Ponestajanje ozona — uništavamo li vlastiti štit?
Zamisli da svaki dan na tebe pada smrtonosna, goruća kiša. Jedina zaštita koju imaš je kišobran, koji je savršeno konstruiran za odbijanje ubojitih kišnih kapi. Možeš li si predstaviti koliko bi ti taj kišobran bio dragocjen? Možeš li zamisliti kakva bi ludost bila uništiti taj kišobran, možda čak u njemu izrezati rupe? Međutim, u globalnim razmjerima, čovječanstvo je upravo u takvoj situaciji.
Naša je planeta okupana stalnom kišom sunčevih zraka. Iako je većina tih zraka korisna, jer svijetu donosi toplinu i svjetlost, maleni postotak njih potpuno je smrtonosan. Naziva ih se ultravioletnim-B ili UV-B zrakama, i kad bi sve došle do površine Zemlje poubijale bi sve živo na njoj. Na sreću, naša je planeta stvorena tako da ima “kišobran” koji nas štiti od tih zraka, kišobran zvan ozonski omotač. Nažalost, čovječanstvo taj kišobran uništava.
Što je ozonski omotač? Kako on funkcionira i kako ga mi uništavamo? Ozon je nestabilni oblik kisika. Sastoji se od tri atoma kisika (O3) umjesto uobičajena dva (O2). Ozon se prirodno nalazi u stratosferi, gdje upija opasne UV-B zrake, a propušta potrebnu i bezopasnu svjetlost. Nadalje, dok drugi plinovi lako razaraju ozon, u stratosferi ga sunčeve zrake neprestano stvaraju. To je, dakle, štit koji se sam obnavlja. Kakva začudana kreacija!
Problem se pojavljuje onda kad čovjek počne svoje industrijske plinove ubacivati u taj sistem. Tada se ozon uništava brže nego ga sunčeve zrake mogu stvarati. Godine 1974. znanstvenici su počeli sumnjati da su klorofluorougljici (CFC) plinovi koji uništavaju ozon. Međutim, tih CFC plinova ima posvuda. Upotrebljavaju se za izradu svih vrsta pjenastih plastičnih proizvoda, od izolacije do čaša i raznih vrećica. Upotrebljavaju se kao istisni plinovi u sprejevima, kao rashladni plinovi u rashladnim uređajima i hladnjacima i kao otopine za čišćenje elektronske opreme.
Jedan znanstvenik koji je izvjestio o toj opasnosti prisjeća se: “Ni jednog trenutka nisam uzviknuo: ‘Eureka!’ Samo sam jedne večeri došao kući i rekao supruzi: ‘Posao ide jako dobro. Ali, kao da je to kraj svijeta!’” Ali, od izuma CFC plinova 1930. mnogi su ih hvalili kao neotrovne i izvanredno stabilne. Jesu li se prevarili?
Pretkazana prijetnja
Nisu. Očito su svi bili u pravu. Upravo zato što su tako stabilni, CFC plinovi su ustrajni u svojoj razornoj moći. Nakon što CFC plinovi iscure iz odbačenih rashladnih uređaja i zgnječenih plastičnih čaša, odlaze polako u stratosferu. Tamo se, bombardirani ultravioletnim zrakama, konačno raspadaju i oslobađaju klor, koji je pravi ubojica ozona. Njegove molekule s krhkim molekulama ozona plešu smrtonosni menuet, razaraju ih i, neoštećeni, brzo se okreću tražeći novog nesretnog partnera. Jedna molekula klora može na taj način plesati duže od jednog stoljeća i razoriti stotinu tisuća ozonskih molekula.
Alarmirani znanstvenici podigli su čitavu graju protiv glavnog načina korištenja CFC plinova — kao istisnih plinova u sprejevima. Do 1978. su Kanada, Švedska i SAD zabranile upotrebu CFC plinova u aerosolima, ali ih je malo drugih zemalja u tome slijedilo. Što je još gore, našle su se nove mogućnosti korištenja otpornih kemikalija, pa je njihova proizvodnja nastavila vrtoglavo rasti. SAD još uvijek troše četvrtinu svjetske godišnje zalihe.
Naoružani kompjuterskim modelima Zemljine atmosfere, znanstvenici su neprestano upozoravali da će kemijsko zagađivanje postepeno iscrpiti ozonski omotač, propuštajući polagano sve više UV-B zraka. Industrijalci i vlade su s prezirom odbacivali tvrdnje znanstvenika, nazivajući njihove dokaze klimavima, a njihove zaključke nedokazanima.
Časopis Discover tu je raspru nazvao “ozonskim ratom” i pisao kako su istraživači “godinama na to sporno pitanje gledali kao na globalni gigantski eksperiment: svake godine čovječanstvo ispumpava u atmosferu milijun tona CFC plinova i čeka što će se dogoditi”. Ono što se dogodilo iznenadilo je sve.
