Tahiti

Kad ih se pogleda odozgo, otoci Francuske Polinezije, kao što su Tahiti, Mooréa i Bora Bora, izgledaju poput dragulja razbacanih po prostranom tamnoplavom Tihom oceanu. Njihove svjetlucave lagune ukrašene koraljima i prepune raznobojnih riba postupno prelaze u zlatnožute ili pak vulkansko crne plaže. Palme pune kokosovih oraha njišu se na povjetarcu. Visoke planine u unutrašnjosti prekrivene zelenilom, a pri vrhu obavijene oblacima, svaki prizor čine prekrasnim.

Slikari i pisci s dobrim su razlogom ove otoke opisali kao raj na Zemlji. Ti su otoci vjerojatno izgledali kao raj i nekadašnjim moreplovcima koji su ih prvi ugledali i tamo se nastanili prije možda tisuću ili čak više godina. Ti hrabri istraživači, koji po svemu sudeći potječu iz jugoistočne Azije, preci su ljudi koji se danas zovu Polinezijci. S vremenom su se ti ljudi raspršili po drugim otocima te otplovili na još udaljenije dijelove nepreglednog Tihog oceana i tako zaposjeli mnoge otoke i atole.

Područje koje se danas zove Polinezija, a ta riječ znači “mnoštvo otoka”, nalazi se unutar zamišljenog trokuta koji se proteže od Havaja na sjeveru preko Uskršnjeg otoka daleko na jugoistoku te do Novog Zelanda daleko na jugozapadu. U ovom izvještaju usredotočit ćemo se na jedan dio Polinezije, Francusku Polineziju, čiji je glavni otok Tahiti.a Francuska Polinezija sastoji se od pet otočnih skupina: Tubuai, Gambier, Marquises, Društveni otoci i arhipelag Tuamotu. Europski istraživači tek su u 16. stoljeću slučajno otkrili ovaj dio Tihog oceana.

Dolazak Europljana

Španjolac Álvaro de Mendaña de Neira otkrio je 1595. dio otočja Marquises. Pedro Fernandes de Queirós, koji je služio pod zapovjedništvom Mendañe de Neire, otkrio je 1606. dio arhipelaga Tuamotu. Nizozemski istraživač Jacob Roggeveen otkrio je 1722. Bora Boru, Makatéu i Maupiti. Godine 1767. kapetan Samuel Wallis doplovio je britanskim ratnim brodom po imenu Dolphin do Tahitija, najvećeg otoka Francuske Polinezije. Iduće je godine isto učinio francuski navigator kapetan Louis-Antoine de Bougainville.

Impresioniran ljepotom otoka te zadivljen time što su njegovi stanovnici otvoreno izražavali svoju seksualnost, Bougainville je Tahiti nazvao “Nouvelle Cythère, po peloponeskom otoku Kithiri, u blizini kojeg je Afrodita [božica ljubavi i ljepote] navodno izašla iz mora”, stoji u knjizi Cook & Omai—The Cult of the South Seas. U razdoblju od 1769. do 1777. britanski istražitelj James Cook posjetio je ovaj otok četiri puta. On je ovo otočje, koje uključuje i Tahiti, nazvao Društvenim otocima.

Nakon istraživača na otoke su stigli i misionari. Najuspješniji su bili misionari koje je poslalo Londonsko misionarsko društvo iza kojeg su stajali protestanti. Dva misionara iz tog udruženja, Henry Nott i John Davies, izvršila su ogroman zadatak, naime osmislili su sustav pisanja na tahićanskom jeziku te na taj jezik preveli Bibliju. Do današnjeg se dana u Francuskoj Polineziji u velikoj mjeri koristi taj prijevod Biblije, naročito na mnogim otocima na kojima je Protestantska crkva dominantna. Adventistički, katolički i mormonski misionari također su imali određenog uspjeha. Katolička crkva, naprimjer, ima jak utjecaj na otočjima Marquises i Gambier te u istočnom dijelu arhipelaga Tuamotu.

Kako je tih pet otočja došlo pod francusku vlast? Od 1880. Francuska je postupno pripojila te otoke te osnovala novu francusku koloniju. Papeete (Tahiti) proglašen je glavnim gradom, a ljudi na tom području dobili su francusko državljanstvo. Godine 1946. Francuska je ta otočja proglasila svojim prekomorskim teritorijem, a 1957. to je područje nazvano Francuska Polinezija.

Poruka o Kraljevstvu stiže na otoke

Sydney Shepherd bio je prvi Jehovin svjedok koji je došao na Tahiti, i to 1931. On je dvije godine posjećivao mnoge otoke na Tihom oceanu kako bi svjedočio tamošnjim ljudima. Potom je stigao i Frank Dewar s Novog Zelanda. Premda ta braća nisu mogla dugo ovdje ostati, ljudima su uručila mnogo literature. Nakon otprilike 20 godina pokrajinski nadglednik Leonard (Len) Helberg, koji je Australac, izvijestio je: “Kad sam se sa slugom skupštine vozio Papeeteom, on se zaustavio kako bi povezao jednog poznanika, starijeg Amerikanca koji je živio u obližnjem gorskom području. Kad je taj čovjek saznao da sam ja Jehovin svjedok, rekao je: ‘Sjećam se da je jedan vaš kolega došao ovdje prije mnogo godina i ostavio mi popriličan broj knjiga suca Rutherforda.’ To je bila jedna od mnogih potvrda o službi koju su ovdje vršili pioniri prije nas. U ovom slučaju to su bili ili Sydney Shepherd ili Frank Dewar.”

Među prvim objaviteljima Kraljevstva koji su u Francuskoj Polineziji dali temeljitije svjedočanstvo bili su Jean-Marie i Jeanne Félix, bračni par koji je istinu upoznao u Alžiru, tadašnjoj francuskoj koloniji. Oni su se krstili 1953. Godine 1955. objavitelji Kraljevstva pozvani su da služe na području na kojem je bila veća potreba, a ono je uključivalo i Francusku Polineziju. Brat i sestra Félix te njihov mali sin Jean-Marc odazvali su se na taj poziv te se 1956. preselili na Tahiti. No Jean-Marie, koji je diplomirani inženjer, nije mogao pronaći posao. Stoga se njegova obitelj preselila 230 kilometara sjeveroistočno od Tahitija, na otok Makatéu u arhipelagu Tuamotu, gdje je Jean-Marie dobio posao u poduzeću koje se bavilo kopanjem fosfatne rude.

Taj je bračni par odmah počeo svjedočiti svojim susjedima i Jean-Marieovim radnim kolegama. Jeanne piše: “Stanovnici otoka veoma su poštovali Bibliju, pažljivo slušali poruku o Kraljevstvu te marljivo proučavali Bibliju. To nas je veoma hrabrilo. No tamošnje svećenstvo činilo je sve kako bi nam dalo na znanje da nismo dobrodošli. Čak je svoje vjernike upozorio na to da se u njihovoj sredini nalaze ‘lažni proroci’ te da s nama ne smiju razgovarati niti prolaziti pored naše kuće.”

No s vremenom je većina ljudi promijenila svoje gledište o ovom bračnom paru. Mnogi otočani čak su počeli duboko cijeniti Jean-Mariea i Jeanni jer oni nisu s visine gledali na Polinezijce, kao što su to činili neki Europljani na Makatéi.

Ipak, njima je trebalo hrabrosti da nastave s propovijedanjem jer je direktor poduzeća u kojem je radio Jean-Marie u svako doba mogao nekome dati otkaz. Osim toga, dva policajca na otoku ponekad bi posjetila ovu obitelj te ih ispitivala o njihovoj aktivnosti. Malo-pomalo ti su francuski policajci uvidjeli da Jean-Marie i Jeanne ne predstavljaju nikakvu prijetnju te su se čak sprijateljili s njima.

Prva osoba koja je proučavala Bibliju i dobro duhovno napredovala bio je Maui Piirai, koji je radio s Jean-Marieom, a bio je Polinezijac. Kad je istina doprla do njegovog srca, on je poduzeo velike promjene u svom životu. Naprimjer, prestao je pušiti i opijati se te se oženio ženom s kojom je živio 15 godina. Maui se krstio u listopadu 1958. te je postao prvi Polinezijac na tom području koji se predao Jehovi. Naravno, i on je počeo drugima prenositi dobru vijest, što je naljutilo svećenstvo. Jedan je pastor čak radio na tome da Maui dobije otkaz. No njegov je plan propao jer je Maui bio marljiv radnik na dobrom glasu.

Druga osoba na Makatéi koja je prigrlila Božju Riječ bila je Germaine Amaru, učiteljica koja je za istinu čula od svog učenika Jean-Marca, sina bračnog para Félix. Premda je Jean-Marc imao samo sedam godina, njegovo poznavanje Biblije na učiteljicu je ostavilo tako dubok dojam da je nazvala njegove roditelje. Oni su s njom započeli biblijski studij. No to nije kraj priče. Germaine je zatim pomogla drugoj učiteljici, Monique Sage, i njenom suprugu Rogeru da upoznaju Jehovu.

Obitelj Félix i Maui Piirai počeli su proučavati i s Manuarijem Tefaatauom, mladim đakonom Protestantske crkve na Makatéi, te s njegovim prijateljem Araijem Teriijem. U početku su njih dvojica i dalje pohađala svoju crkvu, no istovremeno su drugim župljanima prenosila biblijske istine o Trojstvu, paklenoj vatri, besmrtnosti duše i drugim naukama. Kao što se može pretpostaviti, to je izazvalo veliku pometnju među protestantima. No, poput nekadašnjih Berejaca, mnogi iskreni pojedinci istraživali su u svojoj Bibliji kako bi vidjeli je li ono što uče istina (Djela 17:10-12).

Dakako, to je razljutilo pastora. On je ljudima čak zaprijetio da će svi koji nastave slušati Jehovine svjedoke biti izbačeni iz crkve. Neke je to zastrašilo, no drugi su duhovno napredovali i napustili crkvu. Među njima su bili Manuari i Arai, supruga Mauija Piiraija, Moea, te Taina Rataro, o kojem će kasnije biti govora.

U početku se sve veća grupa objavitelja i osoba koje su proučavale Bibliju sastajala u domu obitelji Félix, gdje je Jean-Marie držao predavanja na francuskom, a Maui ih je prevodio na tahićanski. Kad je obitelj Félix 1959. napustila Makatéu, ta se grupa počela sastajati u Mauijevom domu. On je tada već bio kršten. Kako su Jean-Marie i Jeanne gledali na službu koju su vršili na ovim otocima? Jeanne, koja je sada udovica i živi u Italiji, a govori i u ime svog pokojnog supruga, kaže: “Ni za čim nismo žalili. Zapravo, naša služba na Makatéi najljepša je uspomena iz našeg zajedničkog života.”

Dobra vijest dolazi na Tahiti

Godine 1955, kratko prije nego što se obitelj Félix preselila na Makatéu, australska je podružnica poslala Lena Helberga da na južnom dijelu Tihog oceana započne s pokrajinskom službom. On je trebao obići milijune kilometara, od Nove Kaledonije do Francuske Polinezije. No na tom ogromnom području živjelo je manje od 90 objavitelja, a nitko od njih nije živio na Tahitiju. Len je imao tri osnovna cilja: svakih šest mjeseci posjetiti svaku skupštinu i grupu, uspostaviti kontakt sa svakim objaviteljem i zainteresiranom osobom koji žive na izoliranom području te otvoriti nova područja prikazujući film Društvo novog svijeta u akciji kad god je to bilo moguće.

U prosincu 1956. Len je prvi put došao na Tahiti te je tamo ostao dva mjeseca. On je u školi učio francuski, no dosta toga je zaboravio. Stoga je počeo obrađivati poslovno područje s ciljem da pronađe ljude koji govore engleski. Tako je upoznao jednog od najimućnijih ljudi na Tahitiju. Taj ga je čovjek slušao s velikim zanimanjem te je Lena pozvao da ga ponovno posjeti. Iduće ga je subote, nakon što su zajedno ručali, pozvao svojoj kući, kamo su se odvezli u njegovom automobilu s privatnim vozačem. Len piše: “U poslijepodnevnim satima taj je čovjek, na moje veliko iznenađenje, uzeo veliku spiralnu školjku te jako zapuhao u nju. To je bio znak svim uvaženim osobama u selu da se okupe u dvorani za sastanke koja se nalazila pored kuće tog čovjeka.

Došlo je desetak osoba, a među njima i gradonačelnik, šef policije i nekoliko đakona Protestantske crkve. Nakon što me predstavio kao predstavnika Jehovinih svjedoka, ‘nove religije na otocima’, moj je domaćin rekao: ‘Gospodin Helberg sada će odgovoriti na sva vaša biblijska pitanja.’ Uspio sam odgovoriti na sva pitanja koja su mi postavili.” To se ponavljalo svake subote naredna dva mjeseca. Premda taj bogati čovjek nikada nije prihvatio istinu, organizirao je da Len u bolnici za oboljele od lepre prikaže film Društvo novog svijeta u akciji. Prikazivanju je prisustvovalo više od 120 osoba.

