Zašto Bog dopušta patnje

“Ljudi su jedinstveni u svojoj sposobnosti da budu zli, jer su jedinstveni u svojoj svjesnosti onoga što čine i u svom pravljenju izbora” (Arnold Toynbee, povjesničar, Čovječanstvo i majka Zemlja).

SVI mi pravimo slobodne izbore. Činimo to svaki dan. Većina naših odluka odnosi se na svakodnevne stvari — što jesti, što piti, što obući i kamo otići. Ali, neke odluke imaju teže posljedice koje mogu utjecati na čitav naš daljnji život — ili nam mogu čak skratiti život.

Kad liječnik preporuči neku operaciju, odmah se javlja potreba da se napravi izbor. Da li se isplati riskirati? Da li je kirurg iskusan i pouzdan? Hoće li operacija produljiti ili skratiti moj život? Treba donijeti ozbiljnu odluku.

U prošlosti su se pravili izbori koji još uvijek utječu na čovječanstvo. A te odluke su u direktnoj vezi s našim pitanjem. Zašto Bog dopušta patnje?

Čovjek — jedinstven u činjenju zla?

Biblijski izvještaj iz rane povijesti ukazuje na to da čovjek nije bio prvo razumno stvorenje sa slobodnom voljom i sposobnošću izbora. Isto tako, on nije bio ni prvi ni “jedinstven u sposobnosti da bude zao”. Već je postojao jedan viši oblik života — “bogu slični”, duhovna stvorenja, također zvana anđeli (Psalam 8:5, NS).

Jedan od takvih “bogu sličnih” kojih ima na milijune, vidio je mogućnost da postane pravi bog-vladar nad prvim čovjekom i prvom ženom, umjesto Jehove, njihovog Stvoritelja. Koristeći svoju slobodnu volju, on je namjerno lagao ženi kako bi nju, a preko nje i njenog muža, nagovorio da budu neposlušni Bogu. Rekao je da je Bog lažac i varalica. Rekao joj je da neovisno razmišljanje i djelovanje neće dovesti do smrti, kao što je to Bog rekao, nego je tvrdio: “Postat ćete poput Boga, znajući dobro i zlo” (1. Mojsijeva 3:1-5, NS).

Svojim je djelovanjem taj anđeo započeo pobunu protiv Božje vladavine — pobunu kojoj su svjedoci bili milijuni anđela. Na taj je način postavljeno sporno pitanje izvršnog prava na vrhovnu vlast. Taj buntovni anđeo postao je Božji protivnik, što je i značenje hebrejske riječi “sotona”. Dovodeći u pitanje Božju iskrenost, sotona je također postao prvi klevetnik, što je i značenje grčke riječi “đavo”. Ta prva pobuna povukla je lanac događaja koji je doveo do ljudskih patnji. ‘Kako to?’ — pitate se možda.

“Greška je na njima”

Prvi čovjek i prva žena imali su pred sobom izgled savršenog beskonačnog života u raju, kojeg bi oni sa svojom djecom kasnije proširili po čitavoj Zemlji. Ali, taj izgled je zavisio od njihove lojalnosti Bogu. Neposlušnost bi u tu sliku unijela jedan novi genetski element — nesavršenstvo i smrt — koji bi prešao na buduće generacije. Što se desilo? (1. Mojsijeva 2:15-17).

Apostol Pavao objašnjava situaciju vrlo jednostavno, rekavši da su “kroz neposlušnost jednog čovjeka (Adama) mnogi proglašeni griješnima” i da je “smrt otada vladala kao kralj” (Rimljanima 5:17-19, NS). Odbacivši Božji suverenitet Adam i Eva su bili začetnicima čovječanstva koje ide putem patnje, bolesti i smrti. Čak bi se i ono što je Mojsije rekao za Izrael moglo primijeniti općenito na sve ljude: “Oni su sa svoje strane pogubno djelovali; nisu mu djeca, greška je njihova. Naraštaj pokvaren i nastran!” (5. Mojsijeva 32:5).

Kao posljedica, ljudi su izabrali neovisnost od Boga i okrenuli se od njegove vladavine. No, čemu su se okrenuli? Svjesni toga ili ne, podložili su se vrhovnoj vlasti “boga ovog sustava stvari (koji) je oslijepio razume nevjernika” (2. Korinćanima 4:4, NS). Postali su pijuni u rukama đavla, “oca laži” (Ivan 8:44). Izabrali su si od ljudi stvorena politička i religiozna vodstva, koja su dovela do mržnje, nesreće i patnje. Ne čudimo se što Biblija kaže da sotona, đavo “zavodi (vara, Karadžić) čitavu nastanjenu Zemlju” (Otkrivenje 12:9).

Zašto se dopuštaju patnje?

Zašto Jehova nije pobunu ugušio u njenom začetku uništivši sotonu još u Edenu? Kao svemogući Bog, on sigurno ima moć da to učini. Međutim, sotona nije postavio izazov Božjoj moći, nego njegovom načinu iskazivanja te moći. Iznoseći tvrdnje protiv Božjeg utvrđenog zakona, sotona je tvrdio da je Božji način vladanja pogrešan i da zapravo nije na dobrobit njegovih stvorenja. Također je tvrdio da ljudi neće ostati lojalni Bogu pod kušnjama (Job, poglavlja 1 i 2). Kako se na taj izazov može odgovoriti jednom zauvijek?

