Mogu li ikada svi ljudi ljubiti jedni druge?
JEDAN je pravnik upravo bio rekao da je za ‘vječni život’ neophodno ljubiti Boga svim srcem i ljubiti svoje bližnje kao sebe. Isus je pohvalio ovog pravnika i rekao mu: “Pravo si odgovorio; to čini i bićeš živ” (Luka 10:25-28; 3. Mojsijeva 19:18; 5. Mojsijeva 6:5). Ali čovjek se želio pokazati pravednim, pa je upitao: “Tko je onda moj bližnji?”
Pravnik je nedvojbeno očekivao da će Isus reći: “Tvoji sunarodnjaci Židovi.” No Isus je ispričao priču o milosrdnom Samarićaninu, kojom je pokazao da su ljudi koji nisu naše nacionalnosti također naši bližnji (Luka 10:29-37; Ivan 4:7-9). Tijekom svoje propovjedničke službe Isus je isticao da su zapovijedi ljubiti Boga i ljubiti bližnjeg najvažnije zapovijedi našeg Stvoritelja (Matej 22:34-40).
No, je li ikada ijedna grupa ljudi zaista ljubila svoje bližnje? Je li stvarno moguće da svi ljudi ljube jedni druge?
Čudo iz prvog stoljeća
Isus je rekao svojim sljedbenicima da će ih se moći prepoznati po ljubavi koja nadilazi rasne, nacionalne i sve druge podjele. On je rekao: “Novu vam zapovijest dajem da ljubite jedan drugoga, kao što ja vas ljubih, da se i vi ljubite medju sobom.” Zatim je dodao: “Po tom će svi poznati da ste moji učenici ako uzimate ljubav medju sobom” (Ivan 13:34, 35; 15:12, 13).
Isusove pouke o ljubavi, potkrijepljene njegovim primjerom, proizvele su čudo u prvom stoljeću. Njegovi su sljedbenici počeli oponašati svog Gospodara i naučili su ljubiti jedni druge na način koji je privukao sveopću pažnju i prouzročio sveopće divljenje. Tertulijan, pisac iz drugog i trećeg stoljeća n. e., citirao je izjave ne-kršćana koji su hvalili Isusove sljedbenike: ‘Pogledajte kako se oni međusobno ljube i kako su spremni umrijeti jedni za druge.’
Apostol Ivan je štoviše napisao: “Mi smo dužni polagati duše za braću” (1. Ivanova 3:16). Isus je svoje sljedbenike čak učio da ljube svoje neprijatelje (Matej 5:43-45). Što se događa ako ljudi iskreno ljube druge kao što ih je Isus poučio?
Jedan profesor političkih znanosti očito se pozabavio ovim pitanjem. Stoga je postavio sljedeće pitanje, citirano u časopisu The Christian Century: “Može li itko ozbiljno zamisliti Isusa kako baca ručne granate na svoje neprijatelje, puca iz mitraljeza, rukuje bacačem plamena, baca nuklearne bombe ili lansira interkontinentalne balističke rakete koje bi poubijale ili osakatile tisuće majki i djece?”
Profesor je ovo pitanje prokomentirao sljedećim riječima: “Pitanje je toliko apsurdno da na njega uopće nije potrebno odgovoriti.” Zato je upitao: “Ako Isus to ne bi mogao učiniti, a da ostane dosljedan svom karakteru, kako to onda mi možemo činiti i ostati dosljedni Njemu?” Stoga se ne bismo trebali iznenaditi da su Isusovi rani učenici zauzeli neutralan stav, o čemu svjedoče mnoge povijesne knjige. Razmotrite samo dva primjera.
U knjizi Our World Through the Ages, N. Platta i M. J. Drummond kaže se sljedeće: “Kršćani su se ponašali puno drugačije od Rimljana. (...) Budući da je Krist propovijedao mir, nisu htjeli biti vojnici.” A u djelu Edwarda Gibbona, The Decline and Fall of the Roman Empire, navodi se sljedeće: “[Rani kršćani] odbijali su na bilo koji način aktivno učestvovati u građanskoj upravi ili u vojnoj obrani carstva. (...) Bilo je nemoguće da kršćani, a da se ne odreknu svetije dužnosti, prihvate vojnu službu.”
Kako je danas?
Pokazuje li itko danas takvu ljubav kakvu je pokazivao Krist? U djelu Encyclopedia Canadiana stoji sljedeće zapažanje: “Djelo Jehovinih svjedoka jest ponovno oživljavanje i ponovno uspostavljanje iskonskog kršćanstva koje su prakticirali Isus i njegovi učenici (...). Svi su braća.”
Što to znači? To znači da Jehovini svjedoci ne dozvoljavaju da ih išta — bilo rasa, bilo nacionalnost, bilo etničko porijeklo — navede da mrze svoje bližnje. Niti će pristati da ikoga ubiju, jer su simbolično govoreći prekovali svoje mačeve na raonike i svoja koplja u srpove, kao što je Biblija prorekla za prave Božje sluge (Izaija 2:4).
