Rumunjska

Biblija je prorekla da će progonstvo pravih kršćana u posljednjim danima dosegnuti svoj vrhunac (1. Mojs. 3:15; Otkr. 12:13, 17). Rumunjska je zemlja u kojoj se to proročanstvo itekako ispunilo. No, kao što će ovaj izvještaj pokazati, Jehovini svjedoci u Rumunjskoj nisu dopustili da išta uguši plamen istine razgorio u srcima Božjih slugu (Jer. 20:9). Naprotiv, ‘preporučili su se kao Božji sluge, u ustrajnosti u mnogočemu, u nevoljama, u oskudicama, u poteškoćama, u podnošenju udaraca i u zatvorima’ (2. Kor. 6:4, 5). Neka njihova vjernost ohrabri sve koji u ovim teškim vremenima žele hoditi s Bogom.

Godina 1914. označila je početak najburnijeg razdoblja u ljudskoj povijesti. U mnogim europskim zemljama to su razdoblje obilježile vladavine okrutnih diktatora, ekstremne političke ideologije i veliko krvoproliće. Rumunjska se našla u žarištu tog sukoba i njeni su stanovnici doživjeli mnoge patnje. Jednako je bilo i s onima koji su iz poslušnosti prema Isusu Kristu čvrsto odlučili dati “Bogu Božje” te su odbili političkoj vlasti odati čast koja joj ne pripada (Mat. 22:21).

Do 1945. Jehovin narod najviše je napadalo svećenstvo Pravoslavne i Katoličke crkve. To su činili s propovjedaonica i tako što su se udružili s političarima i policijom te ih huškali protiv Jehovinog naroda. Sljedeći val progonstva došao je od komunista, koji su skoro puna četiri desetljeća provodili svoju brutalnu sustavnu kampanju protiv Božjeg naroda.

Kako to da se dobra vijest širila usprkos tim teškim okolnostima? Samo zbog toga što je Isus održao svoje obećanje: “Evo, ja sam s vama u sve dane do završetka sustava stvari” (Mat. 28:20). Vratimo se sada otprilike stotinu godina unazad, u vrijeme kad je sjeme Kraljevstva prvi put posijano na tlu današnje istočne Europe.

Rumunji se vraćaju u svoju domovinu

Godine 1891. Istraživač Biblije Charles Taze Russell na svom je propovjedničkom putovanju posjetio neke dijelove istočne Europe. No bio je pomalo razočaran rezultatima. “Ljudi nisu pokazali veliko zanimanje za istinu”, izvijestio je. Ipak, u Rumunjskoj se situacija ubrzo promijenila. Ustvari, brat Russell je na indirektan način odigrao važnu ulogu u tome da se tamo počne širiti dobra vijest. Na koji način?

Pretkraj 19. stoljeća društvene i ekonomske prilike u Rumunjskoj mnoge su natjerale da posao traže u drugim zemljama, pa i u Sjedinjenim Državama. Nekima to preseljenje nije donijelo samo materijalnu korist već su usto upoznali biblijsku istinu. Među njima su bili Károly Szabó i József Kiss, dvojica muškaraca koji su voljeli duhovne stvari te su došli čuti nekoliko Russellovih biblijskih predavanja.

Uvidjevši da se njih dvojica iskreno zanimaju za Bibliju, brat Russell im je prišao. U razgovoru im je predložio da razmisle o povratku u Rumunjsku kako bi poruku o Kraljevstvu prenijeli svojoj rodbini i prijateljima. Obojica su prihvatila taj prijedlog te su 1911. otplovili natrag u Rumunjsku i počeli živjeti u gradu Tîrgu Mureşu (Transilvanija).

Tijekom putovanja brat Szabó se molio da netko iz njegove obitelji prihvati istinu. Kad je stigao kući, postupio je u skladu s tom molitvom. Svjedočio je svojim rođacima, između ostalog i nećakinji Zsuzsanni Enyedi, koja mu je pružila smještaj, a bila je katolkinja. Njen suprug bio je vrtlar, pa je ona na tržnici prodavala cvijeće.

Svakog jutra prije odlaska na posao išla je na misu, a svake večeri nakon što bi obitelj pošla na spavanje molila se u vrtu. Zapazivši sve to, Károly joj je jedne večeri dok je bila u vrtu prišao, nježno joj stavio ruku na rame i rekao: “Zsuzsanna, imaš dobro srce. Jednog ćeš dana pronaći istinu.” Upravo kao što je i rekao, ova draga žena prihvatila je poruku o Kraljevstvu i postala prva osoba u Tîrgu Mureşu koja se predala Jehovi. Ostala je vjerna sve do svoje smrti u dobi od 87 godina.

