Pružanje pomoći usred ruševina
ČOVJEKOV trud da neposredno nakon katastrofe pruža pomoć sigurno je hvalevrijedan. Mnogi programi pružanja pomoći omogućavaju da se ponovno izgrade kuće, da se ponovno sjedine obitelji, a prije svega, da se spase životi.
Kad se sruči katastrofa, Jehovini svjedoci izvlače korist iz svih priprema svjetovnih programa za pružanje pomoći i zahvalni su za njih. U isto vrijeme imaju biblijsku dužnost ‘činiti dobro svakome, a osobito onima koji su s njima u vjeri’ (Galaćanima 6:10). Da, Svjedoci osjećaju kao da su u rodu; međusobno se smatraju kao “obitelj”. Zato se jedni drugima obraćaju s “brate” i “sestro”. (Usporedi Marka 3:31-35; Filemona 1, 2.)
Zato kad se u blizini dogodi neka katastrofa, starješine među Jehovinim svjedocima ulažu brižne napore kako bi ustanovili gdje se svaki član skupštine nalazi i kakve potrebe ima te vrše pripreme za pružanje potrebne pomoći. Razmotri kako je to bilo učinjeno u Accri u Gani, u San Angelu u SAD-u i u Kobeu u Japanu.
Accra — “Noin dan u malome”
Kiša je počela padati oko 23 sata uvečer i neprekidno je satima lijevala. “Tako je jako pljuštalo da čitava moja obitelj nije mogla spavati”, kaže John Twumasi, Jehovin svjedok iz Accre. Daily Graphic nazvao je to “Noin dan u malome”. “Pokušali smo neke vrijedne stvari odnijeti na gornji kat”, nastavlja John, “no kad smo otvorili vrata prema stubištu, bujice vode nagrnule su unutra.”
Vlasti su oglasile upozorenje da se napusti to područje, no mnogi su oklijevali, bojeći se da bi prazna kuća — pa makar i puna vode — mogla privući pljačkaše. Neki nisu mogli otići čak i da su htjeli. “Majka i ja nismo mogle otvoriti vrata”, kaže djevojka imenom Paulina. “Voda je sve više rasla, zato smo stajale na drvenim bačvama i držale se za krovnu gredu. Konačno, oko pet sati ujutro, susjedi su nas izbavili.”
Čim je bilo moguće, Jehovini svjedoci primili su se posla. Jedna kršćanka imenom Beatrice priča: “Skupštinski starješine su nas tražili i pronašli su nas u kući susvjedoka gdje smo se sklonili. Samo tri dana nakon poplave, starješine i mlađi članovi skupštine došli su nam pomoći te su uklonili blato koje je bilo u kući i oko nje. Društvo Watch Tower nabavilo je deterdžente, dezinfekcijska sredstva, boju, madrace, pokrivače, tkaninu i dječju odjeću. Braća su nam poslala i namirnice za nekoliko dana. To me duboko dirnulo!”
John Twumasi, koga smo ranije citirali, izvještava: “Rekao sam drugim stanarima da nam je naše Društvo poslalo deterdžente i dezinfekcijska sredstva — dovoljno da očistimo čitavu zgradu. Oko 40 stanara pomagalo je pri čišćenju. Nešto od deterdženata dao sam susjedima, između ostalog i čovjeku koji je svećenik mjesne crkve. Moji su radni kolege pogrešno mislili da Jehovini svjedoci pokazuju ljubav samo prema svojim ljudima.”
Kršćanska braća i sestre veoma su cijenili pomoć koja im se s ljubavlju pružila. Brat Twumasi zaključuje: “Iako su stvari koje smo u poplavi izgubili imale veću materijalnu vrijednost nego stvari koje smo dobili kao pomoć, zbog ove dirljive pripreme Društva moja obitelj i ja imamo osjećaj da smo dobili daleko više nego što smo izgubili.”
San Angelo — “zvučalo je kao da dolazi smak svijeta”
Tornadi koji su 28. svibnja 1995. opustošili San Angelo čupali su stabla s korijenjem, lomili stupove dalekovoda i bacali na ulice električne kablove pod naponom. Vjetar je puhao na udare i do 160 kilometara na sat, uništavajući objekte komunalnih službi. Više od 20 000 domova ostalo je bez struje. Onda je došla tuča. Nacionalna meteorološka služba izvještavala je o “tuči veličine loptica za golf”, zatim o “tuči veličine lopta za bejzbol” i na koncu o “tuči veličine grejpfruta”. Tutnjava je bila zaglušujuća. Jedan je stanovnik rekao: “Zvučalo je kao da dolazi smak svijeta.”
