Što se dogodilo s ljubavlju prema bližnjem?
MILIJUNI su izgubljeni, uplašeni i nesretni i nemaju se kome obratiti za pomoć. “Jedem sama, šećem sama, spavam sama i razgovaram sama sa sobom”, žalila se jedna osoba. Tek je nekolicina spremna pomoći onima kojima je pomoć potrebna i postupati s njima s puno ljubavi.
Jedna je poslovna žena u mirovini ispričala sljedeće: ‘Jedne je večeri udovica koja živi na istom katu pokucala na moja vrata i rekla da se osjeća usamljeno. Pristojno, ali direktno rekla sam joj da sam zauzeta. Ispričala se zbog smetnje i otišla.’
Žena je u nastavku ispričala: ‘Bila sam vrlo ponosna na sebe što joj nisam dozvolila da mi dosađuje. Sljedeće večeri telefonirala mi je jedna prijateljica i upitala me poznajem li ženu iz moje zgrade koja je noć prije počinila samoubojstvo. Sigurno ste već pogodili da je to bila žena koja je pokucala na moja vrata.’ Kasnije je rekla kako joj je to bila “gorka pouka”.
Poznata je činjenica da bebe kojima se ne pokazuje ljubav mogu umrijeti. I stariji mogu umrijeti ako ne osjećaju nečiju ljubav. Jedna ljupka 15-godišnjakinja koja je počinila samoubojstvo u svojoj je oproštajnoj poruci napisala sljedeće: “Ljubav je kad više nisi usamljen.”
Suvremena tragedija
Komentirajući problem etničke mržnje, Newsweek je prije nekoliko godina izvijestio sljedeće: “Izgleda da je ovogodišnja krilatica glasila ‘mrzi bližnjega svoga’.” Tijekom sukoba u Bosni i Hercegovini preko milijun ljudi bilo je prisiljeno napustiti svoje domove, a deseci tisuća bili su ubijeni. Tko je odgovoran za to? “Naši susjedi”, jadikovala je jedna djevojka koja je bila istjerana iz svog sela. “Poznavali smo ih.”
“Živjeli smo zajedno u miru”, kaže jedna žena o 3 000 Hutua i Tutsija koji su živjeli u selu Rugandi. U izvještaju The New York Timesa stajalo je sljedeće: “Priča o ovom selu priča je o Ruandi: Hutui i Tutsiji zajedno su živjeli, međusobno su sklapali brakove i nisu marili za to, pa čak možda ni znali, tko je Hutu, a tko Tutsi. A onda se odjednom sve promijenilo” i “počela su ubijanja”.
Slično tome, Židovi i Arapi u Izraelu žive jedni uz druge, ali mnogi se međusobno mrze. Čitavo ovo 20. stoljeće slični se problemi javljaju u Sjevernoj Irskoj, u Indiji i Pakistanu, u Maleziji i Indoneziji te među rasama u Sjedinjenim Državama — da, širom svijeta u kojem živimo.
Ne bi bilo teško navesti daljnje brojne primjere ispoljavanja etničke i vjerske mržnje. Svijetu nikad u povijesti nije u tolikoj mjeri nedostajalo ljubavi.
Tko je za to odgovoran?
Kao što se ljude uči da ljube, tako ih se uči i da mrze. Jedna popularna pjesma kaže da se djecu “uči dok kasno ne bude/dok se šesta, sedma il’ osma ne navrši/da mrze sve ljude koje mrze rođaci tvoji”. Danas se pogotovo ljude uči mržnji. Crkve su naročito zakazale u tome da svoje članove uče ljubiti.
U francuskim novinama Le Monde pojavilo se sljedeće pitanje: “Zar se čovjeku sama po sebi ne nameće pomisao da su Tutsije i Hutue koji ratuju u Burundiju i Ruandi poučavali isti kršćanski misionari i da su oni pohađali iste crkve?” Doista, prema izvještaju novina National Catholic Reporter, Ruanda je “70% katolička država”.
Početkom ovog stoljeća, zemlje Istočne Evrope okrenule su se ateističkoj ideologiji komunizma. Zašto? Godine 1960. dekan jednog bogoslovnog fakulteta u Pragu (Čehoslovačka) rekao je sljedeće: “Mi kršćani sami smo odgovorni za komunizam. (...) Nemojte zaboraviti da su komunisti nekada bili kršćani. Ako ne vjeruju u postojanje pravednog Boga, tko je kriv za to?”
Razmotrite što su crkve činile za vrijeme prvog svjetskog rata. Britanski brigadni general Frank Crozier u vezi s tim ratom konstatirao je sljedeće: “Kršćanske su crkve naši najbolji zagovarači krvoprolića, i njima smo se obilato služili.” Kasnije, nakon drugog svjetskog rata, u novinama The New York Times pojavio se sljedeći komentar: “U prošlosti su lokalni katolički episkopati gotovo uvijek podupirali ratove svojih nacija, blagoslivljajući trupe i moleći za pobjedu, dok su druge grupe biskupa na suprotnoj strani javno molile za suprotan ishod.”
No, Isus Krist je u svemu što je činio pokazivao ljubav, a apostol Pavao je napisao: “Sami [ste] od Boga naučeni da se ljubite medju sobom” (1. Solunjanima 4:9, naglašeno od nas). “Pravi kršćani su braća i sestre u Isusu Kristu”, primijetio je jedan redovni dopisnik vankuverskog lista Sun. “Oni nikada, nikada ne bi namjerno povrijedili jedni druge.”
Očito da su crkve itekako odgovorne za to što danas nema ljubavi. U jednom članku objavljenom u časopisu India Today stajalo je sljedeće: “U ime religije počinjeni su najužasniji zločini.” Međutim, postoji jedan temeljni razlog zašto naš naraštaj karakterizira takva bešćutna nebriga za druge.
Zašto je ljubav ohladnjela
Naš Stvoritelj pruža odgovor. Vrijeme u kojem živimo njegova Riječ, Biblija, naziva “posljednjim danima”. Biblijsko proročanstvo kaže da je to period tijekom kojeg će ljudi biti “bez prirodne naklonosti”. S obzirom na ta ‘kritična vremena s kojima se teško izlazi na kraj’, koja se u Pismima nazivaju još i ‘svršetak sustava stvari’, Isus Krist je prorekao da će ‘ohladnjeti ljubav mnogih’ (2. Timoteju 3:1-5; Matej 24:3, 12; NW).
Stoga je pomanjkanje ljubavi u današnje vrijeme dio dokaza da živimo u posljednjim danima ovog svijeta. Na sreću, to isto tako znači da će ovaj svijet bezbožnih ljudi uskoro biti zamijenjen pravednim novim svijetom u kojem će vladati ljubav (Matej 24:3-14; 2. Petrova 3:7, 13).
No imamo li stvarno razloga vjerovati da je takva promjena moguća — da ćemo moći živjeti u svijetu gdje će svi ljudi ljubiti jedni druge i živjeti zajedno u miru?