Brat Szabó također je svjedočio Sándoru Józsi, mladiću koji je radio za obitelj Enyedi. Sándor je dolazio na sve sastanke koje su vodila ova dvojica braće te je brzo učio. Ovaj 18-godišnjak ubrzo je počeo svjedočiti i držati izvrsne biblijske govore u svom selu Sărăţeniju (okrug Mureş). S vremenom su njegova “pisma preporuke” uključivala šest bračnih parova i 24 djece — 13 djevojčica i 11 dječaka (2. Kor. 3:1, 2).

Počevši od Tîrgu Mureşa, braća Kiss i Szabó propovijedala su po čitavoj Transilvaniji. U selu Dumbravi, koje je od Cluj-Napoce udaljeno 30 kilometara, upoznali su baptista Vasilea Costeu. On je bio nizak, odlučan čovjek koji je revno proučavao Bibliju. Budući da nije razumio sve o Kristovoj Tisućugodišnjoj Vladavini, pažljivo je slušao dok su mu József i Károly objašnjavali biblijske retke. Nakon svog krštenja, Vasile, koji je govorio i mađarski, davao je temeljito svjedočanstvo Rumunjima i Mađarima u svom kraju. Kasnije je sve do svoje smrti služio kao kolporter (punovremeni propovjednik).

Brat Szabó odnio je dobru vijest i u Satu Mare, grad na samom sjeverozapadu Rumunjske. Tamo je upoznao Paraschivu Kalmár, bogobojaznu ženu koja je odmah prihvatila istinu. Ona je ljubav prema Jehovi usadila u svoje devetero djece. Danas njena obitelj već pet generacija služi Jehovi!

Alexa Romocea još je jedan Rumunj koji je u Sjedinjenim Državama upoznao biblijsku istinu te se prije Prvog svjetskog rata vratio u Rumunjsku. On se vratio u svoje rodno selo Benesat, koje se nalazi na sjeverozapadu Transilvanije. Uskoro je na tom području osnovana mala grupa Istraživača Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali, koja je počela održavati sastanke. Među njima su bili i Alexini nećaci Elek i Gavrilă Romocea. Danas i Alexina velika obitelj već pet generacija služi Jehovi.

Budući da je zbog svoje kršćanske neutralnosti doživljavao veliko progonstvo, Elek je emigrirao u Sjedinjene Države, gdje je prisustvovao posebnom kongresu Istraživača Biblije, koji je 1922. održan u Cedar Pointu (Ohio). Tamo je čak služio kao prevoditelj u sektoru za rumunjski jezik. Gavrilă je ostao u Rumunjskoj te se pridružio braći Szabó i Kiss, koji su propovijedali u Transilvaniji te posjećivali novoosnovane skupštine i grupe. Kasnije je služio u prvoj rumunjskoj podružnici.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata Rumunj Emanoil Chinţa uhapšen je i poslan u vojni zatvor daleko od svog doma, u Italiju. Tamo je upoznao neke Istraživače Biblije koji su u zatvor dospjeli jer nisu željeli uzeti oružje. Emanoil je svim srcem prihvatio biblijsku poruku. Kad je 1919. pušten iz zatvora i vratio se kući u Baia Mare (okrug Maramureş), revno je propovijedao dobru vijest i pomogao da se osnuje još jedna grupa Istraživača Biblije.

Zahvaljujući revnosti i samopožrtvovnosti prvih pionira koji su objavljivali dobru vijest te onih koji su slušali njihovu poruku, broj učenika je rastao i male grupe Istraživača Biblije nicale su širom Rumunjske. Ustvari, 1919, samo osam godina nakon što su se Károly Szabó i József Kiss vratili u Rumunjsku, više od 1 700 objavitelja Kraljevstva i zainteresiranih osoba organizirano je u 150 razreda za proučavanje Biblije, koji se danas zovu grupe odnosno skupštine. Brat Kiss je u svojoj domovini služio kao pionir sve do svoje smrti u dobi od 86 godina. Brat Szabó se 1924. vratio u Sjedinjene Države kako bi nadgledao propovijedanje tamošnjim Mađarima.

