Kako gledaš na običaje žalosti za mrtvima?
TIJEKOM cijele povijesti čovječanstvu je smrt bila uobičajena pojava. Iako je to tako, ipak se nisu smanjile njene opustošujuće posljedice na preživjele. Spoznaja da više nema nekoga tko je bio dio našeg života gotovo uvijek izaziva duboku i trajnu žalost kao i bolan osjećaj gubitka ili praznine.
Religija bi morala ublažiti bol koju prouzročuje smrt, ali često je upravo suprotno. U nekim se zemljama bol uslijed smrti kod ožalošćenih osoba pretvara u strah kada im se kaže da su sada njihovi preminuli roditelji ili rođaci osvetoljubivi duhovi koje treba umiriti prikladnim ceremonijama žalosti. U protivnom će oni progoniti žive. Osim toga, kada je kršćanska obitelj ožalošćena tada će se suočiti s odlukama u vezi mjesnih običaja, poput nošenja posebne odjeće crnine ili sudjelovanja u obredima koje možda drugi očekuju.
Jehova Bog je obećao da će jednoga dana odstraniti bolan doživljaj smrti od ljudske obitelji (Otkrivenje 21:4). A do tada on nam je dao svoju Riječ, Bibliju, kao ‘svjetlost našoj stazi‘ (Psalam 119:105). Kad god smo u sumnji što bi trebalo učiniti, Biblija nam pokazuje kako bi Bog želio da mi postupimo (Izaija 30:21). Razmotrimo kakva uputstva nam daje za te najžalosnije trenutke kada nam netko blizak umre.
Žalost je umjesna
Kao što je već rečeno, prirodno je osjećati duboku žalost kad umre netko koga smo ljubili. No, kršćani znaju da će biti uskrsnuće. Zato oni ne osjećaju beznadnost i očajanje koje često pokazuju ljudi bez nade (1. Solunjanima 4:13). Smrt ne znači obavezno oproštaj zauvijek, iako to znači za određeno vrijeme.
Tako i Abraham nakon Sarine smrti, “ožali Saru i oplaka” (1. Mojsijeva 23:2). Njegovom je sinu Izaku trebala ‘utjeha za materom svojom’ (1. Mojsijeva 24:67). Žalost prijatelja i rođaka za umrlim Lazarom bila je tako velika da su i Isusu ‘udarile suze’ (Ivan 11:35). Prijatelji ožalošćene obitelji će pokazati ljubav ako posjete ožalošćenu obitelj i utješe je u teškim trenucima (Ivan 11:31).
Međutim, ti ćeš zapaziti da se u biblijskim izvještajima o pogrebnoj žalosti i pružanju utjehe ožalošćenima nigdje ne spominje umirivanje mrtvih. Božji sluge su znali da mrtvi spavaju, da su bez svijesti (Ivan 11:11-14; Propovjednik 9:5, 10). Mrtvi ne trpe u nekom zagrobnom životu, niti se pretvaraju u osvetoljubive, opasne duhove (Psalam 146:3, 4). Zato Jehovin narod nije oponašao okolne narode, koji su prema mrtvima pokazivali pogrešno stanovište (5. Mojsijeva 14:1; 18:10-12).
I danas kad razmatramo postupke, koji su uobičajeni u znak ‘odavanja počasti mrtvima’, moramo utvrditi sadašnje značenje tih postupaka. Je li danas neki običaj povezan s lažnim učenjem ili nekim praznovjerjem? Ako da, mora li ga kršćanin slijediti? (Rimljanima 13:12-14).
Kakvo žalovanje?
Među nekim narodima svijeta očekuje se od udovica i udovaca da godinu dana nose posebnu odjeću (u našoj zemlji crninu) i budu u stanju žalosti, uz mnoga ograničenja svoje slobode. Da li je takav običaj spojiv (zamisliv) s kršćanskim vjerovanjem?
