Izgledaju li ovi roditelji tvrda i okrutna srca?

U RAZNIM zemljama postavlja se pitanje kako daleko seže pravo roditelja u biranju načina liječenja njihove djece. No, jedan specijalni slučaj zaslužuje tvoju pažnju. Riječ je o Giuseppe i Consiglia Oneda, bračnom paru iz malog grada Sarroch, nedaleko Cagliaria, jednog većeg grada na Sardiniji.

Možda si već upoznat s nekim detaljima njihovog žalosnog doživljaja, jer se u cijelom svijetu pisalo o tome. Časopis Probudi se!a i masovni mediji raznih zemalja opširno su se pozabavili tim slučajem.

Zloćudna bolest

Izabela, mala djevojčica obitelji Oneda oboljela je od thalassemie major, nasljedne bolesti krvi, koja je do danas ostala neizlječivom, a završava smrću. Doduše, bolest se u nekim slučajevima zavlači kroz nekoliko godina zahvaljujući davanju transfuzija krvi, ali liječnici kažu da joj nema lijeka. U Principles of Internal Medicine (izdanje 1980) od Harrisona čitamo sljedeće: “Pacijenti koji boluju od B-thalassemie major, kratko žive. Kod najtežeg oblika te bolesti pacijent obično ne dočeka odrasle godine”. U ozbiljnim slučajevima kakav je bio kod Izabele, smrt nastupa često tijekom prve dvije ili tri godine života. Što bi ti učinio kad bi tvoje dijete oboljelo od bolesti, koja je snašla Izabelu?

Iako su Giuseppe i Consiglia znali da će Izabela umrijeti, redovito su je dovodili u bolnicu u Cagliariu. Tamo su joj uvijek iznova davali transfuziju krvi, što joj je donosilo prolazno olakšanje, ali i teškoće. Zašto? Zato jer transfuzija prouzrokuje prezasićenost željezom. U Clinical Hematology od Wintrobe (1981) se kaže da “većina pacijenata koji boluju od thalassemie major”, a koji redovito primaju transfuziju, “umiru od komplikacija uzrokovanih prezasićenošću željezom”. U tom se medicinskom udžbeniku priznaje da “su se mnoge od opisanih terapeutskih strategija pokazale nepraktičnima za stvarnu primjenu. Trenutni troškovi (najdjelotvornije metode) penju se na oko 500 dolara godišnje po pacijentu”.

Neki liječnici precjenjuju izgled na produljenje života djece koja boluju od thalassemie. Nikakvo čudo, jer nitko ne priznaje rado da nema nade, posebno ne liječnici kojima se obraćaju bolesnici puni nade. Međutim, svima nam je poznato da su neke bolesti neizlječive, a u njih ubrajamo i anemiju Sredozemlja (thalassemie major). Stoga ne postoji jedinstveni stav u pogledu najbolje terapije, ili u pogledu rezultata do kojih vode različite metode liječenja. Ipak, nijedna ne vodi do stvarnog izlječenja.

S medicinske strane ne postoji jamstvo da će dijete koje je teško oboljelo, poput male Izabele, živjeti mnogo godina, čak niti u slučaju primjene terapije transfuzijom. Statistika o thalassemiji major otkriva, odnosno potvrđuje nepobitnu stvarnost. U časopisu Minerva Medica (72, 1981, stranice 662-670) objavljeni su podaci, koje je sastavio ISTAT (Centralni statistički institut Italije), a iz kojih proizlazi da je od 147 djece koja su oboljela od te bolesti u 1976. godini, kod 23,8 posto smrt nastupila unutar prve četiri godine života.

Zašto su roditelje pune ljubavi proglasili “ubojicama”?

U prijašnjem članku bilo je govora o talijanskom bračnom paru, kojem je uspjelo sretno oblikovati svoj obiteljski život, jer su proučavali Bibliju s Jehovinim svjedocima. Slično je iskustvo Giuseppe i Consiglie Oneda, koje je dobilo na značenju kad su upoznali Isusovo obećanje da će čovjek, koji uživa Božje priznanje “ako i umre, živjeti” (Ivan 11:25). Ako liječnici nisu bili u stanju zajamčiti Izabeli određenu mjeru zdravlja i života, Sin Božji to može učiniti.

