Bog je naš pomoćnik
ISPRIČAO FRANCISCO COANA
“Ne poslušaš li vlasti, ubit će te!” upozorio me moj brat.
“Bolje i to nego živjeti u ovakvim užasnim uvjetima”, protestirao sam.
TAJ sam razgovor vodio sa svojim starijim bratom u rujnu 1975. Došao je da bi mi donio hranu dok sam bio u zatvoru u Maputu (tada poznat kao Lourenço Marques), na jugu Mozambika. U jednoj jedinoj ćeliji bilo je natrpano više od 180 nas, većinom Jehovinih svjedoka. Svog sam brata toliko razljutio da nije čak ni ostavio hranu koju je donio!
Da bih vam pomogao shvatiti taj dirljivi susret, dozvolite mi da se vratim u prošlost i objasnim vam kako sam se našao u zatvoru.
Religiozni odgoj
Rođen sam 1955. u jednoj prezbiterijanskoj obitelji u selu Calanga, u području Manica. Ono se nalazilo nedaleko od velikog grada Maputa. Za razliku od oca, majka je bila redoviti posjetilac crkve kamo je nedjeljom vodila svoje petero djece. Još kao jako male naučila nas je moliti Očenaš koji sam često ponavljao (Matej 6:9-12). Dok sam bio dječačić majci sam postavljao pitanja kao što su: “Zašto umiremo?” i “Hoće li ljudi uvijek morati umirati?”
Majka je rekla da je smrt dio Božjeg nauma — da će oni koji čine zlo ići u pakao, a oni koji čine dobro na nebo. Iako na to nisam ništa rekao, njen odgovor me rastužio. Gruba realnost smrti uznemirila me naročito nakon što je naš dragi otac umro kad sam imao samo deset godina. Poslije toga rasla je moja želja da saznam u kakvom se stanju nalaze mrtvi i postoji li za njih neka nada.
Upoznavanje i primjenjivanje istine
Nedugo nakon očeve smrti jedan od školskih učitelja na razrednoj je nastavi koristio knjigu Od izgubljenog do ponovno uspostavljenog raja. Ta knjiga, koju je objavio Watch Tower Bible and Tract Society, bila je na zuluu, jednom južnoafričkom jeziku. Učitelj mi ju je posudio i ja sam bio sretan zbog onoga što sam saznao iz navedenih biblijskih redaka, iako nisam dobro znao zulu.
Kad sam imao 16 godina, regrutirali su mog brata koji je izdržavao obitelj. To je bilo vrijeme kada sam počeo raditi u jednoj tvornici parfema u Maputu i pohađati tehničku večernju školu. Na poslu sam za vrijeme pauze za ručak promatrao Teófila Chiulelea, Jehovinog svjedoka — uvijek je čitao Bibliju. Kada je Teófilo primijetio da privlači moju pažnju, počeo je razgovarati sa mnom.
Kasnije je Luis Bila, jedan drugi Svjedok, započeo voditi biblijski studij sa mnom. Laknulo mi je kad sam saznao da mrtvi nisu svjesni ama baš ničega i da imaju nadu da će prilikom uskrsnuća ponovno biti vraćeni u život (Propovjednik 9:5, 10; Ivan 5:28, 29). Odmah sam pisao majci i dao joj biblijske odgovore na pitanja koja sam joj prije postavljao. Bilo joj je drago što sam konačno pronašao pouzdane odgovore.
Budući da sam bio oduševljen onim što sam saznao, bio sam spreman to prenositi drugima. Bilo mi je dozvoljeno da držim biblijske govore u školi, ali ne i u crkvi. Uskoro više nisam bio dobrodošao u crkvu. Usprkos tome što su se majci sviđala moja novopronađena vjerovanja, počeli su me progoniti čak i članovi moje obitelji. Jednom me pretukao moj stariji brat. Budući da ta vrsta protivljenja nije urodila plodom, članovi obitelji počeli su mi se rugati, naročito kad bi me vidjeli da se molim prije jela. Zato sam se molio u toaletu prije nego što bih došao jesti za stol. Osjećao sam da je ‘Bog moj pomoćnik’ (Psalam 54:4).
