Mladi pitaju...

Trebam li se priključiti sportskoj ekipi?

“ZAŠTO je toliko popularno biti član ekipe?” upitao je članak u časopisu Seventeen. U odgovoru članak je naveo: “Zajedno se naprežete prema zajedničkom cilju, tako da postanete stvarno bliski. Također učite kako se odnositi prema drugim ljudima, naprimjer kako rješavati probleme unutar grupe, kako biti fleksibilan i uviđavan i kako praviti kompromise.”

Prema tome, izgleda da bavljenje organiziranim sportovima ima prednosti, od kojih su zabava i vježba jedne od prilično važnih.a Neki čak tvrde da bavljenje ekipnim sportovima pomaže u izgradnji karaktera. Stoga jedna omladinska bejzbolska liga ima moto: “Karakter, hrabrost, lojalnost.”

No problem je u tome što organizirani sportovi ne ostvaruju uvijek takve plemenite ideale. Knjiga Kidsports kaže: “U nekim slučajevima prijemljivi mladi uče psovati, varati, tući se, zastrašivati i ozljeđivati druge.”

Pobijediti po svaku cijenu?

Članak iz časopisa Seventeen priznao je: “Postoji mračnija strana sportova, gdje ljudi strahovitu važnost pridaju pobjeđivanju.” To se izravno suproti biblijskim riječima: “Nemojmo postati egoistični, izazivajući natjecanje jedan s drugim, zavideći jedan drugome” (Galaćanima 5:26, NW). Dok blaga doza prijateljskog natjecanja može igri dodati zanimljivost i užitak, prekomjeran natjecateljski duh može izazvati suparništvo — i oduzeti igri zabavu.

Jon, bivši srednjoškolski igrač američkog nogometa, prisjeća se: “Mi smo imali trenera koji je bio pravi manijak; uvijek se derao i vikao na nas. (...) Bojao sam se ići na trening. (...) Osjećao sam se kao u koncentracionom logoru.” Iako nisu svi treneri grubi, mnogi ipak stavljaju prevelik naglasak na pobjeđivanje. Jedan je pisac zaključio: “Mnogi sportaši (...) dođu do točke kada natjecateljski užitak ustupa mjesto nepodnošljivom pritisku da se uspije.” Čime to može rezultirati?

Časopis Science News izvijestio je o anketi koja je otkrila da je među igračima američkog nogometa i košarkašima na fakultetu, “12 posto izjavilo da ima probleme na barem dva od pet područja: psihološki poremećaj, fizički poremećaj, teškoće u izbjegavanju droge ili alkohola, mentalne i fizičke ozljede i loš uspjeh u školi”. U istom smislu, knjiga On the Mark izvještava: “Gotovo svatko tko je povezan s organiziranim sportovima slaže se da postoji veliki problem zloupotrebe droge na svim nivoima sporta.”

Moralni kompromisi

Pritisak da se pobijedi može isto tako uzrokovati da mladi igrač kompromitira razumna mjerila pravednosti i poštenja. Knjiga Your Child in Sports primjećuje: “U modernom svijetu sporta, pobjeđivanje nije samo dobra mogućnost; ono je jedina mogućnost. Gubljenje nije samo loše, ono je neoprostivo.”

Još jedna okrutna činjenica: Treneri često vrše ogroman pritisak na igrače da ozlijede svoje protivnike. Jedan je članak u časopisu Psychology Today naveo: “Da bi bio dobar u sportu, moraš biti opak. Ili barem tako vjeruju mnogi sportaši, treneri i sportski navijači.” Jedan je profesionalni igrač američkog nogometa opisao svoju svakodnevnu osobnost kao “ljubaznu, obzirnu i prijateljski raspoloženu”. Ali na terenu on doživi preobražaj tipa doktor Jekyll i mister Hyde. Opisujući svoju osobnost na terenu, on kaže: “Tada sam zao i opak. (...) Strašno sam pokvaren. Nemam nikakvo poštovanje prema momku koga ću udariti.” Treneri često potiču na takav stav.

Biblija ohrabruje kršćane: “Obucite se (...) u srdačnu milost, dobrotu, poniznost, krotost, i trpljenje” (Kološanima 3:12). Da li bi mogao razvijati takva svojstva ako bi svakodnevno slušao nagovaranja koja te potiču da ozlijediš, zgaziš i osakatiš svoje protivnike? Šesnaestogodišnji Robert priznaje: “Bavio sam se organiziranim sportovima. Nije ti važno koga ćeš ozlijediti, nego samo da pobijediš.” Sada kada je kršteni kršćanin, njegova su se gledišta promijenila. On kaže: “Ne bih se nikada više vratio na to.”

Tjelesno vježbanje ili tjelesno ozljeđivanje?

Ne trebaju se previdjeti niti fizički rizici. Istina, sport donosi rizike čak i kada se igra s prijateljima isključivo iz zabave. Ali opasnosti su uvelike povećane kada se mlade trenira da pokušavaju igrati na gotovo profesionalnim nivoima.

