Djeca — dragocjeni posjed ili opterećenje?
PLANIRANJE obitelji tijesno je povezano s onim što se često naziva eksplozija stanovništva. Rast svjetskog stanovništva odvijao se tijekom velikog dijela ljudske povijesti relativno polako; broj onih koji su umirali bio je otprilike isti kao broj onih koji su se rađali. Konačno je, oko 1830. godine, svjetsko stanovništvo naraslo na jednu milijardu.
Zatim je medicinski i znanstveni napredak doveo do toga da je sve manje ljudi umiralo uslijed bolesti, naročito dječjih bolesti. Do oko 1930. godine broj svjetskog stanovništva dostigao je dvije milijarde. Do 1960. povećao se za daljnju milijardu. Do 1975. za još jednu, da bi godine 1987. dosegao pet milijardi.
Drugim riječima, stanovništvo na našem planetu povećava se danas za oko 170 ljudi svake minute. To znači da svaki dan ima oko 250 000 ljudi više, dovoljno za prilično veliki grad. To također znači da svaka godina donosi porast stanovništva od preko 90 milijuna ljudi, što odgovara trostrukom broju stanovnika Kanade, odnosno broju stanovnika Meksika. Preko 90 posto tog porasta otpada na zemlje u razvoju, gdje već živi 75 posto svjetskog stanovništva.
Zabrinute vlade
No, zašto vlade nastoje planiranjem obitelji ograničiti rast stanovništva? Dr. Babs Sagoe, rukovodilac Nigerijskog nacionalnog programa Fonda UN-a za populacijska pitanja, odgovara na to pitanje jednostavnim primjerom koji, kako upozorava, možda previše pojednostavljuje složenu i prijepornu situaciju. On objašnjava:
‘Pretpostavimo da seljak ima 10 hektara zemlje. Ako ima desetero djece među kojom podjednako podijeli zemlju, svako će dijete imati jedan hektar. Ako svako od te djece ima desetero djece i na isti način podijeli zemlju, svako od njihove djece imat će samo desetinu hektara. Jasno je da ta djeca neće biti tako dobro situirana kao što je to bio njihov djed, koji je imao deset hektara zemlje.’
Taj primjer ističe odnos između rastućeg broja stanovnika i Zemlje sa njenom ograničenom veličinom i ograničenim prirodnim bogatstvima. Dok stanovništvo raste, mnoge se zemlje u razvoju naprežu da bi zbrinule i sadašnji broj stanovnika. Razmotrimo neke od problema.
Prirodna bogatstva. Dok se broj stanovnika povećava, potrebno je i sve više šuma, plodnog tla, obradive zemlje i pitke vode. A kakve su posljedice? Časopis Populi izražava žaljenje: “Zemlje u razvoju (...) često su prisiljene previše iskorištavati nacionalna prirodna bogatstva o kojima ovisi budućnost njihova razvoja.”
Infrastruktura. Dok stanovništvo raste, vladama je sve teže osigurati prikladne stanove, škole, sanitarije, ceste i zdravstvene usluge. Opterećene dvostrukim teretom visokog zaduženja i sve manjih zaliha prirodnih bogatstava, zemlje u razvoju jako teško zbrinjavaju potrebe sadašnjeg, a kamoli potrebe još mnogo većeg stanovništva.
Zaposlenje. Publikacija Fonda UN-a za populacijska pitanja Population and the Environment: The Challenges Ahead navodi da je u mnogim zemljama u razvoju već 40 posto radne snage nezaposleno. U tim je zemljama ukupno više od pola milijarde ljudi nezaposleno ili nedovoljno zaposleno, što odgovara gotovo čitavoj radnoj snazi u industrijaliziranom svijetu.
Kako bi spriječile da taj postotak i dalje raste, zemlje u razvoju moraju svake godine stvarati preko 30 milijuna novih radnih mjesta. Ljudi koji će trebati ta radna mjesta već danas žive — to su današnja djeca. Stručnjaci naslućuju da masovna nezaposlenost može dovesti do građanskih sukoba, još većeg siromaštva i daljnjeg uništavanja prirodnih bogatstava.
Zato ne iznenađuje što sve više i više zemalja u razvoju nastoji unapređivati planiranje obitelji. Komentirajući što donosi budućnost, uvodni članak u britanskom medicinskom žurnalu Lancet naveo je: “Pritisak rastućeg broja [ljudi], što se uglavnom odnosi na siromašnije zemlje svijeta, u ogromnoj mjeri povećava zadatak s kojim se one suočavaju. (...) Milijuni ljudi cijeli će svoj život biti neškolovani, nezaposleni, živjet će u lošim stambenim uvjetima te im neće biti dostupne ni osnovne zdravstvene, socijalne i sanitarne usluge, a glavni je uzrok tome nekontrolirani rast stanovništva.”