Proizvodnja duhovne hrane

Literatura je odigrala važnu ulogu u širenju poruke o Kraljevstvu i pružanju duhovne hrane onima kojima je ona bila potrebna. Kako bi se udovoljilo potrebi za duhovnom hranom, braća u Rumunjskoj organizirala su da se literatura tiska u svjetovnim tiskarama. Od 1914. privatna tiskara Oglinda, što znači “ogledalo”, u Tîrgu Mureşu tiskala je mjesečno izdanje časopisa Kula stražara i glasnik Kristove prisutnosti, koji je imao 16 stranica, te knjige i traktate, i to na mađarskom jeziku.

Literatura na rumunjskom počela se tiskati 1916. Neka od tiskanih izdanja bila su brošurica Sveti šator — sjena “boljih žrtava”, časopis s osam stranica Izvaci iz “Kule stražare”, knjiga Svagdašnja mana nebeska za sve vjerne (danas Svakodnevno razmatranje Svetog pisma) i pjesmarica Hvalospjevi svanuća Tisućugodišnje vladavine. Od 1918. tiskara u Detroitu (Michigan, SAD) počela je tiskati i dostavljati u Rumunjsku rumunjsko izdanje časopisa Kula stražara i glasnik Kristove prisutnosti te mjesečni traktat Propovjedaonica za narode, u kojem se neustrašivo razotkrivalo krivu religiju.

Budući da je propovijedanje dobre vijesti izvrsno napredovalo, u Rumunjsku je poslan Istraživač Biblije Jacob Sima, koji je bio rumunjskog porijekla, kako bi pomogao u organiziranju službe propovijedanja i tome da se djelovanje braće legalizira. Ubrzo nakon svog dolaska u Cluj-Napocu 1920. brat Sima sastao se s Károlyem Szabóm, a zatim i s Józsefom Kissom. Njihov glavni cilj bio je pronaći prikladnu kuću u Cluj-Napoci koja bi se koristila kao podružnica. No budući da je bilo teško pronaći slobodan prostor, podružnica je privremeno smještena u domu jednog brata. Tako je u travnju 1920. osnovana prva podružnica, kao i zakonsko tijelo Jehovinih svjedoka. Rumunjska podružnica neko je vrijeme nadgledala i djelo propovijedanja u Albaniji, Bugarskoj, ondašnjoj Jugoslaviji i Mađarskoj.

U to se vrijeme na Balkanu razbuktao revolucionaran duh, koji se proširio i na Rumunjsku. Osim što je politička situacija bila vrlo nestabilna, antisemitizam počeo se širiti poput razbuktale vatre, naročito na sveučilištima, te su studenti u nekoliko gradova počeli stvarati nerede. Zbog toga je vlast zabranila javne skupove. Iako kolporteri nisu imali ništa s tim neredima, više od 20 njih bilo je uhapšeno te se s njima grubo postupalo i zaplijenilo im se literaturu.

Usprkos tome, braća su nastavila revno propovijedati i potreba za literaturom bila je sve veća. No tiskanje u svjetovnim tiskarama postalo je preskupo, pa je podružnica počela razmatrati druge mogućnosti. Upravo se u to vrijeme prodavala tiskara u ulici Regina Maria 36 u Cluj-Napoci, koju su braća već koristila. Nakon što je iz svjetske centrale stiglo odobrenje, podružnica je kupila taj prikladan posjed koji je uključivao dvije zgrade — jednu trokatnicu, a drugu jednokatnicu.

Njih se počelo renovirati u ožujku 1924, a volonteri su čak dolazili iz Baia Marea, Bistriţe i Rodne. Da bi pomogla u renoviranju tiskare, mnoga braća prodala su neke svoje stvari, a drugi su davali hranu i građevni materijal. Mnoge od tih stvari donosili su u posebnim torbama koje se zovu desagi, a nose se preko ramena ili na konju.

Da bi se bolje opremilo tiskaru, podružnica je između ostalog kupila tri stroja Linotype, dva stroja za ravni tisak, jedan rotacioni tiskarski stroj, stroj za automatsko savijanje araka i stroj za izradu pozlaćenog obreza. Zahvaljujući toj opremi ova je tiskara uskoro radila najkvalitetniji tisak u čitavoj zemlji.

