Gvajana

“Zemlja voda” — to je značenje riječi “Gvajana”, južnoameričke države čija se južna granica nalazi samo 130 kilometara iznad ekvatora. To je doista prikladan naziv jer se voda iz kišnih šuma i džungli koje pokrivaju velik dio Gvajane i njenih 215 000 kvadratnih kilometara slijeva u više od 40 rijeka i mnoge pritoke. Neke od tih rijeka granica su između Gvajane i susjednih zemalja — Brazila, Surinama i Venezuele. One su također veza s unutrašnjosti, gdje su na njihovim obalama raštrkana sela i poljoprivredna imanja. Doista, trgovina i povijest Gvajane, uključujući i povijest Jehovinog naroda, usko su povezane s njenim plovnim putevima.

Gledano sa zapada, četiri glavne rijeke su Essequibo, Demerara, Berbice i Courantyne. Najduža od njih, Essequibo, dugačka je 1 000 kilometara. Na ušću je široka 30 kilometara i ima 365 otoka. Jedan od njih, Fort Island, bio je pod nizozemskom kolonijalnom vlašću sjedište vlade. Te rijeke izviru na jugu, u planinama u unutrašnjosti, i teku prema sjeveru, gdje na koncu vijugaju uskom obalnom ravnicom te se ulijevaju u Atlantski ocean. Njima pripadaju i najveličanstveniji vodopadi na svijetu, kao što su vodopadi Kaieteur, gdje 120 metara široka rijeka Potaro, koja se ulijeva u rijeku Essequibo, na prvom slapu ponire 226 metara.

Zbog mnogih prirodnih ljepota Gvajana je pravi raj za ljubitelje prirode. U njenim vodama žive velike američke vidre, crni kajmani i arapajme, koje spadaju među najveće dosad otkrivene riječne ribe. Te divovske ribe koje mogu disati izvan vode i hrane se mesom mogu narasti do 3 metra i težiti 220 kilograma. Mračnim prašumama tiho se šuljaju jaguari, a majmuni urlikavci urliču s drveća, koje dijele zajedno s više od 700 vrsta ptica, uključujući i orlove harpije te prekrasno obojene crvenomodre are i tukane.

Gvajana ima oko 770 000 stanovnika. Među njih spadaju Indijci, čiji su preci iz Indije došli raditi kao naučnici, crnci, koji su potomci afričkih robova, Indijanci (Arawak, Karib, Wapisiana i Warrau) te mješanci. Premda se u čitavoj Gvajani govori kreolski, službeni jezik je engleski te je Gvajana jedina zemlja Južne Amerike u kojoj se govori taj jezik.

Vode istine stižu u Gvajanu

Oko 1900. životodajna “voda”, koja gasi duhovnu žeđ, polako je počela natapati Gvajanu (Ivan 4:14). Čovjek po imenu Peter Johassen, koji je radio u naselju šumskih radnika na rijeci Courantyne, dobio je primjerak časopisa Sionska kula stražara i glasnik Kristove prisutnosti. Ono što je pročitao prenio je i gospodinu Elginu, koji je pismenim putem zamolio Društvo Watch Tower da mu pošalje još biblijske literature, između ostalog i knjigu Božji plan o vjekovima. Premda gospodin Elgin nije prihvatio istinu o kojoj je učio, on je za nju zainteresirao druge ljude. Zahvaljujući tome u New Amsterdamu, koji se nalazi na ušću rijeke Berbice, osnovana je mala grupa.

U međuvremenu je u Georgetownu, glavnom gradu Gvajane, Edward Phillips dobio publikacije Međunarodnih istraživača Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali. Želeći drugima prenijeti ono o čemu je učio, svoje je rođake i prijatelje pozvao da se redovito sastaju kod njega kako bi razgovarali o Bibliji. Godine 1908. Edward je pisao Društvu Watch Tower te zamolio da u Gvajanu, koja se u to vrijeme zvala Britanska Gvajana, pošalju svog predstavnika.a Četiri godine kasnije tamo je stigao Evander Coward. On je u Georgetownu i New Amsterdamu pred stotinama okupljenih održao biblijska predavanja u gradskoj vijećnici.

Phillipsov sin Frederick sjeća se posjete brata Cowarda. On piše: “Brat Coward ubrzo je postao poznat u Georgetownu te su se zahvaljujući poruci koju je propovijedao našoj grupi Istraživača Biblije počele pridruživati zainteresirane osobe. U to smo vrijeme proučavali knjige Božji plan o vjekovima, Novo stvorenje i druge. Uskoro je naš dom postao premalen, pa smo 1913. unajmili prostoriju na katu kuće koja se zvala Somerset. Tamo su se skupštinski sastanci održavali sve do 1958.” Godine 1914. Edward Phillips ponovno je na raspolaganje stavio svoj dom, koji se sada koristio kao prva podružnica. Edward je bio imenovan za nadglednika podružnice te je u tom svojstvu služio sve do svoje smrti 1924.

Godine 1916. je prikazivanje “Foto-drame stvaranja”, koja se sastojala od dijapozitiva i filmova, dalo dodatni poticaj djelu propovijedanja. “U to je vrijeme vladao mir te smo uživali u pravom duhovnom blagostanju”, piše Frederick. “Jedne ovdašnje novine čak su objavile nekoliko propovijedi Charlesa Tazea Russella, koji je predvodio djelo Istraživača Biblije.”

No 1917. situacija je već bila drugačija. U zemlji je vladala ratna histerija te je jedan istaknuti svećenik poticao ljude da se mole za Britaniju i njene saveznike. Brat Coward je u jednom pismu novinama objasnio svjetske događaje u svjetlu biblijskih proročanstava. Usto je u gradskoj vijećnici u Georgetownu održao upečatljiv govor pod naslovom “Rušenje babilonskih zidova”.

U izvještaju engleskog izdanja Kule stražare od 1. listopada 1983. stoji: “Svećenstvo je bilo toliko bijesno da je vlasti nagovorilo na to da se brata Cowarda protjera te da se zabrani neke naše publikacije. Ta je zabrana trajala do 1922.” No mnogi ljudi cijenili su brata Cowarda zbog toga što je hrabro svjedočio. Kad je on odlazio, stali su u red na pristaništu i vikali: “On je jedini čovjek koji je propovijedao istinu!” Lučki radnici čak su prijetili štrajkom zbog toga što je Evander bio protjeran, no braća su ih zamolila da to ne čine.

Nakon Prvog svjetskog rata Istraživači Biblije suočili su se s još podmuklijom kušnjom, koja je na neko vrijeme usporila širenje istine o Kraljevstvu. Jedan bivši brat koji je prije služio u centrali u Brooklynu, no postao je otpadnik, više je puta posjetio Gvajanu s ciljem da tamošnje Istraživače Biblije odvrati od organizacije.

U već spomenutoj Kuli stražari pisalo je: “Neko vrijeme Istraživači Biblije u Gvajani bili su podijeljeni na tri grupe — onu koja je bila vjerna organizaciji, protivničku grupu te na one koji nisu znali za koga da se opredijele. No Jehova je blagoslivljao samo vjernu grupu, te je ona s vremenom napredovala.” Među onima koji su se pokazali vjernima bili su Malcolm Hall i Felix Powlett, koji su se krstili 1915. odnosno 1916. Obojica su ostali revni Jehovini sluge te su doživjeli više od 90 godina.

S ciljem da ohrabri vjernu braću, u Gvajanu je 1922. iz svjetske centrale došao George Young, koji je tamo ostao otprilike tri mjeseca. “On je bio neumoran radnik”, rekao je Felix Powlett. Njegovo poznavanje Biblije, snažan glas, spontane geste i vizualna pomagala koja je koristio potakli su mnoge da se više posvete istraživanju Božje Riječi. Na temelju izvještaja Georgea Younga englesko izdanje Kule stražare od 1. siječnja 1923. govorilo je o tome kako “ljudi u tom dijelu svijeta pokazuju sve veće zanimanje za istinu, kako sastancima prisustvuje sve više osoba te da su domovi u kojima se sastanci održavaju uvijek puni, a braća pokazuju sve veću revnost i gorljivost”. Naprimjer, u kući Somerset sastancima je prisustvovalo u prosjeku 100 osoba, premda je broj objavitelja Kraljevstva iznosio samo oko 25.

Godine 1923. braća su počela raditi na tome da dođu do ljudi koji su živjeli u udaljenijim dijelovima zemlje. Često su sa sobom nosila samo mreže za spavanje i literaturu te su se nadala da će im ovdašnji gostoljubivi ljudi dati nešto za jelo. Ako bi im netko ponudio da prenoće u njegovom domu, braća bi prihvatila poziv. U protivnom bi svoje mreže objesila na neku deblju granu te prenoćila pod drvetom, gdje su ih često napadali rojevi komaraca. Ujutro bi razmotrili biblijski redak iz knjižice Svagdašnja mana nebeska, koju je objavila Jehovina organizacija, a zatim bi pješice ili brodom pošli do sljedećeg sela.

Nastojanja da se dođe do ljudi na udaljenim područjima nastavila su se sve do Drugog svjetskog rata, kad se benzin moglo nabaviti samo u ograničenim količinama, te nije bilo lako putovati. U međuvremenu su Istraživači Biblije 1931. prihvatili ime Jehovini svjedoci. Male grupe Istraživača Biblije raštrkane na obalnom području Gvajane radosno su prihvatile to novo ime, a svoju su revnost dokazale pojačanom službom. Kasnije tijekom 1930-ih objavitelji su u službi počeli koristiti gramofone i snimke biblijskih predavanja. Frederick Phillips, koji je u to vrijeme bio nadglednik podružnice, piše: “U selima u to vrijeme nitko nije imao radio, pa je prvi znak da smo došli u neko selo bila muzika koja se iz naših zvučnika širila mirnim tropskim zrakom. Nakon nje uslijedile bi snimke predavanja. Skoro svi u selu okupili bi se oko nas, neki čak u pidžami.”

I radiostanice su doprinijele širenju dobre vijesti. Na jednoj radiostanici u Gvajani svake se srijede i nedjelje u određenom terminu emitiralo poruku o Kraljevstvu. Dakako, sve to nije prošlo nezapaženo kod Sotone, koji je koristio nacionalizam koji se razbuktao u Drugom svjetskom ratu kako bi omeo naše djelo.

Drugi svjetski rat i poslijeratna aktivnost

Godine 1941, za vrijeme Drugog svjetskog rata, u Gvajani su djelovala 52 objavitelja Kraljevstva. Iste godine bili su zabranjeni časopisi Kula stražara i Utjeha (sada Probudite se!). Godine 1944. zabranjene su sve publikacije koje je objavio Jehovin narod. “Za Jehovine svjedoke zabranjeno je bilo čak i posjedovanje Biblije koja nije sadržavala komentare Društva Watch Tower, već samo biblijski tekst, a koju su objavila druga biblijska društva”, stoji u engleskom izdanju Kule stražare od 1. srpnja 1946.

U travnju 1946. Gvajanu je posjetio Nathan Knorr iz svjetske centrale. S njim je došao William Tracy, koji je kratko prije toga pohađao školu Gilead. Cilj njihovog posjeta bio je ohrabriti braću te se vlastima obratiti s molbom da se zabrana ukine. Za vrijeme sastanka u Georgetownu brat Knorr je okupljenoj braći i zainteresiranim osobama, kojih je bilo 180, objasnio da Isusovi prvi učenici nisu imali Bibliju ni knjige kako bi lakše izvršavali svoju službu. No Jehova ih je blagoslovio izvanrednim porastom. Zbog čega? Zbog toga što su nastavili propovijedati. Zar onda Bog ne bi isto učinio za svoje današnje sluge dok ustrajno izvršavaju povjerenu im službu? Sigurno da bi!

U međuvremenu su se braća nastavila zakonskim sredstvima boriti za to da se zabrana ukine. Naprimjer, manje od godinu dana nakon završetka rata, braća su u peticiji za ukidanje zabrane sakupila 31 370 potpisa. Peticija je bila proslijeđena vlastima. Osim toga, da bi stanovnici Gvajane bili upućeni u ta zbivanja, Jehovina organizacija objavila je letak u kojem su bile iznesene sve te činjenice. Uvodne riječi letka glasile su: “BIBLIJA ZABRANJENA U BRITANSKOJ GVAJANI — 31 000 LJUDI POTPISALA JE PETICIJU NAMIJENJENU GUVERNERU kako bi svi stanovnici ove kolonije ponovno dobili vjersku slobodu, bez obzira na njihovo vjersko opredjeljenje.”

Pored toga, brat Knorr sastao se s ministrom kolonija Williamom Heapeom kako bi ga zamolio da se ukine zabrana. Na kraju 30-minutnog razgovora brat Knorr dao je gospodinu Heapeu knjigu “Istina će vas osloboditi” te ga zamolio da je pažljivo pročita. Gospodin Heape je rekao da hoće. Osim toga, rekao je da devet članova izvršnog odbora upravo razmatra zabranu naše literature. Kasnije se pokazalo da je zaista i bilo tako jer je u lipnju 1946. guverner izdao dokument o ukidanju zabrane.