Je li itko pozitivno reagirao na poruku o Kraljevstvu? Brat Helberg se prisjeća: “Na Božić 1956, dok sam propovijedao od kuće do kuće u pokrajini Arui, posjetio sam obitelj Micheli koja je radosno prihvatila biblijsku poruku.” Obitelj Micheli bila je upoznata s časopisima Kula stražara i Probudite se! jer je u Sjedinjenim Državama živio jedan njihov rođak koji ih je pretplatio na te časopise. Kasnije su njihova kćerka Irene i njen suprug prihvatili istinu. Len je biblijski studij započeo i s gospodinom Garnierom, a zatim su i drugi u njegovoj obitelji prihvatili istinu. Kad je 1959. osnovana skupština Papeete, obitelji Micheli i Garnier bile su među njenim prvim članovima.

Kad je 1957. brat Helberg otišao u Gilead, australska podružnica zamolila je pokrajinskog nadglednika Paula Evansa i njegovu suprugu Frances da posjete Tahiti. Za kratko vrijeme koje su proveli na tom otoku ljudima su uručili više od 70 Biblija i knjiga te uspostavili mnoge pretplate na časopise Kula stražara i Probudite se! Brat Evans je napisao: “Nekoliko osoba na Tahitiju sada o Bibliji zna dovoljno te jedva čeka da započne propovijedati pod vodstvom organizacije.” Jesu li ti novi primili pomoć i vodstvo koji su im bili potrebni?

Sestra porijeklom s Tahitija vraća se u svoju domovinu

Godine 1936. mlada Tahićanka Agnès otišla je s Tahitija u Sjedinjene Države kako bi se udala za Amerikanca Earla Schencka. Taj je bračni par upoznao Jehovine svjedoke, prihvatio istinu te se 1954. krstio u San Diegu (Kalifornija). Godine 1957. oni i njihovi prijatelji Clyde i Ann Neill sjedili su zajedno na oblasnom kongresu u Los Angelesu, gdje je Nathan Knorr iz svjetske centrale naveo nekoliko zemalja u kojima je postojala veća potreba za objaviteljima. Među zemljama koje je naveo bio je i Tahiti.

“Agnès je od uzbuđenja poskočila sa stolice te zaplakala”, kaže brat Neill. “Okrenuo sam se njoj i Earlu te im rekao da ću učiniti sve što je u mojoj moći da njima i njihovom sinu, koji je tada imao 11 godina, pomognem da odu na Tahiti. Nato je i Earl, koji je bio invalid, počeo plakati. On je 17 godina živio na južnom dijelu Tihog oceana, gdje se bavio umjetnošću i pisanjem, te se jako želio vratiti tamo. Pored toga, njegova je supruga još uvijek imala francusko državljanstvo.”

Clyde nastavlja: “Nakon što smo se puno molili, Ann i ja zaključili smo da bismo i mi, zajedno s naša tri sina koji su tada imali 12, 8 i 3 godine, mogli otići na Tahiti. Naši prijatelji David i Lynne Carano te njihov sin David, ml., odlučili su nam se pridružiti. Tako smo, nakon što smo 1958. prisustvovali međunarodnom kongresu u New Yorku, otplovili na Tahiti.

Podružnica u Sjedinjenim Državama dala nam je imena nekih zainteresiranih osoba, pa smo odmah nakon što smo stigli počeli posjećivati te ljude. Agnès, koja je stigla prije nas, već je revno propovijedala. Budući da ni Ann ni ja nismo znali ni francuski ni tahićanski, kad god je to bilo moguće, u službu propovijedanja išli smo s Agnès. Kad smo u službu išli sami, sa sobom smo nosili i engleski i francuski primjerak knjige ‘Neka Bog bude istinit’, koja se u ono vrijeme koristila za proučavanje.”

Zahvaljujući tim naporima i temeljima koje su položili brat Helberg te brat i sestra Evans, za samo nekoliko tjedana 17 je osoba počelo proučavati Božju Riječ. Clyde se prisjeća: “Jedan čovjek s kojim smo proučavali i koji nam je ostao u sjećanju bio je nekadašnji protestantski svećenik Teratua Vaitape. On je izgubio posao zbog toga što je postavljao mnoga pitanja o crkvenim naukama. Teratua je sa svojom obitelji živio u maloj kući sa samo jednom prostorijom, u kojoj nisu imali ni vodu ni struju. On mi je rekao da je u samo nekoliko tjedana koliko je proučavao s nama više naučio o Bibliji nego tijekom četiri godine koje je proveo u sjemeništu i tijekom sedam godina svećeničke službe.”

Clyde nastavlja: “Nakon što smo na otoku proveli nekoliko tjedana, ljudi su počeli pričati o nama te se ubrzo posvuda pročulo za nas. To je bilo dobro jer su Tahićani prijateljski naklonjeni i cijene Bibliju.”

U početku je mala grupa objavitelja sastanke održavala u domu obitelji Schenck. Na sastanke su dolazile samo dvije zainteresirane osobe. “No ubrzo nam se pridružilo petnaestak osoba, koje su redovito dolazile na sastanke”, prisjeća se brat Neill. “Jedna gospođa s kojom smo proučavali pomogla je Lenu Helbergu kad mu se dvije ili tri godine ranije ispred njene kuće pokvario bicikl. Len joj je tom prilikom dao literaturu. Zbog toga je ona bila veoma radosna kad je čula da mi pripadamo istoj religiji. Njena je kuća bila jako daleko od naše, tako da nam je kad bismo je posjetili spremila ručak, obično ukusnu svježu ribu pripremljenu na metalnoj bačvi koja je služila kao roštilj.”

Prije nego što su u prosincu 1958. obitelji Neill i Carano otišle, Clyde je održao govor za krštenje, drugi u Francuskoj Polineziji. Prvi takav govor bio je održan u listopadu na Makatéi, kada se krstio Maui Piirai. Tom drugom govoru za krštenje prisustvovalo je 60 osoba, a krstilo ih se 8. Među krštenima su bili i sin bračnog para Neill, Steven, te Auguste Temanaha, Tahićanin koji je kasnije pomogao da se osnuje skupština na otoku Huahineu.

Period jačanja

Godine 1959. podružnica na Fidžiju zamolila je Johna Hublera i njegovu suprugu Ellen, koji su bili iz Australije, da odu na Tahiti kako bi pomogli novoj skupštini Papeete. Oni su tamo ostali sedam mjeseci, a John je služio kao sluga skupštine. Budući da je rođen u Švicarskoj, tečno je govorio francuski. I Ellen je govorila francuski jer je dosta godina sa svojim suprugom služila na Novoj Kaledoniji. Njih su dvoje poučili nove objavitelje kako da izvršavaju službu od vrata do vrata, jer je većina objavitelja uglavnom propovijedala neformalno.

John i Ellen su 1960. započeli s pokrajinskom službom. Područje na kojem su služili bila je Francuska Polinezija, pa su mogli nastaviti pomagati ovdašnjim objaviteljima. “Zatim sam 1961. bio pozvan da pohađam školu Gilead”, kaže John. “Nakon te škole dobio sam zadatak da služim kao pokrajinski nadglednik na svim otocima Tihog oceana na kojima se govori francuski.”

Prva Dvorana Kraljevstva

“Tijekom našeg drugog posjeta Tahitiju”, kaže brat Hubler, “imao sam zadovoljstvo započeti biblijski studij s Marcelle Anahoa, nekadašnjom učiteljicom. U to smo vrijeme očajnički tražili zemljište na kojem bismo mogli sagraditi Dvoranu Kraljevstva. No postojale su dvije prepreke. Kao prvo, izgledalo je da nitko ne želi prodati svoje zemljište, a kao drugo, nismo imali dovoljno novca. Pa ipak, nastavili smo tražiti, uzdajući se u to da će Jehova voditi stvari.

Dok sam proučavao s Marcelle, spomenuo sam joj to. ‘Htjela bih ti nešto pokazati’, rekla je. Odvela me van, pokazala mi komad zemlje i rekla: ‘Vidiš li ono zemljište? Ono pripada meni. Htjela sam na njemu sagraditi stambenu zgradu, no sad kad upoznajem istinu, predomislila sam se. Pola tog zemljišta poklonit ću vam za Dvoranu Kraljevstva.’ Kad sam to čuo, odmah sam se u sebi iz dubine srca zahvalio Jehovi.”

Čim su bile obavljene pravne formalnosti, skupština Papeete počela je graditi svoju prvu Dvoranu Kraljevstva, koja je dovršena 1962. Bila je to jednostavna građevina uobičajena za ove otoke, koja nije imala zidove, a krov je bio napravljen od pandanusovog lišća. Nažalost, kokoši iz susjedstva rado su sjedile na sjedalima i krovu dvorane. Stoga bi braću, kad su dolazila na sastanke, na podu i drugim površinama dočekala jaja i drugi manje poželjni tragovi njihovih pernatih susjeda. Pa ipak, dvorana je zadovoljavala njihove potrebe sve dok nisu sagradili veću, trajniju građevinu.

Rješavanje zakonskih pitanja

U tim počecima braća nisu znala kakav je pravni status Jehovinih svjedoka u Francuskoj Polineziji. Od 1952. časopis Kula stražara bio je zabranjen u Francuskoj, ali ne i djelovanje Jehovinih svjedoka. Je li ta zabrana vrijedila i na ovom području koje je pripadalo Francuskoj? U međuvremenu je broj objavitelja i dalje rastao, te su Jehovini svjedoci bili sve zapaženiji u javnosti. Jednom prilikom pretkraj 1959. policija je čak došla na sastanak kako bi vidjela što se na njemu odvija.

Stoga su braća dobila savjet da osnuju zakonsko udruženje. Službena registracija uklonila bi sve nejasnoće i sumnje. Braća su bila veoma radosna kad im je 2. travnja 1960. potvrđeno da su službeno registrirani kao Udruženje Jehovinih svjedoka.

No Kula stražara je i dalje bila zabranjena u Francuskoj. Smatrajući da se ta zabrana odnosi i na Francusku Polineziju, braća su članke iz Kule stražare dobivala u časopisu La Sentinelle (Stražar), koji je dolazio iz Švicarske. Jednom prilikom policija je tadašnjem predsjedniku zakonskog udruženja Michelu Gelasu rekla da zna da je La Sentinelle zapravo zamjena za Kulu stražaru. Pa ipak, nisu obustavili dostavu tog časopisa. Razlog tome braća su doznala tek 1975, kad Kula stražara više nije bila zabranjena u Francuskoj.

Kad je ta zabrana bila ukinuta, braća na Tahitiju tražila su dozvolu da primaju časopis Kula stražara. Tada su saznala da ta zabrana nikada nije ni bila objavljena u Službenom glasniku Francuske Polinezije. Kula stražara u Francuskoj Polineziji zapravo nikada nije ni bila zabranjena, što je mnoge veoma iznenadilo.

No, s druge strane, mjesne su vlasti bile vrlo stroge po pitanju izdavanja i produživanja viza. Stoga su oni koji nisu bili francuski državljani, kao ranije spomenuti Clyde i Ann Neill, mogli ostati samo nekoliko mjeseci. Isto je bilo i s bratom i sestrom Hubler. No francuski zakon dozvoljavao je da jedan stranac bude član zakonskog udruženja, tako da je John kao njegov član lakše mogao dobiti vizu.

To je Johnu koristilo u njegovoj pokrajinskoj službi. Jednog dana policijski inspektor pozvao je Johna u svoj ured kako bi saznao zbog čega tako često posjećuje otoke. John mu je objasnio da kao član udruženja treba prisustvovati sastancima tog udruženja. Inspektor je bio zadovoljan odgovorom. No to nije bilo jedini put da je John trebao s njim razgovarati.

Od 1963. mnogi Polinezijci, uključujući i najmanje jednog uglednog pastora, počeli su negodovati zbog toga što se na Tihom oceanu testiralo nuklearno oružje. Jedan otpadnik iskoristio je tu priliku kako bi policiji rekao da je i brat Hubler agitator, što je naravno bila laž. Zbog toga je John ponovno trebao doći pred inspektora. Umjesto da počne negativno govoriti o čovjeku koji ga je optužio, John je na prijazan način objasnio biblijske razloge zbog kojih su Jehovini svjedoci neutralni i zbog kojih poštuju vlasti (Rim. 13:1). Također je inspektoru dao nešto literature. Na kraju je inspektor ispravno zaključio da je tom optužbom netko zapravo želio stvoriti probleme Jehovinim svjedocima.

No nakon nekog vremena brat i sestra Hubler više nisu mogli dobiti vizu. Zato su se vratili u Australiju, gdje su s putujućom službom nastavili sve do 1993, kad su zbog lošeg zdravlja morali s njom prekinuti.

Dok su služili na otocima, mnogo je osoba učinilo ogromne promjene u svom životu kako bi ugodilo Jehovi. Među njima je bila i 74-godišnja žena s 14 vanbračne djece. “Zvali smo je mama Roro”, kaže John. “Kad je mama Roro upoznala istinu, udala se za čovjeka s kojim je živjela te je svu svoju djecu dala upisati u matičnu knjigu rođenih, premda su imala različite očeve. Da bi upisao svu djecu, gradonačelnik je trebao od dva formulara napraviti jedan veliki. Mama Roro je inzistirala na tome da sve bude u skladu s Jehovinom voljom.” Nakon svog krštenja ta je vjerna sestra započela s pionirskom službom te je imala puno uspjeha u raspačavanju časopisa. Čak je, zajedno s drugim objaviteljima, propovijedala na udaljenim otocima.