Tada je Luisu bilo zabranjeno da dolazi u naš dom kako bi sa mnom proučavao Bibliju. Nakon toga smo proučavali kod njega. Kad sam počeo posjećivati skupštinske sastanke i sudjelovati u djelu propovijedanja, po povratku kući našao bih zaključana vrata. Zbog toga sam preko noći ostajao kod različitih Svjedoka.
Konačno sam 13. svibnja 1973. svoje predanje Jehovi Bogu simbolizirao krštenjem u vodi. Mozambik je u to vrijeme bio pod portugalskim kolonijalnim režimom, koji je zabranio Jehovine svjedoke u Portugalu i svim svojim kolonijama. Prvog listopada 1974. postao sam pionir, a to je naziv koji Jehovini svjedoci koriste za punovremene evangelizatore. Budući da mi je cilj bio postati misionar, počeo sam učiti engleski kako bih mogao ispuniti preduvjete za pohađanje Biblijske škole Gilead Društva Watchtower, u Sjedinjenim Državama, u kojoj se školuju misionari.
Propovijedanje uz pomoć taktike
Tokom tih godina zabrane portugalska kolonijalna policija, PIDE, zatvorila je mnoge Svjedoke zbog propovijedanja. Stoga smo se koristili taktikom da nas ne bi otkrila. Naprimjer, propovijedali bismo u jednoj kući i onda bismo otišli u neku drugu na nekom drugom području. Isto tako, dvojica nas otišla bi u gradski park za vrijeme pauze za ručak ili navečer. Jedan bi sjeo pored neke osobe i počeo čitati novine. Nedugo nakon toga i drugi bi sjeo, pogledao novine i rekao nešto kao: “Ma, pogledajte samo koliko je ljudi umrlo! No jeste li znali da toga više neće biti pod Božjom vladavinom?”
Uslijedio bi razgovor u kojem bi onaj tko je čitao novine zatražio biblijski dokaz za ono što je drugi rekao. Zatim bismo se dogovorili da se nađemo sljedećeg dana kako bismo nastavili razgovor. Na taj način smo često imali mogućnost u naš razgovor o biblijskim proročanstvima uključiti osobu koja je sjedila pored nas, a započeti su mnogi biblijski studiji. Zahvalili bismo Bogu jer nam je pomogao.
Vrijeme teške kušnje
U Portugalu je 25. travnja 1974. završila diktatura, pa su u portugalskim kolonijama uslijedile mnoge političke promjene. U Mozambiku su pomilovani politički zatvorenici, kao i Svjedoci koji su bili zatvoreni zbog svoje političke neutralnosti. No samo 14 mjeseci kasnije, 25. lipnja 1975, Mozambik je proglasio svoju nezavisnost od Portugala. Nekoliko dana nakon toga započeo je novi val progonstva Svjedoka. Mobilizirani su ljudi iz susjedstva kako bi uhapsili sve Svjedoke koje mogu pronaći. Prikazali su nas kao “agente koje je za sobom ostavio portugalski kolonijalizam”.
U rujnu sam bio prisiljen doći na sastanak jedne takve grupe iz susjedstva. Kad sam stigao, vidio sam da su bili prisutni svi iz moje grupe za proučavanje Biblije. Naređeno nam je da uzvikujemo političke slogane koji su uzvisivali vladajuću stranku. Nakon što smo to s puno poštovanja odbili, odveli su nas u zatvor i smjestili u pretrpanu ćeliju o kojoj sam govorio na početku.
