Život balerine — radost i suze

PADAJUĆI na tlo u besvjesnom stanju, oteo mi se glasan krik. I dok su me unosili na pozornicu, koju sam upravo napustila, došla sam ponovno k svijesti. Netko je brzo stavio jednu dasku na dva nogara, učinivši tako jednostavan stol na koji su me položili. Prema meni je upravljen veliki reflektor s pozornice.

Svi koji su stajali uokolo zaprepašteno su me gledali. I dok sam ležala ovdje lica oblivena krvlju, neki se čovjek saginjao nadamnom, govoreći mi stisnutih zubiju: “Ništa se nije dogodilo! Jeste li razumjeli, ništa se nije dogodilo!”

Što se to nije dogodilo? Tko je bio taj čovjek, a tko ljudi oko mene? Kako sam se našla u ovoj situaciji? Rado ću odgovoriti na ova pitanja, no dopustite da se najprije vratim u vrijeme kad sam bila stara tri godine.

Kao što je uobičajeno za male djevojčice i ja sam bila oduševljena gledajući balerine na televizijskom ekranu. Tada se rodila u meni želja da jednom i sama postanem balerina. Ples je postao sadržajem mog života. Tijekom vremena postigla sam cilj, postavši profesionalnom balerinom.

U svojoj sam karijeri mnogo puta nastupala na televizijskim emisijama, bilo plešući ili dajući intervju. U jednom od nastupa u Mike Douglas Show gostovala je poznata komičarka Carol Burnett. Samo nekoliko dana prije toga bilo nam je rečeno da ćemo nastupati s gđicom Burnett i to kao plesačice kan-kana. Kad smo stigle u televizijski studio rekoše nam da — licem okrenutim prema gledaocima — trebamo predstavljati dobre plesačice, dok će za razliku od nas Carol Burnett u sredini reda — okrenuta leđima prema gledaocima — plesati i raditi sve naopako. Naravno, ona će se na kraju okrenuti i tada će gledaoci vidjeti tko je plesao krivo. Ali, dogodila se nezgoda. U televizijskom studiju su nam propustili reći da će muzika kan-kana biti promijenjena u “The Most Beautiful Girl in the World”. Kakve li promjene tempa! Dozvolili su nam dvije probe prije nastupa pred gledaocima. Još se danas pitam je li gledaocima bilo jasno da smo mi trebale biti “dobre” plesačice.

Odgajanje duha

U mom je obrazovanju bilo od djetinjstva duboko usađivano više preduvjeta. Prvo, potpuna poslušnost umjetničkom voditelju (koji je u sebi ujedinjavao ulogu majstora baleta i koreografa). Drugo, potpuna lojalnost družini i umijeću plesanja. Predstava se mora nastaviti, bez obzira što se dogodilo. Treći se sastojao u tome da se za volju razvijanja vlastitog talenta bude spreman pri jelu, spavanju i disanju, imati u mislima samo jedno: balet. Čim sam potpisala ugovor, za mene su donašane odluke čak i u vezi mog privatnog života (onog malog preostalog dijela).

Osim toga, tijekom školovanja naučila sam kako se u posljednjoj minuti poduzimaju promjene ili donose munjevite odluke, kada treba svladati nešto neočekivano ili osigurati nesmetani tok predstave. Kad sam jednom trebala vrlo brzo promijeniti kostim, garderobijerka je samo nekoliko sekundi prije riječi vodilje za moju ulogu, zatvorila zatvarač. Ali, na suprotnoj strani pozornice stajala je moja partnerica sa svojom garderobijerkom dajući mi jakim gestama razumjeti da se taj čas potrgao zatvarač njenog kostima. Više nije bilo vremena da se pričvrsti pribadačom ili čak sašije. Kad bi gledaoci primijetili da je moj kostim zakopčan, a kostim druge plesačice otkopčan, oni bi odmah znali da nešto nije u redu. Čim sam čula riječ vodilje i krenula naprijed, osjetila sam kako se moj zatvarač povlači prema dolje, i tako smo se nas dvije pojavile pred Academy of Music in Philadelphia (Pennsylvanien, SAD). Napeto smo očekivale da li ćemo još prije početka našeg nastupa postati plesačice varijetea. Srećom, ostale smo balerine.