Biblija na tahićanskom — blagoslov

Tijekom 1960-ih mnogi su ljudi govorili samo tahićanski. No zahvaljujući prevoditeljima Nottu i Daviesu Biblija je od 1835. bila dostupna i na tom jeziku.b Jedna njena važna karakteristika jest to što se u čitavom tekstu, uključujući i Kršćanska grčka pisma, koristi Božje ime na tahićanskom, Iehova.

Budući da su je mnogi na ovim otocima posjedovali, Biblija na tahićanskom pomogla im je da upoznaju istinu. Jedna takva osoba bio je Taina Rataro. On se rodio 1927. te je bio jedna od prvih osoba na Makatéi koje su proučavale Bibliju. No on u početku nije znao ni čitati ni pisati svoj materinji jezik, tahićanski. Ipak, ulagao je svesrdne napore te dobro napredovao. Čak se uključio u Teokratsku školu propovijedanja te je kasnije bio imenovan za slugu pomoćnika.

Elisabeth Avae, koja ima 78 godina, rodila se na udaljenom otoku Rimatari, koji pripada otočju Tubuai, otprilike 600 kilometara od Tahitija. U vrijeme 1960-ih ona nije razumjela francuski, no znala je čitati i pisati tahićanski. Nakon što se udala, sa svojim se suprugom preselila u Papeete. Tamo je preko svoje najstarije kćeri Marguerite, koja je počela dolaziti na kršćanske sastanke, upoznala biblijsku istinu. Elisabeth je, zajedno s još devetero svoje djece, također počela dolaziti na sastanke. To je činila usprkos velikom protivljenju svog supruga, koji bi joj iz kuće izbacio svu odjeću kad je bila na sastancima.

U to su se vrijeme sastanci održavali na francuskom, a neke su se točke povremeno prevodile na tahićanski. Elisabeth je duhovnu korist iz programa izvlačila tako što je u svojoj Bibliji na tahićanskom čitala biblijske retke koji su bili spomenuti. Sestra koja je proučavala s njom koristila je brošuricu “Dobra vijest o Kraljevstvu”, prevodeći je s francuskog na tahićanski, a Elisabeth je iz svoje Biblije čitala biblijske retke. Zahvaljujući tome napredovala je te se krstila 1965. Ona je zatim proučavala s drugima koji su govorili samo tahićanski. Poučavala je i svoju djecu, a šestero je predalo svoj život Jehovi. Istinu su prihvatili i neki njeni unuci, od kojih je nekoliko sama odgojila.

Jedna njena unuka, Diana Tautu, već 12 godina služi kao prevoditelj u tahićanskoj podružnici. Diana kaže: “Zahvalna sam baki što mi je pomogla da naučim tahićanski. Sada mogu dati mali doprinos tome da ljudi na svom jeziku dobivaju duhovnu hranu koja im može spasiti život.”

Kinezi upoznaju Jehovu

Tijekom 1960-ih otprilike 10 posto stanovništva na Tahitiju sačinjavali su Kinezi. Prva Kineskinja koja je prihvatila biblijsku istinu bila je Clarisse Lygan, koja je u to vrijeme bila tinejdžerka. Clarissina obitelj bila je siromašna. Da bi im financijski pomogla, ona je radila svake srijede jer tada nije imala nastavu. Radila je kod obitelji Jehovinih svjedoka. Tako je čula za istinu i, premda su joj se roditelji jako protivili, krstila se 1962, u dobi od 18 godina.

Alexandre i Arlette Ly Kwai te Ky Sing Lygan također su bili među prvim Kinezima koji su na Tahitiju služili Jehovi. Alexandre, koji je vozio taksi, jednog je dana upoznao Jima i Charmian Walker, bračni par Jehovinih svjedoka koji je 1961. došao s Novog Zelanda kako bi braći pomagao u propovijedanju. Alexandre im je rekao kako bi volio naučiti engleski. Charmian kaže: “U to sam vrijeme bila pionir. Stoga mu je Jim rekao da bih ga ja mogla učiti engleski. Prihvatio je. Njegovo učenje sastojalo se od 30-minutne lekcije iz engleskog i 30-minutnog biblijskog studija, koji se vodio pomoću knjige Od izgubljenog do ponovno uspostavljenog raja.”

U međuvremenu je i Alexandreov brat Ky Sing čuo za istinu. No u to su vrijeme obojica tek postala katolici te su pohađala katolički tečaj. Tako su odmah počeli uviđati razlike između biblijskih učenja i učenja crkve. Na kraju tečaja svećenik je polaznike, kojih je bilo stotinjak, upitao imaju li kakvih pitanja. Alexandre je podigao ruku te ga zamolio da im na temelju Biblije dokaže da je duša besmrtna. “Jasno mi je odakle dolazi to pitanje”, rekao je svećenik. “Razgovarao si s Jehovinim svjedocima, zar ne?” Zatim je pred čitavim razredom ismijao tog mladića.

Alexandreu i Ky Singu taj je događaj bio potvrda da Katolička crkva ne posjeduje istinu. Nakon nekog vremena oni i njihove supruge predali su se Jehovi te su kasnije njih dvojica imenovana za skupštinske starješine. Alexandre je neko vrijeme služio i u Odboru podružnice na Tahitiju. Zatim su se on i njegova supruga preselili na Raiateu, otok koji pripada Društvenim otocima, kako bi pomagali u propovijedanju poruke o Kraljevstvu. Kasnije su se preselili na Bora Boru, gdje je Alexandre vjerno služio do svoje smrti.

Putovanje koje mu je promijenilo život

Antonio Lanza radio je kao tehničar u tvornici televizora u Milanu (Italija). Godine 1966. njegovo je poduzeće tražilo osobu koja bi bila voljna preseliti se na Tahiti i tamo tri godine raditi kao serviser. Antonio je prihvatio to radno mjesto, no odlučio je otići bez svoje supruge Anne i njihova dva mala sina. Anna je tjednima plakala i pokušavala ga uvjeriti u to da se predomisli, no nije uspjela.

Putovanje brodom od Marseillesa (Francuska) do Papeetea trajalo je mjesec dana. Antonio je bio društvena i pričljiva osoba, no skoro svi na brodu govorili su francuski, koji on nije razumio. Drugog je dana upoznao dvije katoličke redovnice koje su bile Talijanke. No one su svakodnevno obavljale svoje obrede, pa nisu imale puno vremena za razgovor. Ipak, rekle su mu da na brodu ima jedna Francuskinja koja govori talijanski. To je bila Lilian Selam, koja je bila Jehovin svjedok. Ona je sa svojom djecom putovala na Tahiti, gdje se trebala pridružiti svom suprugu, koji je tamo dobio posao.

Antonio ju je pronašao te je uživao u razgovoru s njom. Ona mu je dala jednu biblijsku publikaciju na talijanskom. Nakon toga vodili su mnoge duhovne razgovore. Tijekom jednog takvog razgovora Lilian mu je ukazala na moralnu opasnost kojoj se izlaže time što će tri godine na Tahitiju biti odvojen od svoje supruge i djece. Također mu je u biblijskim recima, kao što su Efežanima 5:28, 29 i Marko 10:7-9, pokazala koje je Božje gledište o svetosti braka.

Antonio je počeo o tome razmišljati te je požalio zbog odluke koju je donio. Stoga je iz Paname pisao svojoj supruzi te joj rekao da će čim bude imao dovoljno novca njoj i njihovoj djeci platiti put avionom do Tahitija. Zatim joj je napisao još jedno pismo u kojem ju je zamolio da od svog svećenika zatraži Bibliju te je ponese sa sobom. Što je svećenik na to rekao? Rekao je Anni da je njen suprug sigurno poludio kad želi čitati tako kompliciranu knjigu.

Šest mjeseci nakon što je Antonio došao na Tahiti pridružila mu se njegova obitelj. Idućeg je dana Anna, koja je bila jako pobožna, rekla Antoniu da obitelj odvede u crkvu kako bi zahvalili Bogu što su ponovno zajedno. “U redu”, rekao je Antonio. “Ići ćemo u crkvu.” No umjesto u Katoličku crkvu, odveo ih je u Dvoranu Kraljevstva! Dakako, Anna je bila veoma iznenađena. Pa ipak, svidio joj se program te je čak pristala na biblijski studij. Tko je proučavao s njom? Bila je to Lilian Selam, sestra koja je na brodu svjedočila Antoniu.

Umjesto da na Tahitiju sam provede tri godine, Antonio je zajedno sa svojom obitelji tamo ostao 35 godina. Osim toga, Antonio, Anna i njihova četiri sina, koliko ih sada imaju, svi ujedinjeno služe pravome Bogu, a Antonio služi kao skupštinski starješina.

Obitelji služe tamo gdje je veća potreba za propovjednicima

Tijekom godina mnoga braća i sestre preselili su se na udaljene otoke kako bi pomagali tamo gdje je veća potreba za objaviteljima Kraljevstva. Među njih spadaju obitelji Mara, Haamarurai i Terii te Ato Lacour, čija obitelj nije bila u istini. Obitelj Mara — Vaieretiai, Marie-Medeleine i petero djece — s Tahitija se preselila na Raiateu. Bračni par specijalnih pionira koji je tamo služio bio je poslan na drugo područje, te su na tom otoku ostale samo dvije sestre i nekolicina nekrštenih objavitelja.

Vaieretiai se bavio rezbarenjem drva, a kasnije i obradom koralja, zbog čega se mogao odseliti, a da nije trebao mijenjati posao. Kao jedini starješina, pet se godina brinuo za malu grupu na Raiatei, sve dok tamo nije došao još jedan sposoban brat. Obitelj Mara se zatim preselila na Tahau, gdje su ostali četiri godine.

U materijalnom pogledu život na tim otocima nije im bio lak. “Morao sam putovati na Tahiti kako bih prodao svoje skulpture”, kaže Vaieretiai. “Ponekad nisam imao dovoljno novca da platim put. Tada bih nadležnu osobu zamolio da mi da avionsku kartu te bih obećao da ću sve platiti na povratku. U to smo vrijeme stvarno imali malo novca, no uvijek smo imali ono osnovno za život.” Samopožrtvovan primjer Vaieretiaija i Marie-Medeleine pozitivno je utjecao na njihovu kćer Jeanne, koja je već 26 godina u punovremenoj službi te je član betelske obitelji na Tahitiju.

Godine 1969. Ato Lacour zamolio je svog poslodavca za premještaj te se s obitelji preselio na otok Rurutu, koji pripada otočju Tubuai. U to je vrijeme bio kršten tek tri godine, nitko od njegove obitelji nije bio u istini te je bio jedini objavitelj na tom otočju. Dan nakon preseljenja krenuo je u službu. U svom je dnevniku napisao: “Danas sam započeo s propovijedanjem — sam. Nije lako. Babilon Veliki ovdje se duboko ukorijenio.”

No uskoro su zainteresirane osobe počele pozitivno reagirati na dobru vijest te je osnovana grupa. U početku su se sastajali u dnevnoj sobi u domu obitelji Lacour. Ato kaže: “Budući da smo pripadali novoj religiji na tom otoku, zvali su nas ‘Lacourova religija’. No Jehova je ‘davao da raste’ te je naša grupa 1976. postala skupština” (1. Kor. 3:6). Prije nego što je brat Lacour 2000. preminuo, nekoliko članova njegove obitelji, uključujući i njegovu suprugu Perenu, pridružilo mu se u služenju pravom Bogu.

Rudolphe i Narcisse Haamarurai preselili su se na Bora Boru. Rudolphe je napustio posao rukovodioca poduzeća za opskrbu električnom energijom na Tahitiju te je na Bora Bori brao kokos i sušio njegovo meso. Dvije godine nije mogao pronaći drugi posao. No Jehova je blagoslovio njega i njegovu suprugu, jer je nakon nekog vremena na tom otoku osnovana skupština. Više od 25 godina skupština se sastajala u domu bračnog para Haamarurai. Zatim se 2000. preselila u svoju novu Dvoranu Kraljevstva, koja se nalazi uz samu prekrasnu lagunu Bora Bore.

Taaroa i Catherine Terii te 7 od 15 njihove djece za koju su se još brinuli preselili su se na mali otok Maupiti, koji pripada Društvenim otocima. Kad su se doselili 1977, bili su jedini objavitelji na Maupitiju. Živjeli su na motu, zelenom otočiću na rubu lagune. Pretežno su jeli ribu i ribani kokos. Također su skupljali jestive školjke, koje su prodavali. Kad bi išli u službu propovijedanja, do glavnog bi otoka pješačili kroz plićak, pazeći pritom da ne nagaze na ribe s otrovnim bodljama.

