Fosili — dokazuju li evoluciju?

EVOLUCIONISTI nuđaju množinu dokaza u korist svoje teorije. Većina dokaza koje navode u vezi su sa živim organizmima. Tako ukazuju na sličnosti između kostura raznih životinja, da bi dokazali njihovo međusobno srodstvo, ako ne kroz direktno porijeklo, onda u najmanju ruku kroz zajedničkog pretka. Ukazuju na to da su raniji stadiji razvitka zametka u “viših” životinja slični “nižim”. Na temelju analize krvne plazme ili kemijskog sastava hemoglobina, prosuđuju međusobnu srodnost raznih vrsta.

Tvrde kako ta uspoređivanja neizbježno vode do zaključka da sve životinje imaju zajedničko porijeklo. Kažu da si ne mogu predstaviti nijedno drugo objašnjenje. Budući da odmah isključuju mogućnost da sve ima jednog te istog Konstruktora i Stvoritelja, tada to ne mogu prihvatiti kao alternativno objašnjenje. Ipak, autori knjige Man and the Biological World priznaju da njihovi dokazi nisu potpuni: “Postojanje homologije, paralela u razvitku embrija i postepenosti u kemijskom srodstvu među organizmima, ne dokazuje samo po sebe evoluciju.”

Da bi dokazali evoluciju, oni posežu za paleontologijom. U knjizi Outlines of Historical Geology se kaže: “Iako usporedno proučavanje živog bilja i životinja posreduje vrlo uvjerljive dokaze, fosili pružaju jedini dokumentarni, povijesni dokaz da se život razvijao od jednostavnih prema sve složenijim oblicima.”

Što otkrivaju pronađeni fosili?

Dakle, govori nam se da se moramo okrenuti k pronađenim fosilima, da bismo dobili konačni dokaz za evoluciju. Možda zamišljaš da smo pronašli seriju fosila, koja počinje sa školjkastim životinjama, čija se tvrda školjka postepeno pretvara u haljinu od ljuske, pri čemu se dio okreće prema unutra, tvoreći kičmu. Istodobno će se na slijedećim fosilima razviti par očiju i par škrga na jednom kraju, a repna peraja na drugom kraju. I gle, evo ribe!

No, riba ostaje ribom. Na našem putu prema gornjim geološkim slojevima očekujemo pretvaranje ribljih peraja u noge, rast nožnih prstiju, te pretvaranje škrga u pluća. Dalje gore našli bi njihove okamenjene ostatke ne više na nekadašnjem morskom dnu, nego u talozima kopna. Kod nekih drugih riba prsne peraje se pretvaraju u krila, a zadnje peraje u noge s kandžama. Njihove ljuske postaju pera, a na ustima se oblikuje kožni kljun. Hokus-pokus i magija evolucije daruje nam reptile i ptice! Zatim bi mogli radom nizati međuoblike, koji bi ukazivali na prolazna obilježja između svake izvorne vrste i njenih različitih potomaka.

Ali, posreduju li nalazi uistinu takovu sliku? Posve sigurno ne. Sve gore spomenuto samo je san evolucionista. Sam Darwin se prvi žalio na ekstremnu nepotpunost nađenih fosila. Ipak, gajio je nadu da će vrijeme objelodaniti prelazne oblike između vrsta, takozvane “missing links” (manjkajuće ili međučlanove). Oni bi opravdali njegovo vjerovanje u evoluciju kroz prirodno odabiranje.

No, ta se nada nije ispunila. Što pokazuju stvarni nalazi? Svaka nova biljna ili životinjska vrsta — paprat, grm, drvo, riba, gmaz, insekt, ptica ili sisavac — odjednom se, iznenada pojavljuje u kamenju. Iznad taloga azoika (bez organskih ostataka) leži kambrij, koji sadrži mnoštvo raznolikih, već u potpunosti razvijenih rakova i školjkastih životinja. Biljke sa drvenastim stabljikama pojavljuju se iznenada u srednjem palozoiku. U slojevima ispod toga nije nađeno fosilno drvo, ali u kasnijem vremenskom razdoblju ima ga mnogo. U kamenju gornjeg palozoika naišlo se na velike skupine raznolikih fosilnih insekata već u potpunosti razvijenih, ali nijedna od njih nije nađena u starijim slojevima. Na početku kenozoika iznenada su se pojavile današnje vrste sisavaca; nema nalaza o njihovom razvitku iz neke ranije vrste.

Pronađeni fosili navode uvijek na isti zaključak: Nove biljne i životinjske vrste pojavile su se odjednom, iznenada, bez prethodnika. Ne pokazuje li to iskrenom promatraču da su nove vrste stvorene redom u određenim vremenskim razdobljima, a ne da su nastale evolucijom?