Ubrzo zatim braći je vraćeno 130 prašnjavih kutija s 11 798 knjiga i brošura. Radosni što su ponovno mogli nuditi literaturu, objavitelji Kraljevstva, kojih je u to vrijeme bilo 70, podijelili su svu tu literaturu za samo dva i po mjeseca. U kolovozu su braća započela sa svjedočenjem na ulici, a to je urodilo izvanrednim rezultatima. “Časopise se raspačavalo gotovo jednakom brzinom kao što se rasproda novine”, izvijestila je podružnica.

Braća su čak i za vrijeme zabrane dobivala dragocjenu duhovnu hranu, djelomice zahvaljujući bratu koji je radio u glavnoj pošti u Georgetownu. On piše: “Osjećao sam se obaveznim pobrinuti se za to da Kula stražara dođe do podružnice. Uz pomoć sestara kopije studijskih članaka bile su pretipkane ili umnožene na šapirografu te podijeljene obiteljima, koje su ih koristile na skupštinskim sastancima.”

Novi misionari pomažu braći u službi propovijedanja

Djelo propovijedanja u Gvajani još je brže napredovalo otkako su sredinom 1940-ih tamo stigli misionari iz škole Gileada. Među njima je bio William Tracy, koji je pohađao treći razred, te John i Daisy Hemmaway i Ruth i Alice Miller, koji su pohađali peti razred. Ti revni Jehovini svjedoci prenosili su ovdašnjoj braći dragocjene stvari koje su naučili u Gileadu te su im pružali dobar primjer u službi propovijedanja.

Bratu Tracyu naročito je bilo stalo do toga da se propovijeda onima koji su živjeli u udaljenim dijelovima zemlje. On je napisao: “Nekoliko sam puta proputovao obalu uzduž i poprijeko te istražio područje uz rijeke kako bih stupio u kontakt sa zainteresiranim osobama na izoliranim područjima, a i kako bih pronašao nove koji su se zanimali za istinu. Putovao sam vlakom, autobusom, biciklom, velikim riječnim brodovima, malim brodovima, pa čak i kanuima.”

Misionari su također pomogli ovdašnjim pionirima da se organiziraju kako bi sistematski obrađivali područje te, ukoliko su im okolnosti dozvoljavale, služili na dotad neobrađivanim područjima. Ne zaboravimo da je u Gvajani 1946. djelovalo samo pet skupština, a broj objavitelja Kraljevstva iznosio je 91. No nijedan zadatak nije pretežak za one koji imaju podršku Božjeg duha (Zah. 4:6).

U početku su mnogi pioniri koji su surađivali s misionarima bili starije osobe. No usprkos svojim godinama, pokazivali su pravu revnost u službi propovijedanja. Među njima su bili Isaac Graves, George Headley, Leslie Mayers, Rockliffe Pollard i George Yearwood. Neke od pionirki bile su Margaret Dooknie, Ivy Hinds, Frances Jordan, Florence Thom, Atalanta Williams i Princess Williams (nisu u rodu). “Naoružani” knjigama, brošurama i časopisima, po čitavoj su Gvajani prenosili poruku o Kraljevstvu.

Ivy Hinds (sada Wyatt) i Florence Thom (sada Brissett) poslane su na područje grada Bartice, koji se nalazi na rijeci Essequibo, a od obale mora udaljen je oko 80 kilometara. Taj je grad poput vrata u nalazišta zlata i dijamanata u unutrašnjosti zemlje. Tamo je živio samo jedan brat. John Ponting, koji je u to vrijeme služio kao nadglednik podružnice i pokrajinski nadglednik, piše: “Za dva mjeseca na sastanke je dolazilo 20 osoba, a 50 je prisustvovalo Spomen-svečanosti.” Jedan čovjek koji je prihvatio istinu bio je Jerome Flavius, koji je bio slijep. “On je ubrzo počeo držati govore za koje se pripremao tako što mu je Ivy Hinds nekoliko puta pročitala gradivo na kojem se temeljio govor”, kaže John.

Premda su imale već blizu 70 godina, pionirke Esther Richmond i Frances Jordan naučile su voziti bicikl kako bi mogle obrađivati više područja. “Margaret Dooknie, koja se ne sjeća koliko je dugo služila kao pionir, hodala bi u službi tako dugo dok se nije toliko umorila da smo je ponekad znali pronaći kako spava u parku na klupi”, kaže brat Ponting. “Nikada nećemo zaboraviti takve ljude.”

Mnogi mladi, potaknuti primjerom misionara i starijih pionira, započeli su s pionirskom službom. Zahvaljujući svoj toj aktivnosti još je više ljudi došlo u istinu te su u raznim dijelovima zemlje bile osnovane grupe i skupštine. Godine 1948. u Gvajani je djelovalo 220 objavitelja. Godine 1954. taj je broj porastao na 434. U međuvremenu je broj braće iz Kitty-Newtowna, koja su se sastajala u kući Somerset, toliko porastao da su se odvojili i postali zasebna skupština, skupština Newtown, druga u glavnom gradu. Danas u Georgetownu djeluje devet skupština.

Kolica sa zvučnicima, biciklisti i magarci

Početkom 1950-ih braća su, u skladu s uputama podružnice, po čitavom Georgetownu, obično subotom uvečer i nedjeljom poslijepodne, držala javna predavanja na otvorenom. Za to su koristila kolica sa zvučnicima koja su sama izradila. Na kolicima je bilo jako pojačalo, dva velika zvučnika, postolja za njih te kablovi. Albert Small, koji se krstio 1949, kaže: “Na mjestu gdje se trebao održati sastanak cijeli je dan stajao plakat na kojem je pisalo ‘Odgovori na vaša biblijska pitanja’ te vrijeme sastanka. Mnogi su prisustvovali tim predavanjima, a neki su kasnije prihvatili istinu.”

Kako bi utvrdili potencijal za daljnji napredak, Nathan Knorr i njegov tajnik Milton Henschel su početkom 1954. u Georgetownu održali govore u kinu Globe. Govorima je prisustvovao i John Ponting. On priča: “Svih 1 400 sjedišta bilo je zauzeto, a 700 ljudi govore je slušalo preko zvučnika postavljenih izvan kina sve dok jaka kiša mnoge nije natjerala da se uguraju unutra. Te je govore najavljivala povorka biciklista koji su nosili plakate. Kad bi pao mrak, koristili smo veliki osvijetljeni natpis koji je vukao magarac. Uz njega je išao i jedan brat koji je govore najavljivao pomoću razglasa.”

Daljnja putovanja u unutrašnjost

Dok je služio kao nadglednik podružnice, William Tracy poticao je braću da propovijedaju i ljudima koji žive na udaljenim područjima. I sam je često posjećivao naselja uz rijeke Essequibo i Berbice te je za tamošnje male grupe i skupštine organizirao pokrajinske sastanke. Sastanci pokrajine obično su se održavali u kinima i školama, no često su jedino kina bila dovoljno velika za njih. Godine 1949. na sastanku pokrajine održanom u kinu u Suddieu, u blizini ušća rijeke Essequibo, snažan utisak na prisutne ostavilo je javno predavanje “Pakao — zamka za ljude”. Neki su Jehovine svjedoke čak počeli zvati “crkva bez pakla”.

Godine 1950. je William Tracy, koji se upravo bio oženio, poslan u Sjedinjene Države. John Ponting je umjesto njega počeo služiti kao nadglednik podružnice i putujući nadglednik. Također je pomagao u obrađivanju nekih područja uz rijeku. Braća su duž rijeke obično putovala putničkim brodovima. Kad bi se na rijeci u kanuima pojavili mještani, koji su na brodu podizali i predavali poštu, braća bi ih zamolila da ih odvezu na obalu, nadajući se da će im netko ponuditi hranu i smještaj. Zatim bi svjedočila u tom selu, a noć bi provela kod neke gostoljubive obitelji. Idućeg bi ih dana netko od mještana kanuom odveo do sljedećeg sela te bi tamo nastavili sa svjedočenjem. Jednog poslijepodneva braća su naišla na pilanu. Poslovođa je nakratko prekinuo posao, okupio svoje ljude te braći dopustio da svima održe 15-minutni govor. Svi su uzeli literaturu.

Thomas Markevich, koji je pohađao 19. razred škole Gileada, poslan je u Gvajanu u srpnju 1952. te je također propovijedao na dotad neobrađivanim područjima. On kaže: “Posebnu mi je radost pričinjavalo to što sam poruku o Kraljevstvu donosio ljudima kojima još nitko nije propovijedao. No ljudi na takvim područjima ponekad vas iznenade, a to se desilo i meni. Brodom sam plovio po rijeci Demerari, a zatim sam pješice zašao duboko u džunglu, gdje sam naišao na malu kolibu. Čovjek koji je tamo živio pozdravio me, pozvao me unutra, ponudio mi da sjednem te zatim saslušao što mu imam reći. Kad sam se osvrnuo oko sebe, na svoje sam iznenađenje primijetio da su zidovi kolibe oblijepljeni listovima Kule stražare, i to iz 1940-ih! Očito je moj domaćin već prije čuo poruku o Kraljevstvu, možda na brodu ili pak u Georgetownu ili Mackenzieu.”

Misionar Donald Bolinger bio je prvi koji je s dobrom viješću kopnenim putem došao sve do vodopada Kaieteur, što je bio vrlo naporan put. Dok je svjedočio Indijancima, naišao je na jednog državnog službenika koji je radio s njima. Taj se čovjek s vremenom predao Jehovi te se brinuo za grupu koja je kasnije tamo bila osnovana. Neki objavitelji su se zbog posla preselili na izolirana područja, kao što su rudnici dijamanata i zlata. Usprkos tome što su živjeli na izoliranom području, često su u radničkim naseljima propovijedali od kolibe do kolibe. Što im je pomoglo da ostanu duhovno jaki? Redovito proučavanje i služba propovijedanja.

‘Uzbudljiva služba koja nam je pružala veliko zadovoljstvo’

Misionari John i Daisy Hemmaway služili su u Gvajani od 1946. do 1961. Ponekad bi za vrijeme godišnjeg odmora dva tjedna proveli u sjeverozapadnom dijelu Gvajane, u blizini Venezuele, gdje su živjeli Karib i Arawak Indijanci te druga urođenička plemena. Jednom su prilikom Arawak Indijancima podijelili puno literature. To se nije svidjelo katoličkim redovnicama koje su vodile tamošnju školu. One su čak ispitivale djecu da li su njihovi roditelji dobili kakvu literaturu. Kad su roditelji to saznali, naljutili su se te su svećeniku rekli da će oni sami birati što će čitati. No njega to nije spriječilo da na nedjeljnoj misi govori protiv brošurice Možeš li vječno u sreći živjeti na Zemlji?, koju su mnogi uzeli. Ipak, ta njegova taktika nije imala željeni učinak, jer su mnogi mještani zamolili Johna i Daisy na dan njihova odlaska da im daju tu brošuricu.

Da bi došli na to područje, koje se nalazi otprilike 300 kilometara u unutrašnjosti, John i Daisy putovali su brodom, vlakom i kamionom. Sa sobom su nosili osnovne potrepštine te literaturu i bicikl, koji im je trebao za putovanje neasfaltiranim cestama koje vode do indijanskih puteva. John objašnjava: “Ti putevi vode u svim pravcima, pa ih treba dobro pamtiti ili na skretanjima slomiti pokoju grančicu kako biste bili sigurni da ćete se znati vratiti. Kad bismo putem naišli na neku životinju iz porodice mačaka, obično bismo stali nepomično i gledali je direktno u oči. Nakon nekog vremena životinja bi polako krenula svojim putem. Visoko u krošnjama drveća majmuni kreštanjem izražavaju svoje negodovanje zbog nezvanih gostiju, a ljenjivci, koji vise naopačke, lijeno zure u osobu koja prolazi pored njih. Povremeno se na čistinama može vidjeti tukane jarkih boja kako jedu plodove papaje.”

Nakon 15 godina misionarske službe u Gvajani, brat Hemmaway svoje osjećaje sažima sljedećim riječima: “Naša služba bila je doista uzbudljiva te nam je pružala veliko zadovoljstvo. Sjediti na zemljanom podu u kolibi načinjenoj od palminog drva te Indijancima govoriti o Božjem Kraljevstvu i poučavati ih novom načinu života nešto je što donosi neusporedivu radost. Promatrati kako ponizne osobe prihvaćaju biblijska učenja te zatim predaju svoj život Bogu nešto je što se nikad ne zaboravlja.”

Pioniri iz Gvajane pozvani su u Gilead

Nekoliko ovdašnjih pionira također je imalo divnu priliku pohađati školu Gilead, a neki od njih bili su poslani natrag u Gvajanu. Među njima su Florence Thom (sada Brissett), koja je 1953. pohađala 21. razred, Albert i Sheila Small, koji su 1958. pohađali 31. razred, i Frederick McAlman, koji je 1970. pohađao 48. razred.