Zabrinute obitelji
Postavljanje ciljeva i uvođenje nacionalnih programa za planiranje obitelji jedna je stvar; uvjeravanje javnosti je druga. U mnogim su društvenim sredinama još uvijek jaki tradicionalni nazori koji daju prednost velikim obiteljima. Jedna je majka iz Nigerije, primjerice, ovako odgovorila na vladin poticaj da se smanji natalitet: “Posljednje sam od 26 djece svog oca. Sva moja starija braća i sestre imaju između 8 i 12 djece. Zašto bih baš ja trebala imati malo djece?”
Ipak, takvo stajalište nije više tako popularno kao što je nekada bilo, čak ni u Nigeriji, gdje prosječna žena rađa šestero djece. Naočigled rastućih cijena, milijuni ljudi se moraju naprezati kako bi nahranili i obukli svoju obitelj. Mnogi su iz vlastitog iskustva naučili da je istinita Yoruba poslovica: “Ọmọ bẹẹrẹ, òṣì bẹẹrẹ” (mnogo djece, mnogo siromaštva).
Mnogi bračni parovi shvaćaju koristi planiranja obitelji, ali to ipak ne prakticiraju. S kojim posljedicama? U publikaciji The State of the World’s Children 1992, koju je objavio Fond Ujedinjenih naroda za pomoć djeci, navodi se da je svaka treća trudnoća u zemljama u razvoju ne samo neplanirana već i neželjena.
Planiranje obitelji spašava živote
Glavni razlog zašto bi se, osim zbog ekonomskih teškoća, trebalo pozabaviti planiranjem obitelji jest zdravlje majke i djeteta. “Trudnoća je igra na sreću, a porođaj borba na život i smrt”, kaže zapadnoafrička poslovica. U zemljama u razvoju svake godine umire pola milijuna žena za vrijeme trudnoće ili porođaja, milijun djece ostaje bez majki, a daljnjih pet do sedam milijuna žena biva hendikepirano ili postaje invalidima zbog zdravstvenih oštećenja uzrokovanih rađanjem.
Ali, nisu sve žene u zemljama u razvoju izložene istom riziku. Kao što pokazuje popratni okvir, najugroženije su žene koje rađaju previše djece prerano, prebrzo jedno za drugim ili prekasno. Izvori UN-a procjenjuju da bi se planiranjem obitelji mogao spriječiti svaki četvrti ili svaki treći smrtni slučaj za vrijeme trudnoće ili porođaja, te da bi milijuni žena bili pošteđeni invalidnosti.
No, zar ne bi spašavanje milijuna života doprinijelo samo još većem rastu stanovništva? Iznenađujuće je što mnogi stručnjaci kažu da ne bi. “Moglo bi se pomisliti”, navodi Human Development Report za 1991, “da bi se populacijski problemi povećali kad bi više djece preživljavalo. No, upravo je suprotno. Stopa plodnosti obično opada kad su roditelji sigurniji da će njihova djeca preživjeti.”
Ipak, milijuni žena, posebno u siromašnim društvenim sredinama, još uvijek rađaju mnogo djece. Zašto? Zato što to njihova društvena sredina od njih očekuje, zato što postoji veća vjerojatnost da će od mnoge djece barem neka preživjeti i zato što im je planiranje obitelji nepoznato ili što nemaju mogućnosti informirati se o tome.
No, mnoge žene koje imaju velike obitelji ne bi ni željele da to bude drugačije. Svako dijete smatraju Božjim blagoslovom.
[Okvir na stranici 6]
Trudnoće s visokim rizikom u zemljama u razvoju
Prerano: Rizik da će za vrijeme trudnoće ili porođaja umrijeti tri je puta veći kod žena između 15 i 19 godina nego kod žena između 20 i 24 godine. Djeca koju rađaju tinejdžerke izložena su većoj opasnosti da će umrijeti, da će se prerano roditi ili da će imati nedovoljnu težinu prilikom rođenja.
Prebrzo jedno za drugim: Vremenski razmak između porođaja uvelike utječe na djetetove izglede preživljavanja. Dijete koje se rodi prije nego što su prošle dvije godine od kad je njegova majka posljednji put rodila, izloženo je 66 posto većoj opasnosti da će umrijeti još kao dojenče. Ako takva djeca prežive, najvjerojatnije će biti zaostala u rastu i u svom intelektualnom razvoju. Smrt otprilike svakog petog dojenčeta mogla bi se spriječiti kad bi između porođaja prošlo dovoljno vremena. Rizik je najmanji kad je vremenski razmak između porođaja tri ili četiri godine.
Previše: Rađanje više od četvero djece povećava rizik tijekom trudnoće i porođaja, posebno ako vremenski razmak između djece nije veći od dvije godine. Nakon četiri trudnoće postoji veća vjerojatnost da će majka biti slabokrvna i sklonija krvarenju, a djeca su izložena većoj opasnosti da će se roditi hendikepirana.
Prekasno: Žene koje imaju preko 35 godina izložene su pet puta većoj opasnosti da će za vrijeme trudnoće ili porođaja umrijeti nego žene između 20 i 24 godine. I djeca starijih žena izložena su većoj opasnosti da će umrijeti.
Izvori: Svjetska zdravstvena organizacija, Fond UN-a za pomoć djeci i Fond UN-a za populacijska pitanja.