Godine 1980. Taaroa i Catherine poslani su na Bora Boru. Tamo su 5 godina služili kao specijalni pioniri, a zatim 15 kao opći. Kao što ćemo vidjeti, među prvim osobama s kojima su proučavali Bibliju bio je jedan bračni par koji se zbog dobre vijesti morao suočiti s velikim protivljenjem.

Duhovne bebe suočene s kušnjama

Prve osobe s kojima je bračni par Terii proučavao na Bora Bori, a koje su prihvatile istinu, jesu Edmond (Apo) i Vahinerii Rai. Bračni par Rai živio je u kući koja je pripadala Edmondovoj majci. Nakon što su proučavali otprilike šest mjeseci, Edmondova ih je majka pod utjecajem svećenika istjerala iz kuće. Edmond, Vahinerii i njihov dvogodišnji sin bili su prisiljeni živjeti u kolibi u zapuštenom dijelu otoka. Pored toga, svećenik je Edmondovog šefa nagovorio da mu da otkaz te je čak drugim ljudima koji bi ga eventualno mogli zaposliti rekao da mu ne daju posao. Osam mjeseci ova je mala obitelj preživljavala tako što se uglavnom bavila ribolovom.

Zatim se jedna žena koja je željela sagraditi kuću obratila bivšem Edmondovom šefu. Ona je veoma cijenila Edmondov rad te je željela da on radi na izgradnji njene kuće. Kad je saznala da je Edmond dobio otkaz jer je počeo kontaktirati s Jehovinim svjedocima, njegovom je šefu rekla da će ga unajmiti za taj posao samo pod uvjetom da Edmond radi za njega. Tako je Edmond ponovno dobio posao. U međuvremenu je i njegova majka popustila u svojim nazorima te je Edmonda i Vahinerii pozvala da se vrate. Danas Edmond služi kao starješina u skupštini Bora Bora.

Dobra vijest utvrđuje se na Huahineu

Jedan član prve grupe onih koji su proučavali Bibliju te se 1958. krstili na Tahitiju bio je Auguste Temanaha. Nakon krštenja Auguste se preselio u Sjedinjene Države, a na Tahiti se vratio krajem 1960-ih zajedno sa svojom suprugom Stellom i njihovo troje djece. Na Tahitiju je bio uspješan poduzetnik. Godine 1971, nakon što ih je na to potaknuo pokrajinski nadglednik i primjer već spomenute obitelji Mara, obitelj Temanaha prodala je sve što je bilo povezano s njihovim poslom te se preselila na otok Huahine, koji je od Tahitija udaljen nešto više od 160 kilometara.

U to je vrijeme na Huahineu živjela samo jedna sestra i nekoliko zainteresiranih ljudi. Jedini kontakt koji su imali s Jehovinom organizacijom bio je preko pionira i pokrajinskog nadglednika koji su ih povremeno posjećivali. Zato ih je veoma obradovalo kad se obitelj Temanaha doselila na njihov otok. Auguste je odmah organizirao sastanke, koji su se održavali u njihovoj kuhinji. Sastancima je prisustvovalo dvadesetak osoba.

U početku Auguste nije mogao pronaći posao. No on i njegova obitelj i dalje su bili revni u službi, uzdajući se u to da će se Jehova brinuti za njih. A Jehova je to doista i činio. Naprimjer, kad bi sa svojom obitelji išao u službu, Auguste bi auto obično parkirao na području. Kad bi se vratili iz službe, auto im je često bio pun hrane. Tko ju je tamo stavljao obitelj Temanaha ne zna, no pretpostavljaju da su to bili neki dobri ljudi na području koji su znali u kakvoj se situaciji nalazi ova obitelj. To se ponavljalo nekoliko tjedana, sve dok se obitelj nije financijski oporavila.

S obzirom na to koliko su obitelj Temanaha i drugi poput njih bili revni i ustrajni, a i koliko ljudi na tom otoku ima dobro srce, nije nikakvo čudo što danas na Huahineu djeluje skupština koja izvrsno napreduje. Ustvari, omjer objavitelja i stanovnika na tom otoku iznosi 1 naprema 53. A tijekom proteklih godina svaka dvanaesta osoba prisustvovala je Spomen-svečanosti.

I mnoge druge obitelji Jehovinih svjedoka pokazale su sličnu samopožrtvovnost. Naprimjer, od 1988. Jean-Paul i Christiane Lassalle služili su na otočju Marquises dvije godine. Jean-Paul bio je član upravnog odbora Zavoda za socijalnu skrb na Tahitiju, no napustio je taj ugledan posao kako bi se više mogao posvetiti službi propovijedanja. Godine 1994. bračni par Lassalle ponovno se preselio, ovaj put na otok Rangirou (arhipelag Tuamotu), gdje su ostali tri godine. Jean-Paul danas vjerno služi u Francuskoj.

U novije se vrijeme, nakon što je otišao u mirovinu, Colson Deane, koji je bio zamjenik upravitelja zatvora na Tahitiju, zajedno sa svojom suprugom Linom preselio na otok Tubuai (otočje Tubuai). Oboje služe kao pioniri te su velika pomoć maloj skupštini na tom otoku, na kojem je još uvijek velika potreba za starješinama.

Obitelji iz Francuske pomažu braći

Neke obitelji došle su čak iz Francuske kako bi pomagale u službi propovijedanja. Primjerice, to je učinila obitelj Sicari — Francis, Jeannette i njihove dvije kćeri, koje su tada imale šest i devet godina. “Tražili smo načine da proširimo svoju službu”, prisjeća se Francis. “Zatim smo u Godišnjaku Jehovinih svjedoka za 1971. pročitali da se traže objavitelji koji su voljni služiti na južnom dijelu Tihog oceana.” Premda su ih neki prijatelji i rođaci pokušali odgovoriti od toga, obitelj Sicari prihvatila je taj izazov te u Papeete stigla u travnju 1972.

Budući da je Francis bio starješina, na Tahitiju je osnovana i druga skupština, u mjestu Punaauiji. Kad su godine 1976. počeli djelovati Odbori podružnice, Francis je zajedno s Jean-Pierreom Francineom, koji je u to vrijeme bio predsjedavajući nadglednik u drugoj skupštini, dobio divnu priliku da služi u prvom Odboru podružnice na Tahitiju, gdje je služio 12 godina.

Je li zabrinutost prijatelja i rođaka obitelji Sicari bila opravdana? “Upravo suprotno mišljenju drugih, naše je preseljenje pozitivno djelovalo na naše kćeri”, kaže Francis. “Ustvari, nas četvero zajedno smo u punovremenoj službi proveli ukupno 105 godina te smo se radovali mnogim blagoslovima, upravo kao što je Jehova i obećao (Mal. 3:10).”

Godine 1981. u Službi za Kraljevstvo izašla je obavijest francuske podružnice da je na otoku Mooréi, koji je od Papeetea udaljen 30 minuta vožnje trajektom, velika potreba za starješinama. Dva bračna para odazvala su se na taj poziv. Jedan par bili su Alain i Eileen Raffaelli. Oni su pomogli da se na Mooréi, gdje su služili osam godina, osnuje skupština. Alain je također od 1987. do 1994. služio u Odboru podružnice.

Godine 1997. francuska je podružnica uputila poziv braći koja su u mirovini da se na dvije ili više godina presele na udaljene otoke kako bi pomogli tamo gdje je velika potreba za starješinama. Gérard Balza, koordinator Odbora podružnice na Tahitiju, kaže: “Mislili smo da će se možda odazvati dva, tri bračna para. Koliko smo se samo iznenadili kad se javilo 11 bračnih parova! Dva para čak su odlučila ostati za stalno. Ova su braća i sestre zbog svoje duhovne zrelosti i iskustva bili od velike pomoći našim objaviteljima. I premda oni nisu misionari, iskusili su kakav je misionarski život te kakve izazove uključuje život na udaljenim otocima.”

Osnivanje podružnice

Kako je djelo propovijedanja na Tihom oceanu napredovalo, nastupile su i neke organizacijske promjene. Do 1958. djelo propovijedanja u Francuskoj Polineziji nadgledala je podružnica u Australiji, a zatim je taj zadatak preuzela podružnica na Fidžiju, koji je bio puno bliže. Daljnja promjena uslijedila je 1975, kad su Tahiti posjetili Nathan Knorr i Frederick Franz iz svjetske centrale. Oni su pred više od 700 okupljenih održali ohrabrujuće govore, a brat Knorr je pred oko 500 prisutnih u jednoj Dvorani Kraljevstva prikazivao dijapozitive.

Nakon programa brat Knorr sastao se sa starješinama te iznio prijedlog da se na Tahitiju osnuje podružnica. Braća su se oduševila. Alain Jamet, pokrajinski nadglednik koji je govorio engleski, imenovan je za nadglednika podružnice. Podružnica na Tahitiju počela je djelovati 1. travnja 1975, a njeno se osnivanje pokazalo izvrsnim korakom. Točno je da je Fidži bio bliže Tahitiju nego Australija, no i dalje je postojala jezična barijera. No sada su braća u Francuskoj Polineziji mogla direktno i lakše kontaktirati sa svojom podružnicom.

Budući da je na čitavom području bilo nešto manje od 300 objavitelja, podružnica je bila mala. Ustvari, nalazila se u jednoj prostoriji uz Dvoranu Kraljevstva u Papeeteu. Radni stol bio je na jednoj strani te prostorije, a zaliha literature na drugoj. U početku se posao nadglednika podružnice mogao obaviti za samo pola radnog vremena, tako da su Alain i njegova supruga Mary-Ann nastavili s pokrajinskom službom i propovijedanjem na udaljenim otocima na kojima nije bilo objavitelja.

Propovijedanje na arhipelagu Tuamotu te na otočju Gambier

Otkako je na Tahitiju osnovana podružnica, više se pažnje posvećivalo tome da se s dobrom viješću dođe do udaljenih otoka. Naprimjer, neka su se braća organizirala u grupe te zajedno putovala na te otoke. Axel Chang, koji je neko vrijeme služio u Odboru podružnice, sjeća se kako je grupa od 20 braće i sestara unajmila avion te njime išla na Rangirou, najveći atol arhipelaga Tuamotu. On kaže: “Nakon što smo svjedočili svima na atolu, organizirali smo javno predavanje. Načelnik otoka u tu nam je svrhu na korištenje dao jedno natkriveno mjesto. U početku je izgledalo da će samo nas 20 prisustvovati tom predavanju. ‘Možda se ljudi boje svojih vjerskih vođa’, razmišljali smo. No nakon što je predavanje započelo, ljudi su se polako počeli skupljati te je mjesto sastanka na koncu bilo puno.”

Brat Chang nastavlja: “Za vrijeme predavanja ugledali smo katoličkog svećenika kako žustro vozi bicikl prema mjestu sastanka. No kad je došao bliže, usporio je, pokušavajući vidjeti tko od njegovih vjernika prisustvuje predavanju. Učinio je to nekoliko puta, što nas je veoma nasmijalo.”

Godine 1988. Alain Raffaelli organizirao je propovijedanje na otočju Gambier. Na tom otočju, koje je od Tahitija udaljeno 1 600 kilometara te je najmanje i najudaljenije otočje Francuske Polinezije, većina stanovnika je katoličke vjeroispovijesti. Prije toga na tim se otocima svjedočilo tek 1979, kad je Alain Jamet tamo proveo tri dana.

Braća su se najprije obratila načelniku otoka te mu objasnila kakva je naša aktivnost i upitala ga postoji li mjesto gdje bi mogla održati sastanak za javnost. On im je ponudio vijećnicu te se ispričao što neće s njima moći pozivati ljude, budući da je bio zaposlen oko predizborne kampanje. Dakako, braća su uvažila njegovu ispriku! Predavanju je prisustvovalo 30 osoba, a među njima su bili i načelnik otoka te jedan policijski službenik.

Za vrijeme javnog predavanja, koje je govorilo o tome u kakvom se stanju nalaze mrtvi, Alain je spomenuo da je pakao prema Bibliji zapravo grob te da je čak i Krist bio u njemu. “Isus nipošto nije bio u paklu!” povikao je netko od prisutnih. Alain je zatim citirao Apostolsko vjerovanje, u kojem se prema prijevodu na francuskom kaže da je Krist “sišao u pakao”. To je zapanjilo prisutne jer su u tom trenutku shvatili da su godinama ponavljali taj stih, a nikada nisu razmišljali što on znači. Jedna obitelj koja je prisustvovala tom sastanku sada je u istini.

Putujući nadglednici često su služili kao pioniri u tjednima kad nisu posjećivali skupštine te su obrađivali područja na kojima nije bilo objavitelja. To su radili i Mauri i Mélanie Mercier, bračni par s Tahitija. Oni su prvi propovijedali dobru vijest na nekim atolima arhipelaga Tuamotu, a to su Ahe, Anaa, Hao, Manihi, Takapoto i Takaroa. Kad god je to bilo moguće, Mauri bi održao javno predavanje ili bi prikazivao dijapozitive. On se prisjeća: “Većina otočana bila je prijateljski naklonjena, izuzev stanovnika Anae, gdje je katolicizam bio duboko ukorijenjen. Za vrijeme prikazivanja dijapozitiva neki su počeli vikati, a neki su nas željeli istući. Laknulo nam je kad smo ih uspjeli smiriti.”