Kad je obitelj Oneda godine 1979. odlučila postati Jehovinim svjedocima, upoznali su liječnike Druge dječje klinike u Cagliariu kako nisu više sporazumni s time da Izabela prima i dalje transfuziju krvi. Oni su proučavajući Bibliju upoznali Božju zapovijed prema kojoj su se apostoli i lojalni kršćani trebali ‘uzdržavati od krvi’ (Djela apostolska 15:28, 29; usporedi 1. Mojsijeva 9:3, 4). Tada su se liječnici obratili sudu za mlade, a sud je odredio da roditelji moraju dozvoliti davanje transfuzije svojoj kćerki, povjerivši liječnicima odgovornost da poduzmu potrebne korake za redovito davanje transfuzije krvi.

U nastojanju da pronađe alternativnu metodu liječenja, obitelj Oneda se savjetovala s drugim liječnicima. U međuvremenu Izabeli su opet davali krv, no bolest je napredovala svojim tokom. Sve su više popuštale funkcije Izabelinih životovažnih organa. Ožujka 1980. liječnici su prekinuli s davanjem transfuzije Izabeli, što je potrajalo nekoliko mjeseci. Zašto nisu udovoljili obavezi kojom ih je zadužio sud? Tu zagonetku nisu vlasti do današnjeg dana pokušale objasniti.

Sljedećih mjeseci obitelj Oneda poduzima sve moguće za svoju voljenu kćerku. Pobrinuli su se za lijekove koje je mogla uzimati kod kuće, a unatoč svojim ograničenim financijskim mogućnostima, davali su joj najbolju hranu. Ne napuštajući nadu pisali su čak specijalistima u Njemačku, Francusku i Švicarsku.

Krajem lipnja Izabelino se stanje naglo pogoršalo, možda zbog bronhitisa koji napada djecu oboljelu od thalassemie. U tom zadnjem stadiju ponovno stupa u akciju policija, odvodi Izabelu u kliniku, gdje umire za vrijeme prisilnog davanja transfuzije krvi.

Možeš li si predstaviti kakva je žalost snašla obitelj Oneda i kakav su gubitak doživjeli tog 2. srpnja, iako su znali da njihovo dva i pol godišnje dijete boluje od smrtonosne bolesti? Ali, njihova će bol uskoro postati još jačom. 5. srpnja 1980. oko 17 sati stižu dva karabinjera i hapse obitelj Oneda, dok se nalaze u kući jednog prijatelja. Preostaje im samo toliko vremena da svoje drugo dijete, tri mjeseca staru Esteru povjere prijateljima.

Odvedeni su u mjesni zatvor Cagliaria, nazvan (kakove li ironije!) “Pravi put”, a predstavlja jedan od najbjednijih zatvora u Italiji. Tamo su ih zatvorili u ćelije, koje su se nalazile u odvojenim odjelima zatvora.

Zašto su osuđeni za ubojstvo?

Taj je ponizni bračni par odsjedio u zatvoru 20 mjeseci, dok konačno nije pokrenuta sudska rasprava. 10. ožujka 1982. porota Cagliaria (Corte d’Assise) izriče šokantnu presudu: Giuseppe i Consiglia Oneda krivi su za ubojstvo s predumišljajem. Kako je glasila odmjerena im kazna? Četrnaest godina zatvora — to je više nego što dobivaju mnogi teroristi!

Razumljivo je zašto je ta presuda izazvala uzbuđenje u cijeloj Italiji i zašto su je kritizirali mnogi pravnici. Doduše, proveden je prizivni postupak, ali apelacioni sud u Cagliariu (Corte Assise d’Apello) potvrdio je prvobitnu presudu, s razlikom što je odmjerena kazna smanjena na deset godina s obrazloženjem da obitelji Oneda treba priznati olakšavajuće okolnosti, jer su postupili “iz motiva posebne moralne vrijednosti”.

Jedina preostala mogućnost u borbi za pobjedu pravde, bila je revizija na Vrhovnom sudu. 8. srpnja 1983. bio je Giuseppe Oneda otpušten iz zatvora, jer se zbog tri i pol godišnjeg boravka u zatvoru njegovo zdravstveno stanje ozbiljno pogoršalo. Ali, Consiglia je i dalje zadržana u zatvoru.

