Tvoje pravo da odvagneš rizik i korist

TVOJE tijelo pripada tebi. I tvoj život pripada tebi. Ove izjave ne zvuče neobično, ali one podvlače jedno od tvojih temeljnih prava u vezi načina liječenja. Tvoje je pravo da odlučiš što će se dogoditi s tobom. Mnogi koriste to pravo na taj način što daju prosuditi svoj slučaj na dva različita mjesta, a potom donose odluku. Drugi odbijaju određenu terapiju. Dr. Loren H. Roth proveo je 1983. godine studiju, iz koje je proizašlo da je 20 posto bolničkih pacijenata odbilo ovaj ili onaj način liječenja.

Kako bi ti odlučio u slučaju da oboliš? Odakle možeš znati koji je najbolji način, budući da nisi liječnik? Obično se obraćamo liječnicima, stručnjacima, specijalistima koji imaju iskustva i čija je obaveza pomagati ljudima. Liječnik i pacijent trebaju zajednički razmotriti “odnos rizik-korist”. O čemu se zapravo radi?

Pretpostavimo da imaš bolesno koljeno. Liječnik ti preporuča operaciju. No, koji rizik postoji prilikom narkoze i operacije, te obzirom na kasnije funkcioniranje koljena? S druge strane, kakova je korist i kakovi su izgledi za uspjeh u tvom slučaju? Nakon razmatranja rizika i koristi, imaš pravo odlučiti da pristaneš na neku metodu liječenja ili da je odbiješ.

Uzajamno odvagnuti rizik i korist

Ispitaj također odnos rizik-korist u prije spomenutom slučaju Giuseppea i Consiglie Oneda.

Njihova kćerka Izabela je bila teško bolesna i liječnici su preporučili (čak su to zahtijevali) da joj se redovito daju transfuzije krvi. Zabrinuti roditelji prigovorili su tome prvenstveno zbog poznavanja biblijskih zakona. Ali, kako bi djelovalo razmatranje odnosa rizik-korist?

Danas se općenito smatra da je primjena transfuzije krvi sigurna i djelotvorna metoda liječenja. Ipak, ne zaboravimo da je u 17. stoljeću uobičajena praksa bila puštanje krvi. Jednako se primjenjivala kod starih i mladih, a često je imala zlokobne posljedice. Što bi se u ono vrijeme dogodilo da su se roditelji energično izjasnili protiv puštanja krvi njihovom djetetu?

Vrijeme puštanja krvi pripada prošlosti; danas se liječnici zauzimaju za davanje krvi. Iako su liječnici posljednjih godina mnogo postigli, ipak moraju priznati da su transfuzije povezane s opasnostima. Dr. Joseph Bove (predsjedavajući odbora American Association of Blood Banks, koja se bavi bolestima koje se prenose transfuzijama) rekao je nedavno kako je 1943. godine bilo prvi puta govora o tome da netko može prenošenjem krvi oboljeti od hepatitisa. On nastavlja:

“Danas, 40 godina nakon toga, poznato je da najmanje četiri različite vrste virusa koji potječu iz krvi mogu prouzročiti hepatitis, što se smatra rizikom kod transfuzija. Također su pronađeni bezbrojni daljnji uzročnici infekcija, koji se mogu prenositi transfuzijom krvi ili sastavnih dijelova krvi.” (The New England Journal of Medicine, 12. siječnja 1984.)

Kojom bi težinom procijenio opasnost od bolesti uzrokovanih transfuzijom, kad bi se našao u situaciji da moraš odlučiti za ili protiv, obzirom na svoje ili na zdravlje svoje obitelji? To nisu u stanju prosuditi čak niti liječnici, jer smrt kao posljedica tih bolesti često nastupa dugo nakon primljene transfuzije. Neka za primjer toga posluži uzročnik hepatitisa (B), koji je postupkom odabira samo djelomično izoliran. U jednoj novinskoj vijesti (1. siječnja 1984) moglo se pročitati:

“Prema podacima Centra za kontrolu zaraznih bolesti (CDC) u Atlanti (Georgia, SAD) oboljelo je godine 1982. od hepatitisa B oko 200 000 Amerikanaca; 15 000 osoba moralo je na bolničko liječenje zbog akutnog stadija bolesti, a 112 ih je umrlo. Daljnjih 4 000 umrlo je od naknadnih posljedica te bolesti.”

Pitajmo se koliko je ljudi umrlo u Njemačkoj, Italiji, Japanu i drugdje od posljedica transfuzijom uzrokovanog hepatitisa. Da, smrt kao posljedica transfuzije ozbiljan je rizik koga treba odvagnuti.