Jedan od osmero članova betelske obitelji bio je zadužen za nadgledanje 40 radnika koji nisu bili Jehovini svjedoci, a radili su u tri smjene. Oni su obavljali mnogo posla, što pokazuje izvještaj o literaturi tiskanoj u toku 1924, prve godine rada tiskare. Literaturu se tiskalo na rumunjskom i mađarskom te je proizvedeno 226 075 knjiga, 100 000 brošura i 175 000 časopisa. Među knjigama je bila i knjiga Harfa Božja, pomoću koje se s ljudima proučavalo Bibliju, i prvi od sedam svezaka Studija Svetog pisma pod naslovom Božji plan o vjekovima.

Nakon dvije godine priprema podružnica je tiskala i rumunjsko izdanje knjige Scenarij za Foto-dramu stvaranja. Kao što se iz naslova knjige može i zaključiti, ona se temeljila na “Foto-drami” — predavanju u sklopu kojeg se prikazivalo dijapozitive i filmove u boji popraćene snimljenim zvukom. “Foto-drama” prikazivala je događaje od stvaranja Zemlje pa sve do kraja Kristove Tisućugodišnje Vladavine. Premda knjiga Scenarij nije bila toliko upečatljiva kao sama “Foto-drama”, sadržavala je 400 slika i kratka poglavlja o doktrinarnim, povijesnim i znanstvenim temama, što je mnoge čitatelje potaknulo da bolje upoznaju Bibliju.

Raste broj razreda za proučavanje Biblije

“Oglašujte, oglašujte, oglašujte Kralja i njegovo Kraljevstvo!” poziv je koji je Joseph Rutherford 1922. uputio prisutnima na kongresu održanom u Cedar Pointu (Ohio). Taj snažan poziv potaknuo je Božji narod diljem svijeta na još veću revnost. U Rumunjskoj su braća dobru vijest počela propovijedati na novim područjima te su stvarala mnogo novih učenika.

Kako su novi u to vrijeme proučavali Bibliju? Oni bi se pridružili razredima koji su temeljito proučavali Bibliju po uzoru na stare Berejce. Tamo su dobili pitanja za proučavanje, a tekstovi koje se razmatralo bili su izvaci iz raznih izdanja, koja se moglo naručiti poštom. Raspored za proučavanje nalazio se u Kuli stražari. Napredniji učenici mogli su dolaziti na tečaj koji se zvao Međunarodni tečaj Biblije, gdje im se pomagalo da postanu učitelji Božje Riječi.

Braća iz podružnice posjećivala su grupe za proučavanje Biblije, držala predavanja i duhovno im pomagala na razne načine. No redovito poučavanje i pastirsku službu vršili su putujući nadglednici. Godine 1921. bilo ih je šest, a samo dvije godine kasnije osam. Ta revna braća održavala su sastanke u stotinama gradova, mjesta i sela te su razgovarala s desecima tisuća duhovno gladnih ljudi.

Dva putujuća nadglednika bila su Emanoil Chinţa, kojeg smo spomenuli ranije, i Onisim Filipoiu. Jednom je prilikom u Bukovini, na sjeveru Rumunjske, brata Emanoila došlo slušati i mnogo adventista i baptista, od kojih su neki pozitivno reagirali na istinu. Kasnije su ova dva brata poslana u Bukurešt, gdje su još mnogima pomogli da upoznaju Božju Riječ. Jedan je zahvalan čovjek napisao: “Zahvaljujem Bogu što mi je poslao braću Emanoila i Onisima, koji su morali uložiti veliki trud kako bi me uvjerili i prosvijetlili. Gospodin će učiniti velike stvari u ovom gradu, samo moramo biti strpljivi.”

Godine 1920. braća su održala prve kongrese — jedan u Brebiju (okrug Sălaj), a drugi u Ocna Dejuluiju (okrug Cluj). Na oba kongresa moglo se doći vlakom, a tamošnji objavitelji i zainteresirane osobe pružili su delegatima smještaj. Kongresima je prisustvovalo otprilike 500 osoba, koje su došle iz svih dijelova Rumunjske. Delegati su svojim primjernim vladanjem pružili izvrsno svjedočanstvo.

No taj veliki porast broja objavitelja Kraljevstva nije prošao bez protivljenja. Otkako je počeo Prvi svjetski rat, braću su počele progoniti vjerske i državne vlasti.

