Istina o uskršnjim običajima

Veliki kamen zatvara Isusov grob. A tri žene koje idu prema njemu u tami pred zoru ne znaju kako će ga pomaknuti. Njihova je želja da učine posljednje djelo ljubavi prema svom Učitelju koji je pogubljen. Bio tu kamen ili ne, one će nježno pomazati tijelo koje je prije tri dana tako okrutno pribijeno na stup! To je mala gesta, ali je zato ispunjena dubokom ljubavlju.

Kako se približavaju vrtu u kojem je grob, problem uklanjanja kamena u njihovim mislima izgleda veći no ikad. Ali, stigavši tamo, zapanjile su se kad su vidjele da je kamen otkotrljan, a grob ispražnjen! Anđeo obučen u bijelo objašnjava: “Ne plašite se, Isusa tražite Nazaranina raspetoga; usta, nije ovdje” (Marko 16:1-6; Ivan 20:1, 2).

USKRSNUĆE Isusa Krista jedno je od temeljnih vjerovanja kršćanstva. Apostol Pavao je rekao: “A ako Krist ne usta, uzalud dakle propovijedanje naše, a uzalud i vjera vaša” (1. Korinćanima 15:14). Ne bi li stoga izgledalo logičnim da kršćani obilježavaju taj veliki događaj?

‘Činite ovo meni u spomen’

Vatikan je objavio: “Svakog tjedna, na dan kojeg ona naziva danom Gospodnjim (nedjelja), (crkva) drži uspomenu na Njegovo uskrsenje.” Uz to, “prilikom najvažnije svečanosti — Uskrsa — ona također priređuje godišnju Spomen-slavu uskrsenja” (Dokumenti Vatikana II).

Biblija, međutim, nigdje ne ukazuje na to da su prvi kršćani držali nedjelju ili slavili Uskrs, te u to vrijeme obilježavali uspomenu na Kristovo uskrsenje. U noći prije nego što je umro, Krist je odredio da se drži jedna sasvim drugačija proslava. On je svojim učenicima ponudio jednostavno jelo koje se sastojalo od kruha i vina i zapovijedio im: “Činite ovo meni u spomen” (Luka 22:19, NS).

Dakle, Krist je želio da se obilježava uspomena na njegovu smrt, a ne uskrsenje. A koliko često to treba činiti? Isus je svoje jelo poslužio u noći židovske Pashe — godišnjeg praznika kad se slavilo oslobođenje Izraelaca iz Egipta (Matej 26:19, 20, 26-28). Očito je Isus imao namjeru da Pashu zamijeni godišnjim služenjem ovakvog spomen-jela. Isus nije zapovijedio slavljenje ni Uskrsa ni bilo koje druge slave. Crkveni povjesničar iz petog stoljeća, Sokrat Skolastik, rekao je slijedeće: “Apostoli nisu imali na umu slavljenje raznih svečanosti, nego da se živi čisto i pobožno.”

Pojavljivanje uskrsa

I Isus Krist i apostol Pavao predvidjeli su da će se u kršćanstvo uvući lažna učenja (Matej 13:24, 25, 36-40; 2. Timoteju 4:3). Nakon smrti Isusovih apostola ukorijenilo se mišljenje da bi u vrijeme Pashe, prije svečanosti, bilo prikladno držati post (sada poznat kao korizma). Mislilo se da se na taj način obilježava uspomena na Kristovo uskrsenje.

Uskrs i uskršnji običaji

Na taj način, uvođenje Uskrsa kao svečanosti nije se temeljilo na Bibliji. Engleska riječ za Uskrs je Easter, a za nju učenjaci tvrde da je anglo-saksonskog porijekla i da se odnosi na proljeće. Stari narodi su mislili da se u tom periodu sunce ponovo rađa nakon perioda zimske smrti.a Drugi nazivi za taj praznik, kao što su paques ili pasqua proizišli su iz stare hebrejske riječi pe’sach, ili “pasha”. Kršćanstvo tvrdi da je Uskrs zamijenio taj židovski praznik. Ali, time se zanemaruje činjenica da je Isus Pashu zamijenio, ne Uskrsom, nego svojom Spomen-večerom.

Povjesničar Sokrat Skolastik stoga zaključuje: “Izgleda mi da je svečanost Uskrsa uvedena u crkvu iz nekih starih običaja, kao što su i mnogi drugi običaji uvedeni.” Preobilje uskršnjih tradicija doista je došlo “iz nekih starih običaja” — običaja idolopokloničkih naroda! Katolički svećenik Francis X. Weiser priznaje: “Neki od popularnih običaja korizme i Uskrsa vuku svoje porijeklo iz starih obreda.” Ti proljetni obredi u početku su vršeni zato da se “otjera demone zime.”

