Tko može donijeti trajni mir?
“[Oni] će raskovati mačeve svoje na raonike, i koplja svoja na srpove, ne će dizati mača narod na narod, niti će se više učiti boju.”
GORNJI citat nalazi se u Izaiji, 2. poglavlju, 4. retku. Human Development Report 1994 (Izvještaj o ljudskom razvoju za 1994), koji je objavio Razvojni program Ujedinjenih naroda (UNDP), citirao je ove riječi i potom dodao: “Činilo se kao da je s okončanjem hladnog rata [1990] došlo vrijeme za ovo proročanstvo. Ali dosad se to pokazalo varavom nadom.”
Smanjivanje oružanih snaga
Jedan faktor koji oslabljuje nade za mir sastoji se u tome da promjenu u međunarodnoj političkoj klimi ne prati opsežno reduciranje vojnih troškova. Bilo je doduše nekih smanjenja. Prema brojkama UN-a, globalni vojni troškovi pali su sa 995 milijardi dolara u 1987, iznos koji predstavlja najviše troškove svih vremena, na 815 milijardi u 1992. No i 815 milijardi dolara još je uvijek ogromna brojka. Toliko otprilike iznosi ukupan prihod polovice svjetskog stanovništva!
Drugi faktor koji djeluje protiv razoružanja jest stanovište da moć oružanih snaga donosi sigurnost. Zbog toga mnogi u industrijaliziranim zemljama tvrde da bi izdaci za nacionalnu sigurnost, iako je hladni rat završio, trebali ostati i dalje visoki. U veljači 1993. James Woolsey je, kao tadašnji direktor američke Središnje obavještajne agencije (CIA), Kongresu rekao sljedeće: “Velikog smo zmaja [SSSR] pogubili, no sada živimo u džungli koja je ispunjena zbunjujuće raznolikim otrovnicama.”
I u zemljama u razvoju visoki se vojni izdaci smatraju opravdanima budući da zemlje koje se smatra mogućim zmajevima i otrovnicama odvraćaju od napada. Ali u stvarnosti, zapazio je UNDP, “zemlje u razvoju borile su se u tek nekoliko međunarodnih ratova, a mnoge su koristile svoje oružane snage kako bi tlačile svoj narod”. Dapače, UNDP-ov izvještaj je objasnio sljedeće: “U zemljama u razvoju, šanse da se zbog društvene nebrige umre (od pothranjenosti i bolesti koje se mogu spriječiti) su 33 puta veće od šansi da se pogine u ratu od vanjske agresije. No usprkos tome, na svakih otprilike 20 vojnika u prosjeku dolazi po jedan liječnik. U svakom slučaju, vojnici prije umanjuju osobnu sigurnost nego što je povećavaju.”
Međunarodna trgovina oružjem
Tijekom hladnog rata, dvije supersile svojim su saveznicima prodavale oružje kako bi učvrstile saveze, stekle vojne baze i zadržale moć. Vojske mnogih nacija postale su moćne. Trenutno naprimjer 33 zemlje posjeduju svaka više od 1 000 borbenih tenkova.
Sada kada je hladni rat okončan, politički su i strategijski razlozi za prodaju oružja oslabili. Ipak, ekonomski motivi ostaju i dalje jaki. Postoji mogućnost zarade! I tako, kako domaća potražnja za oružjem pada, tako proizvođači oružja uvjeravaju svoje vlade da je rješenje za sačuvanje radnih mjesta i održavanje zdrave ekonomije prodaja oružja u inozemstvu.
Časopis World Watch komentira: “Paradoksalno je da dok supersile povlače svoje velike nuklearne projektile, dotle užurbano traže načine kako bi prodale više svojih klasičnih bombi i pušaka gotovo bilo kome tko će ih kupiti.” Kolika je vrijednost toga? Prema štokholmskom International Peace Research Institute (Institut za istraživanje mira), vrijednost konvencionalnog oružja prodanog na međunarodnom tržištu je u periodu od 1988. do 1992. iznosila 151 milijardu dolara. Najveći izvoznik bile su Sjedinjene Države, a slijedile su ih zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza.
Nuklearna prijetnja ostaje
Što je dakle s nuklearnom prijetnjom? Sjedinjene Države i Sovjetski Savez (odnosno države koje su njegovi nasljednici) su 1987. godine potpisali Sporazum o nuklearnom oružju srednjeg dometa a 1991. i 1993. dva Sporazuma o smanjenju strateškog oružja (START).
