Bila sam talac
“Molite se svom Bogu da sve dobro svrši!” To je rekao nepoznati čovjek koji je mene — bespomoćnu ženu — prije samo nekoliko sati uhvatio za vrat, prijeteći mi ručnom granatom. Vani su strijelci policije uperili svoje oružje prema mjestu na kojem sam bila zarobljena. Bila sam talac u jednoj banci u Guatemala Cityu!
Čovjek je glasno viknuo: “Da se nitko nije maknuo! Ovo je prepad! Želim sav novac!” Policiji je doviknuo: “Ne pucajte. Ovo u mojoj ruci nije igračka. Ako pucate neću umrijeti samo ja. Svi ćemo odletjeti u zrak!”
MOLILA sam se Jehovi Bogu za pomoć kad sam primijetila da gubim sabranost. Molila sam ga neka mi pomogne da ostanem mirna i podnesem kušnju. Sjetila sam se da je Jehova jaka kula u koju bježe pravedni da bi bili zaštićeni (Priče Salamunove 18:10).
Tada sam se opet sabrala i primijetila da je namještenicima banke a i mušterijama uspjelo izmaknuti. Samo smo ostali straža sigurnosti, otimač i ja. Zatim je straži sigurnosti dozvoljeno da odu.
Nakon nekog vremena dozvoljeno je četvorici nenaoružanih muškaraca da uđu unutra. Među njima je bio jedan psiholog (što sam kasnije saznala) i jedan novinar. Obojica su čovjeku postavljali pitanja, primjerice zašto je to učinio. Odgovorio je da se želi osvetiti jer su neke ustanove loše postupale s njim.
Predstavila sam se
U to vrijeme djelovala sam tako smireno da me je psiholog počeo ispitivati. Pitao me kako se zovu moji roditelji, braća i sestre. Predstavila sam se kao Jehovin svjedok i kao najstarija od petero djece kojima su kršćanski roditelji usadili biblijska načela.
Noć se oduljila i konačno su četiri čovjeka otišla jedan po jedan. Pitala sam otmičara smijem li i ja otići. Odgovor je bio negativan. Rekao je: “Ne brinite. Sve će biti u redu. Dat će mi što želim i tada možete ići kući.” Odgovorila sam: “Ništa vam neće dati. Ubit će nas. Molim vas, izađimo.” Ali on je rekao: “Radije ću umrijeti i, ako je potrebno, umrijet ćemo oboje.”
Sjetila sam se onoga što je rekao ranije i pokušala sam razumno razgovarati s njim: “Jesam li ja bila prisutna kad su s vama loše postupali?” “Ne”, rekao je. “Zašto moram onda ispaštati zbog nečega što nisam učinila?” upitala sam ga. “To je sudbina”, odgovorio je. “Ako trebamo umrijeti ovdje, tada ćemo umrijeti.” No, ja sam uzvratila: “To nije sudbina. Pomisao da morate umrijeti imate vi u svojoj glavi. Jehova je Bog ljubavi; on nam oprašta. Daje nam priliku da se spasimo jer se njegov naum nije promijenio. On će ponovo Zemlju pretvoriti u raj.”
U tom je trenutku netko ušao u banku i nagovarao otmičara da se preda, rekavši: “Pogodimo se. Pustite Siomaru. Uzmite novac iz blagajne i iz sefa i iziđimo zajedno, tada vam neće ništa učiniti.” Ali, otmičar je to odbio.
Nisam suučesnik
Sati su prolazili. Tada sam odjednom čula kako jedan čovjek govori kroz megafon: “Predajte se! Ne možete pobijediti. Iziđite s rukama u vis. Kažite otmičaru neka se preda. Vi niste talac. Vi ste suučesnik! Nemojte se više pretvarati!” Preplašeno sam uzviknula: “Što vam daje pravo optuživati me?” Glas je uzvratio: “Promatrali smo vas kako ste mirni. Nitko takav ne bi bio na vašem mjestu.”
Kad sam to čula, spomenula sam glasno Jehovino ime i molila se. Tada sam rekla optužitelju za megafonom: “Opterećujete svoju savjest do kraja svog života jer me optužujete za nešto bez ikakvog dokaza.” Kasnije sam saznala da su jedne guatemalske novine i televizijska stanica također javile da sam vjerojatno suučesnik.