Florence Brissett kaže: “Nadala sam se da ću nakon Gileada biti poslana u neku stranu zemlju, no to što su me poslali u Skeldon, u Gvajanu, pokazalo se pravim blagoslovom od Jehove. Mnogi moji prijašnji školski kolege, učitelji, prijatelji i poznanici prihvatili su biblijski studij kad sam im ga ponudila baš zbog toga što su me znali. Neki su me čak sami zamolili da proučavam s njima. Među njima je bio i Edward King, čija je žena već proučavala sa mnom. Zanimljivo je da je anglikanski svećenik saznao da ona proučava, pa je pozvao Edwarda i rekao mu da joj to mora zabraniti. No umjesto da ga posluša, Edward je i sam počeo proučavati.”

Nakon što su se Albert i Sheila Small vratili iz Gileada, on je mnogo godina služio kao član Odbora podružnice i kao pokrajinski nadglednik. Trenutno on i Sheila, usprkos zdravstvenim problemima, služe kao specijalni pioniri u jednoj skupštini u Gvajani, gdje brat Small ujedno služi kao starješina. Dakako, nisu svi koji su porijeklom iz Gvajane nakon Gileada bili poslani ovamo. Naprimjer, Lynette Peters, koja je pohađala 48. razred, bila je poslana u Sijera Leone. Ona još uvijek vjerno izvršava svoj zadatak u toj stranoj zemlji.

Film potiče zanimanje ljudi

Film koji su Jehovini svjedoci često prikazivali tokom 1950-ih bio je Društvo novog svijeta u akciji. U njemu se prikazivala svjetska centrala u Brooklynu te veliki kongres koji je 1953. bio održan na stadionu Yankee u New Yorku. Film je pomogao i Jehovinim svjedocima i drugim ljudima da uvide koliko je Jehovina organizacija velika i kako ona djeluje. Naročito se svidio onima koji su živjeli duboko u prašumi, od kojih mnogi dotad nisu gledali nijedan film.

Braća su film često prikazivala na otvorenom. Ljudi su znali propješačiti mnoge kilometre kako bi ga vidjeli. No možda se pitaš kako su ga prikazivali na mjestima gdje nema struje. Alan Johnstone, koji je pohađao školu Gilead te je 1957. došao u Gvajanu i služio kao pokrajinski nadglednik, mnogo je puta prikazivao taj film. On piše: “Tamo gdje nije bilo struje, koristili smo generatore koje su nam posudili susretljivi mještani. Oni su ih koristili kako bi noću imali svjetlo u svojim trgovinama. Film smo projicirali na veliku plahtu koju smo čvrsto razapeli između dva drveta.”

Nakon jednog takvog prikazivanja, John i Daisy Hemmaway parobrodom su se vraćali kući. Mnogi putnici čuli su za film te su ga željeli pogledati. Tako je bračni par Hemmaway, uz kapetanovo dopuštenje, na palubi postavio “ekran”, a projektor su stavili u kabinu čiji je prozor gledao prema njemu. John piše: “Na brodu su bili katolički i anglikanski svećenik. Premda inače nisu željeli pogledati taj film, sada su na neki način bili prisiljeni. Čak je i kabina u kojoj smo namjestili projektor bila upravo njihova! Putnici su ih kasnije salijetali pitanjima na koja mogu odgovoriti samo Jehovini svjedoci.”

Osvrnuvši se na to koliko je film utjecao na ljude, John Ponting piše: “Prikazivanje tog filma u ono vrijeme bilo je naročito djelotvorno u mjestima gdje je Jehovinih svjedoka bilo malo i gdje ih ljudi baš nisu cijenili. Zahvaljujući njemu skeptici su uvidjeli da je riječ o ogromnoj, međunarodnoj organizaciji i počeli su nas poštivati. Gledanje tog filma pokazalo se velikom prekretnicom kod mnogih koji su nakon toga počeli proučavati Bibliju. Neki od njih kasnije su postali starješine. U samo dva tjedna jedan je pokrajinski nadglednik ovaj film prikazao 17 puta, najčešće na otvorenom, a gledalo ga je sveukupno 5 000 ljudi.

Jedan drugi pokrajinski nadglednik bio je nagrađen za trud koji je uložio dok je dva dana putovao rijekom punom brzaca te zatim pješačio prašumskim stazama time što su deseci Indijanaca pogledali taj film — prvi film koji su ikada vidjeli. Idućeg su dana mnogi mještani, od kojih su većina prezbiterijanci, dobili naše časopise. Zahvaljujući tome čitavo je selo imalo puno bolji stav prema Jehovinom narodu.”

Od 1953. do 1966. u Gvajani su vladali politički i rasni nemiri. Najgore je bilo razdoblje od 1961. do 1964, tokom kojeg su izbijale pobune, štrajkovi, pljačkalo se i ubijalo. Javni prijevoz bio je obustavljen te je vladao sve veći strah. Braću se nije direktno progonilo, no neki su doživljavali nevolje zbog situacije koja je vladala. Naprimjer, dva brata bila su pretučena, a druga dvojica (jedan od njih bio je Albert Small) bila su ranjena iz sačmarice te su im u bolnici morali izvaditi sačmu. Situacija je postala toliko ozbiljna da je intervenirati morala britanska vojska.

Doista je bilo prikladno što se za vrijeme tog burnog perioda ljudima prikazivao film Društvo novog svijeta u akciji, koji je pokazao kako ljudi svih narodnosti mogu živjeti u pravom miru i jedinstvu! Osim toga, braća nisu dopustila da ih to što nema javnog prijevoza spriječi da idu na sastanke i u službu propovijedanja, već su jednostavno malo više pješačila ili vozila bicikle. A što je najvažnije, jedni prema drugima pokazivali su istinsku kršćansku ljubav. Albert Small kaže: “Braća i sestre brinuli su se jedni za druge te su međusobno dijelili sve što su imali.”

Sestre predvode u službi

Poruku o Kraljevstvu na udaljena su područja nosile i sestre. Naprimjer, Ivy Hinds i Florence Thom bile su kao specijalni pioniri poslane u Barticu, grad koji se nalazi na samom rubu džungle. Tamo su živjeli samo brat Mahadeo i njegova supruga Jamela. Kao i većina Indijki u to vrijeme, Jamela nije išla u školu, te nije znala ni čitati ni pisati. No željela je čitati Bibliju i pomagati u poučavanju svoja dva mala sina. Florence kaže: “Uz Jehovin blagoslov i moju pomoć brzo je naučila čitati, pisati i svjedočiti ljudima.”

Iako su već dva mjeseca bile na tom području, Florence i Ivy još uvijek nisu pronašle prikladan smještaj. Također su tražile mjesto gdje bi mogle održavati sastanke, budući da su već vodile više od deset biblijskih studija. Situacija je postala još ozbiljnija kad ih je pokrajinski nadglednik obavijestio da će ih uskoro posjetiti. Pored toga, datum njegovog posjeta poklapao se s tjednom kad su radnici iz unutrašnjosti Gvajane i mnoge prostitutke iz Georgetowna trebali doći u Barticu, što je značilo da će u gradu biti tri puta više ljudi.

No Jehovina ruka nije prekratka. Florence se prisjeća: “Dan prije dolaska pokrajinskog nadglednika, u kasnim poslijepodnevnim satima, upoznali smo čovjeka koji nam je pristao iznajmiti kuću s tri sobe u centru grada. Dali smo se na posao radeći kao crvi — strugali smo i bojali zidove te polirali podove. Stavili smo zavjese i donijeli sav namještaj. S poslom smo završili u ranim jutarnjim satima. Bila je to vrlo naporna noć! Pokrajinski nadglednik John Ponting nije mogao vjerovati kad smo mu sve to ispričali. Prve večeri njegovog posjeta sastanku su prisustvovale 22 osobe, što nam je dalo nadu da će se u Bartici uskoro osnovati i skupština.”

Plovidbe čamcima Objavitelji Kraljevstva

U početku su braća plovila raznim čamcima i kanuima koji su im bili na raspolaganju kako bi došla do naselja uz rijeke. No kasnije su kupila vlastite čamce, koje su nazvala Objavitelj Kraljevstva I, Objavitelj Kraljevstva II i tako sve do broja pet. (Prva dva više se ne koriste.)

Frederick McAlman priča: “Veslajući nizvodno propovijedali smo duž istočne obale rijeke Pomeroon sve do Hackneya, koji je od ušća udaljen 11 kilometara. Tamo bismo prespavali kod sestre DeCambra, koja je u to vrijeme na tom području radila kao primalja. Rano ujutro nastavili bismo propovijedati do ušća rijeke, gdje bismo prešli na njenu zapadnu obalu. Zatim bismo, na povratku u Charity, uzvodno veslali 34 kilometra.” Braća su pet godina veslala duž rijeke Pomeroon, a zatim su kupila rabljeni motor sa šest konjskih snaga.

Ploviti rijekama uglavnom nije opasno, no braća su trebala biti oprezna zbog drugih plovila. Objavitelj Kraljevstva I i Objavitelj Kraljevstva II bili su čamci na vesla, te nisu bili brzi. Frederick priča: “Kad sam se jedne subote poslijepodne rijekom Pomeroon vraćao kući iz službe, u moj je čamac udario veliki teretni brod, koji je plovio punom brzinom. Kapetan broda i posada opili su se rumom, pa to nisu ni primijetili. Od udarca sam pao u rijeku i našao se pod tim brodom. Boreći se za život, pokušavao sam izroniti iz te mračne rijeke, ali sam stalno glavom udarao u dno broda. Od snažnog sam propelera bio udaljen tek nekoliko centimetara. Neki mladić na brodu vidio je što se dešava, pa je skočio u rijeku i spasio me. Nekoliko sam tjedana zbog povreda stalno imao bolove, no bio sam sretan što sam ostao živ.”

Ta nezgoda nije zastrašila Fredericka. On priča: “Budući da su ljudi duž rijeke željeli učiti o Bibliji, bio sam odlučan nastaviti sa službom. Jedanaest kilometara od Charitya, u selu Sirikieu, održavao se Skupštinski studij knjige koji je ovisio o meni.”

Tjedan dana s pokrajinskim nadglednikom

Služiti kao putujući nadglednik u seoskim predjelima Gvajane može biti pravi ispit nečije izdržljivosti. Pored toga što moraju putovati rijekama, neasfaltiranim cestama i prašumskim puteljcima, pokrajinski nadglednici i njihove supruge ponekad se bore s komarcima i drugim insektima, susreću životinje iz porodice mačaka, kisnu, a na nekim se područjima suočavaju i s pljačkašima. Također su u opasnosti da obole od malarije, trbušnog tifusa ili neke druge tropske bolesti.

Jedan putujući nadglednik opisuje svoj posjet nekim objaviteljima koji žive na izoliranom području na rijeci Demerari. On piše: “Nakon posjeta skupštini Mackenzie, u ponedjeljak smo motornim čamcem otišli u selo Yaruni, koje se također nalazi na Demerari, a od Mackenziea je udaljeno oko 40 kilometara, kako bismo posjetili jednog brata. Vraćajući se u Mackenzie propovijedali smo na obje strane rijeke.

Ljudi su bili veoma gostoljubivi te su nam dali voće i čak nas pozivali na obrok. U petak smo se otisnuli na rijeku kako bismo se ukrcali na parobrod. U Soesdykeu smo prešli u kanu, koji nas je odveo na obalu. Tamo nas je dočekao jedan brat, koji nas je preko Demerare odveo u svoj dom u selu Georgiji. Iste smo večeri s njegovom obitelji održali sastanak.

Idućeg smo dana svi prešli rijeku kako bismo propovijedali u Soesdykeu te na naseljenom području u blizini aerodroma Timehri. Također smo išli na jedno mjesto gdje ima mnogo pješčanih dina i gdje su ljudi tovarili pijesak na kamione za Georgetown. U subotu uvečer s tom smo obitelji održali još jedan sastanak u Georgiji. Idućeg dana ujutro svi smo ponovno prešli rijeku kako bismo propovijedali u Soesdykeu, a poslijepodne smo prisustvovali javnom predavanju na trijemu poštanskog ureda. Tako je završio naš tjedan.” Naporan rad takvih predanih pokrajinskih nadglednika i njihovih supruga isplatio se jer u Soesdykeu sada djeluje skupština koja izvrsno napreduje. Braća imaju vlastitu Dvoranu Kraljevstva, koja je dovršena 1997.

I pokrajinskim nadglednicima znale su se desiti nezgode. Vozeći se na motociklu, Jerry i Delma Murray došli su do nekog kanala preko kojeg je bio napravljen most od drvenih dasaka povezanih zajedno. Delma je čekala da Jerry motociklom prijeđe most. No nešto se desilo te su Jerry, motocikl i njihov kovčeg skliznuli s mosta i nestali u tamnoj vodi. Delma je vrisnula, pa su im u pomoć priskočili mještani. Nakon nekoliko trenutaka nestalo je zabrinutosti, a začuo se smijeh kad je, kao što je jedan brat napisao, “ovaj bijelac blatnjavih cipela teturajući izašao na obalu sav prekriven algama”.

Indijanci prihvaćaju dobru vijest

Dok je početkom 1970-ih svjedočio na tržnici u Charityu, Frederick McAlman je Indijanki Monici Fitzallen dao Kulu stražaru i Probudite se! (Vidi okvir na 176. stranici.) Monica, koja je živjela u indijanskom rezervatu, odnijela je te časopise kući. Dok je bila bolesna, pročitala ih je te u njima prepoznala istinu. Ubrzo je postala objavitelj dobre vijesti, jedini u tom rezervatu, te se krstila 1974.