U tom odnosu rizik-korist sve više raste učešće rizika. Profesor Giorgio Veneroni (Milano) izjavio je svibnja 1982: “U mjeri u kojoj raste naše znanje, mi otkrivamo sve veći broj opasnosti povezanih s transfuzijama homologne (odgovarajuće) krvi.” Otkriće koje je uzbudilo liječnike je SIDA, bolest koja obično prouzrokuje smrt. Osim toga, dr Joseph Bove je rekao:

“Liječnici moraju odvagnuti između opasnosti kojoj se izlaže primaoc i očekivane koristi. Doduše, taj koncept nije ništa novo, ali je sada postao aktualniji zato što više nije moguće spriječiti strahovanje nekog pacijenta, zbog mogućnosti da bi, primivši krv, mogao oboljeti od SIDE.”

O toj opasnosti liječnici nisu razgovarali s obitelji Oneda godine 1978. Tada je, naime, još nisu poznavali, iako danas svi znamo za nju. Ne doprinosi li spoznaja o sve većim opasnostima vezanim uz transfuzije tome da manje kritički gledamo na obitelj Oneda?

Roditelji su dužni odvagnuti rizik (opasnost) i korist

Kao odrasle osobe imamo pravo odvagnuti opasnosti i koristi transfuzije krvi ili neke druge metode liječenja. “Svaku odraslu osobu sposobnu da odlučuje, smatramo gospodarom svog vlastitog tijela. Ona može postupati s njime mudro ili nerazumno. Može se čak suprotstaviti nekom životospasavajućem postupku, ali se to ne tiče nikog drugog, čak ni države” (Willard Gaylin, M. D. predsjednik Hastings Center). No, tko preuzima na sebe dužnost da odvagne opasnost i korist, kad se radi o djetetu?

Iskustvo u općenitom pokazuje da je ta odgovornost povjerena roditeljima. Uzmimo na primjer da tvoje dijete ima problema s krajnicima, pa se predlaže operacija. Ti bi želio doznati nešto o prednostima i štetnosti operacije krajnika, zar ne? Tada možeš tu opasnost usporediti s opasnošću liječenja antibioticima. Tako ćeš ti — kao mnogi roditelji prije tebe — donijeti odluku na temelju dobivenih informacija.

Razmotri sada ozbiljniju situaciju. Liječnici ti saopće žalosnu vijest da tvoje dijete vjerojatno boluje od neizlječive vrste raka. Oni ti kažu da bi se mogla primijeniti kemoterapija, ali da bi dijete od tih lijekova teško oboljelo, a da su šanse za zaustavljanje bolesti u tom stadiju, gotovo jednake nuli. Zar ne bi ti imao pravo donijeti konačnu odluku?

Odgovor koji možeš naći u članku dr Terrence F. Ackerman, glasi “DA”.a On je priznao da su mnoge sudske odluke donesene na temelju tvrdnje da država mora štititi maloljetnike. U poznatoj M. D. Anderson Hospital and Tumor Institute nije tražena intervencija suda u nekoliko slučajeva, kad se radilo o potrebi davanja transfuzije. Zašto ne? Djelomično zato jer je “svako od te djece oboljelo od bolesti s mogućim smrtonosnim tokom, a mi ne možemo predvidjeti uspješni ishod”. Nije li bilo tako i u Izabelinom slučaju?

Ackerman podvlači vrijednost “poštovanja prava roditelja da odgajaju svoju djecu na način, koji oni smatraju prikladnim”. On to dokazuje sljedećim riječima: “Osnovno pravilo u praksi pedijatrije jest da liječnik ima moralnu obavezu poduprijeti roditelje i obitelj. Dijagnoza mogućeg smrtonosnog toka bolesti njihova djeteta predstavlja za roditelje ogromno opterećenje. Ako se roditelji moraju još dodatno boriti s nečim što smatraju prestupanjem Božjeg zakona, to će možda još više umanjiti njihovu sposobnost preuzimanja svog zadatka. S tim u vezi, dobro roditelja direktno utječe na dobro bolesnog djeteta.”

Alternativne metode

Da bi se izbjegle mnoge opasnosti vezane uz transfuziju, razvijena je tehnika operiranja, koja ograničava potrebu za krvlju. Poznata je činjenica da je stajalište Jehovinih svjedoka prema uzimanju krvi, potaknulo na takova istraživanja. Krajem 1983. godine pojavio se u novinama SAD izvještaj iznesen na jednom zasjedanju American Heart Associationa: U 48 operacija izvedenih na djeci staroj od tri mjeseca do osam godina, nije bila upotrijebljena krv. Umjesto toga, bila je snižena tjelesna temperatura pacijenata, a njihova krv razrijeđena otopinom soli. Dakle, krv se nije prenosila. U početku su tu tehniku primjenjivali samo kod djece Jehovinih svjedoka. Kad su kirurzi primijetili da su djeca Svjedoka podnijela operaciju mnogo bolje nego djeca kod kojih su primjenjivali uobičajenu metodu, odlučili su primijeniti tu metodu kod svih svojih pacijenata.