Kad sam bila stara nešto preko 10 godina, bile su u djevojčica moderne kratke frizure. A ja sam imala dugu kosu. Odlučila sam sjediniti oboje, time da odrežem kosu na kraće, a da ipak ostane dovoljno dugačka da bih je mogla vezati gumenom vrpcom, a na nju pričvrstiti dio kose, odnosno šinjon. To je teoretski bila dobra zamisao, no u praksi je sve ispalo drugačije. Nakon što sam upotrijebila najmanje stotinu špangi da bih učvrstila taj dio kose, nalakirala sam je i konačno bila spremna za nastup. Sve se odvijalo odlično dok nisu došle na red piruete (brzi okretaji na jednoj nozi). Ja sam se zaustavila, ali moj se dio kose — šinjon otkotrljao poput letećeg podloška ravno u mračno gledalište. Gledaoci nisu mogli zaustaviti smijeh, moj koreograf je, blago rečeno, pobjesnio, a ja sam se smrtno preplašila. Budući da profesionalna plesačica ne smije dozvoliti da joj se na pozornici vidi čak i mali komadić vrpce njene papuče, možeš si predstaviti kakvog li “grijeha” izgubiti dio kose. Pošto su svi u družini znali kakav mi veliki krah predstoji, sakrili su me u jedan sanduk, dok se ne smire valovi bure.

Odgajanje tijela

Molim te, dozvoli mi da ti opišem školovanje profesionalne balerine, a ne ono što si ti možda predstavljaš kad tvoje dijete želi uzimati satove baleta radi ljupkosti plesa i treniranja tijela.

Školovanje za profesionalca uključuje stalnu, strogu tjelesnu disciplinu, uz mogućnost mnogih povreda. Počela sam sa sedam godina, najprije s poukom jednom tjedno. Ubrzo nakon toga tjedno sam primala 2, 3, 4 i konačno 15 sati pouke. Prije no što sam stekla status profesionalca imala sam otprilike osam nastupa godišnje.

Kad sam bila stara oko 16 godina naša je družina prešla u profesionalce i tako se broj nastupa preko noći popeo na skoro 80 godišnje. To je stavilo pred nas izvanredno velike zahtjeve. Prije završetka visoke škole radila sam nakon nastave kao sekretarica. Četiri večeri u tjednu davala sam satove baleta, nakon čega su slijedile probe. Nije bilo ništa neobično da neka proba potraje do jedan ili do dva sata ujutro. A od petka navečer do nedjelje imali smo obično dvije do tri izvedbe. Svakoj su izvedbi prethodile vježbe uigravanja i probe. Prema mojoj procjeni svakog sam tjedna provela prosječno 35 do 40 sati u treningu, probama i planiranim predstavama. U “slobodno vrijeme” radila sam za potrebe škola i kazališnih družina, koreografiju mjuzikala, kao na primjer Music Man, The King and I te Finian’s Rainbow.

Po završetku visoke škole radila sam puno radno vrijeme kao sekretarica, a osim toga provodila sam prosječno 45 do 50 sati tjedno u vježbama, probama i predstavama. Iako sam mogla živjeti od prihoda, koje sam imala kao profesionalna plesačica, željela sam zadržati dopunski posao, kako bih uštedjela što više novaca. Znala sam da ću, pokušam li prodor u neku veću baletnu družinu, trebati dopunski rezervni kapital, od kojeg bih mogla živjeti, dok mi ne uspije takav prodor.

A kako je s nogama u profesionalne balerine, koja mora biti satima u plesnim papučama? Papuča je u početku tvrda, izaziva trenje i žuljeve. Tijekom vremena žuljevi otvrdnu i stvaraju se kurje oči. Ispod svakog kurjeg oka može nastati novi mjehur. Taj kružni tok se stalno ponavlja. Krajnji rezultat su ranjavi, krvavi prsti na nogama. Jednom su sve kurje oči istovremeno tvrde, drugi puta većina krvari — ovo zadnje se češće događa.

A kako je s noktima na nožnim prstima? Treba računati s time da ih se može izgubili, a ipak plesati dalje dok ne narastu novi. Sve se to odvija u plesnoj papuči, koja je nekoliko brojeva manja od cipele za ulicu. I čak kad bole noge — a to je većinom slučaj — predstava se nikada ne prekida. Nastavlja se, čak kad to znači završiti predstavu s krvlju natopljenim papučama, što mi se već dogodilo. Rečeno nam je da nema pravog profesionalca, dok se najmanje jednom ne izgube svi nokti na nožnim prstima.

