Je li u redu da se religija miješa u politiku?

Diljem svijeta mnogi ljudi koji tvrde da slijede Isusa Krista politički su aktivni. Neki promiču svoja vjerska uvjerenja i moralne vrijednosti tako što podupiru određene političke kandidate ili stranke. A političari često koriste moralna ili društvena pitanja kako bi dobili podršku vjernika. U nekim zemljama nije neobično da se vjerski vođe kandidiraju za neku političku funkciju ili da neka kršćanska denominacija ima status državne ili nacionalne religije.

Što vi mislite? Smiju li se sljedbenici Isusa Krista miješati u politiku? Isusov život i učenja jasno odgovaraju na to pitanje. Isus je rekao: “Dao sam vam primjer – kao što sam ja učinio vama, tako činite i vi” (Ivan 13:15). Kakav nam je primjer dao Isus kad je riječ o politici?

Da li se Isus miješao u politiku?

Ne, Isus se nije miješao u politička zbivanja.

Isus nije želio političku moć. Sotona Đavo ponudio je Isusu “sva kraljevstva svijeta”, odnosno potpunu vlast nad ljudskim društvom, ali on je to odbio (Matej 4:8–10).a Osim toga, ljudi koji su u Isusu vidjeli dobrog vođu htjeli su ga navesti da se uključi u politiku. Biblija kaže: “Isus je znao da ga dolaze uhvatiti i učiniti kraljem, pa se opet povukao u goru, posve sam” (Ivan 6:15). Dakle, Isus se nije pokorio volji naroda. Nije se htio ni na koji način miješati u politiku.

Isus nije zauzimao strane u političkim pitanjima. Naprimjer, u njegovo vrijeme Židovi su bili ogorčeni što moraju plaćati porez rimskoj vlasti i smatrali su to velikom nepravdom. Kako se Isus postavio kad su ga Židovi htjeli uvući u raspravu o tome je li ispravno plaćati porez Rimljanima? On nije htio zauzeti stranu u tom političkom pitanju. Židovima je rekao: “Dajte caru carevo, a Bogu Božje!” (Marko 12:13–17). Isus je tom izjavom pokazao da je neutralan, ali je dao do znanja da se porez koji je zahtijevala rimska vlast, odnosno car, treba platiti. U isto vrijeme, pokazao je da ljudske vlasti nemaju pravo zahtijevati apsolutnu poslušnost. Naime, Država nema pravo na ono što pripada isključivo Bogu, naprimjer na potpunu odanost i štovanje (Matej 4:10; 22:37, 38).

Isus je zastupao Božju vlast, njegovo kraljevstvo (Luka 4:43). On se nije miješao u politiku zato što je znao da će Božje kraljevstvo, a ne ljudske vlasti, ostvariti ono što je Bog zamislio za Zemlju (Matej 6:10). Bilo mu je jasno da se Bog u tome neće poslužiti ljudskim vlastima, nego da će ih ukloniti i uspostaviti svoju vlast (Danijel 2:44).

Jesu li se prvi kršćani miješali u politiku?

Nisu. Isusovi sljedbenici živjeli su u skladu s Isusovim riječima: “Niste dio svijeta” (Ivan 15:19). Oni se, kao ni on, nisu miješali u politička pitanja (Ivan 17:16; 18:36). Naprotiv, izvršavali su zadatak koji im je Isus povjerio – propovijedali su dobru vijest i poučavali ljude o Božjem kraljevstvu (Matej 28:18–20; Djela apostolska 10:42).

Kršćanima u 1. stoljeću bilo je najvažnije da budu poslušni Bogu, ali znali su da trebaju poštovati ljudske vlasti (Djela apostolska 5:29; 1. Petrova 2:13, 17). Zato su se držali zakona i plaćali su poreze (Rimljanima 13:1, 7). Oni se nisu miješali u politiku, ali koristili su prava koja su im bila zajamčena zakonom (Djela apostolska 25:10, 11; Filipljanima 1:7).

Prvi kršćani i politika – što kaže povijest

“Kršćani su odbijali izvršavati određene dužnosti koje su imali rimski građani. (...) Nisu prihvaćali političke funkcije” (On the Road to Civilization—A World History, stranica 238).
“Ne postoji niti jedan jedini dokaz na temelju kojeg bismo mogli zaključiti da je Isus imao vojne ili političke ambicije. (…) Isto vrijedi i za njegove učenike” (Jesus and Judaism, stranica 231).
“Za kršćane je religija bila nespojiva s politikom. Ona je zauzimala najuzvišenije mjesto u njihovom životu. Kršćani su bili potpuno odani Kristu, a ne rimskom caru” (Caesar and Christ, stranica 647).
“[Apostol] Pavao je zatražio sudsku zaštitu, na što je kao rimski građanin imao pravo, ali se ni na koji način nije uplitao u politička zbivanja svog vremena. (…) Iako su živjeli po načelu da treba poštovati državne vlasti, prvi kršćani nisu sudjelovali u političkim zbivanjima” (Beyond Good Intentions—A Biblical View of Politics, stranice 122–123).
“Kršćani su smatrali da su političke funkcije za njih neprihvatljive (...). Još početkom 3. stoljeća Hipolit je rekao da se, po starom kršćanskom običaju, od magistrata koji je želio postati dio Crkve tražilo da napusti svoju funkciju” (A History of Christianity, Volume I, stranica 253).

Kršćani i danas trebaju biti neutralni

Biblija jasno pokazuje da se ni Isus ni prvi kršćani nisu miješali u politiku. Jehovini svjedoci u svemu idu stopama Isusa Krista i upravo se zato ne miješaju ni u kakva politička zbivanja. Poput kršćana iz 1. stoljeća oni izvršavaju ono što je Isus zapovjedio – propovijedaju “dobru vijest o kraljevstvu” (Matej 24:14).

a Isus tom prilikom nije rekao da Sotona nema pravo ponuditi mu “sva kraljevstva svijeta”. Zapravo, kasnije je Sotonu nazvao “vladar svijeta” (Ivan 14:30).