Dolazak misionara

Početkom 1978. na udaljene je otoke poslano nekoliko misionara iz Francuske. Michel i Babette Muller stigli su u kolovozu 1978. te su poslani na Nuku Hivu, najveći i najnastanjeniji otok otočja Marquises. Braća su povremeno dolazila na ovo otočje na kojem je većina stanovnika katoličke vjeroispovijesti, no nitko od njih nije mogao ostati duži period. Budući da tamo nije bilo cesta, Michel i Babette područje su obrađivali pješice ili na konjima, a mještani bi im često pružili prenoćište. Jedne su noći čak spavali na zrnju kave koja se sušila!

Bračni par Muller ostao je na otočju Marquises godinu i po, a zatim je Michel imenovan za pokrajinskog nadglednika. Mnogi su cijenili njihove posjete te uzimali literaturu. Michel i Babette jedne su godine zajedno podijelili čak tisuću knjiga Moja knjiga biblijskih priča! Zahvaljujući trudu tih revnih misionara te drugih pionira i objavitelja djelo na otočju Marquises, a i na čitavom području za koje se brinula podružnica na Tahitiju, izvrsno je napredovalo. Izvještaji pokazuju da je 69 puta uzastopce bio dostignut novi najveći broj objavitelja.

Naravno, sve te nove objavitelje trebalo je poučiti. No nije uvijek bilo dovoljno iskusne braće koja bi osobno mogla pomagati svakom novom objavitelju. Bračni par Muller tome je doskočio tako što je svatko od njih istovremeno u službu išao s dva objavitelja. Jedan objavitelj svjedočio bi s Michelom ili Babette na vratima, a drugi bi na cesti čekao svoj red. Michel i Babette sada služe kao misionari u Beninu (Afrika).

‘Na ispitu je bilo naše poznavanje Biblije’

U veljači 1982. u Francusku Polineziju došli su misionari Christian i Juliette Belotti. Najprije su bili u pokrajinskoj službi, a zatim su pet godina kao pioniri služili na otoku Raiatei. Do nekih dijelova tog otoka moglo se doći jedino čamcem. No svjedočenje na njemu nije zahtijevalo samo vješto upravljanje čamcem. “Na ispitu je bilo i naše poznavanje Biblije”, kaže Christian. “Ljudi su nam često postavljali pitanja kao što su: Kako pomazanici znaju da će ići na nebo? ili Što predočavaju zvijeri iz Otkrivenja?”

Kao i u većini manjih mjesta, na Raiatei svi mještani poznaju jedni druge. Christian kaže: “Kad bi neki objavitelj postao neaktivan, nije bilo ništa neobično da nam ljudi u službi kažu: ‘Već dugo nisam vidio tog i tog. Je li on posustao?’ Također bi znali reći: ‘Tome i tome treba pomoć. Više nije toliko duhovan kao što je bio.’” Kad je bračni par Belotti otišao s tog otoka, najmanje je jedna osoba iz skoro svake fare (tahićanski naziv za kuću) proučavala s Jehovinim svjedocima.

Dok su još bili na Raiatei, Christian i Juliette propovijedali su i na otoku Maupitiju. Jednom prilikom organizirali su da se direktno na taj otok isporuči izvjesna količina knjiga. No pošiljka nije stigla na vrijeme. To nije omelo Christiana i Juliette, koji su ljudima pokazali svoj primjerak knjiga koje su im željeli ponuditi. Skoro 30 obitelji zamolilo ih je da im donesu te knjige, uzdajući se u to da će one stići. Jedna zainteresirana osoba spremno je tim obiteljima podijelila knjige kad je pošiljka konačno stigla.

Sljedeće područje na koje je bio poslan bračni par Belotti bio je otok Rangiroa u arhipelagu Tuamotu, gdje su oni bili jedini Jehovini svjedoci. Kasnije su poslani u Francusku Gvajanu te na kraju u Demokratsku Republiku Kongo, gdje brat Belotti služi u Odboru podružnice.

“Jehova će te poučiti!”

U travnju 1985. iz Francuske su stigli Frédéric i Urminda Lucas. Oni su bili poslani na otok Tahau, gdje je bilo samo troje objavitelja. Prva dva tjedna bila su vrlo teška za ovaj mladi bračni par. Sastanke su održavali u svojoj dnevnoj sobi te su bili jedini koji su im prisustvovali. Dok su pjevali teokratske pjesme, plakali su. No nisu dozvolili da ih obeshrabrenje svlada.

Na tom otoku nije bilo ni struje ni telefonskih veza. No Frédéric i Urminda imali su voki-toki pomoću kojeg su kontaktirali s misionarima na obližnjoj Raiatei kad god su mogli uspostaviti vezu. Imali su i mali hladnjak koji je bio priključen na susjedov generator. Frédéric priča: “Generator je obično radio od šest do deset uvečer. Jednom kad smo se vratili kući, rajčice su nam bile skroz smrznute. Naš je susjed odlučio gledati utakmicu na televiziji, pa je generator uključio puno ranije.”

Bračni par Lucas trebao je naučiti i tahićanski. Kao što znaju svi koji su učili drugi jezik, početnici često rade lapsuse. Primjerice, Frédéric se sjeća kako je jednom u službi od kuće do kuće mislio da govori “sveti duh” — varua mo’a. No budući da nije dobro svladao težak izgovor riječi mo’a, zapravo je govorio “kokošji duh”.

Kad je ovaj bračni par došao na Tahau, Frédéric je imao 23 godine i bio je sluga pomoćnik. Stoga se povjerio Alainu Jametu, tadašnjem koordinatoru Odbora podružnice, rekavši mu da se ne osjeća sposobnim za izvršavanje velikih odgovornosti koje su mu povjerene. “Ne brini se”, rekao mu je Alain. “Jehova će te poučiti!” Tako je i bilo. Kad je nakon pet godina bračni par Lucas trebao otići na drugo područje, u Burkinu Faso, mala grupa na Tahaai postala je skupština s 14 objavitelja i vlastitom Dvoranom Kraljevstva, a Frédéric je služio kao starješina.

Koliko li je ovaj bračni par radostan što se na početku nije predao zbog obeshrabrenja! Nedavno su rekli: “To su bile najljepše godine naše mladosti. Naučili smo biti strpljivi i u potpunosti se uzdati u Jehovu, a ne se oslanjati na vlastite sposobnosti. Kad smo bili obeshrabreni, molitva nam je dala novu snagu. Jehova je bio naše utočište i nikada nas nije iznevjerio. Da, on nas je doista poučio.”

Misionari samci prihvaćaju teške zadatke

Misionari samci iz Francuske također su došli u Francusku Polineziju kako bi pomagali braći. Među prvima koji su došli bili su Georges Bourgeonnier i Marc Montet. Obojica su služila u podružnici te kao putujući nadglednici. Pokrajina u kojoj je služio Marc uključivala je otočja Tubuai, Gambier, Marquises te arhipelag Tuamotu. Na mnogim je atolima propovijedao sam, a surađivao je i sa specijalnim pionirima. Kad god je to bilo moguće, održao bi javno predavanje, a na nekim su otocima predavanju prisustvovali skoro svi stanovnici. Nakon što se oženio, još je neko vrijeme služio kao putujući nadglednik. On i njegova supruga Jessica sada pripadaju skupštini Bora Bora, gdje Marc služi kao starješina i pionir.

U veljači 1986. iz Francuske su stigli Philippe Couzinet i Patrick Lemassif, koji su poslani na otočje Marquises. Za razliku od drugih otoka Francuske Polinezije, ovi otoci nisu zaštićeni koraljnim grebenima. Visoke litice tih otoka skoro vertikalno poniru u tamnoplavi Tihi ocean, gdje ih zapljuskuju snažni valovi. Među izbrazdanim grebenima nalaze se uske, plodne doline s potocima i vodopadima, koje su izvrsno stanište za mnoge koze, konje i divlje govedo koje tumara otocima.

Tijekom godina na otočje Marquises povremeno su dolazili pioniri i objavitelji. Naprimjer, bračni par Muller služio je na Nuku Hivi otprilike godinu i po, od 1978. do 1979. No na preostalom dijelu tog otočja još nije bilo dano temeljito svjedočanstvo. To se promijenilo s dolaskom Philippea i Patricka. Istina, djelo propovijedanja nije lako napredovalo jer je katolicizam bio duboko ukorijenjen i mnogi su se bojali svećenika. Svećenici su čak bili odgovorni za neke prijetnje koje su ova braća doživjela. Osim toga, u to je vrijeme bio vrlo popularan katolički karizmatski pokret, koji je poticao na fanatizam te bio odgovoran za neke incidente na tom području.

Patrick i Philippe najprije su propovijedali zajedno, a kasnije kad su se udomaćili na području propovijedali su odvojeno. Jedan bi ostao u misionarskom domu na Hiva Oi i tamo vodio sastanke, a drugi bi brodom otišao na druge otoke i tamo propovijedao nekoliko tjedana. Nakon nekog vremena zaključili su da će biti puno praktičnije i djelotvornije ako se u potpunosti odvoje, tako da je Patrick obrađivao otoke na sjeveru, a Philippe one na jugu.

Kako bi pomogla toj dvojici misionara, podružnica je s Tahitija poslala specijalne pionire da surađuju s njima. Jedan je bio Pascal Pater, koji sada služi kao skupštinski starješina, a drugi Michel Bustamante, koji je sada pokrajinski nadglednik. Ovi revni mladi ljudi radosno su Jehovi posvetili svoju mladalačku snagu (Priče 20:29). A snaga im je doista bila potrebna, jer propovijedanje na otočju Marquises nije bilo za slabašne i strašljive. Na tom području nije bilo cesta, već samo stjenoviti i često blatnjavi putevi koji su kroz duboke, uske doline vodili do izoliranih kuća i naselja. U neka od tih mjesta moglo se doći jedino malim mopedom.

Philippe se sjeća kako je na mopedu prolazio uskom stazom kad je začuo krdo divljeg goveda kako mu preplašeno drugim vozilom juri ususret. S jedne strane nalazila se provalija, a s druge strane ravna stijena, tako da nije imao kamo pobjeći. Stoga mu je jedino preostalo da siđe s mopeda te se zajedno s njim priljubi uz stijenu. Nakon što je krdo protutnjilo kraj njega, Philippe se sav tresao, no ostao je neozlijeđen.

Michel Bustamante kaže: “Za mene je služenje na tom području bilo prava avantura. Dakako, bilo je i zastrašujućih trenutaka, naročito kad smo na nekim otocima bili sami. Jednom prilikom, nakon što sam cijeli dan proveo u službi propovijedanja, bio sam daleko od svoje drvene kućice, koja se nalazila u mračnoj dolini. Pokušao sam u obližnjem selu pronaći prenočište, no budući da nisam uspio, pješice sam se zaputio kući. Dotad se već smračilo i visoke su mi stijene izgledale strašno. Počeo sam razmišljati o spiritizmu kojim su se bavili stanovnici otoka te o demonima za koje sam bio uvjeren da vrludaju naokolo. Zbog svega toga obuzeo me strašan strah. Počeo sam se moliti i pjevati teokratske pjesme u kojima se često spominje Jehovino ime. Kad sam napokon ušao u svoju kućicu, zatvorio sam vrata, otvorio Bibliju i počeo je čitati. Tako sam se polako smirio.”

Braća su se veoma radovala što je nakon tri godine napornog rada prva osoba na otočju Marquises prihvatila istinu. Bio je to mladić po imenu Jean-Louis Peterano. Jean-Louisa posjetio je svećenik, koji mu je želio pomoći da se “vrati u tor”. U nastojanju da “spasi” tog mladića, svećenik mu je rekao da su ime Jehova izmislili Jehovini svjedoci. Jean-Louis mu je tada citirao Psalam 83:18 iz Cramponove Biblije, katoličkog prijevoda na francuskom iz 1905, u kojem se koristi Božje ime. Svećenik je ostao bez teksta. Otišao je i više se nikada nije vratio. To je vjerojatno bilo prvi put da se stanovnik otočja Marquises u teološkoj raspravi uspješno suprotstavio svećeniku koristeći katolički prijevod Biblije. Kasnije je čak i tajnica katoličkog biskupa napustila crkvu te prihvatila istinu.

Na otoku Hiva Oi misionari su stupili u kontakt s bračnim parom iz Europe, Jeanom i Nadinom Oberlin. Poput poznatog francuskog slikara Paula Gauguina, i oni su došli na otočje Marquises kako bi pronašli mir. Živjeli su u vrlo nepristupačnom kraju te vodili jednostavan život bez komfora koji nudi suvremeni svijet. Nakon što su proučavali tri godine i učinili mnoge promjene u svom životu, Jean i Nadine su se krstili.

Kad su 1986. na otočje Marquises došli Philippe Couzinet i Patrick Lemassif, na čitavom tom otočju bio je samo jedan objavitelj. Kad je nakon osam godina Philippe, drugi misionar koji je trebao otići, bio poslan u Kamerun, na otočju Marquises bilo je 36 objavitelja, odnosno 1 na svakih 210 stanovnika. Tamo su postojale i tri skupštine, jedna na svakom glavnom otoku — Hiva Oi, Nuku Hivi i Ua Pouu.