Ne čudi da je uvodni članak u kalifornijskim novinama Sacramento Union zapazio: “Dovoljno je reći da ako bi cijeli svijet živio prema vjerovanju Jehovinih svjedoka, krvoproliću i mržnji došao bi kraj, a ljubav bi vladala kao kralj”!
Jedan je pisac u mađarskom časopisu Ring slično primijetio: “Došao sam do zaključka da kada bi Jehovini svjedoci bili jedini ljudi koji žive na Zemlji, tada bi ratovi prestali, a jedina dužnost policajaca bila bi da kontroliraju promet i izdaju pasoše.”
U talijanskom crkvenom časopisu Andare alle genti jedna se rimokatolička opatica također vrlo pohvalno izrazila o Svjedocima: “Oni ne prihvaćaju nikakav oblik nasilja i bez revolta podnose mnoge kušnje koje ih pogađaju zbog njihovih uvjerenja. (...) Koliko bi svijet drugačije izgledao kad bismo se jednog jutra svi probudili čvrsto odlučni da nikada više ne uzmemo oružje, bez obzira na to koliko bi nas to koštalo ili kakvi bi razlozi bili posrijedi, baš kao Jehovini svjedoci!”
Svjedoci su poznati po tome što poduzimaju inicijativu da pomognu svojim bližnjima (Galaćanima 6:10). U svojoj knjizi Women in Soviet Prisons jedna je Litvanka ispričala kako se jako razboljela dok je sredinom 1960-ih radila u kažnjeničkom logoru Potmi. “Cijelo vrijeme dok sam bila bolesna [Svjedokinje] su me brižljivo njegovale. Nisam mogla poželjeti bolju njegu, naročito u logorskim uvjetima.” Dodala je sljedeće: “Jehovini svjedoci smatraju svojom dužnošću pomagati svim ljudima, bez obzira na njihovu vjersku ili nacionalnu pripadnost.”
Nedavno se novinska javnost u Češkoj Republici osvrnula na ovakvo vladanje Svjedoka u koncentracionim logorima. Komentirajući dokumentarni film “Izgubljeni dom”, proizveden u Brnu, novine Severočeský deník primijetile su sljedeće: “Vrijedno je zapaziti da su i ovi pouzdani suvremenici [češki i slovački Židovi koji su uspjeli preživjeti], vidno impresionirani, posvjedočili u prilog Jehovinih svjedoka koji su s njima bili zatvoreni. ‘Bili su to vrlo hrabri ljudi i uvijek su nam pomagali na koji god način su mogli, iako su se zbog toga izlagali opasnosti da budu pogubljeni’, komentirali su mnogi. ‘Molili su se za nas, kao da smo mi dio njihove obitelji; hrabrili su nas da ne klonemo.’”
No što reći o ispoljavanju ljubavi prema onima koji vas zaista mrze? Je li to moguće?
Ljubav trijumfira nad mržnjom
Isusova učenja o ljubavi prema neprijateljima u skladu su s biblijskom poslovicom: “Ako je gladan nenavidnik tvoj [“onaj koji te mrzi”, NW], nahrani ga hljeba, i ako je žedan, napoj ga vode” (Priče Salamunove 25:21; Matej 5:44). U vezi s pozitivnim rezultatima koji nastaju kad osobe koje se nekad smatralo neprijateljima pokazuju ljubav i pažnju, jedna je crnkinja koja je nedavno postala Jehovin svjedok napisala sljedeće: “S vremena na vrijeme toliko sam ganuta da ne mogu zaustaviti suze kad osjetim iskrenu ljubav Svjedoka koji su bijelci, ljubav ljudi koje bih samo malo ranije bez oklijevanja ubila kako bih nešto korisno učinila za revoluciju.”
Jedna je Svjedokinja iz Francuske ispričala kako je jedna susjeda za vrijeme drugog svjetskog rata prijavila njenu majku Gestapou. “Majka je zbog toga provela dvije godine u njemačkim koncentracionim logorima, gdje je skoro umrla”, objasnila je kći. “Nakon rata francuska je policija željela da majka potpiše dokument kojim se tu ženu optužuje kao njemačkog suradnika. No moja je majka to odbila.” Kasnije se ova susjeda razboljela od smrtonosnog oblika raka. Kći je rekla: “Majka je provela mnoge sate s njom kako bi joj posljednje mjesece života učinila što je moguće ugodnijima. Nikad neću zaboraviti taj trijumf ljubavi nad mržnjom.”
Nema sumnje, ljudi mogu naučiti da ljube jedni druge. Bivše neprijatelje — Tutsije i Hutue, Židove i Arape, Armence i Turke, Japance i Amerikance, Nijemce i Ruse, protestante i katolike — sve je ujedinila biblijska istina!
Budući da milijuni ljudi koji su prethodno gajili mržnju sada ljube jedni druge, sigurno bi i čitavo čovječanstvo to moglo postići. Međutim, mora se priznati da je potrebna ogromna promjena svjetskih razmjera ako se želi postići da svi ljudi ljube jedni druge. Kako će do te promjene doći?
[Slike na stranici 7]
Crnci i bijelci u Južnoj Africi
Arapi i Židovi
Hutui i Tutsiji
Svjedoci su simbolično prekovali svoje mačeve na raonike