Vrhovni sud

Ovaj sud u Rimu najviša je instanca u talijanskom pravosuđu. On prosuđuje pitanja u vezi korektne primjene i tumačenja zakona, preispituje presude koje donose niže instance, ako se protiv njih podnese žalba. Ukoliko Vrhovni sud utvrdi da se nije ispravno uvažio zakon ili da je bio krivo primijenjen, on ima pravo poništiti prvobitnu presudu i opunomoćiti neki drugi sud da iznova pokrene postupak u vezi dotičnog slučaja. 13. prosinca 1983. Vrhovni sud je rješavao slučaj Oneda.

Samo u rijetkim slučajevima Vrhovni sud ukida presude. Dvije prvobitne štetne presude bile su prilično važne. Postoji li bilo kakova nada da će obitelj Oneda biti smatrana ljubaznim, brižnim roditeljima?

Dramatični obrat događaja

Sada slijedi opis svega što se tog dana odigravalo na sudu.

Nakon što je jedan od petorice sudaca, koji su bili u ulozi izvjestitelja, izložio u uvodu mjerodavne točke slučaja, uzeo je riječ državni tužilac.

Obrana se posebno boji državnog tužioca, jer je njegove prijedloge teško pobiti. U ovom posebnom slučaju angažiran je vrlo ugledni državni tužilac, koji je preuzimao tu ulogu u čitavom nizu poznatih slučajeva. Što će on reći?

Sasvim neočekivano, upitao je: “Može li se na temelju činjenica uočenih tijekom ovog sudskog postupka reći da su otac ili majka u bilo koje vrijeme željeli smrt svog djeteta? Da li je sud u Cagliariu temeljito razmotrio ta pitanja?” Nastavio je: “Sud za mlade povjerio je dijete zaštiti oca i majke, smatrajući ih ljubaznim roditeljima, te zato što je boravak u obitelji bio za dijete nešto najbolje”. Potom je spomenuo da su “suci, stručnjaci i sociolozi bili u mogućnosti točno prosuditi kako ti roditelji zaslužuju da se dijete povjeri njihovoj zaštiti”.

A kako je s optužbom da je obitelj Oneda iz niskih poticaja prouzročila smrt svog djeteta? Državni tužilac je nastavio: “Ne postoji činjenica niti dovoljno jaki dokazi koji bi nam dozvolili da mirne savjesti govorimo o niskim poticajima. ... Iz tog razloga smatramo da suci (Cagliaria) nisu dali zadovoljavajući odgovor na ovo pitanje.”

Potom je zastupnik optužbe dao iznenađujući prijedlog: “Stoga pozivam sud da ukine presudu, jer ne postoji dokaz za niske poticaje.”

Nema dokaza za niske poticaje! To znači da Onede nisu bili namjerni ubojice! Osim toga, zastupnik optužbe predložio je poništenje prvobitne presude!

Kao sljedeće, sud je saslušao zastupnike obrane, sve same diljem zemlje poznate suce. Oni su upozorili na nepromišljenost ranijeg sudskog postupka i na besmislenost sudske odluke.

Nakon toga sud se na određeno vrijeme povukao. Konačno je predsjedavajući sudac pročitao odluku suda. Ukida se prvobitna osuda, a slučaj se vraća prizivnom sudu u Rim na ponovni postupak.

Obrazlažući presudu sud je između ostalog spomenuo greške, koje je učinila dječja klinika, kao i ostale javne institucije. “Postupak ... javnih institucija nesumnjivo ukazuje na ozbiljne manjkavosti, ... što se tiče poduzimanja istinskih napora pokazale su se potpuno nezainteresiranima, iako su bile izričito zamoljene da poduzmu korake, koji bi pridonijeli jednoznačnom i trajnom rješenju problema ideološkog stava optuženih.” (Presuda Vrhovnog suda, stranica 30.)

Konačno opet zajedno!