Umjesto da se blago prorjeđuje u neznatnim postocima i u globalnim razmjerima, kao što su to predviđali kompjutorski modeli, sloj ozona naglo se stanjio iznad Južnog pola! Oktobra 1984. tim britanskih znanstvenika na Antarktici utvrdio je da se ozon iznad njih smanjio za nekih 40 posto, formirajući tako sada poznatu “ozonsku rupu”. U početku su drugi znanstvenici bili skeptični, jer taj britanski tim nije bio baš poznat. Osim toga, drugi atmosferski instrumenti nisu registrirali nikakav dramatičan pad ozona iznad Antarktike.
Međutim, pokazalo se da su kompjutori koji su primali podatke sa satelita bili programirani tako da odbacuju kao pogrešan svaki pad ozona od više od 30 posto. Strojevi su godinama mjerili ozonsku rupu, ali su odbacivali podatke!
Znanstvenici su se neko vrijeme čarkali oko uzroka rupe. Ali, instrumentima vođeni avioni koji su letjeli kroz samu ozonsku rupu pronašli su pravog krivca — klor iz ljudskom rukom načinjenih kemikalija! Visoko iznad Južnog pola postoji vrtlog oblaka sačinjenih od sićušnih čestica leda, čime se kloru stavljaju na raspolaganje milijuni malenih površina na kojima može sa ozonom još brže plesati svoj smrtonosni ples.
Otada su znanstvenici očigledno pronašli sličnu rupu i iznad Sjevernog pola. Veličina obih rupa je promjenjiva, otvaraju se i zatvaraju svake godine. Rupa iznad Južnog pola velika je poput Sjedinjenih Američkih Država, a ona iznad Sjevernog pola poput Grenlanda.
Kako na nas utječu te ozonske rupe? Prošle su iznad dijelova sjeverne Evrope i ugrozile najjužnije dijelove Južne Amerike. No, ne moramo stajati ispod ozonske rupe da bi ona na nas imala utjecaj. Neki se znanstvenici pribojavaju da rupe proizvode zrak siromašan ozonom koji se širi na obje polutke. Zapravo je iznad najnaseljenijih dijelova sjeverne hemisfere u zadnjih 17 godina ozonski omotač već stanjen za oko 3 do 7 posto. Prije su znanstvenici mislili da treba proteći stoljeće prije nego se ozon smanji za 3 posto!
Posljedice sve većeg broja UV-B zraka koje uslijed toga dopiru do zemlje bit će dalekosežne. Te zrake prouzročuju rak kože kod ljudi. Oštećuju i ljudski imunološki sustav i izazivaju pojavu očne mrene. Časopis Science News je izračunao da će povećana radijacija UV-B zraka “poubijati 3 milijuna ljudi, bilo onih koji danas žive ili koji će se roditi prije 2075”.
Znanstvenik koji proučava atmosferu, dr. Michael Oppenheimer, kaže: “Ove promjene utjecat će na svako ljudsko biće i svaki ekosistem na licu Zemlje, a ovo je samo tračak onoga kakve će te promjene biti.” Povećana radijacija UV-B zraka uništiti će sićušne račiće i druge planktone koji žive blizu površine oceana, a time će se razoriti lanac prehrane u moru. Stanjeni sloj ozona može dovesti do potpunog uništenja biljnog života i usjeva, pa čak i do promjena karakterističnih vjetrova i klime. Ako se u narednim desetljećima ostvari bilo koja od tih prijetnji, zacijelo će to značiti velike nevolje za čovjeka i svijet.
Ima li nade?
U septembru 1987. oko 24 zemlje potpisale su sporazum zvan Montrealski protokol. Njime se od razvijenih zemalja zahtijeva da prestanu sa proizvodnjom i upotrebom CFC plinova kakva je postojala 1986, te da do 1999. godine bude smanjena za 50 posto. Zemlje u razvoju imaju veći raskorak, jer se CFC plinove smatra presudnim za modernizaciju.
Ovaj ugovor, koji treba stupiti na snagu 1989. godine ako ga ratificira barem 11 zemalja, označen je kao “značajan događaj”. Jedan političar iz SAD je oduševljeno rekao: “Po prvi puta narodi svijeta su se složili da će surađivati po pitanju jednog ekološkog problema prije nego što štetne posljedice postanu posvuda raširene.”
Međutim, nisu svi tako oduševljeni. Neki su znanstvenici zabrinuti zbog toga što je samo dva tjedna nakon potpisivanja Montrealskog protokola iznesen najuvjerljiviji dokaz da su CFC plinovi prouzročili rupu. Onima koji su potpisali sporazum čak je rečeno da u svojim promišljanjima ne uzimaju u obzir ozonske rupe. Jedan stručnjak je rekao: “Da su potpisnici motrealskog sporazuma pred sobom imali ova otkrića složili bi se da je potrebno potpuno ukinuti CFC plinove.”