Ćelija je bila toliko natrpana da smo se jedva micali. Da bi nekoliko osoba imalo mjesta za spavanje na podu, drugi su morali sjediti ili stajati. Imali smo samo jedan toalet, a budući da je često bio začepljen, poplavio bi šireći odvratan smrad. Obroci, koje smo morali jesti prljavim rukama, sastojali su se od zauljenih špageta s ribljim kostima i velikim plavim muhama. Više od 180 nas izdržalo je u tim groznim uvjetima 19 dana. Tada smo bili premješteni na jedno mjesto gdje su držali samo Svjedoke, uključujući muškarce, žene i djecu. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci mnoga su djeca umrla zbog užasnih zatvorskih uvjeta.
Vlada je na koncu odlučila protjerati Svjedoke u Carico, jedno udaljeno područje na sjeveru. Cilj im je bio izolirati nas. U Mozambiku je tada bilo oko 7 000 Svjedoka, a veliki dio njih kršten je 1974. i 1975. Kad sam shvatio da će nam trebati biblijska literatura tokom naše izolacije, uspio sam dobiti dozvolu da se vratim kući i pokupim nešto hrane i stvari za put. Policajac koji me pratio nije primijetio da sam djelomično ispraznio neke kutije keksa i na njihovo dno spakirao biblijske publikacije. U tim se trenucima nismo bojali. Vjerovali smo da će nam Bog pomoći (Jevrejima 13:6).
Život u logorima
U Carico smo stigli u siječnju 1976. i sreli smo mnogo Svjedoka iz susjednog Malavija koji su živjeli u logorima koje su sagradili. Od 1972. do 1975. zbog brutalnog religioznog progonstva iz Malavija je pobjeglo više od 30 000 ljudi, uključujući i djecu. Dobili su dozvolu da uđu u sjeverni Mozambik kao izbjeglice, a kad smo mi došli s nama su podijelili svoje domove i oskudnu zalihu hrane.
Budući da većina nas nije imala iskustva s gradnjom, naša braća iz Malavija pokazala su nam kako sagraditi kuće tako da sami pravimo opeke i kod toga koristimo šumsko raslinje. Naučili su nas i kako uzgajati voće i povrće te raditi druge poslove da bismo se izdržavali. Tako sam naučio tesati, obrađivati zemlju i šivati. Mnogima od nas te su se stečene vještine pokazale korisnima kad smo se kasnije vratili u gradove iz kojih smo došli.
Najvažnije nam je bilo da zadržimo svoju duhovnost i moram reći da nam nikada nije nedostajalo duhovne hrane. Kako je to bilo moguće? Pa, kao što sam ranije spomenuo, kad su nas protjerali, mnogi od nas bili su snalažljivi pa su ponijeli biblijsku literaturu zajedno s drugim stvarima. Osim toga, Jehovini svjedoci u Južnoafričkoj Republici štampali su male primjerke Kule stražare. Tako ih je bilo lakše unijeti u logore.
Nakon mnogih molbi, 1. prosinca 1978. dozvoljeno je da se u logorima obavi prvo vjenčanje. Toga dana oženio sam se Alitom Chilaule, čiji je otac bio među onima koji su se 1958. prvi krstili u Maputu. Kad smo dobili Dorcasu i Samuela učili smo ih da ljube Jehovu i redovito ih vodili na naše kršćanske sastanke. Kasnije smo dobili još jedno dijete kojem smo dali ime Jaimito.
Kako smo propovijedali
Svjedocima je bilo dozvoljeno da izađu iz logora kako bi prodavali stvari, uključujući i voće i povrće koje su uzgajali. Mnogi od nas iskoristili su tu priliku za propovijedanje. Ustvari, ja sam namjerno imao visoku cijenu za sol, samo da je nitko ne bi kupio. No popriličan broj ljudi s kojima sam dolazio u kontakt odazvao se na poruku Kraljevstva, pa sam započeo mnoge biblijske studije.