Dolazak posljednjih misionara

Posljednji misionari, koji su došli iz Francuske u studenom 1990, bili su Serge i Marie-Louise Gollin. I oni su bili poslani na otočje Marquises te su veoma ojačali tamošnje skupštine. Bračni par Gollin naučio je ovdašnji jezik te je uspio posjetiti svaku obitelj na šest nastanjenih otoka.

Iz svog doma na otoku Hiva Oi, gdje Serge služi kao jedini starješina, redovito odlaze na mnoge druge otoke, pa i na dva otoka na kojima nema nijednog objavitelja. Kad su prvi put bili na otoku Fatu Hivi, Sergea je veoma iznenadila susretljivost tamošnjeg katoličkog i protestantskog đakona. Na kraju svoje vjerske službe obojica su pozvala ljude da prisustvuju polusatnom javnom predavanju koje je Serge trebao održati u tamošnjoj školi. Osim toga, i sam protestantski đakon prisustvovao je predavanju te ga je čak prevodio na ovdašnji jezik, koji je u to vrijeme govorio tečnije od Sergea.

Kako bi prisutnima pomogao da u vlastitoj Bibliji pronađu retke, Serge ih je ispisao na ploču. Također je uputio molitve, nakon kojih su svi rekli “amen”. Idućeg je dana bračni par Gollin dao literaturu svakoj obitelji na otoku Fatu Hivi. Otada ih mještani uvijek srdačno dočekaju kad god posjete ovaj otok, koji ima nešto manje od 600 stanovnika.

Biblijska istina dolazi u zatvore

Kao i u mnogim drugim zemljama, dosta ljudi u Francuskoj Polineziji biblijsku je istinu upoznalo u zatvoru. Naprimjer, Alexandre Tetiarahi u ranoj je dobi postao delinkvent te je u zatvoru proveo sedam godina. Iz zatvora je pobjegao barem šest puta te je prema glavnom liku iz jednog poznatog romana o zatvoreniku koji bježi iz zatvora dobio nadimak Leptir.

Na mjestu gdje se skrivao na Raiatei Alexandre je pronašao Bibliju i knjigu “Stvari u kojima Bogu nije moguće lagati”. Pročitao je čitavu Bibliju, a spomenutu knjigu nekoliko puta. Budući da je bio uvjeren da je pronašao istinu, počela ga je mučiti savjest. Što je stoga učinio?

Premda dotad još nije imao kontakta s Jehovinim svjedocima, koji su objavili tu knjigu, predao se policiji te je bio poslan natrag u zatvor na Tahitiju. U tom je zatvoru Colson Deane radio kao čuvar. Ubrzo nakon što je doveden u zatvor, Alexandre je čuo Colsona kako svjedoči svom kolegi te je odmah prepoznao učenja o kojima je govorio. Stoga mu je nasamo pristupio i upitao ga da li bi mu pomogao da i on o tome nauči nešto više.

Brat Deane je od zatvorskog upravitelja dobio dozvolu da proučava s Alexandreom u njegovoj ćeliji. Uskoro je još nekoliko zatvorenika željelo proučavati. Upravitelj je Colsonu dopustio da za vrijeme pauze proučava i s njima. Kasnije se pokazalo da bi bilo bolje da dvojica starješina nastave voditi te studije. U periodu od nekoliko godina 30 do 50 zatvorenika svakog je tjedna slušalo biblijsko predavanje nakon kojeg se sa svima koji su željeli proučavalo Bibliju.

U međuvremenu je Alexandre brzo napredovao, što su uočili zatvorski službenici. Tako je tom zatvoreniku, koji je prije toliko vješto bježao iz zatvora, dopušteno da prisustvuje svom prvom oblasnom kongresu, uz pratnju brata Deanea. Tamo se Alexandre krstio. Nakon toga bio je pušten iz zatvora te vjerno služi Jehovi.

Međunarodni kongresi na Tahitiju

Godine 1969. na Tahitiju je održan prvi međunarodni kongres. U to je vrijeme na tim otocima bilo samo 124 objavitelja. Stoga si možete predočiti koliko su braća bila radosna što je kongresu prisustvovalo 210 delegata iz 16 zemalja, a među njima i Frederick Franz, prvi član Vodećeg tijela koji je posjetio Tahiti. Kongresu je sveukupno prisustvovalo 610 osoba. On je bio snažan poticaj braći te je doprinio tome da je broj objavitelja iduće godine porastao za 15 posto. Zatim je 1978. na Tahitiju održan Međunarodni kongres “Pobjedonosna vjera”. Ovaj put broj prisutnih iznosio je čak 985.

Prevođenje na tahićanski

Kako se povećavao broj objavitelja, tako je i u podružnici bilo sve više posla, naročito s prevođenjem biblijske literature na tahićanski, glavni polinezijski jezik. Još i prije nego što je osnovana podružnica, nekoliko starijih objavitelja koji su dobro znali tahićanski povremeno je prevodilo, obično s francuskog. Naprimjer, počevši od 1963. prevodili su Službu za Kraljevstvo. Zatim su 1971. završili s prevođenjem knjige Istina koja vodi do vječnog života.

Osnivanje tahićanske podružnice 1975. bio je dodatni poticaj prevođenju. Mnogi novi prevoditelji znali su engleski, budući da su ga učili u školi. Tako se sada moglo prevoditi direktno s engleskog, izvornog teksta, umjesto da se prilikom prevođenja koristi francuski prijevod. Od 1976. Kula stražara na tahićanskom izlazi kao polumjesečnik, a neko se vrijeme prevodilo i Probudite se! Braća su prevela i knjige “Sve je Pismo od Boga nadahnuto i korisno”, Raspravljanje na temelju Pisma i čitavu pjesmaricu. Doista, nijedna druga grupa nije objavila toliko literature na tahićanskom kao Jehovini svjedoci.

No tokom proteklih 30 godina postupno se počelo više koristiti francuski nego tahićanski i druge polinezijske jezike. Jedan razlog zbog kojeg je do toga došlo jest to da se francuski, kao glavni jezik s velikim fondom riječi, koristi i u medijima i u školama te na fakultetima.

Pa ipak, mnogi Polinezijci tahićanski smatraju dijelom svog kulturnog nasljeđa, tako da braća često svjedoče na tom jeziku. Od 26 skupština za koje se brine podružnica na Tahitiju 5 djeluje na tahićanskom. Njima pripada otprilike 20 posto objavitelja. Stoga je potreba za literaturom na tom jeziku još uvijek velika.

Započinje opsežan program gradnje

Mala prostorija pored Dvorane Kraljevstva u Papeeteu služila je kao podružnica od 1975. do 1983, kad je u mjestu Paei, otprilike 25 kilometara od Papeetea, sagrađena nova podružnica. Taj novi Betel u potpunosti su sagradila ovdašnja braća, a u njemu su se nalazile četiri sobe za članove betelske obitelji, tri ureda, skladište za literaturu i Dvoranu Kraljevstva. Lloyd Barry iz Vodećeg tijela je 15. travnja 1983. pred 700 osoba održao govor povodom svečanog otvorenja.

No i ta je podružnica uskoro postala premala. Tako je Vodeće tijelo odobrilo izgradnju većeg objekta te ujedno i Kongresne dvorane u Toahotuu, izvangradskom području u blizini prevlake koja spaja dva dijela Tahitija. Na tom je projektu radio tim braće iz Australije, Francuske, Kanade, s Novog Zelanda i iz Sjedinjenih Država. Naravno, puno su im pomagala i ovdašnja braća. Jedanaestog prosinca 1993. Milton Henschel, član Vodećeg tijela, održao je govor povodom otvorenja nove podružnice.

Otprilike u isto vrijeme intenzivno se radilo na izgradnji novih Dvorana Kraljevstva. Gradnju je nadgledao Regionalni odbor za gradnju te su braća za manje od deset godina sagradila 16 novih dvorana. Zahvaljujući tome većina skupština sada ima vlastitu Dvoranu Kraljevstva.

Promjene u podružnici i školovanje braće

Alain Jamet je skoro 20 godina, do 1995, služio kao koordinator Odbora podružnice, no zbog obiteljskih odgovornosti više nije mogao izvršavati taj zadatak. Ipak, ostao je član Odbora podružnice, a usto je povremeno služio i kao oblasni nadglednik. Tako je u rujnu te godine iz betelske obitelji u Francuskoj Vodeće tijelo na Tahiti poslalo Gérarda i Dominique Balza. Gérard je imenovan za koordinatora Odbora podružnice.

Treći član Odbora podružnice je Luc Granger. On i njegova supruga Rébecca preselili su se 1991. na Tahiti jer su željeli služiti tamo gdje je veća potreba. Nakon što su kratko vrijeme služili kao specijalni pioniri, četiri su godine bili u pokrajinskoj i oblasnoj službi, a zatim su 1995. poslani u podružnicu.

U svibnju 1997. u podružnici na Tahitiju prvi put je održana Škola za osposobljavanje slugu. Većina od 20 polaznika te škole dobila je nakon školovanja dodatne teokratske odgovornosti. Naprimjer, na ovim otocima služe dva pokrajinska nadglednika, a jedan od njih je Félix Temarii, koji je pohađao tu školu. Gérard Balza kaže: “Molimo se za to da si još više braće postavi cilj da udovolji uvjetima za pohađanje ove škole te se stavi na raspolaganje kako bismo mogli održati i drugi razred. Na mnogim otocima još je uvijek velika potreba. Na nekima od njih još i danas nema nijednog objavitelja. Na drugim otocima potrebna su sposobna braća kako bi preuzela skupštinske odgovornosti. A stanovnici 58 otoka, koji sačinjavaju otprilike 7 posto populacije, rijetko imaju priliku čuti dobru vijest. Od velike pomoći bili bi nam i duhovno zreli bračni parovi koji su u mirovini, a imaju francusko državljanstvo. Ako postoje takvi pojedinci koji bi nam voljeli pomoći, makar i na dvije godine, slobodno mogu podružnici napisati pismo.”

Izazovi u današnjem naprednom društvu

Na Tahitiju gospodarstvo sve više napreduje, te dolazi do sve veće sekularizacije i urbanizacije. Zbog toga velik dio stanovništva s drugih otoka dolazi na Tahiti. Ljudi su zbog tog blagostanja počeli težiti materijalističkom načinu života te su opsjednuti gomilanjem materijalnih dobara i užicima.

Nažalost, neki pripadnici Jehovinog naroda postali su žrtve tih prikrivenih zamki. Mladima je naročito teško staviti duhovne stvari na prvo mjesto i ostati čistima u moralnom pogledu. No Jehovin blagoslov i dalje je očit, jer je omjer objavitelja dobre vijesti i stanovnika 1 naprema 141.

To dokazuje da su mnogi u Francuskoj Polineziji počeli cijeniti raj koji je još ljepši od zemlje u kojoj žive, duhovni raj u kojem jedino prebiva narod koji nosi Božje ime (Ivan 6:44; Djela 15:14). Osim toga, taj raj prethodi doslovnom raju koji će uskoro zavladati na čitavoj Zemlji i u kojem više neće biti boli, tuge, pa čak ni smrti, koje iz generacije u generaciju pogađaju sve ljude, ma gdje oni živjeli (Job 14:1; Otkr. 21:3, 4).

Prvi Polinezijci pokazali su veliku hrabrost, bili su vješti moreplovci te su vjerovali da se iza horizonta nalazi zemlja, možda čak i bolja od one koju su poznavali. Oni se nisu razočarali. Slično tome, Jehovini vjerni sluge danas, poput onih koji su bili spomenuti u ovom izvještaju, trude se dobiti daleko vredniju nagradu koju im je Jehova pripremio. Ni oni se neće razočarati. Da, Jehova će bolje od ikoje zvijezde na nebu, prema kojima su se nekadašnji moreplovci orijentirali, sve one koji se uzdaju u njega sigurno voditi do zemaljskog Raja koji je tik pred nama (Ps. 73:23, 24; Luka 23:43).

[Bilješke]

[Okvir na stranici 72]

Opći podaci o Francuskoj Polineziji

Geografska obilježja: Otoci Francuske Polinezije, kojih ima 130, raštrkani su na 5 milijuna kvadratnih kilometara oceana, a kopnena im površina obuhvaća 4 000 kvadratnih kilometara. Oni sačinjavaju pet otočnih skupina: Tubuai, Gambier, Marquises, Društveni otoci i Tuamotu. Na 14 otoka koji pripadaju Društvenim otocima živi 85 posto stanovništva.

Stanovništvo: Većina stanovnika je polinezijskog ili djelomično polinezijskog porijekla. Ostali stanovnici su Kinezi, Europljani i Amerikanci.

Jezik: Glavni jezici su francuski i tahićanski. Francuski se koristi u državnim službama i trgovini.