Monica priča: “Sretna što svojim bližnjima mogu prenositi istine koje sam naučila, revno sam svjedočila od kuće do kuće. No da bih došla do njih, morala sam putovati rijekama i potocima. Kako je broj zainteresiranih rastao, počela sam održavati sastanke, čitajući i razmatrajući s njima gradivo iz knjige Istina koja vodi do vječnog života.”

Je li njen naporan rad urodio plodom? Itekako, jer uz nju na tom području sada djeluje još 13 objavitelja, među kojima su i njen suprug, sin, snaha i unuka. Donedavno je ta mala grupa trebala 12 sati kanuom putovati do Charitya, gdje se nalazila najbliža skupština. No sada sastanke održavaju u svom selu, a broj prisutnih triput je veći od broja objavitelja.

U međuvremenu je porasla i skupština u Charityu. U njoj sada djeluje 50 objavitelja, a mnogi od njih na sastanke putuju rijekom Pomeroon. Sastancima u prosjeku prisustvuje više od 60 osoba, a Spomen-svečanosti 2004. prisustvovala je 301 osoba. I skupština Charity ima novu Dvoranu Kraljevstva.

Izvanredan rast u Baramiti

Još jedno područje Gvajane na kojem mnogi domoroci pozitivno reagiraju na poruku o Kraljevstvu je Baramita. Baramita se nalazi na sjeverozapadu Gvajane, a u njoj žive Indijanci iz plemena Karib. Oni spadaju među prve stanovnike tog područja, koje je po njima nazvano Karibi. Njihov jezik također se zove karib.

Ruby Smith, pripadnica plemena Karib, zainteresirala se za istinu 1975. kad joj je njena baka dala jedan traktat. (Vidi okvir na 181. stranici.) Ruby je tada imala 16 godina. Ona je duhovno napredovala te se 1978. krstila na kongresu “Pobjedonosna vjera”. Kratko nakon toga njena se obitelj radi posla preselila u Georgetown. Ruby se tamo udala za Eustacea Smitha. Eustace nije znao karib, no i on i Ruby željeli su se preseliti u Baramitu kako bi Rubynim rođacima i drugima prenosili poruku o Kraljevstvu. Ruby kaže: “Jehova je vidio želje našeg srca te je odgovorio na naše molitve. Godine 1992. preselili smo se u Baramitu.”

Ona nastavlja: “Čim smo stigli, počela sam svjedočiti tamošnjim ljudima. Sastanke smo održavali ispod naše male kuće, koja je bila otprilike metar i po iznad zemlje. Ubrzo je broj ljudi koji su dolazili na sastanke bio prevelik, pa smo posudili šatore. Kako se sve više pričalo o našim sastancima, broj prisutnih je rastao te se na koncu popeo na oko 300. Budući da sam dobro znala karib, dobila sam zadatak da prevodim Kulu stražaru. Kako su me svi prisutni mogli čuti? Koristili smo jedan jeftini mikrofon s radioodašiljačem, a prisutni bi donijeli svoje radioaparate i pronašli odgovarajuću frekvenciju.

U to je vrijeme zbilja već postalo očito da našoj grupi treba Dvorana Kraljevstva. Tako smo Eustace i ja proračunali trošak, porazgovarali o tome s drugima i prihvatili se posla. Moj brat Cecil Baird dao nam je puno građevnog materijala, a drugi su pomagali u gradnji. S gradnjom smo započeli u lipnju 1992, a završili smo početkom iduće godine, taman pred Spomen-svečanost. Iznenadili smo se da je predavanju, koje je održao putujući nadglednik Gordon Daniels, prisustvovalo 800 ljudi.

Grupa u Baramiti postala je skupština 1. travnja 1996, a otvorenje Dvorane Kraljevstva bilo je 25. svibnja. Kasnije je dvorana bila proširena te sada u njoj ima dovoljno mjesta za više od 500 osoba, tako da je braća koriste i za sastanke pokrajine. Doista, nekad mala grupa danas je skupština sa skoro 100 objavitelja u kojoj Sastanku za javnost u prosjeku prisustvuje 300 ljudi. A Spomen-svečanosti prisustvovalo je čak 1 416 osoba!”

Jako veliko vjenčanje

U želji da svoj život usklade s biblijskim načelima, mnogi parovi na području Baramite koji su živjeli nevjenčano ozakonili su svoju vezu. No neki su imali poteškoća u prikupljanju potrebnih dokumenata, primjerice rodnih listova. Pa ipak, uložili su mnogo truda, a i braća su im pomogla u tome da utvrde datum svog rođenja i druge podatke kako bi se mogli vjenčati.

Jednom se prilikom istovremeno vjenčalo 79 parova. Adin Sills, član Odbora podružnice, održao je govor za vjenčanje. Tri dana nakon toga 41 osoba, većinom novovjenčani, izrazila je želju da postane nekršteni objavitelj.

U Baramiti se toliko osoba zainteresiralo za Božju Riječ da se na čitavom tom području vide velike promjene. Na otvorenju Dvorane Kraljevstva jedan je starješina rekao: “U Baramiti sada vlada pravi mir. Razlog tome je taj što često više od 90 posto ovdašnjeg stanovništva redovito dolazi na sastanke.”

Godine 1995. na području Baramite vladala je velika suša. Kako se Jehovin narod nosio s time? Učiteljica Gillian Persaud u to je vrijeme držala nastavu u Baramiti. Kad je čula da je na mali obližnji aerodrom sletio mali avion, otrčala je tamo kako bi pronašla pilota prije nego što ponovno uzleti. Zamolila ga je da je poveze u Georgetown te je tamo odmah otišla u podružnicu kako bi braću obavijestila o tome u kakvoj se situaciji nalaze braća u Baramiti.

James Thompson, koji je u ono vrijeme bio član Odbora podružnice, priča: “Vodeće tijelo odobrilo je da braći u Baramiti avionom dostavimo hranu i druge potrepštine. Također smo organizirali da 36 objavitelja avionom dođe u Georgetown kako bi prisustvovali oblasnom kongresu. Za mnoge od njih to je bio prvi kongres kojem su prisustvovali.”

Škola za osposobljavanje slugu

Otkad se 1987. počelo održavati Školu za osposobljavanje slugu, u mnoge zemlje, pa i Gvajanu, poslani su neoženjeni starješine i sluge pomoćnici koji su pohađali tu školu. Nakon što su na obližnjem Trinidadu pohađala Školu za osposobljavanje slugu, mnoga ovdašnja braća u još većoj mjeri izvršavaju teokratska zaduženja i propovijedaju. Neki od njih služe kao opći i specijalni pioniri, a neki kao skupštinski starješine. Oni koji su se vratili u svoje skupštine daju sve od sebe kako bi se brinuli za Jehovine ovce.

Nekoliko polaznika ove škole dobilo je i dodatne odgovornosti. Naprimjer, braća Floyd i Lawani Daniels kao specijalni pioniri poslani su u skupštine u kojima su hitno bili potrebni starješine. David Persaud dobio je divnu priliku da služi kao pokrajinski nadglednik. Edsel Hazel dobio je zadatak da služi u Odboru podružnice u Gvajani. Jedan je pokrajinski nadglednik za neke koji su pohađali tu školu rekao: “Promatrao sam ih kako duhovno napreduju, a taj je napredak još očitiji otkad su pohađali Školu za osposobljavanje slugu.”

Služenje tamo gdje je veća potreba

Krajem 1970-ih na obali Atlantika zapadno od rijeke Essequibo živjelo je oko 30 000 stanovnika. Tamo je djelovalo samo 30 objavitelja, pa je podružnica povremeno na to područje na mjesec dana slala specijalne pionire. Brat koji se brinuo za jednu grupu koja je svjedočila na tom području rekao je: “Braća su obradila cijelo područje i ljudima uručila 1 835 knjiga. Izvršila su mnogo ponovnih posjeta i započela nekoliko biblijskih studija.”

Jedan je drugi brat rekao: “Dva smo sata veslali u našem malom čamcu te smo prešli 27 kilometara. Ponekad smo ga morali vući ili gurati kroz blato koje nam je sezalo do koljena, no naš je trud bio nagrađen jer su ljudi bili veoma gostoljubivi. Jedan čovjek koji predaje glazbeni koristio je našu pjesmaricu za podučavanje. ‘Izuzetno cijenim vaše melodije’, rekao nam je. Zatim nam je odsvirao dvije pjesme te uzeo šest knjiga.”

Druga braća i sestre stavili su se na raspolaganje kako bi pomagali na područjima gdje je veća potreba. Osvrnimo se na primjer Sherlocka i Juliet Pahalan. Sherlock piše: “Godine 1970. Juliet i ja zamoljeni smo da pomažemo skupštini Eccles, koja se nalazi 13 kilometara južno od Georgetowna, na rijeci Demerari. U toj je skupštini bilo nekih problema, pa su neka braća bila isključena. Tako je u skupštini ostalo samo 12 aktivnih objavitelja i njihova nekrštena djeca. Neko vrijeme ja sam bio jedini starješina. Pored toga, skupština se brinula za malu grupu u Mochi, jednom udaljenom selu. Ponedjeljkom uvečer vodio sam Skupštinski studij knjige u Mochi, a nakon toga u Ecclesu.

Također sam vodio i Studij Kule stražare. Budući da često nismo imali dovoljno časopisa za sve objavitelje, najprije bismo pročitali odlomak, a zatim postavili pitanje, premda se u ono vrijeme radilo obratno. Na sastanke smo nosili svijeće jer je često znalo nestati struje, a za vrijeme kišnih perioda morali smo se boriti s najezdama komaraca. U to je vrijeme većina braće pješice ili biciklom dolazila na sastanke i išla u službu. Objavitelji iz Moche na isti su način dolazili u Eccles. Nakon sastanaka u svoj bih mali kombi smjestio što veći broj braće te ih odvezao kući u Mochu.”

Je li se sav taj trud isplatio? Prisjećajući se tog vremena, brat Pahalan piše: “Dok smo bili u Ecclesu, supruga i ja proučavali smo s mnogim ljudima, od kojih su mnogi zajedno sa svojom obitelji još uvijek u istini. Neki od njih sada služe kao skupštinski starješine. Ništa se ne može usporediti s tim blagoslovima!”

“Raj za pionire”

Tokom proteklih nekoliko godina otprilike je 50 braće i sestara, većinom pionira, iz Francuske, Irske, Kanade, Sjedinjenih Država i Velike Britanije došlo u ovu zemlju, zemlju voda, kako bi širili poziv: ‘Dođi! Tko god želi, neka uzme vodu života zabadava’ (Otkr. 22:17). Neki su u Gvajani ostali nekoliko mjeseci, drugi nekoliko godina. Kad bi potrošili svu ušteđevinu, mnogi bi se vratili u svoju domovinu, radili neko vrijeme te zatim ponovno došli u Gvajanu. Mnogi to što su služili u Gvajani smatraju pravim blagoslovom. Naročitu im je radost pružalo to što su o duhovnim stvarima mogli razgovarati s ljudima koji uglavnom veoma cijene Bibliju. Čak i mnogi koji nisu kršćani rado razgovaraju s Jehovinim svjedocima. Pored toga, ljudi ponekad znaju braću pozvati na obrok. “Bez pretjerivanja, Gvajana je raj za pionire”, kaže Ricardo Hinds, koji služi kao koordinator Odbora podružnice.

Arlene Hazel, koja sa svojim suprugom Edselom sada služi u podružnici, prisjeća se nekih iskustava iz seoskih područja Gvajane: “Nakon što smo se 1997. obratili podružnici, dobili smo zadatak da služimo u Lethemu, gradiću koji se nalazi duboko u unutrašnjosti Gvajane, blizu granice s Brazilom. Služili smo tamo s Robertom i Joannom Welch, koji su također Kanađani, te sa Sarah Dionne, sestrom iz Amerike koja je u Lethemu počela služiti nekoliko mjeseci prije nas. U to je vrijeme tamo živio brat Richard Achee, koji je bio veterinar. Podružnica nam je dala popis od dvadesetak ljudi koji su nekada proučavali, no ustanovili smo da većina njih zapravo nije zainteresirana. Ipak, dvije osobe željele su postati nekršteni objavitelji.

Prvi sastanak održali smo pod jednim mangovcem, a prisutno je bilo 12 osoba, uključujući i nas 6 pionira. Nekoliko mjeseci kasnije našoj prvoj Spomen-svečanosti prisustvovalo je 60 osoba. U međuvremenu je broj pionira na tom području bio smanjen na tri. Ipak, nastojali smo i dalje voditi svih 40 biblijskih studija! Kad nas je posjetio pokrajinski nadglednik, rekao nam je da prekinemo studij sa svima koji ne dolaze na sastanke. Bio je to dobar savjet, jer su osobe s kojima smo nastavili proučavati izvrsno napredovale.”