U tom trenutku je moj otmičar upao u riječ: “Nemojte je gnjaviti! Ona nema veze sa mnom! Našao sam je ovdje i ona samo radi ono što joj kažem.”
Sjetila sam se da nam Jehova nije dao duha bojažljivosti, već duha snage i zdrave misli (2. Timoteju 1:7). To, kao i uvjerenje da nisam sama, dalo mi je hrabrosti. Osjećala sam duboko unutarnje olakšanje i pomislila sam: ‘Ako živimo, znamo da živimo za Jehovu, i ako umiremo, to je također za njega’ (Rimljanima 14:8).
Iza ponoći opet sam pitala svog otmičara da li je promijenio svoje mišljenje. Kad je odgovorio da nije, spomenula sam svoju obitelj. Rekla sam mu da ih volim i da ih ne želim napustiti, iako znam da ću ih, ako je to Jehovina volja, ponovo vidjeti u novom svijetu. Tada mi je otmičar rekao neka se molim Bogu da se sve dobro završi.
Vani, pred bankom, izgledalo je kao da su neki policajci pokušavali nešto mi reći. Kasnije sam ustanovila da su me pokušavali pridobiti da se približim vratima kako bi mi mogli pomoći da se izvučem. Čula sam kako govore otmičaru: “Uzmite novac koji je tamo i pustite je van. Mi znamo da Siomara s tim nema veze.”
Nisam znala da su moji roditelji zajedno sa nekolicinom kršćanskih prijatelja bili vani. Oni su pomogli objasniti da s otimačem nemam veze.
Tada je otmičar zahtijevao nešto novo: “Trebam radio-patrolna kola sa samo jednim nenaoružanim vozačem da me odveze gdje želim, i kad budemo na sigurnom, pustit ću je. Ako pokušate na mene pucati i ona i ja ćemo odletjeti u zrak.” No, ja sam ostala uporna: “Izbijte to sebi iz glave. Mislite samo na umiranje. Ali naši životi pripadaju Jehovi.”
Konačno oslobođena
Oko četiri sata ujutro počela sam se loše osjećati. Prošlo je više od 16 sati kako sam ušla u banku. Nisam spavala, niti sam išta jela, i zvuk glasa kroz megafon oboje nas je razdraživao.
U zoru je sa mnom govorila jedna žena koja je, kako se pokazalo, bila liječnik. Rekla je da će se moje stanje svakim trenutkom sve više pogoršavati. Otmičar me molio: “Izdržite, molim vas, još malo.” Zatim se složio da netko uđe i pobrine se za mene. No, oni koji bi imali tu odgovornost bojali su se i nisu htjeli ući.
Oko petnaest do osam počela sam se tresti. Zatim sam dobila vrtoglavicu i pala u nesvijest. Kad sam se osvjestila, bila sam izvan banke! Jedan policajac mi je pomogao ustati i uz pomoć još dvojice trčala sam do patrolnog automobila kojim su me odvezli u bolnicu. Kad sam izlazila iz automobila ponovo sam se onesvijestila i osvijestila sam se tek nakon liječničke njege. Tada su mi rekli: “Sada ste u sigurnosti. Sve je dobro završilo. Odmorite se.” Pomislila sam na Jehovu Boga. Zahvalila sam mu se što mi je pomogao izdržati ovu tešku kušnju.
Kasnije su mi roditelji pričali kako sam izišla iz banke. Otmičar me iznio van pokušavajući me osvijestiti. No, za trenutak me ispustio i okrenuo se prema banci. U tom trenutku ga je policija svladala i ja sam bila oslobođena. Policija nije znala što ga je navelo na to da me ispusti i da pogleda prema banci kad je znao da tamo nema nikoga.
Nakon četiri dana u bolnici bila sam otpuštena i vratila sam se kući. Duboko me se dojmio dokaz ljubavi moje kršćanske braće i sestara. Oko 60 njih došlo je k meni kući. Kakvu radost sam osjećala videći da moja obitelj i ja nismo bili sami! Mogla sam razmišljati o svom životnom cilju da služim Bogu i o istinitosti riječi: “Pitao sam Jehovu i on mi je odgovorio, i iz svih mojih strahova oslobodio me” (Psalam 34:4, NW). (Ispričala Siomara Velásquez López.)
[Slika na stranici 28]
Siomara Velásquez López