Pogled u svemir

KADA si zadnji puta promatrao noću zvjezdano nebo? Ako to povremeno činiš, sigurno ti je jasno kako ti nije potreban dalekozor, a da bi se uvjerio u veličinu, mnogostrukost i krasotu svemira. Ono što mnogi od nas pri tom osjećaju izrazio je pred skoro 3 000 godina izraelski kralj David slijedećim riječima: “Kad pogledam nebesa tvoja, djelo usta tvojih, mjesec i zvijezde koji si ti postavio, što je (smrtni, NS) čovjek, te ga se spominješ?” (Psalam 8:3, 4).

David je govorio o zvijezdama koje možemo vidjeti prostim okom. Ali, od vremena Galileja, prirodni je vid proširen teleskopima, a čovjek je postao svjestan da je svemir mnogo veći, nego je to mogao pretpostaviti. Otkrio je da su mnoge njemu vidljive, svjetlucave zvijezde, u stvarnosti ogromna Sunca, mnoga daleko veća od našeg Sunca, ali ih daljina čini tako malenima. U međuvremenu je također saznao da u svemiru postoje milijarde golemih, rotirajućih zvjezdanih sistema, nazvanih galaksijama.

Galaksija općenito poznata kao mliječna staza kojoj pripada i naše Sunce, obuhvaća još milijarde drugih Sunaca. Neke su galaksije tako ogromne da svjetlo koje se širi brzinom od skoro 300 000 km u sekundi treba pola milijuna godina, da bi stiglo s jednog kraja na drugi. Većina je galaksija, unatoč nebrojenim zvijezdama, koje su jednako svijetle ili još svjetlije od našeg Sunca, predaleko da bi bile vidljive prostim okom.

Pa to nije zvijezda!

U proteklim su desetljećima optičkim teleskopima pridodani i ostali instrumenti, naime radio teleskopi kojima se prihvaćaju radio valovi koji se iz svemira emitiraju na Zemlju. Uz pomoć te opreme astronomi su proširili naše znanje o “mjesecu i zvijezdama”. Povremeno otkrivaju kozmičke objekte o postojanju kojih nisu ranije ništa znali. Primjerice, godine 1963. astronomi su, koristeći se optičkim teleskopom na Mont Palomar u Kaliforniji, te uz pomoć radio teleskopa otkrili novi objekt u svemiru — sasvim neočekivano i potpuno nevjerojatno.

Tada, početkom 60-ih godina bila je radioastronomija tek u začetku. Iako je bilo moguće primati radio valove iz svemira, znanstvenici su imali teškoća s točnim pronalaženjem izvora. Situacija se odlučujuće promijenila godine 1963. kad je utvrđeno da Mjesec vjerojatno prolazno zaklanja određeni radio izvor. Budući da je bio poznat položaj Mjeseca, ta se okolnost mogla iskoristiti za točno utvrđivanje smjera odakle dolaze radio valovi. Promatranja tim u vezi uspješno su izvršena uz pomoć radio teleskopa u Parkes (Australija), a kao izvor radiovalova otkrivena je jedna slaba, plavičasta zvijezda.

Potom se pristupilo točnijem istraživanju te zvijezde uz pomoć ogromnog zrcalastog teleskopa od 200 cola, i to u Mont Palomar. Na opće iznenađenje utvrđeno je da taj objekt uopće nije zvijezda. Stoga je označen kao kvazar (“tobožnji zvjezdani izvor”). On je prema proračunima toliko udaljen da su njegovom svijetlu potrebne 2 milijarde godina, da bi stiglo do nas. Postoje znakovi da je razmjerno malen, iako isijava nevjerojatno veliku količinu svjetla.

Danas su poznati mnogi daljnji kvazari. Procjenjuje se da je uz pomoć velikog teleskopa moguće vidjeti ih najmanje 10 milijuna. Svi astronomi, osim nekoliko izuzetaka, pretpostavljaju da su kvazari udaljeni od Zemlje 2 do 15 milijardi svjetlosnih godina.a Astronom i fizičar dr Edward R. Harrison opisuje ih slijedećim riječima: “Ako si predstavimo da galaksija ima promjer jedne velike sobe, tada bi jako svijetleći kvazar bio ništa veći od zrnca prašine, koje lebdi u zraku.” Pa ipak, svako od tih “zrnaca prašine” zrači u prosjeku sto puta veću energiju od svih milijardi zvijezda u našoj mliječnoj stazi.

Što su kvazari? Nitko to ne zna, ali postoje s tim u vezi različite teorije. Slijedi opis jedne zapanjujuće teorije. Svjetlu s najudaljenijeg kvazara potrebno je 15 milijardi godina da bi stiglo do nas. To znači da ih vidimo onakvima kakovi su bili pred 15 milijardi godina. Nijedan od poznatih kvazara nije dalje od 15 milijardi svjetlosnih godina; stoga predstavljaju nešto što se odigralo pred 15 milijardi godina.

Prema danas popularnoj teoriji svemir je nastao pred 18 do 20 milijardi godina i to “praeksplozijom”. Zatim nastaju i kvazari i to u vrijeme kad je svemir bio star “tek” 3 do 5 milijardi godina. Prema toj teoriji bilo je to u vrijeme početka nastajanja galaksija, pa bi kvazari mogli biti galaksije u nastajanju.