Razumljivo je da ima slučajeva kad liječnici smatraju transfuziju krvi neophodno potrebnom. Ipak, spomenimo slijedeće: 1) Mnogi liječnici priznaju da su vrlo rijetki slučajevi kad su oni sami sigurni da je transfuzija uistinu životovažna. 2) Loša navika nepotrebnog prenošenja krvi već je dugo uvriježena. 3) Ozbiljne opasnosti vezane uz transfuziju onemogućavaju zauzimanje dogmatičnog stajališta u vezi odnosa rizik-korist. Konačno, iz mnogih bolnica stižu izvještaji da mnogi koji nisu Jehovini svjedoci, ne žele primiti krv.

Nada za budućnost

Radosno je znati da se pravu i dostojanstvu pojedinca poklanja sve veća pažnja. U prosvijećenim zemljama, primjerice u Italiji, poduzimaju se napori za osiguranjem najveće moguće slobode, čemu pripada i sloboda donošenja odluke, koja se temelji na poznavanju činjenica. U brošuri izdanoj od American Medical Associationa objašnjeno je: “Pacijent mora dati zadnju riječ o tome preuzima li na sebe opasnost vezanu uz neku metodu ili operaciju, koju mu preporuča liječnik, ili riskira. To je zakonom priznato, prirodno pravo pojedinca.”

Isto vrijedi za maloljetnike. Ako imaš djecu, moraš imati aktivni udio u odlukama koje donose tvoja djeca. Kolegij sudaca u SAD piše u “Vodiču za suce, kad se radi o naredbi liječnika u vezi s djecom”:

“Ako postoji mogućnost biranja između više postupaka — ako liječnik primjerice preporuči postupak s osamdesetpostotnom šansom, ali ga roditelji odbiju, međutim nisu protiv primjene postupka s četrdesetpostotnom šansom — tada je liječnik dužan primijeniti postupak, koji je riskantniji s medicinskog stajališta, ali ima suglasnost roditelja.”

Takvo ukazivanje može biti vrlo značajno kad tražiš svoje pravo odnosno svoju obavezu — da budeš točno informiran o medicinskom gledištu. Često se pokazalo mudrim zatražiti nekog drugog liječnika da taj postavi svoju dijagnozu. Raspitaj se o različitim metodama koje je moguće primijeniti, kad je riječ o nekom medicinskom problemu, zatim o mogućim opasnostima i prednostima svake terapije. Ako ti je poznat odnos rizik-korist, bit ćeš u stanju donijeti stručnu odluku, koje ti pravo daje i zakon. A to si obavezan učiniti kako prema Bogu, tako i prema svojoj savjesti.

[Bilješka]

[Okvir na stranici 16]

Zaprepašteni pedijatar

Profesor James Oleske je nedavno priznao:

“Kao pedijatra i imunologa zaprepastila me spoznaja da se nalazimo u uznemiravajućem vremenskom razdoblju, jer smo velikom broju prijevremeno rođene djece dali transfuziju krvi, dok još nismo ništa znali o SIDI. Ako je krv koja je uskladištena krajem 70-ih i početkom 80-ih godina, bila uistinu zaražena uzročnikom SIDE, tada se jedan broj prijevremeno rođene djece nalazi u opasnosti. Problem je u tome što postupak za otkrivanje SIDE nije tako jednostavan, a bez takvog dijagnostičkog dokaza ne postoji stvarna mogućnost da se utvrdi je li kod osobe koja se osjeća zdravom i sposobnom dati krv, bolest u stadiju inkubacije” (Data Centrum, siječanj 1984).

[Okvir na stranici 17]

Je li krv dar života?

“Kad je listopada prošle godine umro Sam Kushnick, željeli su ga njegovi rođaci pokopati s židovskim molitvenim šalom i u njegovim obljubljenim cipelama. Ali, službenici pogrebnog poduzeća odbili su dotaći se njegova tijela. Na osmrtnici je pisalo da je umro od SIDE.

U slučaju Sama Kushnicka nije neobično to što su s njim kao sa žrtvom SIDE postupali nakon smrti kao sa izopćenikom. Vrijedno je zapaziti da je Sam bio star tek tri godine, a da nije pripadao nijednoj od grupa kod kojih postoji velika opasnost da obole od te bolesti — razvratni homoseksualci, Haićani i uživaoci heroina. Mali dječak iz Los Angelesa pripada malom, ali rastućem broju žrtava SIDE koji su oboljeli zato jer su primili krv” (The Wall Street Journal, 12. ožujka 1984. stranica 1).

Sam je rođen prijevremeno. Nakon što su liječnici u bolnici uzeli nešto njegove krvi u svrhu ispitivanja, nadomjestili su njegovu krv s prikupljenom krvlju. Kad je bio star dvije godine ustanovili su da boluje od SIDE, pa se krenulo u potragu za davaocem. Jedan od njih bio je homoseksualac, kod kojega još nije bilo pojave simptoma bolesti, od koje je umro Sam.