Neprijatelji koriste ratnu groznicu

Zaluđene nacionalizmom i pod utjecajem svećenstva, političke vlasti nisu imale razumijevanja za one koji nisu pokazivali domoljublje i koji nisu bili spremni ubijati za svoju zemlju. Tako su kad je započeo Prvi svjetski rat mnoga braća uhapšena i osuđena. Neki su čak bili pogubljeni. Među njima je bio Ioan Rus, koji se tek oženio i živio je u selu Petreştii de Mijlocu, južno od Cluj-Napoce.

Unuk njegove sestre, Daniel, priča: “Ioan Rus je 1914. dobio poziv za vojsku. Budući da je odbio ići u rat, odveden je u Bukurešt i osuđen na smrt. Prije smaknuća natjerali su ga da iskopa vlastiti grob i zatim stane pored njega licem okrenut prema streljačkom vodu. Zapovjednik voda dopustio mu je da kaže posljednjih nekoliko riječi. Ioan se odlučio naglas pomoliti. Dirnuti njegovom molitvom, vojnici su oklijevali izvršiti pogubljenje. Zapovjednik je stoga jednog vojnika poveo na stranu i obećao mu tri mjeseca plaćenog dopusta ako ubije Ioana. Vojnik je pristao i zaradio svoj dopust.”

Godine 1916. uhapšena su i braća Kiss i Szabó te su osuđena na pet godina zatvora. Budući da su ih okarakterizirali kao “opasne”, godinu i po držali su ih u izolaciji u strogo čuvanom zatvoru u Aiudu. Zašto su József i Károly bili toliko “opasni”? Prema riječima suca, “širili su učenja koja nisu u skladu sa službeno priznatim učenjima”. Jednostavno rečeno, u zatvoru nisu bili samo zbog toga što su odbili ubijati već zato što su naučavali biblijske istine, koje su se razlikovale od tradicionalnih teoloških učenja.

Oni su iz zatvora pisali skupštinama i grupama kako bi ohrabrili braću. U jednom je pismu, između ostalog, stajalo: “Veoma smo radosni što je naš dobrostiv nebeski Otac, kojem dugujemo zahvalnost, hvalu i čast, dopustio da svjetlost iz Kule stražare sja. Vjerujemo da naša braća cijene Kulu stražaru i čuvaju je kao svijeću koja treperi u oluji.” Obojica su oslobođena 1919, u pravo vrijeme da naredne godine pomognu u osnivanju podružnice.

Protivljenje svećenstva raste

Svećenstvo se nastavilo protiviti Božjem narodu i nakon što je 1918. završio Prvi svjetski rat. Jedan svećenik javno je kritizirao gledište Istraživača Biblije o besmrtnosti duše i ulozi Marije. “Čežnja za boljim životom na Zemlji dovodi [ih] do ludila”, napisao je. “Oni smatraju da smo svi braća i sestre i da su ljudi svih narodnosti jednaki.” Zatim se požalio da je protiv Istraživača Biblije teško poduzeti zakonske mjere jer “glume da su istinoljubivi, religiozni, miroljubivi i ponizni”.

Godine 1921. svećenici iz Bukovine pismenim su putem od Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva pravosuđa zatražili da se zabrani djelovanje Istraživača Biblije. Ustvari, svećenici su na skoro svim područjima na kojima se istina proširila bili bijesni na Božji narod. Potaknute mržnjom, Pravoslavna, Katolička i druge crkve organizirale su kampanje putem kojih su pojedince i svjetinu poticale da napadaju braću. U pismu upućenom svjetskoj centrali podružnica je napisala: “U ovoj zemlji svećenici vrše mnoge državne službe i naše djelovanje u izvjesnoj mjeri ovisi o njihovoj milosti. Kad bi se držali zakona, ne bismo imali nikakvih problema, no oni zloupotrebljavaju svoju moć.”

U odgovoru na žalbe svećenstva Ministarstvo za vjerska pitanja odobrilo je “upotrebu sile” kako bi se spriječilo propovijedanje i sastajanje Jehovinog naroda. Tako je policija postala produžena ruka crkava te je hapsila braću pod lažnom optužbom da narušavaju mir. No zakon nije bio jasno definiran, pa su i kazne bile različite. Dobro vladanje braće također je predstavljalo problem. Jedan je sudac rekao: “Istraživače Biblije ne može se osuditi jer su oni obično najmiroljubiviji ljudi.”