Zatim pulsari

Godine 1967. astronomi su bili iznova zbunjeni otkrivši toliko neobičan objekt, da su mislili kako izvanzemaljska inteligentna bića pokušavaju uspostaviti vezu sa Zemljom.

Prilikom rutinskih promatranja na Mullard opservatoriju za radioastronomiju u Cambridge (Velika Britanija) iznenada je otkrivena nova vrsta signala. Bio je to pulsirajući radio signal, koji je “ulazio i izlazio” i to redovitim ritmom. Vjerojatno pretpostavljaš da je u radio astronomiji potrebno uzeti u obzir “zemaljske” činioce koji remete mir, primjerice, jureći automobil. Stoga su u početku omalovažavali te strane signale. Međutim, sistematsko istraživanje pokazalo je da to nisu signali prometne buke, nego da dolaze iz svemira.

No, odakle iz svemira? Ovaj puta su izvori, izgleda, zvijezde unutar mliječne staze. Zbog njihova jedinstvenog, pulsirajućeg svjetla i radio zračenja, prozvali su ih pulsarima. Međutim, pulsari se razlikuju od običnih zvijezda. Da bi mogli emitirati svoje očevidne signale moraju rotirati poput krijesa. Budući da pulsiraju otprilike svake sekunde — postoji jedan koji pulsira 30 puta u sekundi — očito su jako mali i okreću se poput zvrka. Astronomi pretpostavljaju danas da im je promjer samo 24 km, međutim toliko su gusti, da jedan kubični centimetar njihove mase važe milijune tona. Prema njihovom mišljenju pulsari su jako vrući, a posjeduju ogromno gravitaciono polje. Uistinu, jedinstveni objekti!

Naši najbliži susjedi

I znanje o našim najbližim susjedima pretrpjelo je u zadnjem desetljeću iznenađujuće promjene. Kao što ti je poznato, naša Zemlja je samo jedan od najmanje devet planeta koji kruže oko Sunca. Svemirski brodovi su bez posade na svojim putovanjima kroz svemir pronalazili druge planete i emitirali natrag slike. Naši susjedi ulijevaju strahopoštovanje, ali nisu se pokazali ugodnima.

Venera je užareni planet, stalno okružen oblacima sumporne kiseline, a na površini je užareniji od rastopljenog olova. Mars je hladan i bez života — bez ikakvog traga legendarnih marsovaca. Jupiter je, izgleda, uglavnom plinovita kugla. On isijava energiju (ali ne u dovoljnoj količini, da bi važio kao Sunce) a okružen je minijaturnim sunčevim sistemom, kojem pripada 16 mjeseca. Slijedeći planet Saturn izgubio je svoj posebni položaj jedinog planeta s obručima, kad su otkriveni obruči i kod Jupitera i Urana. Ali, u usporedbi s njima Saturnovi obruči još su uvijek najljepši.

Godine 1979. otkrila je svemirska sonda Voyager I postojanje aktivnih vulkana i izvan Zemlje. Kad je svemirska sonda letjela pored Io, jednog velikog Jupiterovog mjeseca, fotografirala je provalu vulkana. Osim toga, utvrđeno je da najviši vrh svijeta, Mont Everest ne spada u red uistinu najviših vrhova. Nix Olimpica, vulkan na Marsu, nadvisuje površinu planeta za oko 24 000 metara.

Nezamislive brojke

Nemoguće je baviti se svemirom, ne spominjući pri tom neke vrlo velike brojke. Primjerice, naša Zemlja ima promjer od oko 12 700 km. Usporediš li to sa Suncem, koje ima promjer od 1 391 000 km, moglo bi prihvatiti više od jedan milijun Zemalja. Temperatura Sunca na površini iznosi oko 6 000°C, a u jezgri vjerojatno 15 000 000°C.

Ipak, u usporedbi s jednom zvijezdom, koju je 1981. podvrgao istraživanju neki satelit, naše je Sunce prilično maleno. Ta užarena plava zvijezda, poznata kao R 136a, deset je puta užarenija od našeg Sunca, 2 500 puta je veće mase, 1 000 000 puta je veća, a 100 000 000 puta svjetlija. Možeš li uopće shvatiti sve to?

Mnoge teorije, razvijene s namjerom da se objasne te neobične pojave, bit će s vremena na vrijeme, nesumnjivo, ispravljene. Ali, jedno je sigurno: Mi živimo u čudesnom svemiru i što dublje prodiremo u nj, to smo uvjerljivije suglasni s kraljem Davidom. “Smrtni čovjek” je uistinu beznačajan u usporedbi s ‘Mjesecom i zvijezdama’!

I dok rastuće znanje o svemiru razjašnjava našu vlastitu sićušnost, ono produbljava naše cijenjenje i divljenje prema Jehovi Bogu, dinamičnom izvoru svih tih čuda. Biblija nas poziva: “Podignite oči svoje i gledajte. Tko je to stvorio? Onaj koji na broj izvodi vojsku njihovu i čak ih imenom zove. Zbog punine dinamične snage, jer je snažan moćju, ne izostaje ni jedno” (Izaija 40:26, NS).

[Bilješka]

[Slika na stranici 22]

U našem sunčevom sistemu, Saturn ima još uvijek najljepši sistem obručeva