Knjiga Your Child in Sports primjećuje: “Profesionalni igrači se mogu ozlijediti. Ali oni su vrlo vješti, fizički zdravi, zreli odrasli ljudi koji spremno riskiraju ozljede i dobro su plaćeni za to. Štoviše, oni obično dobe najbolju, najstručniju vrstu obuke, najbolju opremu i uvijek pri ruci imaju vrhunsku medicinsku njegu. (...) Mladi u školi nemaju takve prednosti.” Kršćanima se kaže da ‘daju tjelesa svoja u žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu’ (Rimljanima 12:1). Ne bi li trebao dobro promisliti prije nego izložiš svoje tijelo nepotrebnim ili nerazumnim rizicima?

Drugi faktori za razmatranje

Čak i kada zdravstveni rizici izgledaju minimalni, organizirani sportovi još uvijek oduzimaju mnogo vremena. Treninzi ne samo da mogu ograničiti tvoj društveni život nego mogu također i oduzeti veliki dio vremena koji se treba odvojiti za učenje i domaće zadaće. Časopis Science News izvještava da su sveučilišni sportaši skloni imati “nešto niže ocjene” nego drugi studenti koji su uključeni u izvanškolske aktivnosti. Što je još važnije, mogao bi ustanoviti da igranje u ekipi otežava težnju za onim što Biblija naziva ‘važnijim stvarima’ — duhovnim interesima (Filipljanima 1:10, NW). Pitaj se: ‘Hoće li pristupanje ekipi zahtijevati da propuštam kršćanske sastanke, ili će ograničiti moje sudjelovanje u službi propovijedanja?’

Ujedno pažljivo odvagni moguće posljedice provođenja dugih sati s mladima i odraslima koji ne dijele tvoje stavove o moralu, čistom govoru ili natjecanju. Konačno, Biblija ipak kaže da “zli razgovori kvare dobre običaje” (1. Korinćanima 15:33). Razmotri, naprimjer, članak iz The New York Timesa: “Svlačionica (...) je mjesto gdje muškarci govore o ženskom tijelu u grafičkim seksualnim terminima, gdje se hvale svojim ‘uspjesima’ i gdje se šale o udaranju žena.” U kakvom bi duhovnom stanju bio ako bi izabrao biti u takvoj okolini? (Usporedi Jakova 3:18.)

Donijeti mudru odluku

Jesi li razmišljao o tome da se priključiš sportskoj ekipi? Tada će ti možda gore navedeno pomoći da proračunaš troškove toga. Kada donosiš odluku uzmi u obzir savjest drugih (1. Korinćanima 10:24, 29, 32). Naravno, ne može se dati neko kruto pravilo, s obzirom na to da se okolnosti razlikuju širom svijeta. U nekim se područjima od studenata čak zahtijeva da se bave sportom. Ali ako se dvoumiš, razgovaraj o tome sa svojim roditeljima ili zrelim kršćaninom.

Mnogi su mladi kršćani donijeli tešku odluku da se ne bave ekipnim sportovima. To nije lako ako si sportski tip i stvarno uživaš u sportu! Pritisak učitelja, trenera i roditelja može još povećati frustraciju. Mladi Jimmy priznaje: “Moram se boriti sa sobom da ne igram. Moj otac koji nije vjernik bio je veliki sportaš u svojim srednjoškolskim danima. Ponekad mi je teško ne priključiti se ekipi.” Pa ipak, podrška roditelja koji je vjernik i zrelih kršćana u skupštini može ti mnogo pomoći da ostaneš pri svojoj odluci. Jimmy kaže: “Zahvalan sam svojoj mami. Ponekad sam potišten zbog pritiska da se bavim sportom. Ali ona je uvijek tu da me podsjeti na moje stvarne ciljeve u životu.”

Ekipni sportovi mogu učiti igrače suradnji i rješavanju problema. Ali postoji velika mogućnost da se takve stvari nauče radeći unutar kršćanske skupštine. (Usporedi Efežanima 4:16.) Ekipni sportovi mogu biti i zabavni, ali ne moraš biti u ekipi da bi uživao u njima. U nekim se sportovima može uživati s kršćanskim prijateljima u dvorištu ili mjesnom parku. Obiteljski izleti pružaju daljnje prilike za zdravu igru. “Puno je bolje igrati s drugima iz svoje skupštine”, kaže šesnaestogodišnji Greg. “To je samo iz zabave, a usto si sa svojim prijateljima!”

Istina, igra u dvorištu vjerojatno neće pružiti uzbuđenje jednako onome kada si u pobjedničkoj ekipi. No, nikad ne zaboravi da “tjelesno obučavanje [samo je] malo korisno, a pobožnost je korisna za svašto” (1. Timoteju 4:8). Razvijaj odanost Bogu, i uistinu ćeš biti pobjednik u Božjim očima!

[Bilješka]

[Istaknuta misao na stranici 22]

“Mi smo imali trenera koji je bio pravi manijak; uvijek se derao i vikao na nas. (...) Bojao sam se ići na trening.”

[Slika na stranici 23]

Treneri prečesto naglašavaju pobjeđivanje — čak i ako to znači nanošenje ozljede drugima