Nakon nevremena uslijedila je zloslutna tišina. Ljudi su polako izlazili iz svojih demoliranih kuća kako bi razgledali štetu. Stabla koja su još stajala bila su ogoljena. Kuće koje su još stajale izgledale su kao oguljene. Na nekim je područjima tlo bilo prekriveno nanosima tuče i do metra visine. Nevrijeme je razbilo tisuće stakala na kućama i automobilima, tako da su se sada krhotine stakala blistale pored tuče koja je prekrivala tlo. “Kad sam došla kući”, kaže jedna žena, “samo sam sjedjela u svom automobilu na kolnom putu i plakala. Šteta je bila tako ogromna da me naprosto shrvala.”
Programi za pružanje pomoći i bolnice brzo su osigurali financijsku pomoć, građevinske materijale, medicinsku pomoć i savjetovanje. Pohvalno je što su mnogi pojedinci koji su i sami bili pogođeni nevremenom radili sve što su mogli kako bi pomagali drugima.
I skupštine Jehovinih svjedoka stupile su u akciju. Aubrey Conner, starješina iz San Angela, izvještava: “Čim je nevrijeme prošlo, bili smo na telefonu, međusobno provjeravajući kako su drugi prošli. Jedni drugima a i svojim susjedima koji nisu Svjedoci pomagali smo zabijati daske na prozore, stavljati plastičnu foliju na krovove i, što je bilo bolje moguće, zaštititi kuće od vremenskih uvjeta. Zatim smo napravili popis svih osoba iz skupštine čije su kuće bile oštećene. Stotinjak kuća trebalo je popraviti, a materijala koji su stavile na raspolaganje humanitarne organizacije nije bilo dovoljno. Zato smo kupili dodatne količine materijala i organizirali se za posao. Ukupno se nekih 1 000 Svjedoka dobrovoljno stavilo na raspolaganje da pomaže, oko 250 svakog vikenda. Došli su čak iz mjesta udaljenih 740 kilometara. Svi su neumorno radili, često na temperaturi od 40 stupnjeva Celzija. Čak je i jedna 70-godišnja sestra svakog vikenda radila s nama, osim jednog, a to je bio vikend kad se popravljala njezina kuća. Tog je vikenda bila na vlastitom krovu, pomažući kod popravljanja!
Često smo čuli komentare promatrača poput ovog: ‘Zar ne bi bilo lijepo kad bi to i druge religije radile za svoje članove?’ Naše se susjede dojmilo kad su vidjeli kako se u petak rano ujutro kod kuće nekog susvjedoka pojavila ekipa od 10 do 12 radnika dobrovoljaca (uključujući i sestre) spremna da besplatno popravi ili čak ponovno podigne čitav krov. U većini slučajeva posao je bio dovršen u toku jednog vikenda. Ponekad je neki svjetovni izvođač radova već pokrivao krov kad je naša ekipa stigla do susjedne kuće. Skinuli bismo stari krov i podigli novi te očistili dvorište još prije nego što bi oni dovršili svoj krov. Ponekad su prekinuli posao samo da bi nas gledali!”
Brat Conner zaključuje: “Svima će nam nedostajati iskustva koja smo zajedno doživjeli. Upoznali smo jedni druge s različitih strana, pokazujući i primajući bratsku ljubav kao nikad prije. Osjećamo da je to samo uzor onoga kako će to biti u Božjem novom svijetu, kad braća i sestre budu pomagali jedni drugima zato što to zaista žele” (2. Petrova 3:13).
Kobe — “hrpe drva, žbuke i ljudskih tijela”
Stanovnici Kobea trebali su biti pripremljeni. Svakog 1. rujna održavaju čak Dan sprečavanja katastrofa. Školska djeca vježbaju kako postupiti u slučaju potresa, vojska uvježbava spasilačke zadatke helikopterom a vatrogasne službe iznose svoje simulatore potresa u kojima dobrovoljci u kutiji veličine sobe koja se trese i podrhtava kao kod stvarnog potresa uvježbavaju svoje sposobnosti preživljavanja. No kad se 17. siječnja 1995. stvarno dogodio potres, izgledalo je kao da su sve pripreme bile uzaludne. Deseci tisuća krovova urušili su se — nešto što se nikad nije dogodilo u simulatorima. Vlakovi su se prevrnuli; dijelovi autoceste raspuknuli su se na komade; vodovodne i plinske cijevi su popucale; kuće su se urušile poput kuća od karata. Časopis Time opisao je prizor kao “hrpe drva, žbuke i ljudskih tijela”.