Četiri godine kasnije u Lethemu je osnovana skupština s 14 objavitelja. Danu posebnog sastanka u Lethemu znalo je prisustvovati čak 100 osoba. Taj očit dokaz da Jehova blagoslivlja trud svojih slugu daleko nadmašuje sve poteškoće s kojima se oni mogu suočiti.

Unajmljene dvorane i sastajanje ispod kuća

Još otkako se u Gvajani počelo propovijedati dobru vijest, nije bilo jednostavno pronaći prikladna mjesta za sastajanje. Godine 1913. nekolicina braće u Georgetownu unajmila je prostor u kući Somerset, koju su koristili 45 godina. Do 1970. samo su dvije skupštine imale vlastitu Dvoranu Kraljevstva — skupština Charlestown u Georgetownu i Palmyra u Berbiceu. No tri godine prije toga broj objavitelja u Gvajani porastao je na preko 1 000. Tako se većina skupština sastajala u unajmljenim prostorima, koji često nisu bili najprikladniji.

Naprimjer, krajem 1950-ih broj objavitelja u skupštini Wismar, koja se nalazi na rijeci Demerari, toliko se povećao da su braća morala pronaći dvoranu prikladnu za sastajanje. Dobila su odobrenje da u tu svrhu koriste objekt koji se zvao Islander Hall. Teokratsku školu propovijedanja i Službeni sastanak održavali su sredinom tjedna, a Sastanak za javnost i Studij Kule stražare nedjeljom uvečer. No da bi se taj prostor pripremilo za sastanak, trebalo je učiniti dosta toga. Braća su najprije od Mackenziea do Wismara malim čamcem trebala prijeći Demeraru. Jedan bi brat nosio kutiju s časopisima, drugi kutiju s ostalom literaturom, a treći razne formulare i kutije za priloge. Naravno, sve je to trebalo postaviti na svoje mjesto prije početka sastanka. Nakon sastanka sve je trebalo pospremiti i vratiti natrag.

Sastanci su se održavali i ispod kuća. Budući da su u Gvajani česte poplave, kuće se uglavnom gradi na drvenim ili betonskim stupovima, visoko iznad zemlje. Prostor ispod kuća može se koristiti za razne svrhe, kao što je održavanje skupštinskih sastanaka. No mnogi ljudi u Gvajani smatraju da je to što neka religija nema prikladno mjesto za sastajanje pokazatelj da nema Božji blagoslov.

Osim toga, sastanci trebaju biti dostojanstveni, a to nije uvijek bilo tako jer se znalo desiti nešto što bi omelo braću. Jednom je prilikom neki pas uplašio kokoš, koja je doletjela na mjesto sastanka i sletjela na jednu šestogodišnju djevojčicu. Ona je zavrištala te uplašila i druge. Nakon sastanka svi su se tome nasmijali, no ujedno ih je to podsjetilo koliko im je potrebno prikladnije mjesto za sastajanje. Osim toga, kad su se sastanci održavali ispod kuća, zainteresirane osobe nisu baš bile motivirane dolaziti na njih.

Izgradnja Dvorana Kraljevstva

“U 32 godine, koliko sam proveo u skupštini Charity, unajmili smo pet različitih kuća, ispod kojih smo se sastajali”, prisjeća se Frederick McAlman. “S obzirom da taj prostor nije jako visok, trebali smo paziti da glavom ne udarimo o drvene grede. Jedna je sestra nosila svoje dijete i krivo procijenila visinu greda, pa je dijete glavom udarilo o njih. Kasnije je to ispričala svom ocu, koji nije Jehovin svjedok. On i njena majka zaključili su da skupštini treba prava Dvorana Kraljevstva. Stoga je majka skupštini poklonila jedno zemljište, a otac je rekao da će financirati gradnju dvorane. Tako je i bilo. Ta je dvorana kasnije bila nekoliko puta renovirana te i dalje na tom području služi kao glavno mjesto u kojem se sastaje Jehovin narod. Ona tamošnjoj pokrajini također služi kao mala Kongresna dvorana.”

U početku se Dvorane Kraljevstva gradilo mjesecima. Tako je bilo i s dvoranom u Ecclesu. Sherlock Pahalan, koji je u to vrijeme u Ecclesu služio kao starješina, priča: “Sastanke smo održavali u školi. Znali smo da bi napredak bio puno veći kad bismo imali vlastitu Dvoranu Kraljevstva. No u Ecclesu je bilo samo nekoliko objavitelja, a oni su bili siromašni. Pa ipak, izglasali su rezoluciju da sagrade dvoranu. Ja sam na našem području tražio prikladno zemljište, no uzalud.

U međuvremenu su nam braća u Georgetownu posudila dva kalupa te su nam pokazala kako se pomoću njih rade betonski blokovi. U početku nam je trebalo nekoliko sati da napravimo samo 12 blokova, no s vremenom smo postali vještiji, a naročito sestre. Poteškoća smo imali i u nabavi cementa, budući da ga se u to vrijeme moglo dobiti samo u ograničenim količinama. Morao sam tražiti dozvolu za to da kupimo određenu količinu cementa. Da bih bio siguran da ćemo toliko cementa i dobiti, rano ujutro otišao bih u luku i čekao u redu. Zatim sam trebao pronaći kamion koji je išao prema Ecclesu i koji je imao dovoljno prostora da prebaci sav taj cement. Jehova nam je uvijek u tome pomagao. No još uvijek nismo uspjeli pronaći zemljište.”

Sherlock nastavlja: “Godine 1972. Juliet i ja išli smo na godišnji odmor u Kanadu, gdje smo posjetili jednog mog bratića, koji nije Jehovin svjedok. On je spomenuo da posjeduje dva zemljišta u Ecclesu, no da ih rođaci koji su se trebali brinuti za njih ne održavaju. Zato me zamolio za pomoć. Rekao sam mu da ću mu rado pomoći, a usput sam dodao da upravo tražim neko zemljište u Ecclesu na kojem bismo mogli sagraditi Dvoranu Kraljevstva. On mi je odmah rekao da izaberem jedno od ta dva zemljišta.

Božje vodstvo bilo je očito i za vrijeme same gradnje. Premda je osim cementa bilo teško nabaviti i drugi građevni materijal, uvijek smo se snašli, pronašli neku zamjenu te napravili posao. Osim toga, samo se nekolicina braće razumjela u gradnju, pa je trebalo dobro isplanirati rad na gradilištu i skupiti dobrovoljce. Svojim sam malim kombijem prešao stotine kilometara dovozeći braću na gradilište i odvozeći ih kući. Na koncu je naša Dvorana Kraljevstva bila dovršena. Govor za svečano otvorenje čak je iznio član Vodećeg tijela, Karl Klein, što nas je posebno radovalo.”

Dvorane Kraljevstva izgrađene metodom brze gradnje

Još 1995. više od pola skupština u Gvajani sastajalo se u unajmljenim prostorima, pa i ispod kuća. Stoga je podružnica organizirala odbor za gradnju kako bi se udovoljilo toj potrebi. U listopadu te godine braća u Mahaiconyu, koji se nalazi na rijeci Mahaicony, otprilike 50 kilometara istočno od Georgetowna, sagradila su prvu Dvoranu Kraljevstva metodom brze gradnje. Kad je jedan susjed čuo da će Jehovini svjedoci za četiri vikenda sagraditi Dvoranu Kraljevstva, rekao je: “Uspjet će ako rade kokošinjac, ali zgradu sigurno neće sagraditi tako brzo.” Naravno, ubrzo je promijenio mišljenje.

U ovoj zemlji u kojoj rasna napetost zna uzrokovati probleme, svi koji su promatrali gradnju Dvorana Kraljevstva vidjeli su da su Jehovini svjedoci, bez obzira na rasu ili nacionalnost, ujedinjeni kao pravi kršćani. Jedna starija žena koja je promatrala gradnju dvorane u Mahaiconyu oduševljeno je rekla pokrajinskom nadgledniku: “Ljudi šest različitih narodnosti radili su zajedno!”

Gradnja podružnice

Od 1914. pa sve do 1946. u domu obitelji Phillips nalazila se prva podružnica u Gvajani. Godine 1946. Gvajana je imala 91 objavitelja. Do 1959. broj objavitelja porastao je na 685 te je nastavio rasti. Stoga su u lipnju 1960. braća kupila posjed u ulici Brickdam 50, u Georgetownu. Postojeće zgrade bile su malo preuređene te su se koristile i kao podružnica i kao misionarski dom. No 1986. ni one više nisu udovoljavale potrebama. Tako je uz odobrenje Vodećeg tijela na postojećem zemljištu sagrađena nova podružnica. Članovima međunarodnog graditeljskog tima pomagala su braća iz Gvajane, a podružnica je bila završena 1987.

Poput Selumovih kćeri, koje su svom ocu pomagale da popravi dio jeruzalemskih zidina, i sestre su bile od velike pomoći u gradnji podružnice (Neh. 3:12). Naprimjer, 120 sestara, koje su bile podijeljene na desetak timova, napravilo je 12 000 betonskih blokova potrebnih za gradnju. Koristeći pritom 16 kalupa, taj su posao dovršile za 55 dana. To nije bio lagani zadatak! Pri izradi betona trebalo je točno odrediti omjer sastojaka. Beton je trebao biti dovoljno vlažan da bi se stvrdnuo, a opet ne prevlažan jer bi se u tom slučaju blokovi raspali čim bi ih se izvadilo iz kalupa.

Ovdašnja braća noću su čuvala stražu te su na gradilište često dolazila direktno s posla. Drugi su pomagali članovima međunarodnog graditeljskog tima, koji su ih naučili obavljati razne poslove. Mladi brat Harrinarine (Indaal) Persaud prisjeća se: “Dobio sam zadatak da na prozorske daske stavljam dekorativne rubove, a to nikada dotad nisam radio. Na jednom sam prozoru radio tako dugo dok rub nisam postavio kako treba. Kad je nadglednik pogledao kako sam to napravio, očigledno zadovoljan rezultatom, rekao mi je: “Sad to možeš napraviti na svim prozorima.” Danas ovaj mladi brat prilikom gradnje Dvorana Kraljevstva svoje iskustvo prenosi na druge.

Budući da su braća neke stvari morala uvesti, trebalo im je odobrenje vlasti. Tako su gradilište posjetili mnogi državni službenici, a među njima i predsjednik Forbes Burnham i njegova pratnja. Svi su se ugodno iznenadili kad su vidjeli koliko je posao stručno obavljen. Isto je primijetio i jedan tesar, koji je rekao: “Stvarno prvoklasno obavljate taj posao!” Don Adams, predstavnik iz Brooklyna koji je došao kao zonski nadglednik, održao je 14. siječnja 1988. govor za svečano otvorenje.

Dvanaestog veljače 2001. za gradnju je bilo spremno novo zemljište. Međunarodnom graditeljskom timu i ovaj su put pomagala ovdašnja braća. Svečano otvorenje nove podružnice održano je u subotu 15. veljače 2003. Govor za otvorenje održao je Richard Kelsey iz podružnice u Njemačkoj, a prisustvovale su mu 332 osobe.

Mnogi misionari koji su nekada ovdje služili ponovno su došli u Gvajanu kako bi prisustvovali programu, neki prvi put nakon nekoliko desetaka godina. Zatim su u nedjelju posebnom sastanku prisustvovale 4 752 osobe iz 12 zemalja, što je broj koji za više od dva puta premašuje broj objavitelja u Gvajani.

Domišljatost braće

Braća su za sastanke pokrajine često unajmljivala razne objekte. Na seoskim su područjima u tu svrhu ponekad čak znala sagraditi neku građevinu. Thomas Markevich, koji je u Gvajani služio od 1952. do 1956, kaže: “Kongres je bio organiziran na mjestu koje je od Georgetowna, duž rijeke Demerare, bilo udaljeno otprilike 60 kilometara. Oko 200 Jehovinih svjedoka iz Georgetowna odlučilo je podržati tamošnju braću te prisustvovati tom kongresu. Stoga smo odlučili napraviti privremenu Kongresnu dvoranu od materijala koje smo imali na raspolaganju. Bambus nam je poslužio za sjedala, a lišće drva banane za krov.

Skupili smo taj materijal, stavili ga na mali vagon te ga počeli spuštati niz padinu. Nažalost, vagon nam je na jednom zavoju izmakao kontroli, prevrnuo se i sva je građa pala u rijeku. No uskoro se pokazalo da ta nezgoda i nije bila tako loša jer je sva građa doplutala pravo na mjesto gdje je trebalo napraviti Kongresnu dvoranu. Kad je kongres započeo, braća iz Georgetowna ugodno su se iznenadila što je zajedno s njima sva tri dana kongresu prisustvovalo nekoliko stotina mještana.”

Thomas dodaje: “Nakon kongresa svi smo obrađivali neka obližnja neobrađena područja. U jednom selu održali smo javno predavanje, kojem su prisustvovali svi njegovi stanovnici, uključujući i jednog majmuna. On je neko vrijeme slušao, a zatim je odlučio stvar sagledati iz drugog kuta. U nekoliko skokova došao je do mene i sjeo mi na rame. Kratko se osvrnuo oko sebe te se zatim vratio svom vlasniku i, na moje veliko olakšanje, ostao kod njega do kraja predavanja.”

