Katastrofe — u potrazi za uzrocima

“NAJGORA godina u povijesti”, tako je glasio krupno tiskani novinski naslov u Londonskom Times, a u vezi zračnih katastrofa u 1985. 2 000 žrtava potvrda su da je to bila najstrašnija godina u povijesti civilnog zrakoplovstva.

U maju 1985. izbio je u engleskom gradu Bradford požar do tada neviđenih razmjera na jednom nogometnom stadionu. Drvene tribine s 3 000 gledalaca u trenu su postale žrtvom plamena. Stotine su bile povrijeđene, a 55 ljudi je izgubilo živote.

U drugim dijelovima svijeta prirodne su katastrofe prošle godine odnijele velik broj ljudskih života. Potres u Mexiku ostavio je za sobom 9 000 mrtvih. Nekoliko tjedana kasnije, nakon provale vulkana Nevado del Ruiz u Kolumbiji, silna je lavina mulja izbrisala praktično cijeli grad Armero; više od 20 000 ljudi našlo je smrt ispod lavine.

Pronalaženje dubljih razloga

Nakon katastrofe počinju temeljita ispitivanja koja mogu potrajati tjednima i mjesecima. Tada se postavlja pitanje: Je li razlogom nemarnost, tehnička greška ili sabotaža? Je li uslijedilo upozorenje? Kakove su bile mjere sigurnosti? Da li ih je netko omalovažio?

Postoji li mogućnost postavljanja zahtjeva za naknadu štete ovisi o tome tko snosi odgovornost. Prilikom nesreće u Bhopalu (Indija), kad je iscurio plin iz jedne tvornice sredstava za zaštitu bilja, našlo je, prema službenim podacima, smrt oko 1 700 ljudi, a 200 000 je bilo povrijeđeno. Ta je katastrofa označena “po posljedicama najtežom industrijskom nesrećom u povijesti”. Zahtjevi za naknadu štete bili su veći od vrijednosti posjeda tog poduzeća u Indiji. S obzirom na tako visoke zahtjeve za naknadu štete, trebalo je prilikom utvrđivanja uzroka i dokazivanja štete, postupati krajnje pažljivo.

Putnički avioni su danas ponekad opremljeni s dvije avionske sprave za bilježenje ili crne kutije. Jedna prikuplja svake sekunde bezbroj informacija o pogonskom stanju motora. Druga kutija (aparat) je za bilježenje razgovora, koja sadrži sve razgovore u pilotskoj kabini, do trenutka pada aviona. Te kutije u avionu su toliko važne za pronalaženje uzroka pada, da se poduzimaju izvanredno veliki napori u spašavanju istih.

Službenici sigurnosti ispituju preživjele, kako bi prikupili neke podatke o uzrocima katastrofe. U Japanu je primjerice jedna stjuardesa, koja se neslužbeno našla u avionu, preživjela najveću avionsku nesreću na svijetu. Ona je mogla dati dragocjene podatke koji su pomogli stručnjacima ispitati uzrok tragedije. U toj nesreći je izgubilo živote 520 ljudi.

Dragocjena pouka

Čim se objave uzroci, usmjerava se pažnja sprečavanju katastrofa. Požar koji je izbio na nogometnom stadionu u Bradfordu bio je uzrokovan otpadom, koji je ležao ispod tribina, a zapalio se cigaretom ili upaljenom šibicom. Vlasti su reagirale na to postavljanjem smjernica za poboljšanje sigurnosnih mjera na sportskim stadionima.

Požar u motoru mlaznog aviona bio je uzrokom neuspjelog starta na aerodromu u Manchesteru (Engleska), kojom je prilikom poginulo 55 osoba. Potom se počela u pojačanoj mjeri obraćati pažnja evakuaciji. Oprema u kabinama je također podvrgnuta detaljnom ispitivanju odoljevanja vatre.

Dakle, na temelju brižljivog ispitivanja uzroka katastrofa, mogu se izvući dragocjene pouke. Nemarnost, nestručno obavljen posao, greške u konstrukciji i ostali činioci dokazuju koliko je veliko učešće ljudskog faktora u katastrofama. A kako je s prirodnim katastrofama? Koju spoznaju posreduje potraga za uzrocima istih?