Zatim su buknuli požari. Zgrade su gorjele dok su frustrirani vatrogasci bili zarobljeni u kilometarskim prometnim gužvama. Oni koji su stigli na mjesta požara često su ustanovili da se iz uništenog gradskog vodovodnog sistema ne može dobiti voda. “Prvog dana vladala je totalna panika”, rekao je jedan službenik. “Nikad u životu nisam se osjećao tako nemoćno, znajući da je toliko ljudi zakopano u tim gorućim kućama. A znao sam da ništa ne mogu poduzeti.”
Ukupno je poginulo oko 5 000 osoba, a otprilike 50 000 zgrada bilo je razrušeno. Kobe je imao samo trećinu potrebnih namirnica. Da bi dobili vodu, neki su čak skupljali prljavu tekućinu ispod slomljenih vodovodnih cijevi. Mnogi koji su ostali bez krova nad glavom pobjegli su u skloništa, a u nekima od njih je hrana bila racionirana tako da se svakoj osobi dodjeljivala samo jedna rižina okruglica na dan. Uskoro se širilo nezadovoljstvo. “Vlasti ništa ne poduzimaju”, prigovarao je neki čovjek. “Ako ćemo se i dalje oslanjati na njih, umrijet ćemo od gladi.”
Skupštine Jehovinih svjedoka u Kobeu i u obližnjim područjima odmah su se organizirale. Jedan pilot helikoptera koji je iz prve ruke vidio kako rade, rekao je: “Otišao sam na područje katastrofe onog dana kad se dogodio potres i tamo sam proveo tjedan dana. Kad sam stigao do jednog skloništa, sve je bilo kaotično. Nikakva akcija pomoći nije uslijedila. Jehovini svjedoci bili su jedini koji su pojurili na mjesto nesreće, rješavajući jednu stvar za drugom.”
A bilo je zaista mnogo posla. Deset Dvorana Kraljevstva nije se moglo upotrebljavati, a više od 430 Svjedoka ostalo je bez domova. Daljnjih 1 206 domova u kojima su živjeli trebalo je popraviti. Ne samo to nego je i obiteljima petnaestero Svjedoka koji su poginuli u katastrofi bila jako potrebna utjeha.
Nekih 1 000 Svjedoka iz cijele zemlje dobrovoljno je stavilo na raspolaganje svoje vrijeme kako bi pomagali kod popravljanja. “Kad smo radili na kućama osoba koje su proučavale Bibliju ali još nisu bile krštene”, primjećuje jedan brat, “stalno su nas pitali: ‘Koliko trebamo za sve to platiti?’ Kad smo im objasnili da skupštine podupiru taj posao, zahvalili su nam, rekavši: ‘Ono što smo proučavali sada je stvarnost!’”
Mnoge se dojmio brz i temeljit odaziv Svjedoka na katastrofu. “To me se duboko dojmilo”, rekao je pilot kojeg smo ranije citirali. “Zovete jedan drugoga ‘brate’ i ‘sestro’. Vidio sam kako si međusobno pomažete; zaista ste jedna obitelj.”
Sami Svjedoci izvukli su dragocjene pouke iz potresa. Jedna je sestra priznala: “Uvijek sam mislila da što neka organizacija postane veća, to je teže pokazivati osobni interes.” No obzirna briga koju je primila promijenila je njeno gledište. “Sada znam da se Jehova ne brine za nas samo kao za organizaciju nego i kao za pojedince.” Međutim, trajno izbavljenje od katastrofa još predstoji.
Trajno izbavljenje uskoro!
Jehovini svjedoci radosno iščekuju vrijeme kad katastrofe više neće uništavati ljudske živote i sredstva za život. U Božjem novom svijetu čovjek će biti poučen da surađuje sa Zemljinim okolišem. Dok će ljudi odbacivati sebične postupke, sve će manje biti izloženi prirodnim katastrofama.
Osim toga, Jehova Bog — Stvoritelj prirodnih sila — pobrinut će se za to da prirodne sile nikad više ne ugrožavaju njegovu ljudsku obitelj i njegova zemaljska djela stvaranja. Tada će Zemlja uistinu biti raj (Izaija 65:17, 21, 23; Luka 23:43). Proročanstvo iz Otkrivenja 21:4 veličanstveno će se ispuniti: “Bog će otrti svaku suzu od očiju njihovijeh, i smrti ne će biti više, ni plača, ni vike, ni bolesti ne će biti više; jer prvo prodje.”
[Slika na stranici 5]
Beatrice Jones (lijevo) demonstrira kako su ona i drugi formirali lanac kako bi prošli kroz bujice vode
[Slika na stranici 6]
Akcija pomaganja nakon tornadâ