Kongresi

Početkom prošlog stoljeća veliki skupovi obično su se organizirali kad bi Gvajanu posjetili predstavnici iz svjetske centrale kao što su bila braća Coward i Young. Godine 1954. u Gvajanu su na kongres “Društvo novog svijeta” došli Nathan Knorr i Milton Henschel. Kongresu je prisustvovalo 2 737 osoba.

Nekoliko desetljeća kasnije, 1999, u Gvajani su održana dva kongresa, kojima je ukupno prisustvovalo više od 7 100 delegata. Jedan je bio održan u Georgetownu, a drugi u Berbiceu. U Georgetownu je u zadnji čas došlo do nekih promjena, što je braći stvorilo dosta problema. Podružnica piše: “Gvajanu je posjetio jedan poznati glumac iz Indije i njegova plesna skupina. Uprava nacionalnog parka zaključila je da se njihova priredba neće moći održati nijedan drugi dan, već baš u vrijeme našeg kongresa, premda smo se mi prvi prijavili.

Odmah smo potražili drugo mjesto za održavanje kongresa — igralište za kriket — te smo smjesta o tome obavijestili skupštine. Do kongresa je ostalo još samo osam dana! No naši problemi time nisu završili. Kriket se na području Kariba izuzetno cijeni, a igralište koje se za njega koristi smatra se gotovo svetinjom. Stoga je pomisao da ćemo mi hodati po travi igrališta njegovoj upravi bila nezamisliva. No kako ćemo onda iznijeti dramu? Gdje ćemo staviti pozornicu?

Usprkos tome, nastavili smo s organizacijom kongresa, uzdajući se u to da će Jehova pronaći rješenje. I doista ga je pronašao! Dobili smo dopuštenje da koristimo travnjak, no pod uvjetom da iznad njega napravimo platformu i povišenu stazu koja će voditi do nje. Da bi se sve to napravilo, svi su neumorno radili čitavu noć. Ni vrijeme nam nije bilo naklonjeno te je većinu vremena padala kiša. Usprkos svim tim poteškoćama, program je započeo skoro na vrijeme.

Sam kongres odvijao se bez poteškoća i vrijeme nas je dobro služilo prva dva dana. No onda nas je u nedjelju probudio zvuk kiše. Igralište je ubrzo bilo pod vodom, koja se popela do visine od pet centimetara ispod povišene staze i platforme. Kiša je prestala padati taman pred početak programa. Srećom, električni kablovi nisu bili položeni na tlo, već pričvršćeni ispod dasaka platforme. Tako se to što smo morali raditi povišenu platformu i stazu na koncu pokazalo jako dobrim.”

Kad je započela drama, već je sjalo sunce, tako da je svih 6 088 osoba moglo uživati u njoj. Dva tjedna kasnije 1 038 osoba prisustvovalo je drugom kongresu, koji je održan u Berbiceu. Broj prisutnih na ta dva kongresa sveukupno je iznosio 7 126 osoba, što je za Gvajanu bio dotad najveći broj. Kasnije je broj prisutnih na kongresima dosegao skoro 10 000.

Izvrsni izgledi za daljnji napredak

Ezehijel je u svom proročanstvu vidio obnovljen i veličanstven Jehovin hram. Iz njega je izvirala voda, koja je što je dalje tekla postajala sve šira i dublja, sve dok nije postala nabujala rijeka koja donosi život čak i u slano, beživotno Mrtvo more (Ezeh. 47:1-12).

Otkad je obožavanje pravog Boga od 1919. počelo napredovati, Božji narod vidi kako se to proročanstvo ispunjava. Danas prava bujica duhovne hrane, u što spadaju Biblije, biblijska literatura, sastanci, sastanci pokrajine i kongresi, gasi duhovnu žeđ milijuna ljudi širom svijeta.

Jehovini svjedoci u Gvajani veoma su radosni što mogu sudjelovati u ispunjenju tog proročanstva. Oni će i dalje u doslovnom smislu koristiti rijeke kako bi životodajnu duhovnu hranu prenosili svima koji imaju “ispravan stav prema vječnom životu”, bez obzira na to u kojem dijelu “zemlje voda” oni žive (Djela 13:48).

[Bilješka]

[Okvir na stranici 140]

Opći podaci o Gvajani

Geografska obilježja: Veći dio obalnog pojasa, nastalog naplavljivanjem rijeka, nalazi se ispod morske razine, a zaštićen je nasipima dugačkim otprilike 230 kilometara. Šume prekrivaju približno 80 posto zemlje, uključujući i visoravni u unutrašnjosti, u kojima izvire većina gvajanskih rijeka.

Stanovništvo: Otprilike polovina stanovništva indijskog je porijekla, više od 40 posto potomci su afričkih crnaca ili mješanci, a oko 5 posto Indijanci. Približno 40 posto stanovništva izjašnjava se kao kršćani, 34 posto kao hindusi, a 9 posto kao muslimani.

Jezik: Službeni jezik je engleski, a koristi se i kreolski.

Gospodarstvo: Otprilike 30 posto radne snage bavi se zemljoradnjom. Daljnji prihodi ostvaruju se ribarstvom, šumarstvom i rudarstvom.

Prehrana: Glavne poljoprivredne kulture jesu riža, kakao, agrumi, kokos, kava, kukuruz, manioka, šećerna trska i drugo tropsko voće i povrće. Životinje koje se uzgajaju radi hrane jesu goveda, svinje, kokoši i ovce. Od plodova mora najčešće se jede riba i račići.

Klima: Gvajana ima tropsku klimu te su sva godišnja doba pretežno slična. Na obalnom dijelu godišnje padne 150-200 centimetara kiše. Iako se nalazi blizu ekvatora, Gvajana ima blagu klimu zahvaljujući pasatima, koji stalno pušu s Atlantskog oceana.

[Okvir/slika na stranicama 143-145]

Nitko ga nije mogao ušutkati

Malcolm Hall

Rođen: 1890.

Kršten: 1915.

Kratka biografija: Rodio se na otoku Leguanu te je jedan od prvih koji su na tom području propovijedali dobru vijest i brinuli se za grupu koja je tamo osnovana.

Ispričala Malcolmova pranećakinja Yvonne Hall

Jednom je prilikom neki član biračkog odbora mom prastricu Malcolmu rekao: “Je li istina da vi ne glasate? Ako je tako, zatvorit ćemo vas i oduzeti vam Bibliju!” Malcolm ga je nato pogledao pravo u oči i rekao mu: “A što ćete učiniti s mojim ustima? Hoćete li mi i njih zatvoriti zbog toga što govorim istinu koju vaši vjerski vođe toliko dugo sakrivaju od vas?” Sve što mu je taj čovjek uspio reći bilo je: “Kasnije ću se pozabaviti vama.”

Malcolm se krstio 1915. te je bio jedan od prvih objavitelja Kraljevstva u Gvajani. Jedan brat je rekao da je bio “pravi borac za istinu”. Za istinu o Kraljevstvu čuo je dok je živio i radio u Georgetownu. Nakon što je prisustvovao samo jednom javnom predavanju održanom u kući Somerset, shvatio je da je to što je čuo istina. Čim je došao kući, u svojoj je Bibliji potražio sve retke koji su bili spomenuti.

Nakon toga vratio se na Leguan i odmah počeo svjedočiti drugima. Njegove dvije sestre i djeca njegovog starijeg brata među prvima su prihvatili poruku o Kraljevstvu. Oni su bili prvi članovi grupe koja se sastajala u Malcolmovom domu.

U to je vrijeme svećenstvo vršilo snažan utjecaj na stanovnike Leguana, zbog čega nije bilo lako potaknuti ljude da prihvate dobru vijest. Svećenici su znali govoriti da je Malcolm “lud, opsjednut Biblijom”. No to nije umanjilo njegovu revnost. Naprimjer, nedjeljom ujutro imao je običaj iznijeti gramofon na verandu i puštati snimke biblijskih predavanja. Ljudi su se često znali sakupiti na cesti i slušati.

S vremenom su neki počeli pokazivati cijenjenje za istinu. To je naročito bilo očito prilikom održavanja Spomen-svečanosti, kad bi čitav gornji kat Malcolmove kuće bio prepun ljudi. On je bio predsjedavajući, govornik te jedini koji je uzimao simbole. Jedan čovjek s kojim je proučavao Bibliju, Leroy Denbow, služio je kao pionir, a jedno vrijeme i kao pokrajinski nadglednik.

Malcolm je na rijeci Essequibo radio kao brodski ekonom, a nakon što je otišao u mirovinu, započeo je s pionirskom službom te je propovijedao na Leguanu i susjednom otoku Wakenaamu. Njegov dan započinjao je u 4.30. Najprije bi pomuzao krave i namirio svinje. Oko 7.30 bi se oprao i presvukao, pročitao dnevni citat i dio Biblije, doručkovao te se zatim pripremio za službu. Još se uvijek sjećam kako je prije odlaska u službu pumpao gume na svom biciklu. Svakog je dana prošao najmanje 20 kilometara.

Malcolm je svoj zemaljski život završio 2. studenog 1985, a Jehovi je vjerno služio otprilike 70 godina. Za sve to vrijeme nitko nije uspio “zatvoriti” njegova usta. Sada i na Leguanu i na Wakenaamu postoje skupštine.

[Okvir/slika na stranicama 155-158]

Odgovori na pitanja iz djetinjstva promijenili su mi život

Albert Small

Rođen: 1921.

Kršten: 1949.

Kratka biografija: Pionirsku službu započeo je 1953. Godine 1958. sa suprugom Sheilom pohađao je školu Gilead, nakon čega su poslani natrag u Gvajanu.

Kao malom dječaku stalno su mi govorili da me “stvorio Bog”. Stoga sam, kad je majka rekla da sam najgore od njeno četvero djece, došao do zaključka kako je Bog stvorio troje dobre djece i jedno zločesto.

Kad sam imao otprilike deset godina, na vjeronauku sam upitao učitelja: “Tko je stvorio Boga?” Nije mi znao odgovoriti. Pa ipak, kao i većina ljudi u to vrijeme, kad sam bio dovoljno star, postao sam član crkve — u mom slučaju bila je to Prezbiterijanska crkva. No mnoga pitanja koja su me mučila ostala su neodgovorena. Naprimjer, u crkvi smo znali pjevati pjesmicu čiji je tekst djelomično glasio: “Bogatog u dvorcu, siromaha pred njim — velikog i malog Bog ih stvori, sudbu im odredi.” Pitao sam se je li Bog stvarno odredio njihovu sudbinu. Jednom prilikom svećeniku sam postavio pitanje: “Ako je Bog stvorio Adama i Evu, odakle potječu različite rase?” Ukratko rečeno, njegov je odgovor bio da je izvještaj o postanku zapravo obična bajka.

Zatim su nas za vrijeme Drugog svjetskog rata poticali da se molimo za britanske vojnike. Tada sam se u potpunosti uvjerio u to da se ono što naučava moja crkva ne slaže s onim što sam čitao u Bibliji. Pa ipak, nisam znao kamo bih drugdje otišao. Tako sam ostao u svojoj crkvi. U dobi od 24 godine oženio sam se Sheilom.

Jednog dana, kad sam se upravo vratio iz crkve, posjetio me jedan Jehovin svjedok. Jehovine svjedoke zvali smo “crkva bez pakla”, i oni me uopće nisu zanimali. Sastanke su održavali u privatnim domovima i nisu imali svećeničke odore. Osim toga, neki događaji u mom životu, uključujući i to što sam se oženio divnom ženom, naveli su me na zaključak da se Bog brine za mene.

Kad mi je taj Jehovin svjedok, Nesib Robinson, pristupio, krpao sam gumu na biciklu. “Ova je guma probušena”, rekao sam mu. “Ako ste kršćanin, pomozite mi da je zakrpam!” Zatim sam demonstrativno ušao u kuću. Kad sam idućeg tjedna s Biblijom u ruci krenuo u crkvu, na izlasku iz kuće sreo sam Nesiba, koji se upravo penjao stepenicama. “Ne zanima me vaša religija”, rekao sam mu. “Moja je supruga u kući. Razgovarajte s njom.” I otišao sam.

Kasnije sam požalio što sam mu to rekao, jer sam umjesto da slušam svećenika razmišljao: ‘Ako gospodin Robinson i moja žena sad razgovaraju, ona možda neće stići skuhati onu finu juhu koju kuha svake nedjelje.’ No nisam se trebao brinuti. Kad sam se vratio kući, juha je bila spremna. Bio sam znatiželjan, pa sam Sheilu upitao: “Jesi li razgovarala s onim čovjekom, Robinsonom?” “Jesam”, rekla je. “Dok sam ja kuhala, on je sjedio i propovijedao mi.”

Ubrzo nakon toga Sheila je počela proučavati Bibliju. Također je rodila naše prvo dijete, no beba se rodila mrtva. Gospodina Robinsona pitao sam zbog čega se takve stvari događaju. On mi je rekao da Bog nije odgovoran za to, već da je to posljedica neposlušnosti Adama i Eve te nesavršenstva koje smo naslijedili od njih. Svidio mi se taj odgovor.

