Brazilija — mlada, drugačija i sve veća

Od dopisnika Probudite se! iz Brazila

GDJE u svijetu možete telefonirati projektantu koji je izradio originalne planove za prijestolnicu vaše zemlje? Gdje možete upoznati arhitekta koji je projektirao prve vladine zgrade u prijestolnici, a potom nadgledavao njihovu izgradnju? I u kojoj prijestolnici možete za svaku osobu stariju od 40 godina na koju naiđete pouzdano znati da nije ondje rođena? U Braziliji, prijestolnici Brazila — mladom i jedinstvenom gradu koji zaslužuje da ga malo pobliže upoznamo.a

Odgođeni početak

Potrebno je oko sat i po da iz São Paula stignete avionom do Brazilije. Udobnim autobusima možete stići za nekih 12 sati. Ja sam se odlučio za putovanje autobusom. Tako sam imao dovoljno vremena da pročitam nešto o povijesti grada.

Još od vremena prve organizirane pobune protiv portugalske vlasti krajem 18. stoljeća, postojala je želja da se izgradi nova prijestolnica u Brazilu. Ubrzo nakon što je 1822. Brazil stekao nezavisnost, brazilski državnik José Bonifácio de Andrada e Silva predložio je da se ova buduća prijestolnica nazove Brasília, imenom kojim su se izrađivači karata iz 17. stoljeća već služili da bi označili područje cijele zemlje.

Godine 1891. novim je ustavom zemlje određeno da se odvoji 14 000 kvadratnih kilometara savane Brazilskog visočja. Tamo, nekih 1 000 kilometara od obale, trebala se izgraditi nova prijestolnica. Političari su zaključili da će se premještanjem prijestolnice iz Rio de Janeira u unutrašnjost zemlje potaknuti razvoj ogromnog unutrašnjeg dijela. Ipak, prošlo je još 50 godina, a da se ništa nije poduzelo. Godine 1955. konačno je završio taj period odgađanja i započelo jedno novo razdoblje puno aktivnosti.

Natječaj i plan

Te se godine kandidat za predsjednika, Juscelino Kubitschek, svečano obavezao da će, ukoliko bude izabran, nova prijestolnica postati stvarnost prije nego istekne njegov petogodišnji mandat. U travnju 1956. Kubitschek je bio izabran.

Nekoliko mjeseci ranije, vlada je raspisala natječaj: Pozvali su arhitekte, inženjere i urbaniste u Brazilu da naprave nacrt nove prijestolnice. Za nekoliko mjeseci 26 je kandidata poslalo svoje verzije idealne prijestolnice. U ožujku 1957. međunarodna je komisija proglasila pobjednika: urbanist Lúcio Costa.

Za razliku od radova drugih kandidata, Costin se rad sastojao od nekoliko crteža i samo par stranica rukom pisanog teksta — čitav grad u jednoj omotnici! Costa se ispričao komisiji za skroman nacrt, ali je dodao: “Ako vam ne odgovara, onda ćete ga se barem lako riješiti, pa tako nisam protratio ni svoje, a ni tuđe vrijeme.” Međutim, komisiji se dopao njegov plan koji je ocijenila kao “jasan, neposredan i u osnovi jednostavan”. Što je on u svom planu predlagao i kako je iz plana nastao betonski grad?

“Avion” u prašini

Dobar način kako da to saznate jest da posjetite Museu Vivo da Memória Candanga. Budući da se muzej nalazi u zgradi u kojoj je nekad bila prva gradska bolnica, ova je zgrada doslovce kolijevka Brazilije. Prve bebe koje su prije 40 godina rođene u Braziliji upravo su ovdje započele svoj život. Međutim, sada bivša bolnica priča priču o rođenju i djetinjstvu Brazilije. To je priča, kako piše na jednom natpisu u muzeju, o “prašini, šatorima i betonu”.

Laureti Machado, jedan od muzejskih vodiča, prvo me provodi kroz period “prašine”. Zaustavlja se ispred fotografije, snimljene 1957, na kojoj se mogu vidjeti dva neasfaltirana puta kroz savanu koja se križaju usred pustoši. “Ova fotografija”, kaže ona, “zabilježila je prvi korak u gradnji grada.” Zatim, gledajući Costine crteže, možemo vidjeti kako je urbanist zakrivio jedan od ovih puteva, pa kad su kasnije radnici, candangosi,b asfaltirali ovaj zakrivljeni put kroz savanu, iz prašine je izronio oblik aviona.