No, zar crkva nije iskorijenila takve poganske običaje? Izdanje Zanimljivosti popularnih običaja objašnjava: “Politika rane crkve bila je ta da se takvim postojećim poganskim ceremonijama prida kršćansko značenje tako da se one ne mogu iskorijeniti. U slučaju Uskrsa takvo obraćanje bilo je čudnovato lako. Radost radi izlaska prirodnog sunca i buđenja prirode iz zimske smrti postala je radost radi izlaska Sunca pravednosti uskrsenjem Krista iz groba.”

“Dražesno”

U knjizi “The Easter Book”, Weiser opravdava sve to rekavši da je crkva pretkršćanski simbolizam prirode podigla do kršćanskog sakramenta.” Nekršćanski običaji, kaže on, “pridali su dražesni prizvuk nadnaravnim značenjima Uskrsa.”

Prizor djece koja se otimaju za šareno obojena jaja doista može izgledati “dražesno”. Isto to bi se moglo reći i za mnoge uskrsne običaje. No, da li je to samo bezazlena zabava? Jedan vlasnik kafeterije u Grčkoj je rekao: “Znam da su jaja — glupost; a zec — još veća glupost; i to što postimo 40 dana prije Uskrsa — također je glupost. Ali, to našem životu pridaje malo začina.”

Možda. No, iskreni kršćani uzimaju u obzir ono što Biblija kaže: “Što ima pravednost s bezakonjem? Što li je zajedničko svjetlu i tmini? ... Zato ‘iziđite između njih i odvojite se’ — veli Gospodin (Jehova, NS)! ‘Ne dotičite se ničega nečista’” (2. Korinćanima 6:14-17, ST). Sigurno je da bi to uključivalo običaje za koje je jasno da proizlaze iz krivih religioznih postupaka, ili bar jako liče na njih. Istina, svećenici tvrde da su takvi postupci postali prihvatljivima onda kad su uvedeni u crkvu. No, to je isti način razmišljanja koji je nekoć Izraelce odveo u propast!

Oni su prestupili Božju zapovijed i načinili zlatno tele (2. Mojsijeva 20:4). Nema sumnje da su to učinili po uzoru na idole kakve su vidjeli u Egiptu. Zatim su taj idol koristili u obredu zvanom “svečanost u čast Jehove.” No, da li je Jehova smatrao da je to dalo “dražesni prizvuk” njegovom obožavanju? Upravo suprotno! Samo je Mojsijevo zagovaranje spasilo Izraelce od istrebljenja (2. Mojsijeva 32:1-5, 9-14).

Uskršnji običaji — jaja, zečevi i krijesovi — nisu, dakle, očišćeni time što ih drže kršćani, nego oni prljaju one koji ih drže. (Usporedi Agej 2:12, 13.)

Zanimljiva je, međutim, primjedba iz jednog članka koji je izišao u australijskom časopisu The Bulletin: “Jehovini svjedoci odbacuju Uskrs kao mješavinu kršćanskih i poganskih obreda.” Da, oni odbijaju sudjelovati u idolopokloničkim obredima. No ipak, oni odaju čast uskrsnulom Kristu. Isti članak nastavlja: “Svjedoci se okupljaju ... (jednom godišnje) da obilježe sjećanje na Isusovu smrt.” To se čini onako kako je to Krist zapovijedio — služenjem beskvasnog kruha i vina.

Onima koji sada znaju istinu o Uskrsu postavlja se izazov: hoće li postupati u skladu s onim što znaju ili neće.

[Bilješka]

[Istaknuta misao na stranici 21]

Uskršnja bogosluženja koja se vrše u vrijeme izlaska sunca vuku svoje porijeklo od obožavatelja sunca

[Okvir na stranici 22]

Neobičnosti Uskrsa

Jedenje šunke: Šunka na Uskrs već je dugo ustaljeni običaj među mnogim katolicima. Međutim, taj običaj je ostatak engleskog pobožnjaštva. The American Book of Days kaže da su Englezi imali naviku da jedu “sušenu šunku na taj dan, da bi pokazali svoj prezir prema židovskom običaju da ne jedu svinjetinu.” Prema knjizi Blagdani, William Osvajač je slaninu zamijenio šunkom jer je nju više volio.

Uskrs u Americi: Budući da je religioznom scenom u Americi dugo vremena dominiralo puritansko mišljenje (puritancib preziru obrede), Uskrs u početku nije baš bio jako raširen običaj. Međutim, izgleda da je taj praznik postao popularan u vrijeme američkog građanskog rata. Tokom tog sukoba su mnoge obitelji izgubile svoje voljene, pa je taj praznik poslužio kao utjeha za ucviljene.