Jedna od osoba s kojima sam proučavao Bibliju razgovarala je s direktorom jednog poduzeća u susjednom Milangeu koji je pokazao interes za Bibliju. Kad sam za to saznao, dopisivao sam se s direktorom. Pozvao me da ga posjetim. Zato sam kod sebe sakrio biblijsku literaturu i krenuo, glumeći da mu idem prodati neki namještaj koji sam napravio.
Kada sam stigao, vidio sam da kuću čuvaju vojnici; to me uplašilo. Međutim, čovjek je izašao i rekao je vojnicima da ne želi da ga se ometa. Započeli smo biblijski studij u pet sati popodne, a on je pokazao tako veliki interes da nismo završili do pet sljedećeg jutra! Kasnije se ponudio da prima našu literaturu iz Portugala zato što na njegovu poštu nisu bila stavljena ograničenja. Onda bi literaturu dao meni, a ja bih je odnio u logor.
Istina je da su neke od nas uhapsili nekoliko puta jer smo propovijedali. Pa ipak, budući da su se mnogi odazvali na poruku Kraljevstva, bili smo uvjereni da nam Bog pomaže, baš kao što je pomagao kršćanima u prvom stoljeću (Djela apostolska 3-5. poglavlje).
Oslobođenje i povratak u Maputo
U rujnu 1985, nakon što smo u molitvi razmotrili okolnosti, odlučili smo organizirati masovni egzodus iz logora. Mada neki nisu napustili logore u Caricu, zbog čega su bili izolirani od ostalih Jehovinih svjedoka narednih sedam godina, bilo je onih koji su pobjegli u Malavi i Zambiju. Moja supruga i ja odlučili smo otići sa svojom djecom u susjedni grad Milange. Tamo sam se zaposlio i našao krov nad glavom te smo nastavili sa svojom službom. Sljedeće godine konačno smo se vratili u Maputo.
Isprva smo živjeli kod rodbine. Bilo je teško pronaći posao, no s vremenom sam uspio riješiti taj problem. Alita je prodavala prženi kikiriki da bi povećala naša oskudna primanja. Budući da sam usavršio znanje engleskog, predao sam molbu za posao u britanskoj ambasadi. Prošao sam testove i zaposlio se te sam primao plaću koja je bila 20 puta veća od ranije zarade! Zaista sam osjetio da mi je Jehova pomogao i zahvalio sam mu u molitvi.
Uravnoteženo izvršavati odgovornosti
Vlada Mozambika konačno je 11. veljače 1991. zakonski priznala Jehovine svjedoke. Kakvog li nezaboravnog datuma za nas! Sljedeće godine pozvan sam da služim kao član odbora za nadgledavanje djela propovijedanja Jehovinih svjedoka u Mozambiku. U to vrijeme naša su djeca imala samo 12, 9 i 6 godina. Cijelu sam se noć molio Jehovi da mi da mudrost kako bih donio odluku koja će odražavati ispravnu ravnotežu s obzirom na udovoljavanje obiteljskim odgovornostima i odgovornostima u organizaciji.
Uspjeli smo dobiti malu prikolicu koju smo upotrijebili za jedan poslovni pothvat. Zaposlili smo nekoliko pionira da prave i prodaju sendviče i posao je cvjetao. Tako sam imao vremena da se brinem za svoje nove prednosti u organizaciji. Trebala nam je i kuća jer više nismo mogli unajmljivati onu u kojoj smo živjeli. Zato sam pripremio zahtjev nadležnim organima, opisujući svoju obiteljsku situaciju. Uskoro smo dobili odobrenje za kupnju kuće. To je dobilo veliki publicitet jer sam bio prvi Mozambikanac koji je kupio kuću od države.
Alita i ja blagoslovljeni smo djecom koja se odazivaju na naš program duhovne pouke (5. Mojsijeva 6:6-9). Imamo običaj razmatrati dnevni biblijski citat u 5.40, nakon čega zajedno čitamo Bibliju. Budući da naša djeca moraju rano biti u školi, navikli su na taj ranojutarnji raspored. Petkom u 18.00 imamo naš obiteljski studij u kojem djeca iznose misli o nekoj biblijskoj temi koju su istražili tokom tjedna. To je ujedno i vrijeme kada vježbamo prezentacije za službu propovijedanja.
