Jedinstvena svetkovina Crnog Nazarećanina
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! SA FILIPINA
NE DOGAĐA se često da možete vidjeti tako veliko mnoštvo ljudi. No, ovdje u Manili taj neobičan prizor možete vidjeti 9. siječnja svake godine. Na stotine tisuća pobožnih katolika ispune trg Plaza Miranda pred crkvom Quiapo čekajući da se pojavi Crni Nazarećanin.
‘Crni Nazarećanin?’ pitate se. Doista, ovaj kip Isusa Krista koji nosi križ u prirodnoj veličini glavna je atrakcija jedinstvene procesije koja je, prema knjizi Filipino Heritage, “neosporno najmasovnija, najspektakularnija (...) svečanost službene religije jedine kršćanske nacije u Aziji”, Filipinaca.
Masovna procesija
Kada se otvore crkvena vrata, mnoštvo počinje mahnito klicati usred zvuka praskalica. Iz crkve se u mnoštvo dobacuju dva dugačka užeta za vučenje kola na kojima se nalazi Crni Nazarećanin. Poklonici se bore da se dohvate užadi. Za njih to predstavlja veliku čast. Drugi se hvataju za ruke u pokušaju da naprave mjesta za prolazak procesije. Svi muškarci su bosi, svaki na sebi ima majicu, a na glavi ili oko vrata nosi ručnik.
Najavljivač je s pozornice postavljene u blizini crkve upravo objasnio neka pravila mnoštvu koje je u iščekivanju. Jedno je pravilo posebno naglašeno: U glavnoj procesiji ženama je zabranjen pristup. Razlog tome postaje očit dok se kip Crnog Nazarećanina polako približava trgu; situacija se zaoštrava.
Ushićeno mnoštvo obožavatelja ispruža ruke, međusobno se gurajući, pa čak i penjući se jedan preko drugoga u gorljivom pokušaju da dotaknu Crnog Nazarećanina. Nekoliko muškaraca koji se voze na kolima prisiljeni su odgurivati nekolicinu obožavatelja u nastojanju da zaštite kip od uzbuđenog mnoštva. Kad bi dozvolili da ih se previše popne istovremeno, platforma bi se mogla prevrnuti. Usprkos takvoj predostrožnosti, ponekad se dogodi da se kola prevrnu i tada je potrebno 30 minuta do sat vremena da ih se ponovo podigne jer mnogi ljudi pokušavaju dotaknuti kip.
Promatrači su poredani po uskim ulicama Quiapa kako bi gledali Crnog Nazarećanina dok se polako kreće tom četvrti. Da bi izrazili svoju odanost kipu, drže visoko uzdignute svijeće. Drugi su pak ponijeli manje kipove iz svojih domova. Procesiju slijede velike zastave koje označavaju različite grupe poklonika Crnog Nazarećanina.
Neki iz mnoštva dobacuju ručnike i maramice nekom od muškaraca koji se voze na kolima s Crnim Nazarećaninom. On tada njima pobriše kip ili njegov križ pa ih baca natrag. Zatim ushićeni vjernik tim ručnikom briše svoje lice. Nakon glavne procesije slijedi duga kolona kipova, od kojih su mnogi manje verzije Crnog Nazarećanina. Ovdje se i žene mogu priključiti bez opasnosti.
Za to vrijeme vjernici u crkvi, osobito žene, na drugi način mole Crnog Nazarećanina za pomoć. Po ulasku na vrata pridružuju se dugom nizu drugih koji se na koljenima polako pomiču između redova klupa prema oltaru.
Što toliko uzbuđuje mnoštvo?
Kip Crnog Nazarećanina navodno je izvor bezbrojnih čuda. Dvanaestogodišnji Alberto rekao je kako je s djedom i bakom odlazio na svečanost jer bi mu Nazarećanin uvijek ispunio sve što je zatražio u molitvi. Mauricio kaže da se priključio procesiji nadajući se oproštenju svojih grijeha kao i rasterećenju od problema i pritisaka svakodnevnog života.
Kada je prvi puta prisustvovao svetkovini, Mauriciu su bile 24 godine. Svake je godine imao priliku držati užad koja vuku kip. Pete godine imao je snažnu želju da se popne na sama kola. Prijatelji su mu pomogli da se popne gore, gdje je uspio svojim ručnikom pobrisati noge Crnog Nazarećanina; potom je uronio natrag u mnoštvo. To je najveći doživljaj, kakav većina ljudi može samo priželjkivati.
Porijeklo svečanosti
Kip Crnog Nazarećanina navodno je prvobitno izrezbario jedan meksički Indijanac (drugi pak tvrde da je to djelo filipinskog ili kineskog rezbara) i u 17. stoljeću galijom je dovezen u Manilu. Obrtnici su ga učinili jedinstvenim bilo da su ga rezbarili iz tamnog drveta ili su bojili kip tamno smeđom bojom, što odgovara boji puti kako Meksikanaca tako i Filipinaca. U 18. stoljeću Crni Nazarećanin je postavljen u crkvu u Quiapou na zahtjev manilskog nadbiskupa Basilia Sancha, koji je tome dao svoj blagoslov. Potom je početkom 19. stoljeća papa Pio VII blagoslovio kip.
