “Od svih sukoba između Židova i Arapa, sukob oko Jeruzalema je najkompleksniji i najtvrdokorniji”, bilježi Time. Za sada nema mnogo dokaza o dvostrukom miru koji obećava Jeruzalemovo ime.

‘Vaši gradovi će postati puste ruševine’

Grad koji je spomenut u Otkrivenju 18:10 simbolizira sve religije koje se ne sviđaju Bogu. “Jaoh! Jaoh! grade veliki Babilone, grade tvrdi, jer u jedan čas dodje sud tvoj!” Otvoreno rečeno, to znači da je religija koja se protivi Jehovi Bogu osuđena na propast. Usprkos svojim hramovima, ceremonijama i vjerskom priboru, današnji “veliki” vjerski gradovi neće pružiti trajnu zaštitu u Božji dan suda.

[Bilješke]

[Slika na stranici 24]

Sveta džamija u Meki i Ćaba

[Zahvala]

Camerapix

[Slika na stranici 25]

Židovski Zid plača u Jeruzalemu i muslimanska Kupola na stijeni (lijevo)

[Zahvala]

Garo Nalbandian