Nesib me često posjećivao u mojoj radionici u kojoj sam izrađivao namještaj. Uglavnom smo razgovarali o mom poslu, no on je uvijek pronašao načina da prije svog odlaska spomene i nešto iz Biblije. S vremenom smo sve više razgovarali o Božjoj Riječi, a sve manje o namještaju. Jednog dana odlučio sam mu postaviti jedno ili dva pitanja koja su me mučila cijeli život. Mislio sam da mi ni on neće znati odgovoriti — na kraju krajeva, odgovore na njih nisu znali ni “pravi” svećenici.

Rekao sam Nesibu da želim da mi odgovori isključivo na temelju Biblije te sam ga zatim pitao: “Tko je stvorio Boga?” Nesib mi je iz Biblije pročitao Psalam 90:2, gdje stoji: “Prije nego se gore rodiše i sazda se zemlja i vasiljena, i od vijeka i dovijeka ti si Bog.” Zatim me pogledao i rekao mi: “Vidiš li što ovdje piše? Nitko nije stvorio Boga, on postoji oduvijek.” Taj me jednostavan, logičan odgovor zadivio. Nakon toga sam se otvorio i postavio mu sva pitanja koja su me godinama mučila. Njegovi biblijski odgovori, naročito oni u vezi s Božjim naumom da Zemlju pretvori u raj, izazvali su u meni veliku radost, radost koju nikada prije nisam doživio.

I moj prvi dolazak u Dvoranu Kraljevstva snažno me se dojmio. Zbog čega? Zadivilo me to što su prisutni komentarima sudjelovali na sastanku. To je bilo nešto što se u mojoj crkvi nikada nije dešavalo. Moja supruga, koja dotad još nije bila na sastanku, u to je vrijeme bila na putu. Kad sam joj pričao o tome, rekla mi je: “Pođimo tamo zajedno!” Otad je prošlo 55 godina, a mi još uvijek pohađamo sastanke!

Sheila i ja krstili smo se 1949. u Atlantskom oceanu. Godine 1953. započeo sam s pionirskom službom. Sheila mi se pridružila dvije godine kasnije te smo sada u punovremenoj službi već 50 godina. Godine 1958. bili smo pozvani da pohađamo 31. razred škole Gileada, nakon čega smo poslani natrag u Gvajanu. U putujućoj službi bili smo 23 godine, a otada služimo kao specijalni pioniri. Zahvalan sam Jehovi ne samo što mi je omogućio da dobijem odgovore na pitanja koja su me mučila još od djetinjstva već i što je mojoj supruzi i meni dopustio da mu služimo.

[Okvir/slika na stranicama 163-166]

“Evo mene, pošalji mene”

Joycelyn Ramalho (djevojački Roach)

Rođena: 1927.

Krštena: 1944.

Kratka biografija: U punovremenoj službi provela je 54 godine, uključujući i putujuću službu sa suprugom. Sada je udovica.

Rodila sam se na karipskom otoku Nevisu. Moja ja majka bila samohrani roditelj. Bila je član Metodističke crkve, a po zanimanju medicinska sestra. Ona me učila da vjerujem u Boga. Zbog njenog posla preselile smo se u malo selo na otoku. Iduće nedjelje otišle smo u Metodističku crkvu te smo sjele na jednu klupu. No ubrzo nam je bilo rečeno da je došao “vlasnik” te klupe i da se moramo premjestiti. Premda nam je jedan drugi čovjek velikodušno dopustio da sjednemo na “njegovu” klupu, majka je rekla da se u tu crkvu više ne vraćamo. Umjesto toga, počele smo pohađati Anglikansku crkvu.

Početkom 1940-ih, dok je bila u posjeti jednoj prijateljici, majka je upoznala Jehovinog svjedoka iz St. Kittsa, koji joj je dao nešto literature. Budući da je voljela čitati, odmah je pročitala te publikacije i shvatila da je to istina. Kratko nakon toga se udala te smo se svi preselili na Trinidad. Naše su publikacije u to vrijeme tamo bile zabranjene, no mogli smo održavati sastanke u Dvorani Kraljevstva. Majka je ubrzo raskinula sve veze s Anglikanskom crkvom te počela služiti Jehovi, a to je učinio i moj očuh James Hanley.

Na Trinidadu sam upoznala mladu sestru po imenu Rose Cuffie. Tada nisam ni slutila da će 11 godina kasnije Rose biti moja suradnica u misionarskoj službi. U međuvremenu je moja želja da služim Jehovi sve više rasla. Još uvijek pamtim događaj kad sam prvi put sama otišla u službu propovijedanja. Na prvim je vratima izašao jedan čovjek, a ja sam odjednom ostala bez riječi. Stajala sam pred njim ne znam koliko dugo, a zatim sam otvorila Bibliju, pročitala Danijela 2:44 i otišla.

S pionirskom službom započela sam 1950, a samo nešto više od dvije godine kasnije na svoju sam veliku radost bila pozvana da pohađam 21. razred škole Gileada. U Gvajanu smo bile poslane tri iz tog razreda: Florence Thom, koja je i bila iz Gvajane, moja cimerica Lindor Loreilhe i ja. Tamo smo stigle u studenom 1953. te smo poslane u Skeldon, gradić koji je od Georgetowna udaljen otprilike 180 kilometara, a nalazi se u blizini ušća rijeke Courantyne. U tom udaljenom gradiću željno nas je čekala grupa objavitelja.

Većina ljudi na području Skeldona bila je indijskog porijekla, a po vjeroispovijesti su bili hindusi ili muslimani. Mnogi su bili nepismeni, tako da su nam kad bismo im svjedočili znali reći: “Daj pojednostavi, sestro!” U početku je sastancima prisustvovalo između 20 i 30 osoba, no taj se broj smanjio kad su oni koji nisu bili iskreno zainteresirani prestali dolaziti.

Jedna je žena duhovno napredovala te je željela krenuti u službu propovijedanja. No kad sam došla kod nje u dogovoreno vrijeme, za službu je bio spreman njen lijepo odjeven 14-godišnji sin, koji je jedva čekao da pođemo. Njegova je majka rekla: “Gospođice Roach, umjesto mene možete povesti Fredericka.” Kasnije smo saznali da joj se protivio njen otac, koji je bio revan član Anglikanske crkve. No njen sin Frederick McAlman izvrsno je duhovno napredovao te je kasnije pohađao školu Gilead. (Vidi okvir na 170. stranici.)

Kasnije sam poslana u Henriettu, gdje je služio samo jedan objavitelj, jedan brat. Za to se područje brinula skupština Charity. Rose Cuffie, koju sam ranije spomenula, postala je moja nova suradnica. Obično smo četiri dana u tjednu propovijedale u Henrietti, a zatim bismo svakog petka rano ujutro išle u Charity, gdje smo prisustvovale sastancima. Da bismo došle do Charitya, trebale smo prijeći 30 kilometara prašnjavih cesta, a putovale smo biciklom. Sa sobom smo nosile hranu, plahte, pokrivače i mreže protiv komaraca.

Putem smo svjedočile ljudima i posjećivale objavitelje koji su živjeli na udaljenim područjima te jednu neaktivnu sestru. Obično smo zajedno s njima proučavale Kulu stražaru. Nedjeljom, kad smo se vratile u Henriettu, održale bismo Studij Kule stražare s našom grupom interesenata. Ponekad nam se putem znala probušiti guma ili bismo pokisnule, no drugih ozbiljnijih poteškoća nismo imale.

Nikada nismo izgubile radost. Jedna nam je žena čak rekla: “Vi ste uvijek tako vesele, kao da nemate nikakvih problema.” Dodatni razlog za radost bio je taj što je Jehova blagoslovio našu službu te je ona urodila mnogim pozitivnim rezultatima. Čak je i neaktivna sestra koju smo posjećivale ponovno počela služiti Jehovi. Ona mu vjerno služi još i danas, 50 godina kasnije.

Dana 10. studenog 1959. udala sam se za pionira Immanuela Ramalha. Zajedno smo služili u Suddieu, koji se nalazi 23 kilometra južno od Henriette. Tamo sam zatrudnjela, no imala sam spontani pobačaj. To što sam ostala zaposlena u službi pomoglo mi je da se nosim s tim. Kasnije nam se rodilo dvoje djece, no nastavili smo s pionirskom službom.

Immanuel je umro 1995. On i ja zajedno smo služili Jehovi na mnogim područjima. Promatrali smo kako od malih grupa nastaju napredne skupštine, koje imaju starješine, sluge pomoćnike, pa čak i vlastitu Dvoranu Kraljevstva! Također smo deset godina bili u putujućoj službi. Immanuel mi jako nedostaje, no podrška koju mi Jehova i skupština s ljubavlju pružaju za mene su velika utjeha.

Prorok Izaija je na Jehovin poziv tko će mu služiti rekao: “Evo mene, pošalji mene” (Iza. 6:8). Moj pokojni suprug i ja nastojali smo oponašati taj njegov izvrstan stav. Istina, i mi smo, poput Izaije, prolazili kroz teška, ponekad obeshrabrujuća razdoblja. No radost koju smo osjećali daleko ih je nadmašila.

[Okvir/slika na stranicama 170-173]

Nakon Gileada vraćam se u domovinu

Frederick McAlman

Rođen: 1942.

Kršten: 1958.

Kratka biografija: Nakon što je završio školu Gilead, poslan je natrag u Gvajanu. On i njegova supruga Marshalind sada služe kao opći pioniri.

Kad sam imao 12 godina, misionarka Joycelyn Roach (sada Ramalho) počela je s mojom majkom proučavati Bibliju. I ja sam im se znao pridružiti u njihovim razgovorima. Majka je nakon nekog vremena prestala proučavati, no ja sam nastavio te sam počeo dolaziti na sve sastanke. Kad sam imao 14 godina, sestra Roach te misionarke Rose Cuffie i Lindor Loreilhe, koje su došle na biciklima, povele su me u službu. Njihov misionarski duh utjecao je na mene dublje nego što sam tada toga bio svjestan.

U isto vrijeme kad sam počeo proučavati s Jehovinim svjedocima, pripremao sam se za krizmu u Anglikanskoj crkvi. Jednom je prilikom svećenik pokušao objasniti “presveto” Trojstvo. Nakon što sam ga neko vrijeme slušao, rekao sam mu da ne vjerujem u to da je ta nauka biblijska. On je nato oštro uzvratio: “Znam da ti čitaš određene knjige, a te su knjige otrov. Nemoj to čitati! Moraš vjerovati u Trojstvo!” Nakon toga više se nikad nisam vratio u Anglikansku crkvu, no nastavio sam proučavati s Jehovinim svjedocima. Krstio sam se 1958.

U rujnu 1963. primio sam pismo podružnice u kojem sam pozvan da započnem sa specijalnom pionirskom službom. Prihvatio sam poziv te sam poslan u skupštinu Fyrish, na rijeci Courantyne, a moj je suradnik bio Walter McBean. Godinu dana služili smo na tom području, propovijedajući duž te rijeke. To je bila dobra priprema za naš sljedeći zadatak, skupštinu Paradise, u kojoj je kad smo došli 1964. bilo deset objavitelja. Tamo smo služili više od četiri godine, a za to je vrijeme broj objavitelja porastao na 25.

Godine 1969. pozvan sam u 48. razred škole Gileada. Iste godine imao sam divnu priliku biti gost betelske obitelji u Brooklynu te prisustvovati Međunarodnom kongresu “Mir na Zemlji”. Veoma me radovalo to što sam imao priliku upoznati tako puno vjerne braće i sestara! Nikada neću zaboraviti kako nas je Frederick Franz, član Vodećeg tijela, pozvao u svoju sobu. On je imao toliko knjiga da sam se pitao kako u njoj ima mjesta još i za krevet! Još jedan brat koji je jako volio proučavati Božju Riječ bio je Ulysses Glass, jedan od nastavnika u školi Gileadu. I danas ga čujem kako govori: “Osnove kvalitetnog pisanja i poučavanja su točnost, jezgrovitost i jasnoća.”

Moram priznati da sam bio razočaran kad sam saznao da ću biti poslan natrag u Gvajanu. Za mene je ona bila moj dom, a ne strano misionarsko područje. No brat Glass prijazno me pozvao na stranu te mi pomogao da drugačije na to gledam. Podsjetio me da je to što sam pohađao Gilead već samo po sebi velika čast, a i rekao mi je da ću vjerojatno biti poslan u dio Gvajane koji će i meni biti stran. Tako je i bilo — poslan sam u skupštinu Charity, na rijeci Pomeroon. Tamo je u to vrijeme bilo samo pet objavitelja.

Moj suradnik Albert Talbot i ja nismo imali puno iskustva u plovljenju rijekom i tek smo trebali naučiti kako upravljati čamcem. To možda zvuči jednostavno, no vjerujte da nije! Ako ne vodite računa o strujama i vjetru, mogli biste do u nedogled stajati na istom mjestu ili se vrtjeti ukrug. Srećom, dobili smo izvrsnu poduku, a jedan od naših najboljih učitelja bila je jedna tamošnja sestra.