Međutim, tek 1923. kip je po prvi puta iznesen iz crkve kao dio vjerske procesije koja predstavlja vrhunac svečanosti u gradskoj četvrti Quiapo. Procesije su se nastavile održavati sve odonda.
Može li se to smatrati idolopoklonstvom?
Inače, Crnog Nazarećanina može se vidjeti na njegovom mjestu u niši blizu ulaza u crkvu. Niša se nalazi upravo između dvije ploče na kojima su ispisane Sampung Utos ili Deset zapovijedi. Nekim se kršćanima ovo može činiti ironičnim, budući da druga od Deset zapovijedi glasi: “Ne gradi sebi lika rezana, niti kakve slike od onoga što je gori na nebu, ili dolje na zemlji. (...) Nemoj im se klanjati niti im služiti” (2. Mojsijeva 20:4, 5). Nije li Crni Nazarećanin rezani lik kojem se klanjaju mnogi pobožni katolici?
Većina katolika ne bi se s time složila. New Catholic Encyclopedia kaže: “Pošto obožavanje koje se pridaje liku dopire do osobe koju taj lik zastupa i tamo završava, ista vrsta obožavanja kakva se pridaje osobi može se pridati i liku koji tu osobu predstavlja.” Tako govore mnogi filipinski katolici — da oni ne obožavaju lik, već Isusa Krista kojeg bi kip trebao predstavljati. Ispitajmo nakratko ovo razmišljanje.
Ustvari, takvo relativno obožavanje ne postoji samo kod katolika. Poganske su religije stoljećima imale takvo gledište. Naprimjer, prema Laktanciju, crkvenom ocu iz četvrtog stoljeća ti pogani bi govorili: “Ne odajemo strahopoštovanje samim likovima, već stvorenjima po čijoj su slici napravljeni i čijim su imenima posvećeni.”
Znači li to onda da se Božje zapovijedi u vezi s obožavanjem likova nisu odnosile na njihov slučaj? Može li takvo razmišljanje doista biti ispravno ukoliko ono nastoji obezvrijediti Božju riječ? Konačno, ako većina štovatelja likova razmišlja na taj način, kome su onda zapravo bile namijenjene te zapovijedi?
Prisjetite se kako su Izraelci, dok je Bog Mojsiju davao Deset zapovijedi, izradili zlatno tele i klanjali mu se. Narod možda uopće nije smatrao da vrši idolopoklonstvo. U njihovim je mislima tele predstavljalo Jehovu (2. Mojsijeva 32:4, 5). No, je li Bogu bilo ugodno to što su činili? Čitamo da je Jehova tada rekao Mojsiju: “Idi, sidji, jer se pokvari tvoj narod, koji si izveo iz zemlje Egipatske. Brzo zadjoše s puta, koji sam im zapovjedio; načiniše sebi tele liveno, i pokloniše mu se, i prinesoše mu žrtvu” (2. Mojsijeva 32:7, 8).
Drugo pitanje vrijedno pažnje jest da li je razumno štovati neki lik? Biblija otvoreno govori o toj temi. Ona kaže: “Ne znaju, niti razumiju, jer su im oči zaslijepljene da ne vide, i srca, da ne razumiju. Niti uzimaju na um, nema znanja ni razuma da bi koji rekao: (...) panju drvenom hoću li se klanjati?” (Izaija 44:18, 19).
Može li lik pomoći svojim štovaocima?
Jedan katolički svećenik je napisao: “Ljudi koji se pouzdaju u moć Crnog Nazarećanina iz Quiapa sigurno imaju više razloga za svoje vjerovanje od onih koji se pouzdaju u potkovu ili zečju šapu.”
S druge strane, Biblija o takvim likovima kaže: “Ako ga ko zove, ne odaziva se niti ga izbavlja iz nevolje njegove.” Jehova Bog nam otvoreno govori da ‘ne mogu dobra učiniti’ (Izaija 46:7; Jeremija 10:5).
Nema sumnje da pobožni katolici koji se uspinju jedan preko drugoga u nadi da će dotaknuti Crnog Nazarećanina “imaju revnost za Boga”, ali, “ne prema točnoj spoznaji” (Rimljanima 10:2, NW). Ohrabrujemo sve takve osobe da steknu točnu spoznaju kroz istraživanje Božje riječi, Biblije, poprimajući tako “oblik obožavanja koji je sa stanovišta našeg Boga i Oca čist i neokaljan” (Jakov 1:27, NW).
[Slike na stranici 16]
Narod hita da ručnicima i maramicama dotakne kip