Predskazivanje prirodnih katastrofa

Tijekom vremena znatno su poboljšana predviđanja prirodnih katastrofa, primjerice upozoravanje na olujne vjetrove, ciklone. U Karibima je sada “skoro 100 postotna pouzdanost ranog upozorenja”, stajalo je u jednom izvještaju, u kojem se moglo pročitati i slijedeće: “U većini slučajeva prognoziranje može uslijediti čak 24 sata prije pojave ciklona, a moguće je navesti i njegovu jačinu”.

Daleko je teže rano upozoriti na prirodne katastrofe neke druge vrste. U Kini se jednom prilikom uspjelo predvidjeti potres, jer je neobično ponašanje životinja u provinciji Liaoning upozorilo vlasti na predstojeću katastrofu. Grad Haicheng je bio evakuiran, a ubrzo nakon toga potres je razorio 90 posto grada. No, budući da su uvažili upozorenje, samo je nekoliko ljudi izgubilo živote.

Ipak, predviđanja potresa rijetko su toliko precizna da je moguće poduzeti mjere evakuacije. Primjer za to su bezbrojne žrtve, broj kojih se službeno popeo na 242 000 ljudi, koliko ih je stradalo 1976. u potresu u Tangšan (Kina). Znanstvenici mogu, doduše, locirati regije potresa, ali oni ne mogu reći kada će potres uslijediti. Iako potres u Mexiku 1985, kako je pisalo u nekom izvještaju, “nije iznenadio seizmologe”, nije se moglo učiniti ništa u pravcu sprečavanja tog silnog razaranja.

Sprečavanje prirodnih katastrofa

Prema mišljenju stručnjaka malo je nade da bi se ikada mogle spriječiti katastrofe te vrste. Zapravo, točno je ono što piše u knjizi Natural Disasters: Acts of God or Acts of Man? (Prirodne katastrofe: Od Boga ili od ljudi?): “Ljudi zahvaćaju u svijet koji ih okružuje, kao da ga žele učiniti prijemljivim za neke vrste katastrofa, ponašajući se tako kao da se žele još više žrtvovati tim razaranjima”.

Jedan primjer toga jesu prenapučena područja Zemlje, gdje se često razara vegetacija, što ima za posljedicu češću pojavu sušnih razdoblja, kao i poplava. Da spomenemo kao primjer i bezbroj slučajeva kad ljudi koji žive u područjima, koja su izloženija katastrofama, često ne mare za službena upozorenja.

Mogu li se bilo kako ukrotiti prirodne sile, koje mogu prouzročiti katastrofalne štete? U vezi s potresima znanstvenici su uočili da je u nekim područjima došlo do niza manjih potresa nakon što se crpila voda iz jednog dubokog bunara. Na temelju te spoznaje postojala je nada u mogućnost smanjivanja napetosti zemljine kore, a time i opasnost od potresa. U knjizi Disaster! (Katastrofe!) nailazimo na slijedeći zaključak: “Još se uvijek premalo znade o sigurnosti tog postupka, ... a da bi se opravdalo učešće gusto naseljenih područja.”

Nisu prošli bolje niti neki drugi pokušaji sprečavanja prirodnih katastrofa. Razmotrimo što je isprobano u vezi ciklona. Otprilike 25 godina uoči ciklona polijetaju avioni “sijući” u nj kemikalije u nadi da će se raspršiti snaga vjetra. Međutim, olujni vjetrovi prouzrokuju i dalje pustošenja, odnoseći kao i do sada mnoge ljudske živote.

Treba li to pripisati nečem natprirodnom?

Budući da su prognoziranja/predviđanja nesigurna, tako je i upozorenje jedva moguće, često se krivica pripisuje nadzemaljskim silama. U knjizi Disaster! čitamo: “U društvu koje pokušava sve učiniti proročanskim, prirodna je sila jedna varijanta, jedna osebujnost, koju nitko ne može objasniti i nitko je ne može spriječiti”.

Stoga nije nikakvo čudo što se prirodne katastrofe nerijetko pripisuju Bogu. No, ima li opravdanja za to? Dolaze li katastrofe uistinu od Boga?