Mogu li se ukinuti svi ratovi?
“HODITE i vidite djela Jehove, koji učini čudesa na zemlji, prekide ratove do kraja zemlje, luk prebi, koplje slomi i kola sažeže ognjem” (Psalam 46:8, 9).
Gornje riječi nadahnutog psalmista se podudaraju s unutarnjom željom ljudi svih vremena. Doista, tko ne čezne za danom kada više neće biti ratova? Međutim, koliko god to mi željeli i pored svih ljudskih nastojanja, kraj ratovanju je sve dalje. I ne samo da se stalno ratuje, nego su ratovi postali tako razorni i smrtonosni da je prvi put u povijesti čovječanstva ugrožen opstanak civilizacije i samog života.
S obzirom na ozbiljnu opasnost koja se nazire, možemo se jedino pitati: zašto su ljudska nastojanja da zaustave ratovanje doživjela takav promašaj? Zar je rat zaista neizbježan? Zašto se uopće vode ratovi?
Zašto su promašili ljudski napori
“Ako bi živio u kraju gdje ne bi bilo milicije i gdje bi svatko bio naoružan i živio u strahu od napada često bi dolazilo do pucnjave”, piše Gwynne Dyer (Gvini Dijer), novinar i ratni povijesničar. “U takvim okolnostima nalazi se svaka država na zemlji”, nastavlja on. “Ne postoji međunarodna milicija i tako je svaka država naoružana i spremna na primjenu nasilja; samo što vrsta nasilja koju primjenjuju države ima poseban naziv. Mi ga nazivamo rat”.
Iako je to dosta pojednostavljeno objašnjenje, ono ističe nekoliko temeljnih činilaca koji izazivaju rat. Prije svega moraju postojati sredstva za vođenje rata kao i spremnost na to. Osim toga, zapažamo također nedostatak zakona i reda u “kraju” koji je, u ovom slučaju cijeli svijet.
Poznati povjesničar Will i Ariel Durant (Vil i Ariel Duran) ukazali su na iste temeljne činioce u svojoj knjizi Pouke povijesti (The Lessons of History): “Kod sadašnje neprimjerenosti međunarodnog prava i običaja, svaka nacija mora biti spremna u svako doba braniti se; a kada su u pitanju njeni životovažni interesi mora joj biti dozvoljena primjena svakog sredstva koje joj se čini nužnim za preživljavanje. Deset zapovijedi moraju ušutiti kada je u pitanju samoodržanje”.
Prema tome, uspjeh ili neuspjeh bilo kakvih napora da se okonča ratovanje zavisi u mnogome od uzimanja u obzir tih temeljnih činilaca. Da li je u tome uspio ikoji ljudski plan, bez obzira koliko u osnovi bio plemenit? Ispitajmo činjenice.
Nedostatak međunarodnog reda
U prošlosti su učinjeni mnogi pokušaji da se stvori svjetska organizacija s ovlaštenjem da kontrolira narode i sačuva međunarodno pravo i red. Društvo naroda je na primjer osnovano krajem Prvog svjetskog rata da bi spriječilo da svijet ne bi bio ponovno gurnut u rat. No, ono je utonulo u zaborav kada je izbio Drugi svjetski rat. Zatim, 1945. godine pojavila se Organizacija ujedinjenih naroda, koju je svećenstvo kršćanstva slavilo i uzvisivalo kao nadu čovječanstva za mir. Što je postigla ta Organizacija? Povijest nam ponovno daje odgovor. New York Times je 1984. godine izvijestio: “Sada je preko četiri milijuna ljudi umiješano u 42 različita rata, pobune i građanska nemira. ... U ovim sukobima ubijeno je između jedan i pet milijuna ljudi.” Danas malo ljudi vjeruje da OUN može spriječiti izbijanje ratova i sukoba. Njeno postojanje vrlo malo doprinosi smanjenju straha od trećeg svjetskog rata ili nuklearnog samouništenja.
Prijetnja i zategnutosti rastu
Jedan od razloga što su organizacije poput OUN nemoćne spriječiti rat je to što narodi u svijetu prvenstveno traže svoj neograničeni nacionalni suverenitet i svoja prava. Malo se brinu o međunarodnoj odgovornosti i pravilima ponašanja. Da bi ostvarile svoje ciljeve neke nacije smatraju da imaju puno pravo upotrijebiti sva sredstva koja smatraju potrebnima — pokolj, atentate, otmice aviona, bacanje bombi itd. — pri čemu često stradaju nevine osobe. Čak i velike svjetske sile često ograničavaju jedna drugu u ime samoodržanja i nacionalnih interesa. Kako dugo će se trpjeti nacije u takvom besmislenom i neodgovornom postupanju? Koliko još Falklanda, Afganistana, Grenada, korejskih linija 007 itd. — može svijet podnijeti a da ne dođe do velikog sukoba? Nije teško razabrati zašto su nacionalizam i samoopredjeljenje postali ozbiljne prepreke ukidanju ratova.
Naoružane i spremne
Danas je opće poznato da su arsenali supersila napunjeni nuklearnim oružjem dovoljni da unište sav ljudski život na zemlji i to čak više puta. A što je s ostalim nacijama? Prema izvještaju vlade SAD, zemlje u razvoju širom svijeta, iako su pod teškim privrednim pritiskom, potrošile su prošlog desetljeća preko 230 milijardi američkih dolara za nabavku nekih od najmodernijih borbenih aviona, raketa i tenkova. Posljedice? “Sada se došlo dotle da kupci ne znaju kako će utrošiti svoju novu vojnu opremu.” Ove su nacije, kako se običava reći, “do zuba” naoružane. Činjenica da one posjeduju samo takozvano konvencionalno (klasično) oružje znači da su još spremnije primijeniti ga.
Postoji li ikakva nada?
Propali pokušaji ljudskih nastojanja da učine kraj ratu uvijek iznova posebno podvlače sljedeću biblijsku istinu: “Nije u vlasti čovjeku koji hodi da upravlja koracima svojim” (Jeremija 10:23, NS). Koliko god ljudi žudili za ukidanjem ratovanja oni jednostavno ne znaju kako to postići. A što je onda s obećanjem da ‘će prekinuti ratove do kraja zemlje’? Da li je ono dato samo zato da probudi u nama nadu ili da nas zavara? Sigurno ne. Jer, Jehova nam jamči s obzirom na svaku riječ ili obećanje iz njegovih usta: “Neće se vratiti k meni prazna” (Izaija 55:11). Kako će biti ispunjeno to Božje obećanje? Koji razuman temelj imamo za vjerovati da će Bog uspjeti ono u čemu ljudi nisu do sada uspijevali?