Radi povrede se nikada ne podiže mnogo buke. Jednom sam u starosti od 14 godina zakasnila na nastavu. Tako sam propustila vježbe na prepreki (kad se uigravaju ili rastežu mišići). Stigla sam u času kad su drugi radili na konopcu. Moji su mišići bili još hladni i stisnuti, no prisilila sam se i — prasak! Ne mogu vam opisati tu bol. Kad su naše majke, koje su se nalazile u susjednoj prostoriji čule buku, sjatile su se da vide tko je što slomio. Bilo nam je rečeno da je to povreda ligamenta i ja sam morala cijelo večer vježbati s time. Plakala sam moleći za milost, ali rečeno mi je da ne precjenjujem tu povredu. Poslušala sam i nikada nisam otišla k liječniku.

Jedanaest godina kasnije bila sam radi komplikacija uzrokovanih tom nesrećom, podvrgnuta teškoj operaciji. Majke su bile u pravu. Saznala sam da je bio potpuno slomljen donji dio moje zdjelične kosti, pa su živci znatno izgubili na funkciji, bili su mi oštećeni, a donji dio moje zdjelične kosti nije još ni danas narastao.

Povrede mogu biti neznatnije ili pak ozbiljne naravi. Budući da plesač stalno traži nešto od svog tijela, to su neznatne povrede često kronične prirode, tako da ne mogu više nikada biti izliječene. Neka djevojčica iz naše družine nategnula je mišiće većeg broja rebara, izvodeći posebno teško lebdjenje. Nakon toga je prilikom svakog nastupa morala biti povezana zavojem, da bi mogla izvoditi to lebdeće stanje. Sjećam se dviju prilika kad su plesači morali radi te bolne povrede mišića primiti injekcije kortizona, kako bi se mogla nastaviti izvedba.

Iz vlastitog iskustva mogu reći da profesionalnog plesača u najmanje 75 do 80 posto trajanja njegove karijere uvijek nešto boli — bilo noge, mišići ili čak kosti.

Pogled unatrag — sa suzama

Jednom je naša mala baletna družina dobila financijsku pomoć. Svatko od nas primio je prvu plaću, bili smo plaćeni za ono što smo rado radili. Život je bio divan — otprilike tjedan dana. Direkcija me je izabrala za predstavnika družine, da bih mogla posredovati u vezi pitanja ili nesporazuma, koji bi po pitanju zarade mogli iskrsnuti između plesača i uprave. Svašta sam slušala u vezi toga. Skoro preko noći prijateljstva su se pretvorila u suparništvo. Bilo je izljeva gnjeva i svađa, pri čemu se upotrebljavao govor, koji teško da bi odgovarao našem dražesnom izgledu. Postali smo svjesni što znači konkurentska borba, a u mnogim smo slučajevima zaboravljali što je to prijateljstvo. Odjednom smo počeli živjeti u sasvim drugačijem svijetu, a to je boljelo.

A što reći o moralu okoline? Bila sam okružena brakolomstvom, homoseksualnošću, biseksualnošću i drugim perverzijama. Jednom se neki plesač pojavio sa slikom lijepe, raskošne žene u večernjoj haljini. Odgonetavali smo što želi sa slikom te žene, dok nismo saznali da je to njegova slika.

S tom sam družinom plesala od svoje 11. godine života, rastući pod nadgledavanjem umjetničkog voditelja, kao dijete pod zaštitom oca. Bila sam lakomisleno povjerljiva i lojalna, a teškim sam radom i talentom zasluživala svoje uloge. Doduše, prije spomenuta povreda štetno je djelovala na moje uloge, no sada sam bila solistica s prednošću da plešem. Pas de trois (ples za tri osobe) s prima balerinom i premier danseur (prvim solo plesačem) naše družine u jednom originalnom, modernom baletu.

Ipak, smatrala sam da sam dorasla preuzimanju uloge, koja bi bila koreografirana za mene osobno, što bi bilo vrlo značajno za moju budućnost. Razgovarala sam o tome sa svojim umjetničkim voditeljem. I on je smatrao da sam sposobna za to, obećavši mi da će učiniti koreografiju za mene, ali samo uz uvjet da budem intimna s njime.