Možda bismo Božji način postupanja s tvrdoglavim čovječanstvom mogli usporediti s rasipnim, rastrošnim sinom iz jedne od Isusovih usporedbi. Isus je pričao o jednom čovjeku koji je imao dva sina, od kojih je mlađi zahtijevao svoj dio nasljedstva dok je otac još bio živ. Želio je biti neovisan, napustiti dom i dokazati da on može sam. Otac je mogao odmah odbiti sinovljev zahtjev i zaključati ga u sobu tako da ne može pobjeći. Bi li to služilo bilo kakvoj trajnijoj svrsi? Ne, jer bi sin tada ostao protiv svoje volje. Nadalje, to bi osujetilo njegovo ispoljavanje slobodne volje. Dakle, što je otac uradio?

Isus je objasnio: “Otac im podijeli imanje. Poslije nekoliko dana mlađi sin skupi sve svoje, te krene u daleku zemlju i ondje rasu svoje imanje provodeći život razvratno”. Stvari su se tako loše odvijale da se morao zaposliti kao čuvar svinja. Dok je za svinje bilo hrane, on je gladovao. Isus je nastavio: “Tada dođe k sebi i reče: ‘Koliko najamnika u mog oca obiluje kruhom, a ja ovdje umirem od gladi!’” I što je učinio? Odlučio je da se pokajnički vrati kući i preda ocu na milost (Luka 15:11-32, ST).

Što je navelo tog mladog čovjeka da dođe k sebi? Vrijeme i životno iskustvo. Otac nije poduzeo drastičnu akciju, nego je sinu ostavio vremena da uvidi ludost svog postupanja. Mladić je doista patio dok je to proživljavao, ali ga je to i dovelo k svijesti.

Ustanovljen je presedan

Slično sinu iz usporedbe, naši praroditelji su izabrali put neovisnosti od Boga. Naravno, za razliku od rasipnog sina, Adam i Eva se nikad nisu vratili svom ocu, ali je zbog njihovog buntovnog smjera čovječanstvo uvučeno u sporno pitanje koje bi se u očima razumnih stvorenja, vidljivih i nevidljivih, moglo riješiti samo tako da se dopusti da protekne određeno vrijeme. Danas, nakon 6 000 godina neovisnosti od Boga i njegove vladavine, dokazano je mnogo toga. Što? Prorok Jeremija je rekao: “Dobro znam, Jehova, da zemaljskom čovjeku ne pripada njegov put. Ne pripada čovjeku koji hoda da upravlja svojim koracima” (Jeremija 10:23). Ljudska povijest je pokazala da “čovjek nad čovjekom vlada na njegovu štetu”. Poput rasipnog sina, mnogi koji su to shvatili okreću se svom nebeskom ocu i od njega traže vodstvo, dokazujući da je sotona lažac u svojoj tvrdnji da može svakoga odvratiti od služenja Bogu (Propovjednik 8:9, NS).

Jehova će uskoro poduzeti akciju protiv nepokajničkog sotone i onih koji podupiru njegov neovisni smjer, učinivši tako kraj pobuni i svemu onome što je ona sa sobom donijela. Dovoljno je vremena prošlo da se ustanovi presedan za sva buduća vremena. S tim presedanom, Jehova više nikad neće imati potrebe da dopušta bilo kakvu pobunu, bilo u vidljivom ili nevidljivom carstvu. Vrijeme i iskustvo su pokazali da ni sotona ni čovjek ne mogu odvojeno od Boga vladati na ispravan način (Otkrivenje 16:14-16; 20:1-3).

U međuvremenu je čovječanstvo doista moralo pretrpjeti ogromne patnje. No, Jehova je obećao da će sve to nadoknaditi. Kako? Kao što je apostol Pavao rekao: “Imam nadu u Boga ... da će biti uskrsenje i pravednih i nepravednih” (Djela 24:15, NS). Uskrsenje mrtvih i mogućnost vječnog života na Zemlji bit će nenadmašni čin milosrđa. Tada će svatko moći pokazati cijenjenje za dar pravog/istinskog života.

U uređenju “novog neba i nove Zemlje” prijašnje patnje će postepeno biti zaboravljene i zamijenjene blagoslovima plodonosnog, sretnog i beskonačnog života. U Bibliji stoji: “Onog što je bilo više se neće prisjećati, niti će više dolaziti u srce” (Izaija 65:17; NS; 2. Petrova 3:13; Otkrivenje 21:1-4). No, kako možemo biti sigurni da je to moguće? Koje će promjene vječni život učiniti stvarnošću?

[Okvir na stranici 14]

Čovjek nije bio prvi Božji stvor sa slobodnom voljom i sposobnošću izbora

Neposlušnost bi u tu sliku unijela jedan novi element