Razumljivo je da se kršćanin, koji je izgubio nekog svog dragog, neko vrijeme neće oblačiti i ponašati preslobodno. (Usporedi 2. Samuelova 13:19; 2. Carevima 6:30.) Ipak, to je sasvim drugačije, nego da bi duže vrijeme nosili odjeću, koja je u očima javnosti povezana s nebiblijskim naukama o stanju mrtvih. Kad su neke kršćanske udovice odbile slijediti te običaje, rođaci i susjedi su im ponekad prijetili da će ih snaći “zla sreća” ili da će ih uznemirivati “duh” pokojnog muža i donijeti im nesreću. Možda su se takve praznovjerne osobe bojale da zbog toga neće pasti kiša ili da će imati lošu žetvu.
Udovici, koja nije držala ustaljene običaje, rekao je njen sin: “Duh mog oca neće počivati u miru.” Na drugom mjestu je plemenski poglavica prijetio da će otjerati s tog područja sve Jehovine sluge! Neki su mještani bili toliko bijesni da su polugama i sjekirama oštetili prostorije za mjesne kršćanske sastanke. U jednom drugom kraju je plemenska policija svukla do gola kršćansku udovicu i okrutno je tukla sjambokom (jednom vrstom biča).
Zašto su te kršćanske udovice odbile činiti ono što su njihovi bližnji očekivali od njih? Možda ti osobno ne vidiš ništa zloga u slijeđenju mjesnih običaja, jednostavno iz pristojnosti. A nekim se običajima i nema što prigovoriti. Međutim, što bi mislili o kršćaninu koji sudjeluje u obredima namijenjenim umirivanju “duhova predaka”? Upamti da osobe, koje su prije sudjelovale u takvim običajima, nisu smjele pripadati izraelskom narodu, a niti prvoj kršćanskoj skupštini (5. Mojsijeva 13:12-15; 18:9-13; 2. Korinćanima 6:14-18; 2. Ivanova 9, 10).
Razmotrimo neke razloge za to. U prvom redu osoba koja bi sudjelovala u takvim obredima, podupirala bi, čak i promicala, nekršćansku religiju. Pokazala bi, da još uvijek u svom srcu pripada krivoj religiji (Otkrivenje 18:4).
U cijelom svijetu Jehovini svjedoci su dobro poznati zbog poučavanja Biblije. Jedna biblijska istina koju oni ističu je da su mrtvi bez svijesti, i da se ne muče u paklu niti lutaju zemljom, a niti mogu naškoditi potomcima. U Bibliji piše: “A što se mrtvih tiče, oni nisu ničega svjesni” (Propovjednik 9:5, NS). Ova spoznaja je utješila stotine tisuća ljudi. Zato ljudi u mnogim područjima u općenitom ne očekuju od tih kršćana da sudjeluju u obredima čija je svrha umirenje mrtvih.
Što bi se dakle dogodilo ako bi pravi kršćani popustili pod pritiskom svojih rođaka ili susjeda i nastavili slijediti nekršćanske običaje žalosti za mrtvima? Ne bi li susjedi tada zaključili da kršćani u stvari ne vjeruju u ono što propovijedaju? Onda bi ih se možda i u drugim prilikama moglo navesti na kompromis? Nesumnjivo da. Dakle, bilo bi uništeno mnogo dobra i ljudi bi se spoticali (Matej 18:6; 2. Korinćanima 6:3).
Zato starješine i drugi u skupštinama Jehovinih svjedoka daju najveću moguću podršku onima koji su nedavno bili ožalošćeni. Pružaju im svaku potrebnu podršku da bi im pomogli ostati čvrstima u istini, dok se suočavaju s bilo kojim pritiskom, kojim ih se pokušava navesti na nekršćanske postupke. (Usporedi 2. Korinćanima 1:3, 4.)
Što treba učiniti, ako i pored takve pomoći kršćanin počne slijediti nekršćanske običaje? Starješine će postupiti ljubazno. Apostol Pavao je savjetovao: “Braćo, ako i počini čovjek neki grijeh prije nego je toga svjestan, pokušajte vi, duhovno osposobljeni, opet ispraviti takvog čovjeka u duhu milosti” (Galaćanima 6:1, NS). Učenik Jakov je dodao: “Braćo moja, ako tko od vas odluta od istine pa ga tko obrati, neka zna da će onaj koji vrati grešnika s njegovog krivog puta spasiti njegovu dušu od smrti i postići ‘oproštenje mnogih grijeha’” (Jakov 5:19, 20, ST).