Bila sam zaprepaštena, misleći isprva da se šali. No, uskoro je postalo očito da je ozbiljno mislio. Pobjesnila sam. Nisam mogla shvatiti da bi mi on to mogao učiniti! Odlučno sam ga odbila, ne pokazavši spremnost na popuštanje. On je i dalje pokušavao da me navede na promjenu mišljenja, podsjećajući me stalno na to da njemu mogu zahvaliti za sve što sam postigla — uloge, novac i ugovor. A što je bilo s teškim radom i talentom? Bila sam slomljena, žalosna i ogorčena.

Novi šok

Neko vrijeme nakon toga uslijedio je daljnji šokirajući doživljaj. Nakon jedne predstave uputila sam se do svog automobila na ulici. Prije nego sam uspjela otključati vrata, prišla su mi s leđa dva mladića i napala me. Jedan me je držao za obje ruke, dok me je drugi udarao šakama u lice. Potom je uslijedilo ono što sam ispričala na početku svog izvještaja.

Zašto su me napali? Bilo je to krajem 60-ih godina, kad su širom SAD na dnevnom redu bili rasistički ustanci i nemiri. Ja sam bila bijelkinja, a oni crnci, dakle postala sam žrtvom socijalnog nezadovoljstva.

Ali, zašto je, dok sam ležala ovdje oblivena krvlju, moj umjetnički voditelj stalno govorio: “Ništa se nije dogodilo!”? Zato jer se bojao da bismo, ako za taj slučaj saznaju novinari i oni koji su nas plaćali, mogli izgubiti novčanu pomoć. Netko je pozvao bolnička kola, što je potom opozvano. Drugi su govorili da me treba otpremiti nekom liječniku ili u bolnicu. I to je bilo odbijeno. U svemu je bilo odlučujuće samo osiguranje naših financijskih interesa.

I ležeći sada ovako omamljena postala sam svjesna da ne predstavljam ništa drugo do komada mesa, kojim se služe drugi da bi zaradili novac. I kad je nekoliko mjeseci nakon toga istekao moj ugovor, napustila sam družinu uz njihovu prijetnju da će spriječiti moj ulazak u bilo koju drugu družinu.

Moj svijet se slomio preda mnom. Učinilo mi se da gubim sadržaj života. Budući da više nisam imala povjerenja ni u kog čovjeka, konačno sam cijelu noć molila Boga, upotrebljavajući njegovo ime Jehova. Moja majka je jednom ranije proučavala Bibliju s Jehovinim svjedocima pa je tako poučavala i nas djecu, iako joj se otac ogorčeno protivio. Dakle, posjedovala sam neko poznavanje Biblije, koje mi nije baš mnogo značilo. Pa ipak, sada sam u svojoj zdvojnosti povikala k Jehovi. Budući da su Svjedoci bili tako prijazni s mojom majkom, zamolila sam ga te noći da mi pošalje Jehovine svjedoke, ukoliko bi mi oni mogli pomoći da opet dođem k sebi.

Dan nakon molitve preselila sam u San Francisco u nadi da ću opet početi raditi u jednoj drugoj baletnoj družini (ansamblu) i tako sam uskoro započela plesati u San Francisco baletu. U roku od tri tjedna bila je saslušana moja molitva, jer kad sam se preselila u novi stan, utvrdila sam da upraviteljica kuće održava vezu s Jehovinim svjedocima. Ona se odmah pobrinula da posjetim sastanak u Kraljevskoj dvorani. Posebno me se dojmila prijaznost prisutnih. Nažalost, pripreme za prvo plesanje u San Francisco baletu, kao i moje radno mjesto, uzimale su mi mnogo vremena, tako da su prošli tjedni prije nego sam opet stupila u vezu s Jehovinim svjedocima.

U to vrijeme dogodile su mi se dvije stvari. Još prije nego sam bila napadnuta, imala sam problema s jednim okom, tako da sam čak nekoliko puta bila operirana. Nakon dobivenih udaraca po licu, to je oko brzo počelo gubiti jačinu vida, osjećala sam strašne bolove. Više svega na svijetu željela sam plesati, ali mi plesanje u novom baletnom ansamblu nije donijelo sreću kojoj sam se nadala.