Uskrsni krijesovi: Crkva je u početku zabranjivala uskrsne krijesove proglasivši ih poganskim simbolizmom, kaže Weiser (Crkveni sabor u Mainzu 742. n. e.). Međutim, “Sveti” Patrick je uveo taj običaj u Irskoj “da bi druidske poganske običaje proljetnih vatri nadomjestio kršćanskim i religioznim vatrenim simbolima Krista ... Taj je običaj konačno postao tako popularan da su ga pape inkorporirale (ujedinile) u liturgiju zapadne crkve pri kraju devetnaestog stoljeća” (Knjiga o Uskrsu od Francisa Weisera).

Uskrs u Japanu: Jedna katolkinja je upitala japansku opaticu zbog čega oni ne upotrebljavaju zečeve u svojim uskrsnim proslavama (zvanim Fukkatsu-sai, odnosno svečanost uskrsenja). Ona je odgovorila: “Kakvi su to zečevi? Imaju li oni neko posebno značenje na Uskrs?”

Jedan prijašnji katolik kaže ovako: “Uskrs je u Japanu bio nešto ozbiljnija prigoda nego u zapadnim zemljama. Nakon mise smo dobili obojena jaja, ali nam nije rečeno koje je njihovo značenje. Isto tako, u crkvi su za vrijeme posta svi križevi i kipovi bili pokriveni crvenom tkaninom. Ali, na dan Uskrsa, tkanina je uklonjena i time je simbolizirana radost uskrsenja.”

[Bilješka]

[Okvir na stranici 23]

Poganski običaji koji su uvedeni u kršćanstvo

Uskrsna jaja: Budući da je jedenje jaja prije bilo zabranjeno za vrijeme korizme, “ukrašena jaja”, kako tvrdi Encyclopedia Americana, “mogla su simbolizirati kraj pokajničkog perioda i početak veselog slavlja.” Međutim, druga izdanja se slažu u tome da je jaje bilo simbol života i plodnosti među idolopoklonicima. U knjizi Blagdani stoji: “Izgleda da su se jaja bojila i jela za vrijeme proljetnih svečanosti u starom Egiptu, Perziji, Grčkoj i Rimu. Tadašnji Perzijanci su davali jaja kao poklon u vrijeme proljetnog ekvinocija.”

Uskrsni zečevi i kunići: U Evropi je zec već dugo tradicionalni simbol Uskrsa. (U Sjevernoj Americi to je kunić, bliski srodnik zeca.) Međutim, The New Encyclopedia Britanica objašnjava da je zec “bio simbol plodnosti u starom Egiptu.” Na taj način, kad djeca traže uskrsna jaja, koja je navodno ostavio uskrsni zec, “to nije samo dječja igra, nego ostatak obreda plodnosti” (Funkov i Wagnallsov Standardni rječnik folklora, mitologije i legendi, knjiga I, str. 335).

Bogosluženja u zoru: Knjiga o praznicima i svečanostima svijeta kaže slijedeće: “Među ranim kršćanima vladalo je vjerovanje da na uskrsno jutro sunce pleše u čast uskrsenja, pa su ljudi ustajali mnogo prije zore da bi vidjeli to slavlje. To staro vjerovanje je vjerojatno poslužilo kao inspiracija za mnoga bogosluženja koja se održavaju na Uskrs u zoru u svim dijelovima SAD i Evrope.”

Ali, Walshova knjiga Zanimljivosti popularnih običaja kaže: “Predodžba o suncu koje pleše na Uskrs seže unatrag do poganskih običaja, kad su promatrači plesali na svečanosti u čast sunca, nakon proljetnog ekvinocija.”

Knjiga Blagdani dodaje: “Bogosluženja u zoru povezana su sa uskrsnim krijesovima, koji se pale na vrhovima brda kao nastavak novogodišnjih krijesova, što je u staro doba bio svijetom rašireni običaj. Obredi su se održavali u vrijeme proljetnog ekvinocija kao dobrodošlica suncu i njegovoj velikoj moći da unese novi život u sve ono što raste.”

Obredi s vodom: Rašireno je vjerovanje da su vode tekućice na uskrsno jutro posebno blagoslovljene. Međutim, Hastingsova Enciklopedija religije i etike nas podsjeća: “Budući da je voda jedan od bitnih faktora za sačuvanje života i rast žitarica, prirodno je da ona igra istaknutu ulogu u ceremonijama za dozivanje kiše i drugim sezonskim obredima kod primitivnih ljudi.”

Blagoslov nove vatre: Katolički obred, kao priprema za uskrsnu vigiliju (večer uoči blagdana), u kojem se vatra pali kremenom. Hastingsova Enciklopedija religije i etike kaže: “Nova vatra vjerojatno potječe od poganskog običaja kojeg su prihvatili kršćani i pridali mu simboliku evanđelja.”