No progonstvo je bilo sve veće te je krajem 1926. Kula stražara zabranjena. Pa ipak, braća zbog toga nisu ostala bez duhovne hrane, već su jednostavno promijenila ime časopisa. Od 1. siječnja 1927. rumunjsko izdanje ovog časopisa zvalo se Žetva, zatim Svjetlo Biblije i na koncu Svanuće. Mađarsko izdanje časopisa dobilo je naziv Kršćanski propovjednik, zatim Evanđelje i na kraju Časopis za one koji vjeruju u Kristovu krv.

Nažalost, nekako u to vrijeme Jacob Sima postao je nevjeran. Zbog njegovih je postupaka 1928. izgubljen kompletan posjed podružnice i sva oprema! Braća su se “rasijala i njihovo je povjerenje jako narušeno”, stajalo je u Godišnjaku za 1930. Zbog tih je žalosnih događaja nadgledanje djela 1929. preuzela podružnica u Njemačkoj, a kasnije Ured za srednju Europu, koji se nalazio u Bernu (Švicarska). Obje podružnice djelo su nadgledale putem ureda koji su braća kasnije otvorila u Bukureštu.

‘Molim vas, nemojte mi spaliti tu knjigu!’

Usprkos tim dodatnim kušnjama, vjerni pojedinci ponovno su se organizirali i nastavili svjedočiti te čak propovijedati na novim područjima. Dana 24. kolovoza 1933. ured Zajednice u Rumunjskoj napisao je: “Ljudi su gladni istine. Braća nam pišu kako ih u službi propovijedanja mnoštva u selima prate od vrata do vrata kako bi što više saznala o istini.”

Jednom je neka siromašna žena zamolila braću da joj daju primjerak knjige koju su nudila te je čak dala skroman prilog za djelo Kraljevstva. Čim je svećenik iz njenog sela to saznao, uputio se njenoj kući. “Daj mi tu knjigu da je bacim u vatru!” naredio joj je.

“Molim vas, Oče, nemojte je spaliti!” preklinjala je žena. “Ta nam je knjiga donijela utjehu. Uz nju ćemo lakše podnositi bijedu.” Žena se nije rastala od knjige.

Jedna druga žena koja je jako cijenila našu literaturu bila je vojvotkinja čiji su sluge bili Jehovini svjedoci. Jednog im je dana rekla: “Više mi niste sluge, već braća!” U nekom je selu jedan brat grupi znatiželjne djece rekao da objavljuje Božje Kraljevstvo, nakon čega su djeca počela poticati prolaznike da uzmu literaturu. “Ove knjige govore o Bogu”, govorila su. Zahvaljujući njihovom oduševljenju i neočekivanoj pomoći brat je skoro bez riječi ubrzo podijelio svu literaturu!

Nicu Palius, pionir blage naravi, iz Grčke je došao u Rumunjsku kako bi pomagao u propovijedanju. Nakon što je služio u Bukureštu, preselio se u Galaţi, veliku luku na Dunavu. Pretkraj 1933. Nicu je napisao: “Propovijedao sam Rumunjima skoro dva i po mjeseca i Jehova Bog me veoma blagoslovio, iako nisam znao njihov jezik. Kasnije sam propovijedao Grcima i Armencima i uz Gospodinovu pomoć obišao 20 gradova. Grci su se naročito radovali poruci koju sam im donio.”

Da, usprkos kampanji kojom je svećenstvo širilo mržnju prema braći, mnoge osobe iskrena srca željele su čuti dobru vijest. Među njima je bio i jedan gradonačelnik koji je u tili čas pročitao nekoliko brošura i kasnije rekao kako jedva čeka novi svijet. U jednom drugom gradu neki je čovjek zatražio izvjesnu količinu literature te je obećao da će je podijeliti svima koji je budu htjeli čitati.

Reorganizacija djela

Dvije godine nakon što se Jacob Sima pokazao nevjernim, 1930, Martin Magyarosi imenovan je da nadgleda djelo propovijedanja. On je bio Rumunj mađarskog porijekla, a živio je u Bistriţi (Transilvanija). Nakon što se mjesec i po dana školovao u njemačkoj podružnici, brat Magyarosi otvorio je ured u Bukureštu. Ubrzo nakon toga rumunjsko izdanje Kule stražare, koje se privremeno tiskalo u Austriji i Njemačkoj, ponovno se počelo tiskati u Rumunjskoj, ovaj put u izdavačkoj kući Zlatna knjiga u Bukureštu.