Sada je i Consiglia Oneda puštena iz zatvora, jer je isteklo vrijeme njena boravka u istražnom zatvoru. Nakon mučnog razdoblja od tri i pol godine obitelj Oneda je konačno opet zajedno. Giuseppe i Consiglia se raduju što su opet zajedno, te posvećuju punu pažnju maloj Esteri. Neka nam sada oni sami ispričaju svoje doživljaje:

Giuseppe: “Vjenčali smo se godine 1976. a godinu dana kasnije rođena je Izabela. Puni nade očekivali smo njeno rođenje, no uskoro smo primijetili da nešto nije u redu. Bila je jako blijeda, izgledala je bolesno. Kad je bila stara šest mjeseci, liječnici su ustanovili da boluje od strašne smrtonosne bolesti. Možete si predstaviti kakovu je žalost u nama izazvala ta zlokobna bolest.”

Consiglia: “Sada smo naravno bili još jače vezani uz naše dijete. Mislim da bi svi roditelji tako reagirali kad bi njihovo bespomoćno dijete oboljelo od neke smrtonosne bolesti. Odmah smo odnijeli Izabelu na liječenje u dječju bolnicu, gdje su odredili transfuziju krvi. No, unatoč tome njeno se stanje dalje pogoršavalo. Sjećam se kako joj je jako natekao trbuh nakon godinu dana duge terapije davanja transfuzije, a jetra i slezena su se povećali. Što je sve morala podnositi dok su joj davali transfuzije! Jednom su liječnici čak cijeli sat tražili venu, a naša je mala kćerkica cijelo to vrijeme vikala od bolova.”.

Giuseppe: “U to za nas tako žalosno vrijeme našli smo istinsku utjehu u proučavanju Biblije. Posebno duboko nas se dojmilo obećanje iz Otkrivenja 21:4, gdje se kaže da će Bog uskoro obrisati s očiju sve suze prouzročene bolima, te da smrti neće biti više.”

Consiglia: “Za nas je to značilo da ćemo Izabelu vidjeti opet zdravu kad uskrsne, čak ako bi morala umrijeti, što je na nesreću izgledalo neizbježnim. Potom smo naišli u Bibliji na Božju zapovijed ‘uzdržavati se od krvi’ (Djela apostolska 15:20; 21:25) i tada smo odlučili ...”

Giuseppe: “... uvažiti biblijsko temeljno načelo. To je bila jedina mogućnost za nadu da dobijemo natrag zdravu Izabelu, u dan kad će je Bog uskrsnuti iz mrtvih. Vidjeli smo da transfuzije ne zaustavljaju bolest, a znali smo da su mnoga mala djeca na Sardiniji umirala od te bolesti, unatoč primanim transfuzijama. Osim toga, od mnogih smo roditelja saznali da su, kad nakon višemjesečnih transfuzija nije uslijedilo poboljšanje, odlučili brinuti se kod kuće za svoju djecu, kako bi im uštedjeli daljnje boli i strah.”

Consiglia: “Kako smo mogli odstupiti od jedine mogućnosti da opet jednom vidimo Izabelu zdravu, od izgleda koji se temelji na obećanju Riječi Božje? Na temelju onoga što smo čitali o rezultatima te metode, razumjeli smo da transfuzije krvi nisu dobre. Saznali smo da često prouzrokuju oštećenje vitalnih, životovažnih organa.”

Giuseppe: “Upoznali smo liječnike sa svojom odlukom i tada počinje naša dobro poznata povijest.”

Consiglia: “Izabela je bila vrlo osjećajna i inteligentna, s izraženom potrebom za ljubavlju.”

Giuseppe: “Bila je, doduše, stara tek malo više od dvije godine, no već je poznavala mnoge pojedinosti iz knjige Moja knjiga biblijskih priča. Poznavala je Božje ime Jehova. Imala je dobru sposobnost shvaćanja, stoga je već znala pričati o osobama sa slika.”

Consiglia: “Za majku je strašna spoznaja da nije bila u stanju dati svom djetetu tijelo dovoljno zdravo da bi bilo sposobno za život. Moja kćerka Estera me jako podsjeća na Izabelu. Sada želim tom zdravom djetetu dati ljubav koju bih tako rado davala Izabeli. Sretna sam što sam ponovno sa svojom obitelji i sa kršćanskom braćom, koja su tako ljubazna s nama. Ipak, nikada neću zaboraviti one tri i pol godine provedene u zatvoru, posebno ne dan, kada je zatvorenica s kojom sam bila u ćeliji iz očajanja pokušala učiniti samoubojstvo. Iako sam je spasila, bilo je to užasno iskustvo. Ali, ono mi je pomoglo još jače uzdati se u Jehovu.”