Sva naša djeca su krštena. Ustvari Dorcas i Samuel služe kao pioniri od 1994, a Jaimito je pomoćni pionir otkako se krstio. Djeca još uvijek idu u školu i svatko ima cilj da kasnije poveća svoj udio u službi. Alita svoje vrijeme raspoređuje između pionirske službe i brige za naš dom. Mnogo godina, uključujući i godine koje sam proveo u kažnjeničkom logoru, služio sam kao pionir. Međutim, od 1993. preko dana radim u podružnici Jehovinih svjedoka.
Daljnji Božji blagoslovi
Godine 1997. dobio sam veliku prednost pohađati dvomjesečni tečaj za članove Odbora podružnice. Tečaj se održao u Sjedinjenim Državama, u Obrazovnom centru Društva Watchtower u Pattersonu (New York). Tako se još jednom isplatio trud koji sam uložio u učenje engleskog. Kako li je moje srce bilo puno zahvalnosti za naše svijetom rašireno bratstvo kad sam, vraćajući se kući, imao priliku posjetiti Jehovine sluge u drugim zemljama!
Baš ta ljubav među pravim kršćanima bila je faktor koji je doprinio tome da se mnoge tisuće iskrenih osoba osjete privučenima Jehovinim svjedocima u Mozambiku (Ivan 13:35). Kad smo bili protjerani u kažnjeničke logore imali smo oko 7 000 propovjednika, sada imamo više od 29 000 osoba koje propovijedaju dobru vijest o Božjem Kraljevstvu diljem Mozambika. One surađuju u više od 665 skupština, a 1958. postojale su samo 4.
Godine 1993. odobren nam je zahtjev da u Maputu izgradimo podružnicu u kojoj će živjeti više od 75 članova osoblja i iz koje će se brinuti za divan rast čistog obožavanja u Mozambiku. Projekt je dovršen nakon nekih četiri godine gradnje. Naša je radost bila još veća 19. prosinca 1998. kad je 1 098 osoba došlo iz mnogih zemalja na svečano otvorenje tih lijepih objekata. Imao sam prednost sudjelovati u programu intervjuirajući ljude koji su mnoge godine proveli u izgnanstvu u Caricu. Zamolio sam da podignu ruku oni koji su tamo bili izgnani, a prisutni su bili duboko dirnuti jer su se u zraku našle stotine ruku.
Sljedećeg dana u Kongresnoj dvorani Matola mnoštvo od 8 525 osoba prisustvovalo je ponovljenom programu svečanog otvorenja, ohrabrujućim izvještajima iz drugih zemalja i biblijskim govorima koje su održali posjetioci iz svjetske centrale Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York).
Istina, budući da sam kao tinejdžer upoznao biblijsku istinu, doživio sam protivljenje obitelji, prijetila mi je smrt i iskusio sam užasno progonstvo zbog čega sam ponekad pomislio da je bolje umrijeti negoli nastaviti živjeti. Pa ipak, sretan sam jer su ta iskustva oplemenila moj odnos s Jehovom. Baš je onako kako je rekao biblijski psalmist: “Bog je pomoćnik moj, Gospodin daje snagu duši mojoj” (Psalam 54:4). Mojoj obitelji i meni neusporediva je prednost služiti Jehovi zajedno sa svijetom raširenom obitelji njegovih obožavatelja.
[Slika na stranici 23]
Svjedoci ispred Dvorane Kraljevstva koju su izgradili dok su bili u izolaciji
[Slika na stranici 24]
Naš obiteljski biblijski studij
[Slika na stranici 25]
Oni koji su bili u logorima u Caricu podigli su ruke