Gospodarstvo: Administrativni poslovi i uslužne djelatnosti, uključujući i turizam, osnova su ekonomije. Preostalo stanovništvo bavi se zemljoradnjom, proizvodnim djelatnostima i uzgojem školjaka bisernica. Biseri sačinjavaju 80 posto robe koja se izvozi.

Prehrana: Otoci velikim dijelom ovise o uvezenoj hrani. Na njima se uzgajaju banane, kasave, kokos, zelena salata, papaje, ananas, taro (tropska gomoljika), rajčica i lubenice. Jedu se ribe, oštrige, morski račići, govedina, svinjetina i kozje meso.

Klima: Tropska, topla i vlažna, no donekle se razlikuje od otočja do otočja. Kišovito razdoblje (ljeto) traje od studenog do travnja. Godišnje na središnji dio Tahitija može pasti i do devet metara kiše.

[Okvir/slike na stranici 74]

Visoki i niski otoci te motu

Svi otoci Francuske Polinezije vulkanskog su porijekla i dijele se na dvije glavne skupine — visoke i niske. Visoki otoci neravni su i brdoviti, a neke od planina sežu tisuće metara iznad morske razine. Tahiti je klasičan primjer visokog otoka.

Svi visoki otoci, osim Marquisesa, zaštićeni su koraljnim grebenima koji ih okružuju. Na mnogim od tih grebena, kao što je onaj koji okružuje Bora Boru, nalaze se mali otočići prekriveni zelenilom, koje se naziva motui. Ti su otočići vrlo popularna odmarališta.

Niski otoci su koraljni atoli koji se uzdižu tek metar ili nešto više iznad morske razine. Greben je obično formiran u veliki luk unutar kojeg se nalazi kristalno čista laguna. Takvi otoci sačinjavaju arhipelag Tuamotu. Neke su lagune ogromne. Primjerice, laguna uz otok Rangirou dugačka je 70 kilometara, a njen najdublji dio 20 kilometara.

[Okvir/slika na stranici 77]

Od đakona do objavitelja Kraljevstva

Manuari Tefaatau

Rođen: 1913.

Kršten: 1959.

Kratka biografija: Manuari, đakon protestantske crkve, istinu je upoznao od osoba koje su na Makatéi među prvima proučavale Bibliju.

Godine 1956. na Makatéu su stigli Jehovini svjedoci Jean-Marie i Jeanne Félix. Prvi s kojima su proučavali Bibliju bili su Maui Piirai i Germaine Amaru, a oni su zatim svjedočili meni. Uskoro sam o biblijskim istinama počeo govoriti drugim župljanima, što u crkvi nije prošlo nezapaženo. Ustvari, pastor mi je rekao da prestanem razgovarati s Jehovinim svjedocima.

Bez puno razmišljanja napustio sam crkvu te počeo dolaziti na sastanke, koji su se održavali u domu obitelji Félix. Nekoliko drugih župljana također je počelo proučavati i dolaziti na sastanke. Veoma me raduje što sam bio član prve male grupe u Francuskoj Polineziji koja je proučavala Bibliju.

[Okvir/slika na stranicama 83 i 84]

Jehova mi je uvijek pomagao

Leonard (Len) Helberg

Rođen: 1930.

Kršten: 1951.

Kratka biografija: Dok je još bio samac i tek postao pokrajinski nadglednik, pokrenuo je djelo propovijedanja na Tahitiju. On i njegova supruga Rita sada žive u Australiji.

Godine 1955, kad me australska podružnica imenovala za pokrajinskog nadglednika te me poslala da služim na južnom dijelu Tihog oceana, na tom su ogromnom području postojale samo dvije skupštine, jedna na Fidžiju, druga na Samoi, te šest grupa na izoliranom području. Na Tahitiju nije bilo objavitelja.

Odlučio sam u prosincu 1956. prvi put posjetiti Tahiti, gdje sam s Fidžija stigao nakon šestodnevnog putovanja prekooceanskim brodom Southern Cross. Smještaj sam pronašao u pansionu s pogledom na lijepu luku Papeetea. Dok sam se idućeg jutra odijevao za službu propovijedanja, kroz prozor sam na udaljenosti od samo nekoliko stotina metara ugledao Southern Cross kako odlazi. Ostao sam sam u nepoznatoj zemlji. Najbliža braća bila su 3 000 kilometara daleko, a ljudi na otoku govorili su strani jezik, francuski. Sve što sam imao bila je adresa osobe koja je bila pretplaćena na Probudite se!

Iznenada me svladao osjećaj velike usamljenosti te sam počeo nezaustavljivo plakati. Kako se nisam mogao smiriti, rekao sam sebi: ‘Ovaj ti je dan propao. Vrati se u krevet, sutra je novi dan.’ Nakon što sam se te noći usrdno molio Jehovi, idućeg sam se jutra probudio dobrog raspoloženja. Tog poslijepodneva pronašao sam osobu koja je bila pretplaćena na Probudite se! Bila je to jedna žena iz Alžira. Poput Lidije iz Djela apostolskih, ona i njen 34-godišnji sin radosno su me primili te inzistirali da ostanem kod njih (Djela 16:15). Moja je usamljenost odjednom nestala. Zahvalio sam Jehovi, koji je sigurno čuo moju dugačku molitvu i vidio moje suze.

Kad se osvrnem unazad, doista uviđam da je Jehova Otac pun ljubavi. Da, kad mu se stavimo na raspolaganje, on nam pruža pomoć kad god nam je potrebna.

[Okvir/slike na stranicama 87 i 88]

Prvi pioniri

Alexis Tinorua pohađao je sastanke koje je Len Helberg organizirao krajem 1950-ih. Alexis je rekao: “Slušao sam brata Helberga dok je s nekoliko protestantskih đakona razgovarao o Bibliji. Odmah sam uvidio da su učenja Jehovinih svjedoka istinita te sam počeo proučavati s njima. Krstio sam se 1960. Nakon toga sam devet godina služio kao pionir. Raduje me i to što sam 1965. mogao prvi propovijedati na otoku Huahineu, koji pripada Društvenim otocima. Veoma sam zahvalan Jehovi što sam doprinio tome da 80 osoba upozna biblijsku istinu.” Alexis je služio Jehovi sve do svoje smrti u svibnju 2002.

Hélène Mapu s pionirskom je službom započela 1963. na Tahitiju, ubrzo nakon što je upoznala istinu. Njen suprug nije bio Jehovin svjedok, no podupirao ju je u tome. On je zbog posla stalno trebao putovati s Tahitija na Raiateu. Zbog toga nije imao ništa protiv kad je Hélène prihvatila poziv da kao specijalni pionir služi na Raiatei, gdje je prva počela govoriti drugima o dobroj vijesti. Hélène se kasnije vratila na Tahiti, ovaj put na poluotok (manji dio tog otoka, koji se zove Taiarapu, odnosno Tahiti Iti), gdje su ona i sestra Mereani Tefaaroa bile jedini Jehovini svjedoci. Hélène kaže: “Na poluotoku su mnogi pokazali veliki interes te smo za kratko vrijeme započele mnoge biblijske studije.”

Očito je da je Jehova blagoslovio ove dvije vjerne sestre jer je na tom području, u općini Vairao, kasnije osnovana skupština.

[Okvir/slika na stranici 101]

“Izaberi, ili ja ili Jehova!”

Yvette Gillot

Rođena: 1932.

Krštena: 1968.

Kratka biografija: Kao opći pionir služi duže od svih pionira u Francuskoj Polineziji.

Kad sam svom suprugu rekla da želim postati Jehovin svjedok, postavio mi je sljedeći ultimatum: “Izaberi, ili ja ili Jehova!” Pokušala sam ga urazumiti, no nisam uspjela. Ostavio me samu s naše troje djece. No vratio se nakon nekoliko godina.

Ja sam u međuvremenu uspijevala zbrinjavati potrebe svoje obitelji te usto služiti kao opći pionir. U ranim sam jutarnjim satima radila, a zatim sam vodila sastanak za službu propovijedanja. Krajem 1960-ih na ovim je otocima bilo samo stotinjak objavitelja, tako da nije uvijek bilo dovoljno braće.

Zahvalna sam Jehovi što se uz moju pomoć pedesetak osoba predalo njemu, a među njima je i Richard Wong Foo, koji je od 1991. član betelske obitelji na Tahitiju. Osim toga, radosna sam što moja dva sina služe kao skupštinski starješine.

[Okvir/slika na stranici 105]

Pogrebni govor posljednjoj princezi

Michel Gelas, starješina u Papeeteu, ima neobično iskustvo koje je povezano s posljednjim članom kraljevske obitelji na Tahitiju, s princezom Takau Pomare, koja je 1976. umrla u dobi od 89 godina. Princeza je bila direktni potomak dinastije Pomare, koja je izvjestan period vladala Tahitijem i nekim obližnjim otocima. Njena usvojena kći, koja je Jehovin svjedok, zamolila je Michela da održi pogrebni govor.

Michel je pristao, smatrajući da je to izvrsna prilika da mnogi ljudi, pa i političari, vjerski vođe te novinari, saznaju za nadu u uskrsnuće. Idućeg je dana u novinama izašla fotografija brata Gelasa kako pored princezinog lijesa iznosi govor. Pogrebu su prisustvovali guverner, predsjednik polinezijske vlade, drugi državni dužnosnici te katolički nadbiskup, odjeven u svoju bijelu odoru.

[Okvir/slika na stranicama 109 i 110]

Jedan nam je svećenik posudio svoj moped, a drugi nam je spalio knjige

Jacques Inaudi

Rođen: 1944.

Kršten: 1965.

Kratka biografija: Zajedno sa svojom suprugom Paulettom služio je kao specijalni pionir u Francuskoj te kao putujući nadglednik na Tihom oceanu.

Godine 1969. Paulette i ja oprostili smo se od svoje obitelji i prijatelja u Francuskoj te smo brodom krenuli na svoj novi zadatak na Tahitiju. Na našem putovanju nije manjkalo uzbuđenja jer se brod zapalio, pa smo četiri dana plutali usred Tihog oceana. Kad smo stigli na Tahiti, imenovan sam za pokrajinskog nadglednika.

Naša je pokrajina uključivala Novu Kaledoniju, Vanuatu i Francusku Polineziju. U to je vrijeme Francuska Polinezija imala jednu skupštinu i dvije grupe na izoliranom području. Godine 1971. naša je pokrajina smanjena te je obuhvaćala samo Francusku Polineziju, pa smo mogli obrađivati mnoge udaljene otoke. Na nekima od njih poruka o Kraljevstvu nije se nikad propovijedala. Paulette i ja devet smo mjeseci proveli i na Huahineu te neko vrijeme na malom otoku Maupitiju. Dok smo bili na Huahineu, posebno nas je radovalo to što smo započeli 44 biblijska studija.

Da bismo se prehranili, lovio sam ribu, najčešće podvodnom puškom. Živjeli smo vrlo skromno, no nikad nismo bili gladni. Uvijek smo imali sve što nam je bilo potrebno. Dok smo svjedočili na otoku Tubuaiju, ugodno nas je iznenadilo to što nam je jedan pastor posudio svoj moped. Vjerojatno se sažalio na nas kad je saznao da nemamo nikakvo prijevozno sredstvo.

Godine 1974. posjetili smo četiri otoka koja pripadaju otočju Marquises: Hiva Oa, Nuku Hiva, Ua Huka i Ua Pou. Braća iz podružnice zamolila su nas da posjetimo Kalinu Tom Sing Vien, sestru koja se 1973. kao medicinska sestra preselila na Ua Pou, otok na kojem nije bilo braće. Tamo je ostala nešto više od godinu dana te je bila prvi objavitelj Kraljevstva koji je s otočja Marquises izvještavao svoju službu.

Za razliku od susretljivog pastora na Tubuaiju, svećenik na Ua Pouu protivio se našem propovijedanju. Čak nas je potajno pratio dok smo bili u službi propovijedanja te je svojim župljanima naredio da mu daju svu literaturu koju su uzeli od nas. Zatim je svu tu literaturu spalio pred Kalininom kućom, što nije šokiralo samo nas već i mnoge katolike.

Usprkos takvom protivljenju, djelo propovijedanja na otočju Marquises napredovalo je, a mi smatramo velikom čašću što smo u tome mogli dati svoj skroman doprinos. Zbog Paulettinog lošeg zdravlja morali smo prekinuti s punovremenom službom. Pa ipak, i dalje smo odlučni davati Jehovi najbolje.

[Okvir na stranici 113]

Prvi posjeti otocima

Zamisli da prvi put dolaziš na neki daleki otok ili atol. Tamo namjeravaš ostati tjedan ili dva te svjedočiti njegovim stanovnicima. No jedini si Jehovin svjedok na tom otoku, a na njemu nitko ne pruža smještaj i nema javnog prijevoza. Što ćeš učiniti? Kamo ćeš ići? Marc Montet i Jacques Inaudi, koji su služili kao pioniri i pokrajinski nadglednici, mnogo su se puta našli u toj situaciji.