Giuseppe: “Zatvorenici s kojima sam dijelio ćeliju pokušavali su na sve moguće načine slomiti moju kršćansku čistoću — nasiljem, homoseksualnošću i ostalim pokvarenim postupcima. Najviše sam bio zabrinut zbog mogućnosti da popustim u čistoći i da tako izgubim život u Božjem novom sustavu stvari. Ponekad sam bio očajan, primjerice kad je prizivni sud potvrdio presudu; bilo je trenutaka kad sam čak poželio da se nikada nisam rodio. No, uvijek iznova nalazio sam utjehu u žarkoj molitvi upućenoj Jehovi. Također sam mu jako zahvalan što se je pobrinuo za biblijsku knjigu o Jobu, jer mislim da postoje mnoge sličnosti između mojeg i Jobovog iskustva. Bog je naravno odgovorio Jobu tako što mu je dao snagu da podnese kušnju, on mu je pomogao naći ‘izlaz’ (1. Korinćanima 10:13).

Iako mi je boravak u zatvoru povremeno izgledao kao ružan san, uvijek sam se obraćao Jehovi (1. Ivanova 1:5). Veliko ohrabrenje nalazio sam u bezbrojnim pismima, koja sam dobivao od svoje kršćanske braće iz raznih zemalja. Njihovo ljubazno zanimanje bilo je za mene potvrda da nas Bog nije ostavio na cjedilu. Biblijski citati poput Rimljanima 1:12 i Marka 13:13 pomogli su mi izdržati. Kad sam izašao iz zatvora bio sam, kako je rekao apostol Pavao, ‘bačen na tlo, ali ne i uništen’ (2. Korinćanima 4:9).”

Consiglia: “Ne znam hoćemo li Giuseppe i ja biti potpuno oslobođeni u završnom sudskom postupku. No, zahvalni smo svima koji su nam pomogli ili nam još pomažu, kako bi bila ukinuta lažna optužba da smo ubili našu kćerkicu. To je najstrašnija optužba koju je moguće podignuti protiv roditelja.”

Giuseppe: “Sretni smo da smo sve prebrodili, ne osjetivši mržnju prema bilo kome. Ljubav prema Bogu i bližnjima sigurno će nam pomoći da cijenimo mnoge blagoslove. Imamo svoju obitelj, svoju duhovnu braću, svoju vjeru i nadu.”

Vjerojatno si i ti mišljenja da je ovaj ponizni bračni par iz Sarrocha bio nepravedno optužen i možda suosjećaš s njima zbog svega što su proživjeli. Možda ti se čine nesigurnima neka gledišta obzirom na odgovornost roditelja da brinu za zdravlje svoje djece. Da, riječ je o spornom pitanju koje se može ticati direktno tebe ili nekog tvog rođaka i prijatelja.

[Bilješka]

[Okvir na stranici 11]

Beba Jane Doe — što će odlučiti roditelji?

Ljubazni roditelji stoje ponekad pred važnim odlukama. Što bi ti učinio da je beba Jane Doe tvoje dijete? The New York Times (1. studenoga 1983) izvijestio je:

“Pred tri tjedna jednom se bračnom paru na Long Islandu rodila bolesna djevojčica. Beba Jane Doe oboljela je od spina bifida, imala je enormno malu lubanju, vodenu glavu, što znači previše vode u mozgu, kao i neke daljnje nakaznosti. Čak kad bi bila operirana, mnogo bi zaostala u razvoju, a cijelog bi života ostala vezana uz krevet — u njenom slučaju oko 20 godina. Nakon savjetovanja s liječnicima, socijalnim radnicima i svećenicima, roditelji su donijeli bolnu odluku: Odustali su od operacije i prepustili prirodi njen tok.”

Neki promatrači sa strane nisu bili s time sporazumni, pa su predali stvar sudu. Kad je slučaj došao pred vrhovni sudski kolegij Sjedinjenih Američkih Država, isti je odbio raspravljati o njemu. Slučaj bebe Jane Doe predočava tužne probleme koji paraju srca, a s kojima se suočavaju ljubazni roditelji.

[Slika na stranici 8]

Consiglia Oneda prilikom otpuštanja iz zatvora sa svojom kćerkom Esterom