Dobro se je sjetiti da sam Bog “ne želi da itko bude uništen, nego želi da svi dođu u pokajanje” (2. Petrova 3:9, NS). Starješine će najprije pokušati na svaki način vratiti zalutaloga. Nesumnjivo će se u većini slučajeva utvrditi, da su duboka žalost i strah od susjeda prisili ožalošćenoga na pogrešno postupanje. Za nadati se, da će takav, uz ljubaznu, suosjećajnu pomoć ‘pravo hoditi svojim nogama, da se hromi ud ne iščaši, nego radije da ozdravi’ (Jevrejima 12:13, ST).
Međutim, ako bi kršćanin slijedio nekršćanske žalosne običaje, i odbijao pomoć svoje kršćanske braće i ustrajao u svom nekršćanskom postupanju, tada će starješine konačno morati poduzeti nešto kako takvi postupci ne bi zbunjivali promatrače ili da se ne bi zli postupci uvukli u kršćansku skupštinu. Tko god obožava svoje pretke, nije više pravi kršćanin, i moraju se poduzeti mjere koje će zajamčiti da svatko prizna tu činjenicu (1. Korinćanima 5:13).
Blagoslov za vjernost
Mnogi kršćani su utvrdili da vjernost u tim važnim stvarima donosi dobre rezultate. Edvina Apason, kršćanka iz Surinama, ispričala je svoje iskustvo: “Jednom prilikom dok sam vodila biblijski studij, primila sam potresnu vijest. Moj najstariji sin, koji nije bio svjedok, bio je ubijen u jednoj protesnoj demonstraciji. Taj bolan gubitak izazvao je daljnja iskušenja, jer su mi rođaci rekli: ‘Ako ne budeš slijedila žalobne običaje znači da ne gajiš nikakve materinske osjećaje prema svom sinu.’ Prema običaju trebala sam odrezati kosu, obaviti glavu bijelom maramom, mjesecima nositi odjeću u znak žalosti, namjerno polako hodati i govoriti tihim uzdržanim glasom — i to sve samo zato da pokažem ljudima i tobožnjem ‘duhu umrloga’ da sam zaista žalosna. Da sam to učinila, moje bi propovijedanje bilo sigurno uzaludno i izgubila bi čistu savjest pred Bogom”. Zato Edvina nije učinila nikakav kompromis.
Jedan drugi čovjek je tvrdio da ga je njegova pokojna tetka redovito noću posjećivala. Što je to ona željela po njegovom mišljenju? On je objasnio: “Da se za nju prinese jedna žrtva na obali rijeke.” Što bi se dogodilo ako se ne bi prinijela žrtva? Prijetila mu je smrt. Za života teta je bila vrlo ljubazna osoba. No, nakon smrti ponašala se, navodno prijeteći kao tiranin. Da li je to zaista mogla biti ta ista osoba? Pomoću Svetog pisma i logičnim zaključivanjem oslobodio se taj čovjek, kao i mnogi drugi poput njega, straha od mrtvih. Ti su ljudi naučili da su vizije, glasovi i utvare djelo palih anđela, demona. (Usporedi 2. Korinćanima 11:3, 14; Efežanima 6:12.)
Jehovini sluge znaju da će ih, ako ostanu na putu koji im Bog pokazuje, konačno to dovesti do blagoslova vječnog života (Izaija 30:21). Sotona se stalno služi lukavim i nepoštenim sredstvima pokušavajući ih prevariti i odvratiti od tog puta (1. Petrova 5:8, 9). On zna da su posebno lako ranjivi ako su u žalosti zbog smrti drage osobe. I pored toga, kršćani su odlučni ostati vjernima Jehovi u svemu i pod svakim pritiskom. U ovoj kao i u drugim stvarima oni moraju ‘više slušati Boga, Vladara, negoli ljude’ (Djela apostolska 5:29, NS). Tako oni pokazuju dubinu svog predanja Jehovi Bogu i mogu radosno očekivati da će ih on nagraditi životom u svom pravednom novom sustavu, gdje smrti i žalosti “neće više biti” (Otkrivenje 21:4).