Deset godina pogon su nam bili naši mišići i vesla. Zatim je jedan mještanin skupštini ponudio svoj motor, no nismo imali dovoljno novaca da ga kupimo. Možete zamisliti koliko smo radosni bili kad nam je podružnica poslala ček upravo za tu svrhu. Očito je nekoliko skupština saznalo za to da nam je motor potreban te su nam odlučile pomoći. S vremenom smo kupili još nekoliko čamaca i na sve njih stavili natpis Objavitelj Kraljevstva te broj za svaki čamac.

Nakon što sam u pionirskoj službi imao nekoliko suradnika, upoznao sam i svoju doživotnu suradnicu, specijalnu pionirku Marshalind Johnson, koja je služila u skupštini Mackenzie. Njen pokojni otac Eustace Johnson bio je poznat u čitavoj Gvajani jer je otprilike deset godina, sve do svoje smrti, služio kao pokrajinski nadglednik. Marshalind i ja sada služimo kao opći pioniri te smo u punovremenoj službi zajedno proveli ukupno 72 godine, od čega 55 kao specijalni pioniri. Tijekom tog vremena podigli smo i šestero djece.

Jehova je blagoslovio i našu službu. Naprimjer, početkom 1970-ih, dok smo svjedočili duž rijeke Pomeroon, naišli smo na mladog krojača koji je prihvatio biblijski studij. On je bio izvrstan učenik. Kad smo ga potakli da nauči nazive biblijskih knjiga, ne samo da je za tjedan dana zapamtio sve nazive već i stranice na kojima su knjige počinjale! On, njegova supruga i sedmero od devetero djece prihvatili su istinu te on i ja sada služimo kao starješine u Charityu. Da kao dijete nisam imao priliku promatrati izvrstan primjer revnih misionarki, vjerojatno nikada ne bih doživio takve blagoslove.

[Okvir/slika na stranicama 176-177]

Božju Riječ proučavala sam putem pisama

Monica Fitzallen

Rođena: 1931.

Krštena: 1974.

Kratka biografija: Budući da je živjela na izoliranom području, dvije je godine proučavala putem pisama te revno svjedočila Indijancima. Sada je slijepa, pa biblijske retke za službu uči napamet.

Ja živim u indijanskom rezervatu Waramuriju, koji se nalazi na rijeci Moruki, na sjeverozapadu Gvajane. Kad sam početkom 1970-ih saznala za istinu, najbliža skupština bila mi je Charity, na rijeci Pomeroon, koja je udaljena 12 sati vožnje kanuom.

Jehovine svjedoke upoznala sam dok sam jednom prilikom bila u kupovini u Charityu. Frederick McAlman ponudio mi je Kulu stražaru i Probudite se! Uzela sam te časopise, odnijela ih kući te ih stavila u jedan ormar, gdje su stajali dvije godine. Nakon toga sam zbog bolesti neko vrijeme bila vezana za krevet, te sam pala u tešku depresiju. Tada sam se sjetila tih časopisa. Pročitala sam ih i odmah u njima prepoznala istinu.

Nekako u to vrijeme moj suprug Eugene počeo je tražiti posao te je odlučio poći u Charity. Moje se zdravlje malo poboljšalo, pa sam pošla s njim. No glavni razlog zbog kojeg sam pošla u Charity bio je da pronađem Jehovine svjedoke. Nisam ih dugo trebala tražiti. Jedna Jehovina svjedokinja došla je u kuću u kojoj smo bili smješteni. “Jeste li vi oni s Kulom stražarom?” upitala sam je. Kad mi je potvrdno odgovorila, pitala sam je poznaje li čovjeka kojeg sam dvije godine ranije upoznala na tržnici. Ona je odmah otišla potražiti Fredericka McAlmana, koji je s grupom objavitelja obrađivao obližnje područje.

Kad su došli, brat McAlman mi je pomoću knjige Istina koja vodi do vječnog života pokazao kako se proučava Biblija. Prihvatila sam studij. Budući da smo se Eugene i ja morali vratiti kući, proučavala sam putem pisama. Na taj sam način proučila dvije knjige — knjigu Istina i “Stvari u kojima Bogu nije moguće lagati”. Dok sam proučavala knjigu Istina, ispisala sam se iz Anglikanske crkve te sam postala nekršteni objavitelj. Svećenik mi je poslao pismo u kojem je između ostalog stajalo: “Ne slušajte Jehovine svjedoke. Oni su površni u svom poznavanju Biblije. Doći ću i razgovarati o tome s vama.” No nikada se nije pojavio.

Bila sam jedini objavitelj u rezervatu te sam drugima počela prenositi istine koje sam naučila. Svjedočila sam i svom suprugu, koji se na moju radost krstio godinu dana nakon mene. Danas je on jedan od 14 ovdašnjih objavitelja.

Odnedavno sam zbog glaukoma i mrene na očima izgubila vid, pa sad biblijske retke za službu učim napamet. Pa ipak, zahvalna sam Jehovi što mu još uvijek mogu služiti.

[Okvir/slika na stranicama 181-183]

Jehova je ispunio ‘želje mog srca’

Ruby Smith

Rođena: 1959.

Krštena: 1978.

Kratka biografija: Pripadnica plemena Karib. Odigrala je ključnu ulogu u propovijedanju dobre vijesti u Baramiti, indijanskom rezervatu u unutrašnjosti Gvajane.

S Jehovinim sam svjedocima prvi put stupila u kontakt 1975. Tada sam imala 16 godina. Moja je baka od svog pastorka dobila jedan traktat te me zamolila da joj ga prevedem, budući da nije znala čitati engleski. Kako su mi se jako svidjela biblijska obećanja o kojima se govorilo u traktatu, ispunila sam kupon i poslala ga podružnici. Kad su publikacije koje sam naručila stigle, počela sam ih proučavati te drugima prenositi biblijske istine o kojima sam učila. Najprije sam o tome govorila svojoj baki i tetki. Nažalost, moj se otac protivio.

Uskoro su i moja baka i tetka počele svjedočiti drugima. Neki su mještani čak došli u naš dom kako bi više saznali o Bibliji. Ja sam u međuvremenu, čitajući publikacije, postala sve svjesnija toga da moram učiniti neke promjene u životu želim li ugoditi Jehovi. Između ostalog, trebala sam priznati ocu da sam ukrala nešto iz njegove radionice te se pomiriti s jednim svojim bratom. Nakon što sam se puno molila u vezi s tim, smogla sam snage da to učinim.

U međuvremenu je podružnica na naše područje poslala specijalnog pionira Sheika Bakhsha. Budući da nije mogao dugo ostati, on i brat Eustace Smith, za kojeg sam se kasnije udala, proučavali su sa mnom putem pisama.

Godine 1978. u Georgetownu sam prisustvovala kongresu “Pobjedonosna vjera”. Čim sam došla u Georgetown, otišla sam u podružnicu te rekla da se želim krstiti. Braća su se pobrinula da Albert Small prođe sa mnom pitanja koja starješine razmatraju s onima koji se žele krstiti. Bila sam toliko radosna što sam se u Baramitu vratila kao kršteni Jehovin sluga!

Ispunjena revnošću, u potpunosti sam se posvetila propovijedanju. Mnogi su pokazali zanimanje, pa sam nekima predložila da sagradimo neku jednostavnu građevinu u kojoj bismo mogli održavati sastanke. Tamo sam svake nedjelje prevodila Kulu stražaru s engleskog na karib. No otac se protivio mojim aktivnostima te me nedjeljom nije puštao iz kuće. Zato sam potajno na kasetu snimala članke, a moj bi ih stariji brat puštao na sastancima. Dotad je na sastanke dolazilo već stotinjak osoba.

Kratko nakon toga naša se obitelj zbog posla preselila u Georgetown, a baka u Matthews Ridge. Tetka je ostala u Baramiti, no prestala je drugima prenositi dobru vijest. Tako je propovijedanje o Kraljevstvu tamo nakratko stalo.

U Georgetownu sam se napokon upoznala s Eustaceom Smithom te smo se ubrzo vjenčali. Premda on nije govorio karib, oboje smo se željeli preseliti u Baramitu kako bismo tamo pomagali zainteresiranim osobama. Godine 1992. naša se želja ostvarila. Čim smo došli, počeli smo propovijedati te smo organizirali sastanke. Uskoro je sastancima prisustvovalo 300 osoba.

Usto smo organizirali i tečaj opismenjivanja, koji se održavao nakon Studija Kule stražare. Yolande, naše prvo dijete, pomagala nam je u tome. Pomagati nam je počela s 11 godina kad je već bila nekršteni objavitelj. Danas ona i naša druga kći, Melissa, služe kao opći pioniri.

Zahvaljujući Jehovinom blagoslovu, u Baramiti smo 1993. dobili Dvoranu Kraljevstva. On nam je dao i “darove u ljudima”, muževe koji govore karib i predvode u skupštini (Ef. 4:8). Prvog travnja 1996. naša grupa u Baramiti postala je skupština. Radosna sam što su moja majka, baka te većina moje braće i sestra članovi te skupštine. Doista, Jehova je ispunio ‘želje mog srca’ (Ps. 37:4).

[Slika]

Eustace i ja danas

[Grafički prikaz/slika na stranicama 148-149]

GVAJANA — ZNAČAJNI DOGAĐAJI

1900: Pojedinci počinju čitati i razmatrati Sionsku kulu stražaru i drugu biblijsku literaturu

1910.

1912: Evander Coward iznosi govore pred stotinama ljudi u Georgetownu i New Amsterdamu

1913: U kući Somerset unajmljena je prostorija za održavanje sastanaka, koja se koristila do 1958.

1914: U Georgetownu počinje djelovati podružnica

1917: Vlasti pod pritiskom svećenstva zabranjuju neke publikacije

1922: Zabrana je ukinuta. Posjeti Georgea Younga

1940.

1941: Zabranjeni časopisi Kula stražara i Utjeha (danas Probudite se!)

1944: Zabranjena sva literatura Jehovinih svjedoka

1946: Zabrana ukinuta u lipnju. Dolazak prvih misionara iz škole Gileada

1950-e: Diljem Gvajane prikazuje se film Društvo novog svijeta u akciji

1960: Podružnica kupuje zemljište u Georgetownu. Tamošnje zgrade koriste se kao podružnica i misionarski dom

1967: Broj objavitelja premašuje 1 000

1970.

1988: Otvorenje nove podružnice na dotadašnjoj lokaciji

1995: Dovršena prva Dvorana Kraljevstva građena metodom brze gradnje

2003: Otvorenje sadašnje podružnice, koja je sagrađena na novoj lokaciji

2004: U Gvajani djeluje 2 163 objavitelja

[Grafički prikaz]

(Vidi publikaciju)

Ukupni broj objavitelja

Ukupni broj pionira

2 000

1 000

1910 1940 1970 2000

[Karte na stranici 141]

(Vidi publikaciju)

GVAJANA

Baramita

Hackney

Charity

Henrietta

Suddie

GEORGETOWN

Mahaicony

Soesdyke

Bartica

Yaruni

New Amsterdam

Mackenzie

Wismar

Skeldon

Berbice

Orealla

Lethem

Essequibo

Demerara

Berbice

Courantyne

VENEZUELA

BRAZIL

SURINAM

[Slika preko cijele stranice 134]

[Slika na stranici 137]

Evander Coward

[Slika na stranici 138]

Kuća Somerset u Georgetownu, gdje su se od 1913. do 1958. održavali skupštinski sastanci

[Slika na stranici 139]

George Young

[Slika na stranici 146]

Frederick Phillips, Nathan Knorr i William Tracy, 1946.

[Slika na stranici 147]

Ovaj dokument izdan je u lipnju 1946. kao službena potvrda da je ukinuta zabrana naše literature u Gvajani

[Slika na stranici 152]

Nathan Knorr, Ruth Miller, Milton Henschel, Alice Tracy (djevojački Miller) te Daisy i John Hemmaway

[Slika na stranici 153]

John Ponting

[Slika na stranici 154]

Geraldine i James Thompson služili su u Gvajani 26 godina

[Slika na stranici 168]

Grupa braće čamcem ide u službu

[Slika na stranici 169]

Propovijedanje duž rijeke Moruke u “Objavitelju Kraljevstva III”

[Slika na stranici 175]

Jerry i Delma Murray

[Slika na stranici 178]

Frederick McAlman te Eugene i Monica Fitzallen propovijedaju dobru vijest Indijancu koji popravlja svoj kanu

[Slika na stranici 184]

Pokrajinski sastanak u Baramiti 2003.

[Slike na stranici 185]

Mnogi u pokrajini Baramiti prihvatili su biblijsku istinu

[Slika na stranici 186]

Braća kanuom idu u službu

[Slika na stranici 188]

Sherlock i Juliet Pahalan

[Slika na stranici 191]

Gvajana — “raj za pionire”

[Slika na stranici 194]

Dvorana Kraljevstva u Orealli

[Slika na stranici 197]

Prijašnja zgrada podružnice u ulici Brickdam 50, u Georgetownu, koja je bila dovršena 1987.

[Slika na stranici 199]

Odbor podružnice (slijeva nadesno): Edsel Hazel, Ricardo Hinds i Adin Sills

[Slika na stranicama 200 i 201]

Nova podružnica