Plan Brazilije još uvijek odražava taj neobičan oblik: Avion s pilotskom kabinom okrenutom u pravcu istoka i zakrivljenim krilima u pravcu sjevera i juga. Zgrade državne administracije nalaze se u pilotskoj kabini, poslovni dio tvori trup, a stambene četvrti krila.

Od šatora do betona

Muzejski paviljoni “šatori” i “beton” pričaju o tome kako su radnici iz čitavog Brazila prodali ono što su posjedovali da bi financirali put do gradilišta. ‘Moj otac kupio je kamion, ukrcao cijelu našu obitelj — više od 20 ljudi — i vozio 19 dana da bismo ovdje stigli’, prisjeća se jedan radnik koji je stigao u kolovozu 1957. Drugi su doputovali autobusom, volovskom zapregom ili su stopirali. Sveukupno je stiglo 60 000 radnika.

Ova je vojska graditelja, koja je živjela pod šatorima, bila hitno potrebna, budući da je datum svečanog otvorenja grada bio zakazan za 21. travnja 1960. To je značilo da inženjeri, tehničari i građevinski radnici moraju za 1 000 dana izgraditi glavni grad — a to je bio herojski zadatak! Međutim, kad se približio dan svečanog otvorenja, radnici su već bili gotovi s poslom. Najmlađa prijestolnica na svijetu izniknula je iz savanske prašine.

Prvi i jedini

Ured Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO) u Braziliji još uvijek izražava veliko divljenje za grad i njegove graditelje. “Ne postoji nijedan takav gradski plan koji je tako vjerno prenesen u stvarnost kao što je to slučaj s Costinim planom”, kaže mi kulturni ataše UNESCO-a, dr. Briane E. Bicca. “To je jedan od razloga zašto je Brazilija prvi i jedini grad na svijetu nastao u 20. stoljeću koji se nalazi na UNESCO-vom Popisu svjetske baštine.”c

Brazilija je također jedini grad na tom popisu koji je još u izgradnji. To predstavlja svojevrstan izazov, kaže dr. Bicca. “Kako možemo sačuvati izvorni gradski plan dok grad doživljava promjene?” Dok je još bio živ, arhitekt Lúcio Costa, iako je bio u 90-ima, još se uvijek suočavao s ovim izazovom. Vodio je računa o novim građevinama koje se podižu, pazeći da ne pokvare njegov nacrt. Kad je Costa, naprimjer, saznao o planovima da željeznička pruga prođe kroz grad, inzistirao je na tome da se željeznički promet odvija podzemno.

Panorama

Vrijeme je da krenemo u obilazak grada. Čak i kad prvi put dođete u grad, nećete imati nekih većih problema sa snalaženjem. Postoje dvije glavne avenije, a gradski autobusni kolodvor nalazi se na križanju ovih dviju avenija. Jedna avenija proteže se od zapada prema istoku (od repa “aviona” do pilotske kabine) i njome možete doći do hotelâ, kazalištâ, banaka i trgovina. Druga ide od sjevera prema jugu (od vrha jednog krila do vrha drugog) i vodi vas kroz stambene četvrti.

Najbolje mjesto odakle možete vidjeti izgled Brazilije je televizijski toranj, građevina visoka 224 metra, smještena u trupu aviona, odmah iza krila. Besplatna vožnja dizalom omogućuje vam da se uspnete 75 metara iznad tla i vidite panoramu gradskog centra, zvanog Plano Piloto. Dok promatrate velike gradske travnjake, koji su tako prostrani i prazni da ih nebo može dodirnuti, zadivljeni ste kad vidite koliko je velika Brazilija. Ustvari, pejzažni arhitekt Roberto Burle-Marx projektirao je tako velike parkove i travnjake u Braziliji da se grad navodno može pohvaliti s više zelenih površina po stanovniku nego ijedna druga prijestolnica na svijetu.

Na istočnoj strani grada proteže se široka travnata površina uzduž koje s obje strane prolazi prometnica. Uz prometnice se niže 17 potpuno jednakih zgrada. U svakom od ovih zdanja, koja izgledaju poput kutija, nalazi se drugo vladino ministarstvo. Na kraju ovog travnjaka nalazi se prepoznatljivi znak Brazilije: dvije identične polukugle, od kojih je jedna okrenuta prema gore a druga prema dolje, smještene u podnožju dviju 28-katnica koje su dom Nacionalnog kongresa, brazilskog zakonodavnog tijela.

