Kako neki objašnjavaju Božje dopuštanje zla
BOG — nedužan ili kriv za ljudske patnje? Ovo se pitanje pojavljuje kad izbiju nevolje, bilo osobne ili nevolje velikih razmjera poput one u San Ramonu. Britanski časopis “The Evangelical Quarterly” piše: “Jedna od najvećih prepreka vjerovanju u Svemoćnog Boga sveobuhvatne ljubavi jest postojanje naizgled nezasluženih patnji u svijetu”.
Neki će tako optužiti Boga što dopušta — ako već ne prouzročuje — patnje. Teolog John K. Roth je pisao: “Sama povijest je optužnica protiv Boga ... Ne uzimajte olako što sve Božja odgovornost povlači za sobom”.
Mnogi su se religiozni mislioci od Augustina naovamo, međutim, rječito zauzimali za Božju nedužnost. Leibniz, filozof iz sedamnaestog stoljeća, izmislio je izraz za to nastojanje: teodiceja, ili “opravdavanje Boga”. (Vidi str. 5.)
Suvremena teologija zauzima stav svjedoka
Nastojanja da se Boga očisti od optužbi nastavila su se do današnjih dana. Mary Baker Eddy, osnivač Kršćanske znanstvene crkve, pokušala je riješiti problem tako što je opovrgavala u prvom redu da zlo postoji! U djelu “Science and Health With Key to the Scriptures” (Znanost i zdravstvo i ključ Biblije), ona je pisala: “Bog nikad nije čovjeka učinio sposobnim da griješi ... Stoga je zlo samo jedna tlapnja i nema prave osnove” (naglašeno od nas).
Drugi su ispričavali Boga na temelju pretpostavke da patnja ima svoje vrline. Jedan rabin je jednom rekao: “Patnja oplemenjuje čovjeka, čisti njegove misli od ponosa i praznovjerja”. U skladu s tim su neki teolozi teoretizirali da je patnja na Zemlji “nužna da bi nas pripremila kao moralne ličnosti za život u budućem nebeskom Kraljevstvu”.
No, je li razumno vjerovati da Bog izaziva ili dopušta katastrofe da bi očistio i kaznio ljude? Sasvim je izvjesno da oni koji su živi zakopani u San Ramonu imaju malo prilike da poboljšaju svoj moralni razvoj. Je li ih Bog žrtvovao kako bi pružio lekciju preživjelima? Ako je tako, u čemu se sastoji ta lekcija?
Razumljivo je, dakle, zašto je Kushnerova knjiga “Kad se loše stvari događaju dobrim ljudima” tako popularna. Budući da je njen autor osobno doživio patnju, on je pokušao utješiti svoje čitaoce uvjeravajući ih da je Bog dobar. Međutim, kad je trebalo objasniti zašto Bog dopušta da nedužni pate, Kushnerovo dokazivanje dobilo je čudan zaokret. “Bog želi da pravednici žive mirnim, sretnim životom”, objašnjava Kushner, “ali ponekad čak ni On to ne može ostvariti”.
Kushner tako prikazuje Boga koji nije zao, ali je slab, Boga koji je nešto manje od svemoćnog. Čudno, ali Kushner ipak potiče svoje čitaoce da se mole za božansku pomoć. No, Kushner se nije izjasnio kako bi taj navodno ograničeni Bog mogao pružiti bilo kakvu stvarnu pomoć.
Stara rasprava
Religiozni mislioci svijeta na taj način nisu uspjeli sagraditi uvjerljivu obranu za Boga i pružiti pravu utjehu žrtvama zla. Ono čemu treba suditi vjerojatno nije Bog nego teologija! Jer ove teorije koje se međusobno sukobljavaju samo su odjek praznih rasprava koje su započele još prije skoro četiri tisućljeća. U to se vrijeme pojavila rasprava koja se usredotočila oko patnji bogobojaznog čovjeka po imenu Job, bogatog i istaknutog čovjeka sa Istoka koji je postao žrtvom niza nevolja. U brzom slijedu tih nevolja Job je pretrpio gubitak bogatstva, smrt djece i konačno, bio je pogođen odvratnom bolešću (Job 1:3, 13-19; 2:7).
Trojica tzv. prijatelja došli su pomoći Jobu. No, umjesto da mu pruže utjehu, oni su ga spopali teologijom. Bit njihove tvrdnje sastojala se u ovome: ‘Bog ti je to učinio, Jobe! Očito je da si kažnjen zato što si učinio nešto naopako! Osim toga, Bog uopće nema povjerenja u svoje sluge’ (Job 4:7-9, 18). Job nije mogao razumjeti zašto ga je Bog ‘učinio svojom metom’ (Job 16:11, 12). Sebi na čast, Job je sačuvao svoju besprijekornost i nikad nije direktno pripisao zlo Bogu. Bilo kako bilo, Jobovi tješitelji su u biti “Boga osudili”, proglasili ga zlim time što su tvrdili da je svatko tko podnosi nevolju kažnjen zbog naopakog postupanja (Job 32:3, ST). Ali, Bog je uskoro ispravio njihova pogrešna gledišta.