Povratile su se depresije i nezadovoljstva, i u to su se vrijeme opet pojavili Jehovini svjedoci. Razgovarali su sa mnom i ponudili mi dva pomoćna sredstva za razumijevanje Biblije. Htjela sam dati prilog za knjige, no do slijedeće plaće ostalo mi je samo 50 centi, a taj je novac bio rezerviran za kutiju cigareta, jer sam bila ovisna o nikotinu. Dobila sam knjige. Još sam ih isto veče čitala, također nešto iz Biblije. Tada sam shvatila da sam našla ne samo istinu o Božjem naumu u vezi sa čovječanstvom općenito, nego da sam pronašla i smisao u vlastitom životu.

S pouzdanjem u budućnost

Nakon što sam neko vrijeme proučavala Bibliju s Jehovinim svjedocima, predala sam se Jehovi i krstila se u želji da mu služim. Moj je cilj bio postati pionirom (punovremenim slugom). Bila sam čvrsto uvjerena da bi značilo da uopće ne cijenim sve što je Jehova učinio za mene, ako bih nakon što sam 13 godina bila cijelim srcem predana plesu, njega sada manje voljela.

No, moje srce je još uvijek težilo za plesom. Upravo u trenutku kad sam bila u mogućnosti da počnem služiti kao pionir, ponudila mi je jedna baletna kompanija ulogu šećerne vile u Razbiorahu (The Nutcracker). Čak mi je bilo rečeno da će ansambl podesiti vrijeme probe prema mojem vremenskom planu, kako bih mogla neometano posjećivati sastanke. Jedva da bi koji baletni ansambl učinio takvo što! Bilo je to vrlo privlačno.

Molila sam se razmišljajući o svemu što mi se događalo kao posljedica moje karijere, te zašto sam se zapravo obratila Jehovi. Sjetila sam se kakav mir u srcu sada uživam. Te sam noći odlučila odbiti ponudu i nikada više prihvatiti karijeru balerine u sadašnjem sustavi stvari.

A kako se danas osjećam? Znam da sam donijela ispravnu odluku. Blagoslovljena sam ljubaznim suprugom i kroz 14 godina, koliko je proteklo od završetka moje karijere balerine, ustrajala sam u punovremenoj službi. Trenutno služim sa svojim suprugom u svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka.

Došlo je i do toga da sam se morala odreći jednog oka, kako bi se spasio vid drugog. No, predstavi si moju radost kad mi je jedna od prvih osoba kojima sam pomogla krenuti putem života, rekla da imam upravo ono što ona već dugo traži. Primijetila je kako sam unatoč svemu bila u stanju smijati se i s tako velikim pouzdanjem pričati o danu, kad ću opet moći sve dobro vidjeti. Da, Bog je odlučio očistiti Zemlju od svakog nemorala i zla, da bi je pretvorio u raj. Tada će cijelo čovječanstvo postići tjelesno, emocionalno i duševno savršenstvo, te vječni život.

A kako je s mojom strašću za plesanjem? Ja ni u kom slučaju nisam zauvijek napustila ples. Sada imam samo jednu pauzu. Najvažnije što sada mogu učiniti sastoji se u tome da razgovaram s drugima o budućoj rajskoj Zemlji. Tamo ću vječno imati priliku plesati do mile volje, i to bez prisustva boli i nezadovoljstava kakova sam doživljavala u ovom sustavu. Vjerojatno ću tada jako puno plesati, poput kralja Davida, koji je to radosno činio jednom prigodom (2. Samuelova 6:14). Nadam se da ćeš i ti biti prisutan, da bi plesao zajedno sa mnom. (Izvještaj kako ga je ispričala Elizabeth Balnave.)

[Istaknuta misao na stranici 28]

Gledaoci nisu mogli zaustaviti smijeh, moj koreograf je, blago rečeno, pobjesnio, a ja sam se smrtno preplašila.

[Istaknuta misao na stranici 29]

Iz vlastitog iskustva mogu reći da tijekom 75 do 80 posto trajanja karijere uvijek nešto boli.

[Istaknuta misao na stranici 30]

Bila sam okružena brakolomstvom, homoseksualnošću i drugim perverzijama.

[Istaknuta misao na stranici 31]

U roku od tri tjedna bila je saslušana moja molitva.