START sporazumi zabranili su projektile smještene na kopnu koji imaju više od jedne bojeve glave te zahtijevali da se do 2003. eliminiraju gotovo tri četvrtine nuklearnih bojevih glava na svim njihovim nosivim sistemima. No iako moguća opasnost od trećeg svjetskog nuklearnog rata jenjava, ogromni arsenali nuklearnog oružja i dalje ostaju — ima ga dovoljno da se nekoliko puta uništi cjelokupan život na Zemlji.
Demontiranje ovog oružja povećava mogućnosti nuklearne krađe. Rusija, naprimjer, godišnje rastavi i uskladišti oko 2 000 bojevih glava, vadeći iz njih loptice plutonija veličine šake koje se nazivaju koštice. Koštica bojeve glave, čija izrada iziskuje ogromne troškove i visoku tehnologiju, ključni je sastojak nuklearne bombe. Budući da su koštice obično obložene slojem čelika koji sprečava radioaktivnost, lopov bi jednu vjerojatno mogao odnijeti u svom džepu. Terorist koji posjeduje već gotovu košticu mogao bi je zatim staviti u napravu za detoniranje kako bi ponovno napravio bombu strahovite moći.
Drugu brigu predstavlja opasnost od širenja nuklearnog oružja u sve više zemalja. Pet zemalja ima status nuklearnih sila: Kina, Francuska, Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države — a i za nekoliko drugih zemalja smatra se da imaju mogućnost da u kratkom vremenu razviju nuklearno oružje.
Kako sve više zemalja dolazi do nuklearnog oružja, tako se i mogućnost da će ga neka upotrijebiti povećava. Nije bezrazložno što se ljudi plaše upotrebe ovog zastrašujućeg oružja. Kako to knjiga The Transformation of War kaže: “Toliko je neizmjerna njegova moć da u usporedbi s njim konvencionalno oružje djeluje poput otrcane šale.”
Razoružanje i mir
No što bi se dogodilo ako bi se nacije ipak riješile svog sofisticiranog uništavalačkog oružja? Bi li to jamčilo miran svijet? Nipošto. Vojni povjesničar John Keegan zapaža: “Nuklearno oružje još od 9. kolovoza 1945. nikoga nije usmrtilo. Onih 50 000 000 ljudi koji su nakon tog datuma stradali u ratu, uglavnom su bili ubijeni jeftinim oružjem masovne proizvodnje i malokalibarskom municijom, koja košta nešto više od radioaparata s tranzistorima i suhih baterijskih članaka koji su u isto vrijeme preplavili svijet.”
Nedavni primjer upotrebe niskotehnološkog oružja jest pokolj u Ruandi, u državi o kojoj The World Book Encyclopedia (1994) kaže sljedeće: “Ljudi su većinom rimokatolici. (...) Rimokatolička i ostale kršćanske crkve vode većinu osnovnih i srednjih škola.” No usprkos tome, u Ruandi je do pola milijuna njih bilo ubijeno od ljudi naoružanih mačetama. Da bi se postigao svjetski mir, potrebno je očito nešto više od smanjenja konvencionalnog i nuklearnog oružja. Osim toga, potrebno je nešto što se razlikuje od učenja koje pružaju religije svijeta.
Rastu etnička rivalstva
Sadako Ogata, visoki komesar UN-a za izbjeglice, nedavno je izjavila: “Odmah nakon hladnog rata, mislili smo da će se svi problemi riješiti. Nismo shvatili da je hladni rat i na drugi način bio povezan s tom situacijom — nismo shvatili da su supersile osiguravale red odnosno prisilno uvodile red u zonama koje su imale pod svojim nadzorom (...). Zato sada, nakon hladnog rata, doživljavamo eksploziju puno tradicionalnijih, latentnih vrsta etničkih sukoba koji možda po tipu sliče na sukobe iz razdoblja prije prvog svjetskog rata.”
Povjesničar i pisac Arthur Schlesinger, dobitnik Pulitzerove nagrade, slično zaključuje: “Jedna garnitura mržnji nadomješta drugu. Oslobađanje od željeznog stiska ideološke represije u Istočnoj Evropi i bivšem Sovjetskom Savezu oslobađa ranije gušene etničke, nacionalističke, religiozne i jezične antagonizme koji su duboko ukorijenjeni u prošlosti i sjećanju. (...) Ako je 20. stoljeće bilo stoljeće ratovanja ideologija, 21. stoljeće počinje kao stoljeće ratovanja narodnosti.”
