Nečovječnost

MJESTO događaja: zemlja u zapadnoj Africi, 1961. Vojna policija sa uperenim bajonetima nenadano prekida miran kršćanski sastanak. Prisutnim muškarcima na ruke stavljaju lisice i zatim ih tako okrutno tuku da od njih ostaje “gotovo bezlična hrpa mesa”. Voditelj sastanka dobiva toliko udaraca batinom, da devedeset dana pljuje krv. Policija očekuje da će ti ljudi umrijeti.

“Nečovječnost” je strašna tema koja se u povijesti ponavlja. Drevni Asirci ubijali su svoje ratne zarobljenike nabijajući ih na kolac koji im je prolazio kroz trbuh do grudnog koša. Rimljani su na svojstven način upotrebljavali kolac: najprije su žrtve bičevali, da im je meso visjelo otkinuto od kostiju. Tako su bili vezivani ili pribijani na uspravljeni stup i ostavljani da umiru polako, u strašnim bolovima.

Svećenici su često pokazivali zgražavajuću bezosjećajnost i svirepost. Meksički su Azteci prinosili ljudske žrtve svom bogu Huicilopohtli-u čupajući srce iz živog tijela svojih žrtava. U šesnaestom stoljeću je Azteke pokorio Španjolac Hernan Kortez. Je li bila išta bolja njegova religija? Španjolska inkvizicija se u to vrijeme služila strašnim komorama za mučenje i spaljivala “heretike” na lomačama. Na jednoj spravi za mučenje rastezali su žrtvu sve dok joj nisu iskočili udovi iz zglobova. Drugi načini bili su još užasniji — ali ne želimo više o tome govoriti.

“Pa, to sve pripada prošlosti”, neki misle. “Ljudi su danas humaniji i civiliziraniji.” Da li je tako?

Mučenje nije nikako zastarjelo. Točno je da su prestala strašna javna spaljivanja žrtava na lomačama, u kojima su uživale sadističke, bešćutne narodne mase i svećenstvo. No, u tajnosti zatvorskih ćelija još uvijek se redovito primjenjuje mučenje — često profinjenim načinima tako da ne ostaje ni traga dokaza. U jednoj južnoameričkoj državi izjavila je žrtva, podvrgnuta suvremenom mučenju električnim udarima: “Javlja se jedino osjećaj, da mi kidaju meso na komade. Ali ga ne komadaju. ... Ne ostavljaju za sobom ni traga.”

U jednom novinarskom izvještaju tvrdi se da su mnoge zemlje “poznate po tome što u njima političke zatvorenike muče dok ne umru”. U izvještaju se nastavlja: “Također su nakon hapšenja ljudi zauvijek ‘nestali’ — nisu više viđeni. Komisija za ljudska prava pri Ujedinjenim narodima optužila je za “razbojničko ugnjetavanje i tiraniju” preko sto država članica OUN-a.

Pokolji su opetovano sljedili u dvadesetom stoljeću. Godine 1915/16 otpremila je jedna napadačka armija veći dio življa iz Armenije, a pri toj operaciji bilo je možda i milijun Armenaca pobijeno. Kao posljedica revolucije u Rusiji računa se da je umrlo otprilike 14 milijuna civila između 1914. i 1926. godine. U Kini je moralo, od 1949. do 1958. izgubiti život između 15 i 30 milijuna ljudi u “političkoj kampanji likvidiranja nepoželjnih”. Pokolj Židova se opetovano javljao kroz mnoga stoljeća, ali nijedan nije bio tako hladnokrvan ili toliko obuhvatan kao pokolj šest milijuna Židova pod Hitlerovim režimom.

Postoji grijeh aktivnog prijestupa, ali i propuštanja pružanja pomoći. Nečovječnost se može pokazati i tako što namjerno zatvaramo oči za one koji se nalaze u nevolji. Nedavno je proveden pokus u Južnoj Africi. Žena je legla na rub auto puta pored svog automobila i ležala tako nepomično, da bi se utvrdilo hoće li se netko zaustaviti i priskočiti u pomoć. Tokom dva dana nitko se nije zaustavio.

Nečovječnost se pojavljuje i u zemljama gdje ima hrane na pretek. Što se događa s tim viškom? Dobar dio se uništava. A ipak, istovremeno umire i to dnevno, oko 40 000 djece radi neishranjenosti i zaraznih bolesti, prema izvještaju OUN-a za 1982. godinu?

Nečovječnost se održala do našeg “prosvijećenog” doba. Ali, kako je to sve počelo? Može li to itko zaustaviti?