Marc kaže: “Čim bih sišao s aviona ili broda, počeo bih svjedočiti, a usput bih ljude pitao gdje mogu pronaći smještaj. Kao samcu, nije mi uvijek bilo lako pronaći smještaj, no obično bi se netko našao te mi pružio prenoćište i hranu. Kad sam ponovno došao na neki otok, lakše sam pronašao smještaj jer su me ljudi već poznavali. Još je lakše bilo kad sam se oženio, jer su ljudi puno opušteniji kad je u pitanju bračni par.”

Jacques priča što bi on obično učinio: “Često bih najprije otišao načelniku te ga upitao zna li nekoga tko bi mi na određeno vrijeme mogao pružiti smještaj. On bi mi najčešće dao dobre upute. Na mnogim otocima ljudi poštuju one koje smatraju Božjim ljudima i spremni su sve učiniti kako bi im pomogli. Tako sam obično besplatno dobio smještaj.”

[Okvir/slika na stranicama 117 i 118]

Najveću radost donosi nam služba propovijedanja

Alain Jamet

Rođen: 1946.

Kršten: 1969.

Kratka biografija: Zajedno sa svojom suprugom Mary-Ann služio je u raznim oblicima punovremene službe u Francuskoj i Francuskoj Polineziji.

Kad sam imao 13 godina, moja se obitelj iz Francuske preselila na Tahiti. Nakon što sam završio srednju školu, vratio sam se u Francusku kako bih studirao medicinu. Tamo sam upoznao Mary-Ann, koja je bila s Tahitija i studirala je biologiju, te smo se vjenčali. Godine 1968. posjetili su nas Jehovini svjedoci te smo prihvatili istinu.

Dakako, nadu koju smo stekli željeli smo prenijeti i svojim roditeljima, no oni je nisu prihvatili. Također smo pisali svatko svojoj crkvi na Tahitiju i zamolili da naša imena budu izbrisana s njihovog popisa. Crkvena općina u Papeeteu kojoj je pripadala Mary-Ann učinila je korak više te ju je javno izopćila. Pastor je čak pozvao njene roditelje kako bi tome prisustvovali.

Krstili smo se 1969. te smo započeli s pionirskom službom. Dok smo bili u Marseillesu (Francuska), pozvali su me u vojsku, pa sam zbog neutralnosti dva mjeseca proveo u zatvoru. Nakon što sam bio pušten, Mary-Ann i ja postali smo specijalni pioniri te smo služili u Marseillesu i Bordeauxu. Zatim smo se 1973, na zahtjev naših ostarjelih roditelja, vratili na Tahiti i godinu dana radili puno radno vrijeme kao učitelji u osnovnoj školi.

Nakon toga nas je nadglednik podružnice na Fidžiju pitao da li nam je cilj nastaviti s punovremenom službom, budući da je u Francuskoj Polineziji i na Novoj Kaledoniji postojala potreba za pokrajinskim nadglednikom. Kako su se naši roditelji oporavili, prihvatili smo taj poziv te u kolovozu 1974. započeli s pokrajinskom službom. Iduće godine, za vrijeme posjeta Nathana Knorra, bio sam zamoljen da služim kao prvi nadglednik podružnice na Tahitiju.

Godine 1986. rodio se naš sin Rauma, pa je moja supruga prekinula s punovremenom službom. Raduje nas što je Rauma danas i naš duhovni brat. Kad se osvrnemo unazad, veoma smo zahvalni za to što smo u Jehovinoj organizaciji mogli izvršavati razne zadatke. No najveću nam radost još uvijek donosi služba propovijedanja.

[Okvir/slika na stranicama 123-125]

Jehova se brine za svoje ovce

Michel Bustamante

Rođen: 1966.

Kršten: 1987.

Kratka biografija: Sa svojom suprugom Sandrom služi u jednoj od dvije pokrajine u Francuskoj Polineziji.

Naša pokrajina uključuje svih pet otočja Francuske Polinezije, a velika je kao i Europa. Na nekim udaljenim otocima živi samo jedan ili dva objavitelja. No premda žive tako daleko, mi ih ipak posjećujemo. Naprimjer, Rosita živi na Takapotu (arhipelag Tuamotu). Ova vjerna sestra svakog se tjedna priprema za sve sastanke, a često joj se pridruži i njen suprug koji nije u istini. Svake nedjelje, čak i kad većina ljudi ide na kupanje i u ribolov u lagunu, Rosita se obuče kao da ide na sastanak te proučava članak iz Kule stražare koji je na rasporedu za taj tjedan. Osim toga, ona redovito izvještava svoju službu propovijedanja. Štoviše, njen izvještaj, koji telefonom javlja podružnici, često je prvi koji podružnica dobije. To je naročito pohvalno jer se do najbližeg telefona treba 45 minuta voziti brodom.

Dolazak aviona uvijek je veliki događaj. Stoga, kad avion sleti na otok ove sestre, skoro svi koji žive u blizini aerodroma čekaju da vide tko dolazi. Jednom je prilikom neka gospođa upitala Rositu: “Tko ti to dolazi?” Ona joj je na to rekla: “Moji duhovni brat i sestra. Oni dolaze samo zbog mene, kako bi me ohrabrili.” S Rositom provedemo tri dana te s njom idemo u službu propovijedanja i duhovno je hrabrimo. Često ne uspijemo leći prije ponoći jer Rosita toliko vapi za društvom braće.

Na drugom otoku jedan je adventist primijetio da smo posjetili njegovog susjeda, koji je Jehovin svjedok. Kasnije se tom našem bratu požalio: “Živim ovdje već sedam godina, no nitko iz moje crkve još me nije došao ohrabriti.” Ovaj čovjek nije pastor, no brine se za malu grupu adventista na tom otoku.

Daniel i Doris jedini su objavitelji na Raevavaeu (otočje Tubuai). Kad smo ih konačno pronašli, budući da žive na vrlo izoliranom području, upitali smo ih da li bismo tog poslijepodneva u njihovom domu mogli održati sastanak. To ih je veoma obradovalo, pa smo svi pošli pozivati ljude na sastanak. Kad smo se vratili, pred kućom nas je čekalo sedam radnika s plantaže koji su upravo završili s poslom za taj dan. Neki su na ramenima nosili vreće tara, tropske gomoljike.

“Ne brinite se zbog toga kako ste odjeveni”, rekli smo im. “Samo uđite.” To su i učinili, no sjeli su na pod, premda smo im pripremili stolice. Sastanak im se jako svidio te su nam poslije postavljali mnoga pitanja. Dakako, to je poslijepodne veoma ohrabrilo našeg brata i sestru, što je i bio glavni cilj našeg posjeta.

Ponekad je teško posjećivati objavitelje koji žive na udaljenim otocima koji nemaju aerodrom. Jednom smo prilikom, nakon što smo sletjeli, morali još dva sata putovati preko otvorenog oceana kako bismo došli do otoka na kojem su živjela dva objavitelja. Usput rečeno, do otoka smo putovali otvorenim gliserom dugačkim otprilike četiri metra. Za svaki slučaj upitali smo čovjeka hoće li njegov gliser izdržati tako dalek put i da li ima rezervni motor. Ostati zarobljen usred Tihog oceana bilo bi, najblaže rečeno, vrlo neugodno iskustvo.

Kad smo stigli na naše odredište, bili smo skroz mokri od mora koje je prskalo po nama, a od valova koji su udarali u trup glisera boljela su nas leđa. Ni povratak nije bio ništa lakši. Sandra kaže: “Kad smo se tog poslijepodneva vratili na glavni otok, uzela sam bicikl i krenula u službu. No zbog vožnje gliserom osjećala sam se tako slabo, a i tresla sam se, da nisam mogla održavati ravnotežu na koraljnoj cesti i odmah sam pala s bicikla!”

Svaki put kad posjetimo našu braću i sestre koji žive na udaljenim područjima i doživimo slična iskustva, iznova postanemo svjesni toga koliko ih Jehova i njegova organizacija vole. Mi doista pripadamo pravoj duhovnoj obitelji (Ivan 13:35).

[Istaknuta misao]

“Oni dolaze samo zbog mene, kako bi me ohrabrili”

[Grafički prikaz/slike na stranicama 80 i 81]

FRANCUSKA POLINEZIJA — ZNAČAJNI DOGAĐAJI

1835: Završeno prevođenje Biblije na tahićanski

1930-e: Sydney Shepherd i Frank Dewar posjećuju Tahiti, a možda i druge otoke

1940.

1956: Na Makatéi i Tahitiju počinje se intenzivno propovijedati

1958: Prva dva krštenja u Francuskoj Polineziji

1959: U Papeeteu je osnovana prva skupština u Francuskoj Polineziji

1960.

1960: Registrirano je Udruženje Jehovinih svjedoka

1962: U Papeeteu je sagrađena prva Dvorana Kraljevstva na ovim otocima

1969: Održan je prvi međunarodni kongres na Tahitiju

1975: Na Tahitiju je osnovana podružnica

1976: Kula stražara počinje se prevoditi na tahićanski

1980.

1983: Svečano otvorenje prvog Betelskog doma

1989: Dostignut je najveći broj od 1 000 objavitelja

1993: Svečano otvorenje novog Betelskog doma i obližnje Kongresne dvorane

1997: Održana je prva Škola za osposobljavanje slugu

2000.

2004: U Francuskoj Polineziji djeluje 1 746 objavitelja

[Grafički prikaz]

(Vidi publikaciju)

Ukupni broj objavitelja

Ukupni broj pionira

2 000

1 000

1940 1960 1980 2000

[Karte na stranici 73]

(Vidi publikaciju)

FRANCUSKA POLINEZIJA

FRANCUSKA POLINEZIJA

OTOČJE MARQUISES

Nuku Hiva

Ua Pou

Ua Huka

Hiva Oa

Fatu Hiva

ARHIPELAG TUAMOTU

Manihi

Ahe

Rangiroa

Takaroa

Takapoto

Makatéa

Anaa

Hao

DRUŠTVENI OTOCI

Maupiti

Tahaa

Raiatea

Bora Bora

Huahine

Mooréa

Tahiti

OTOČJE TUBUAI

Rurutu

Rimatara

Tubuai

Raevavae

OTOČJE GAMBIER

MOORÉA

TAHITI

PAPEETE

Punaauia

Paea

Toahotu

Vairao

[Slika preko cijele stranice 66]

[Slika na stranici 70]

Jeanne i Jean-Marie Félix među prvima su dali temeljito svjedočanstvo u Francuskoj Polineziji

[Slika na stranici 71]

Maui Piirai, prvi Polinezijac na ovom području koji se predao Jehovi, a krstio ga je Jean-Marie Félix 1958.

[Slike na stranici 79]

Clyde i Ann Neill (dolje) pridružili su se Agnès Schenck (desno) kako bi joj pomagali u službi propovijedanja na Tahitiju

[Slika na stranici 85]

John i Ellen Hubler započeli su s pokrajinskom službom 1960.

[Slika na stranici 86]

Skupština Papeete sagradila je 1962. svoju prvu Dvoranu Kraljevstva, jednostavnu građevinu bez zidova, sa slamnatim krovom

[Slika na stranici 89]

Časopis “La Sentinelle”, izdanje od 15. travnja 1965, koji je sadržavao članke iz “Kule stražare”

[Slika na stranici 92]

Da bi duhovno napredovao, Taina Rataro naučio je čitati i pisati tahićanski

[Slika na stranici 92]

Elisabeth Avae (sjedi) sa svojom unukom Dianom Tautu

[Slika na stranici 95]

Anna i Antonio Lanza

[Slika na stranici 96]

Vaieretiai i Marie-Medeleine Mara

[Slika na stranici 97]

Ato Lacour

[Slika na stranici 98]

Rudolphe Haamarurai

[Slika na stranici 99]

Vahinerii i Edmond Rai (lijevo) s Taaroom i Catherinom Terii (desno)

[Slika na stranici 100]

Auguste i Stella Temanaha

[Slika na stranici 102]

Christiane i Jean-Paul Lassalle (lijevo) te Lina i Colson Deane (desno)

[Slika na stranici 103]

Roger Sage (lijevo) na oblasnom kongresu 1970-ih na tahićanski prevodi govor Francisa Sicarija

[Slika na stranici 107]

Eileen i Alain Raffaelli

[Slika na stranici 108]

Mauri i Mélanie Mercier

[Slika na stranici 120]

Marie-Louise i Serge Gollin služe kao misionari na otočju Marquises

[Slika na stranici 122]

Alexandre Tetiarahi sa svojom suprugom Elmom i dvije najmlađe kćeri, Ravom (lijevo) i Rivom

[Slika na stranici 126]

Tahićanski prevodilački tim

[Slika na stranici 127]

Kongres “Mir na Zemlji” održan 1969. bio je prvi međunarodni kongres održan na Tahitiju

[Slika na stranici 128]

Dvorana Kraljevstva na Bora Bori, najnovija u Francuskoj Polineziji

[Slika na stranici 130]

Christine i Félix Temarii

[Slika na stranici 131]

Odbor podružnice (slijeva nadesno): Alain Jamet, Gérard Balza i Luc Granger

[Slika na stranicama 132 i 133]

(1) Podružnica na Tahitiju

(2) Gérard Balza u srpnju 2002. predstavio je knjigu “Približi se Jehovi” na tahićanskom

(3) Betelska obitelj