Postojanost vrsta

Biolozi su izmislili pomno izrađen sistem za klasifikaciju različitih vrsta. Prirodoslovci pronalaze uvijek iznova vrste koje se razlikuju od već klasificiranih, pa ih svrstavaju između njih. Izumrle vrste zastupljene po fosilima, također dobivaju svoje mjesto u toj klasifikaciji. Stalno iskrsavaju različiti fosili, koji se tada moraju uvrstiti među ostale u taj sistem. Evolucionisti označavaju te vrste prelaznim oblicima, nagovještavajući time da su one samo prolazno postojale, zauzimajući mjesto između neke starije i novije vrste, koja će se još pojaviti. Već sam pojam prijelaz otkriva pristranost u načinu razmišljanja. Neutralni izraz bio bi “među” oblici.

Tom traženju “prolaznih” oblika pridaje se osobito velika važnost. Tako se, primjerice, ukazuje na plućnu ribu, koja ima škrge za uzimanje kisika u vodi, ali i mjehur koji joj služi za disanje kad se nađe izvan vode. Evolucija je označava stepenicom između ribe i gmizavca. No, takvo razmišljanje nije lako rješivo. Plućna riba se nije nikada pretvorila u gmizavca. Ona još uvijek živi — ista riba koju nalazimo među starim fosilima. Zar ne bi bilo mnogo razumnije smatrati je stvorenjem za sebe, koje nije izumrlo, nego jednim stupnjem evolucije?

Pronađeni fosili posreduju još jednu drugu važnu vrstu dokaza, koji stoji u suprotnosti s evolucijom. Evoluciju opisuju kao stalnu promjenu živih stvorenja. Pa ipak, u starim slojevima kamenja nalazimo nebrojene fosile, koji su, kao primjerice plućna riba, identični, s današnjim vrstama. U kamenju iz vremena prije razdoblja mezozoika nailazimo na otiske lišća hrasta, oraha, mahagonija i palmi, kao i na lišće mnogih drugih drveta i grmova, koje nije ništa drugačije od lišća današnjeg drveća i grmlja. Kroz milijune godina, koliko ih je prema procjenama geologa proteklo otada, nisu uslijedile nikakve evolutivne promjene. I stotine insekata ostavilo je tragove u kamenju mezozoika. Njihovi otisci pokazuju da su potpuno slični odgovarajućim vrstama insekata, koji danas postoje. Evolucionist kaže da je “evolucija insekata završila uglavnom na kraju mezozoika (razdoblja u kojem se najprije pojavljuju).”

Mogu li se ti pronađeni fosili pošteno navoditi kao potvrda teorije, da utjecaj okoline prouzrokuje stalno mijenjanje vrsta i stvaranje novih? Ili su, naprotiv, snažan dokaz temeljnog načela da svaka jednom stvorena vrsta proizvodi samo svoju vlastitu vrstu? Da, i to se događa već tisućljećima, iz naraštaja u naraštaj.

Evolucionisti priznaju danas da pronađeni fosili ne podupiru teorije, koje su oni tako dugo zastupali. “Uzorak za kojim tragamo već 120 godina, ne postoji”, objasnio je godine 1980. jedan paleontolog na konferenciji evolucionista u Chicagu. Kriva je predodžba da gomilanjem malih promjena nastaju nove vrste. Umjesto toga, “vrste otkrivene u fosilima ostaju nepromijenjene kroz milijune godina, a zatim iznenada nestaju da bi bile zamijenjene nečim bitno drugačijim, ali u jasnom srodstvu s prijašnjim”, rekao je jedan profesor geologije sa sveučilišta u Harwardu. Stabilnost, a ne promjene obilježavaju pojedine vrste fosilnih nalaza.

Stoga je sada osnovana nova škola, koja zastupa teoriju “punctuated equilibrium”a. Njeni branioci kažu da neka vrsta ostaje nepromijenjena tijekom milijuna godina, a da se zatim u samo nekoliko tisućljeća brzo pretvara u jednu novu vrstu. Oni to nazivaju makroevolucijom. To se odvija tako brzo da tijekom prijelaza ne postoji mogućnost ostavljanja fosilnih tragova. Ali, starija škola koja se još uvijek čvrsto drži mikroevolucije, neda se obratiti na novu nauku.

Sve te prepirke i promjene mišljenja među evolucionistima izazivaju zbunjenost u redovima laika, prouzrokujući među njima sve veću sumnju u evoluciju. Onaj tko nije emocionalno vezan uz tu stvar, sluti da je tajni uzročnik tih pustih riječi o makroevoluciji i “punctuated equilibrium”, zla slutnja. Možda se evolucionisti plaše da će se nasljedna manjkavost teorije o evoluciji uskoro pokazati smrtonosnom. Njihovo nastojanje da to nadmaše oholim mutnim izlaganjem nije daleko od priznavanja da je jedino rješenje u stvaranju.

Budući da rastući broj naučnih dokaza sve manje podupire evoluciju, a sve više stvaranje, postavlja se pitanje zašto se stvaranju ne poklanja veća pažnja na satovima biologije? Kako uspijeva evolucionistima da tako trajno utječu na predmete u školama? Čak su uspjeli u tome unatoč pritiska religije i sudova.

Na ta ćemo pitanja odgovoriti u jednom od sljedećih brojeva.

[Bilješka]