Prijetnja atomskom bombom

“Iznad ruševina u Urakami sukljao je strašni stup od dima, koji se strahovito brzo dizao uvis iz središta eksplozije. Poput nekog podzemnog duha, oslobođenog nakon stoljetnog zarobljeništva, stup se vijugajući podizao u stratosferu. ... Zastrašujuća pojava kretala se do letećih aviona. Mijenjala je boju i izgled od ljubičaste, losos crvene, potom zlatnožute, pa do mliječno bijele” (The Fali of Japan od Williama Craiga).

TAJ se prizor mogao vidjeti u jutro 9. kolovoza 1945., samo nekoliko minuta nakon bacanja atomske bombe na grad Nagasaki. Uslijedila je zastrašujuća eksplozija, a stravično je bilo i sve što se događalo ispod te vatrene kugle. “Na ulicama, po poljima, ispod ruševina ležale su stotine ljudi, vapeći za vodom. Stvorenja koja su samo podsjećala na ljude teturala su omamljena amo tamo, koža im je visjela u dronjcima, tijela im pougljenila.” Tog je jutra četrdeset tisuća ljudi umrlo jednakom smrću, kakova je tri dana prije toga zadesila skoro stotinu tisuća ljudi u Hirošimi.

Atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki — označene vrlo primitivnima u usporedbi s današnjim nuklearnim oružjem — jedine su do sada bačene na muževe, žene i djecu. Ipak, vatrene smrtonosne atomske gljive postale su trajnom zastrašujućom slikom u kolektivnoj svijesti čovječanstva, jer stravično jasno predočavaju što predstoji čovječanstvu, ako bi došlo do atomskog rata.

Stoga nije iznenađujuće da mnogi energično protestiraju protiv nezaustavljive proizvodnje nuklearnog oružja, ali do sada bez uspjeha. Pred neko vrijeme dobili su protivnici trke u naoružavanju, neočekivano pomoć — od strane crkvenih vođa i crkvenih organizacija.

Za mnoge to predstavlja začuđujući obrat stvari. Još 1950. godine izvijestio je New York Times: “U svom dnevniku (L’Osservatore Romano) Vatikan jamči vladi i narodu SAD, kako ima puno razumijevanje za razloge koji navode predsjednika Trumana na stvaranje super vodikove bombe.” Godine 1958. stiže vijest iz Danske da jedan organ protestantskog ekumenskog savjeta crkava zastupa slijedeće stajalište: “Kršćanin se može čiste savjesti suglasiti s upotrebom atomskog oružja u nekom lokalnom ratu”.

Neki su se crkveni vođe još jasnije izražavali u prilog atomskoj bombi. Tako je 1958. godine objasnio nadbiskup od Canterbury-a: “Koliko je meni poznato, Božje je predviđanje da će se ljudski rod na taj način (upotrebom atomske bombe) sam uništiti”. A godine 1961. objavile su engleske novine Daily Express: “Engleska mora zadržati vodikovu bombu, ... rekao je jučer nadbiskup od Walesa. Možda će ona dovesti ljude do Krista.”

Međutim, valja spomenuti da sada, kako protestantska, tako i katolička strana nastupa protiv nuklearnog oružja. Zašto ta promjena stava? Što kažu sada? Hoće li to uistinu prouzročiti promjenu u dogledno vrijeme?