Ali, što je još gore, CFC plinovi koji se sada uspinju kroz troposferu, za sedam do deset godina doći će do stratosfere. To znači da će se sadašnja razina CFC plinova tada podvostručiti, bez obzira na pregovore. Kao što se izvještava u listu The German Tribune: “Kad bi se nametnula i zabrana bez odgode, atmosferi bi trebalo 80 godina da se povrati u stanje u kakvom je bila 1920-ih godina.”
U međuvremenu velike kemijske tvrtke naporno rade na iznalaženju zamjene za CFC plinove. Nešto od toga je već pokazalo određena obećanja. No, testiranje i iznalaženje načina za proizvodnju tih supstituta zahtijeva dosta vremena. “Potrebni su nam sada, a ne sutra”, požuruje Joe Farman, znanstvenik koji je prvi otkrio ozonsku rupu iznad Antarktike. “Izbacujemo CFC plinove u atmosferu pet puta brže nego što ih se ona može osloboditi putem prirodnih procesa.” No, postoje dobri razlozi zašto ne treba žuriti s proizvodnjom supstituta. “Nitko ne želi izaći s proizvodom koji će se nalaziti u svačijoj kuhinji, a zatim će se utvrditi da je otrovan”, upozorava upravnik za ekološka pitanja jedne kemijske kompanije.
Dakle, iako nade u rješenje ipak postoje, znanstvenici su potreseni. Uvidjeli su da je Zemljina atmosfera izuzetno složen i istančan mehanizam; na zagađivanje od strane ljudi reagira iznenada i nepredvidivo.
Dr. Oppenheimer sve to sažima riječima: “Slijepo srljamo u jako neizvjesnu budućnost.” Površna rješenja za tako duboku krizu samo izazivaju smijeh. Kad je jedan američki političar poticao na akciju “osobne zaštite” time da se nose šeširi i sunčane naočale, kritičari su postavili pitanje kako staviti sombrero na zrno soje ili sunčane naočale na divlje životinje.
Sasvim je jasno da bi se poštivalo samo temeljito, iscrpno rješenje problema. Je li čovjek dorastao zadatku da ispravi milijarde svojih pogrešaka učinjenih na štetu planete? Teško. Ljudi su rijetko spremni potrošiti novac za čišćenje vlastite prljavštine sve dok se praktički ne počnu gušiti u njoj. Nije li mudrije odgovor tražiti od Stvoritelja ovog našeg tako složenog ekološkog sustava? Sasvim je jasno da je on predvidio nevolje našeg vremena kad je obećao da će ‘uništiti one koji zemlju uništavaju’ (Otkrivenje 11:18, NS).
[Okvir na stranici 25]
OZONSKI PARADOKS
Ozon je životni štit. Ozon je opasni zagađivač. Vjerojatno si čuo oba opisa. Koji je točan? I jedan i drugi. U stratosferi kamo pripada, ozon je doista zaštitnik života. Ali dolje u troposferi ozon se proizvodi kao otpadni produkt ljudskog izlučivanja. Ljudi u zrak šalju velike količine ugljikovodika, uglavnom sagorjevanjem benzina u automobilima. Sunce na te ugljikovodike djeluje tako da stvara ozon.
Ljudima nije namijenjeno da udišu ozon. On izaziva oštećenje pluća. Znanstvenici su zapravo nedavno došli do zaključka da je opasniji po ljudsko zdravlje nego što se to prije mislilo. Neki hitno pozivaju na oštrije restrikcije zagađivanja ozonom — ali s malo uspjeha.
Uviđaš li koliko je ozonska kriza postala ironična? Tamo gore gdje je ozon potreban, mi ga uništavamo. Ovdje dolje gdje je ozon otrovan, mi ga proizvodimo!
No, možda se pitaš: Zašto ovaj donji ozon ne bismo jednostavno poslali u stratosferu gdje je potreban? Iz jednog razloga: ozon je previše nepostojan za takav put; raspao bi se davno prije nego bi došao do te visine. Neki znanstvenici zamišljaju fantastične planove kako bi ozon tamo prenijeli malim izviđačkim avionima, velikim avionima ili raketama. Međutim, spremno priznaju da je jedino pravo rješenje ne uništavati gronji ozon i ne proizvoditi ga ovdje dolje.
[Grafički prikaz na stranici 26]
(Vidi publikaciju)
Stratosfera
Ultravioletne zrake
Sloj ozona u stratosferi
Troposfera
Zemlja
Sprej
△ CFC
→ Klor
● Ozon