Između 1989. i 1992. bila su, prema procjeni Ujedinjenih naroda, 82 oružana sukoba, od kojih se većina odigravala unutar zemalja u razvoju. Tijekom 1993, 42 zemlje bile su upletene u velike sukobe a 37 drugih zemalja bilo je pogođeno političkim nasiljem. Za to vrijeme Ujedinjeni su se narodi — čiji je budžet nategnut do krajnjih granica — borili u svega 17 vojnih operacija, bez mnogo izgleda da donesu mir. Očito je da čovječanstvo mora negdje drugdje potražiti miroljubiv svijet.
Problemi na pomolu
Umjesto da na budućnost gledaju s optimizmom, sve je više onih koji gaje zle slutnje. Naslovna stranica izdanja The Atlantic Monthlya od veljače 1994. daje sažetak jednog predviđanja o predstojećim desetljećima: “Nacije se raspadaju zbog plimnog vala izbjeglica iz područja koja doživljavaju ekološku i socijalnu katastrofu. (...) Ratovi se vode oko oskudnih izvora, posebice vode, a sam rat zahvaljujući kriminalu poprima trajan karakter, kako se naoružane grupe pljačkaša bez vlastite države sukobljavaju s privatnim snagama sigurnosti elite.”
Da li to znači da je trajni mir nedostižan? Nikako ne! Sljedeći članak iznosi razloge zašto možemo s pouzdanjem gledati u budućnost.
[Okvir na stranici 5]
Religija — mirovna sila?
Kada narodi odlaze u rat, religije svijeta napuštaju učenja o miru i bratstvu. O situaciji koja je vladala tijekom prvog svjetskog rata, britanski je brigadni general Frank P. Crozier rekao sljedeće: “Kršćanske su crkve najfiniji stvaraoci krvožednosti koje imamo, i mi smo ih neograničeno koristili.”
Uloga religije u ratu stoljećima je bila jednaka. Katolički povjesničar E. I. Watkin priznaje: “Koliko god bilo bolno priznati, ne možemo u interesu krivog poučavanja ili nepoštene lojalnosti zanijekati ili zanemariti povijesnu činjenicu da su biskupi dosljedno podupirali sve ratove koje su vodile vlade njihove zemlje.” Jedan je uvodnik u novinama Sun iz Vancouvera (Kanada) zapazio sljedeće: “Slabost možda svih organiziranih religija jest ta da crkva slijedi zastavu. (...) Koji se rat ikada vodio a da se nije tvrdilo da je Bog i na jednoj i na drugoj strani?”
Umjesto da budu mirovna sila, očito je da religije svijeta unapređuju ratove i ubijanje — kao što je to na snažan način demonstrirao pokolj u Ruandi.
[Okvir na stranici 6]
Ispraznost rata
U knjizi I Found No Peace, objavljenoj 1936, strani je dopisnik Webb Miller napisao: “Iznenađujuće je da me kataklizmički užas [prvog svjetskog rata] svom svojom ogromnom bestidnošću i ispraznošću nije uspio pogoditi sve do točno osam godina nakon svog završetka.” Tom prilikom ponovno je posjetio verdunsko bojište, gdje je, prema njegovim tvrdnjama, poginulo 1 050 000 muškaraca.
“Bio sam zaveden tijekom rata, zajedno s milijunima drugih”, napisao je Miller. “Svjetski je rat jedino uspio izazvati nove ratove. Osam i pol milijuna muškaraca palo je uzalud, deseci milijuna pretrpjeli su neizrecive strahote, a stotine milijuna iskusile su tugu, oskudicu i nesreću. I sve to zbilo se kao rezultat zapanjujuće obmane.”
Tri godine nakon što je objavljena ova knjiga, započeo je drugi svjetski rat. The Washington Post je primijetio: “Ratovi našeg 20. stoljeća bili su ‘totalni ratovi’ i protiv boraca i protiv civila. (...) U usporedbi s time barbarski ratovi iz prošlih stoljeća bili su ulične tučnjave.” U ratovima i civilnim pobunama je od 1914. godine, prema procjeni jednog stručnjaka, poginulo 197 milijuna ljudi.
Svi ratovi i pobune ljudi ipak nisu donijeli mir i sreću. Kao što je The Washington Post rekao: “Nijedan politički niti ekonomski sistem još nije dosada u ovom stoljeću donio nemirnim milijunima mir niti ih je zadovoljio.”
[Slika na stranici 7]
Ova majka jedna je od stotina tisuća osoba ubijenih u pokolju u Ruandi — mnoge su ubili pripadnici njihove vlastite religije
[Zahvala]
Albert Facelly/Sipa Press