Zgrada Nacionalnog kongresa možda vas malo podsjeća na sjedište Ujedinjenih naroda u New Yorku — no to nije slučajno. Jedan od arhitekata koji je sudjelovao u projektiranju zgrada UN-a bio je Oscar Niemeyer — isti brazilski arhitekt koji je projektirao Nacionalni kongres i gotovo sva druga glavna brazilijanska zdanja. Neki od njegovih najljepših projekata, kao što su zgrade Ministarstva vanjskih poslova (Palacio Itamaraty) i Ministarstva pravosuđa (Palacio da Justiça), stoje u blizini dviju potpuno jednakih visokih zgrada Nacionalnog kongresa.

Zašto se ne možete izgubiti

Brazilija je, međutim, više od samo arhitektonskog parka. To je također i lijepo uređen dom za tisuće ljudi. Dok se vozimo kroz stambeni dio grada, Paulo, odvjetnik koji živi u Braziliji kaže: “Većini ljudi koji se dosele u Braziliju dopada se ovaj red, za razliku od urbanog kaosa na koji su naučili u drugim gradovima.”

Stanovnici Brazilije žive u stambenim zgradama. Jedan kompleks takvih zgrada složenih unaokolo središnjeg prostora tvori superblok. Takvi se superblokovi nižu jedan za drugim u sjevernom i južnom krilu grada. Kućne se adrese lako mogu pronaći. “N-102-L”, naprimjer, znači sjeverno gradsko krilo, superblok 102, stambena zgrada L. Još ako imate na umu da se brojevi blokova povećavaju (od 102 do 116) kako vozite prema vrhu krila, teško ćete promašiti.

Da bi se osim reda postigla i kućna atmosfera, stambene zgrade imaju najviše pet katova. Na taj način, kaže Senhor Costa, dijete koje se igra na dvorištu može čuti kad ga majka zove s prozora stana: “Manoel, vem cá!” (Manuele, dođi!).

Rast donosi probleme

Iako se Brazilija diči time da je grad izgrađen prema planu, ipak, u urbanističkim se planovima nije mislilo na radnike koji su izgradili Braziliju. Pretpostavljalo se da će radnici nakon svečanog otvorenja prijestolnice uzeti svoje stvari i vratiti se tamo gdje su prije živjeli. Ali očito da radnicima nije bila privlačna ideja da se vrate u područja gdje nije bilo bolnica, škola, a ni zaposlenja. Htjeli su radije ostati u Braziliji — no gdje da ostanu?

Kako nisu mogli plaćati visoke stanarine za stanove koje su izgradili, naselili su se u zelenom pojasu Brazilije. Ubrzo je niknulo nekoliko gradova većih od Brazilije. Danas samo 400 000 ljudi živi u planiranom gradu, tako da brojni stanovi zjape prazni; dok se gotovo 2 milijuna stanovnika smjestilo u neplanirane satelitske gradove. Unatoč namjerama da grad ne bude podijeljen, razlike u prihodima razdijelile su stanovnike na potpuno odvojene gradove.

Neočekivan eksplozivan rast stanovništva i klasne razlike doprinose rastu kriminala i drugih socio-ekonomskih problema svojstvenih svakom gradu. Brazilska mlada prijestolnica pati od problema koji su posljedica njenog rasta. Lijepo projektirane ulice i moderna arhitektura očito nisu dovoljne da promijene srca i ponašanje ljudi.

“Srce Brazila”?

Reklamni panoi uz autocestu na prilazu u Braziliju podsjećaju posjetioce da će uskoro ući u “srce Brazila”. Slogan je u neku ruku istinit: Iako se po svom geografskom položaju ne nalazi u središtu zemlje, Brazilija se nalazi na gotovo jednakoj udaljenosti od svih većih gradova u zemlji. No što reći o dubljem značenju ovog slogana? Je li Brazilija doista pravi brazilski grad? Mišljenja se razlikuju. No samo ako posjetite ovaj jedinstveni grad, moći ćete i sami odgovoriti na to pitanje. Ipak, imajte na umu da ne biste prebrzo trebali donijeti sud o Braziliji. Dajte gradu malo vremena da otkrije svoju narav jer, kao što je jedna stanovnica toga grada zapazila, “Brasília seduz gradualmente” (Brazilija postupno zavodi).

[Bilješke]

[Slika na stranici 15]

Priča o “prašini, šatorima i betonu”

[Zahvala]

Arquivo Público do Distrito Federal

[Slika na stranici 15]

Parada “candangosa”

[Zahvala]

Arquivo Público do Distrito Federal

[Slika na stranicama 16 i 17]

Panorama Brazilije

1. Ministarstva

2. Zgrade Kongresa

3. Vrhovni sud

4. Trg Trojne sile

5. Upravna zgrada

[Zahvala]

Secretaria de Turismo, Brazilija

[Slika na stranici 18]

Prijestolnica s najviše zelenih površina na svijetu