Nakon što su uložila znatne napore, braća su 1933. osnovala novo zakonsko tijelo — Biblijsko i traktatno društvo Jehovinih svjedoka. Ured se nalazio u ulici Crişana 33 u Bukureštu. No zbog vjerskog i političkog protivljenja Zajednica je bila registrirana samo kao društvo za trgovačku djelatnost.

Pa ipak, zahvaljujući svim tim naporima braća su ponovno stekla povjerenje i djelo propovijedanja je napredovalo. Mnogi objavitelji čak su počeli služiti kao pioniri, a drugi su povećali svoju aktivnost, naročito zimi kad ljudi na selu imaju više vremena. Braća su također putem radija slušala biblijska predavanja iz drugih zemalja. Ta su predavanja naročito koristila onima koji su se zbog susjeda ili svećenika ustručavali ići na sastanke. U Kuli stražari pisalo je kada će se emitirati predavanja, pod kojim naslovom i na kojoj frekvenciji.

Još nešto što je doprinijelo širenju dobre vijesti bili su prenosivi gramofoni, koje je proizvodila Jehovina organizacija. Tokom 1930-ih skupštine i pojedinci mogli su naručiti te gramofone i snimke biblijskih predavanja. Putem tih snimki hrabrilo se “ne samo braću već i druge obitelji koje su posjedovale gramofon i voljele istinu”, stajalo je u obavijesti u Biltenu (danas Naša služba za Kraljevstvo).

Daljnja iskušenja unutar organizacije

Tokom 1920-ih i 1930-ih Božju Riječ obasjalo je jasnije svjetlo istine te je istaknuta potreba da svaki kršćanin svjedoči za istinu. Svjetlo istine naročito je zasjalo 1931, kad su Istraživači Biblije usvojili ime Jehovini svjedoci. To ime temeljeno na Bibliji nije bilo samo etiketa već znak da onaj tko ga nosi priznaje Jehovu za svog Boga i svjedoči za njega (Iza. 43:10-12). Istraživači Biblije koji su se protivili službi propovijedanja nakon toga su se spotakli i napustili organizaciju. Neki su čak postali otpadnici te su se prozvali milenaristima. Jesu li vjerni pojedinci bili dovoljno jaki da podnesu te kušnje? Jesu li nastavili izvršavati svoj propovjednički zadatak usprkos protivljenju svećenstva i otpadnika?

Dok su neki podlegli pritisku, mnogi su nastavili vjerno i revno služiti Jehovi. U izvještaju za 1931. između ostalog stoji: “U Rumunjskoj djeluje otprilike 2 000 braće, koji su unatoč velikim poteškoćama tokom ove godine podijelili 5 549 knjiga i 39 811 brošura.” Naredne godine braća su postigla još veće rezultate te su podijelila ukupno 55 632 knjige i brošure.

Osim toga, progonstvo ponekad nije postiglo željeni efekt. Naprimjer, svi Jehovini svjedoci na jednom području odlučili su kao grupa javno obznaniti da nisu dio ‘Babilona Velikog’ (Otkr. 18:2, 4). Pet dana zaredom ta hrabra braća i sestre dolazili su u gradsku općinu kako bi sastavili dokumente o svom istupanju iz crkve kojoj su prije pripadali.

Osobe na istaknutim položajima bile su zaprepaštene, a tamošnji svećenik užasnut. Najprije je otrčao na policijsku stanicu i tamo zatražio pomoć, no bezuspješno. Zatim je otrčao u gradsku općinu i optužio javnog bilježnika da je komunist jer pomaže braći oko tih dokumenata. To je uvrijedilo javnog bilježnika, pa mu je ljutito rekao da će u tome pomoći i svim ostalim stanovnicima tog mjesta ako to od njega zatraže. Nakon toga svećenik više ništa nije mogao poduzeti, a braća su sastavila svoje dokumente.

“Zar me mislite ubiti?”

Svećenici su u svojim propovjedima kritizirali Jehovine svjedoke. Također su stalno vršili pritisak na vlasti da zabrane njihovo djelovanje. Naravno, Ministarstvo za vjerska pitanja — politički pomoćnik svećenstva — nastavilo je preko policije napadati braću. Jednom su prilikom šef policije i još jedan policajac bez pismenog naloga došli u kuću u kojoj se održavao kršćanski sastanak.

“Pokažite mi dozvolu za održavanje vjerskog sastanka”, rekao je šef policije domaćinu, bratu kojeg ćemo nazvati George.

Pretpostavivši da šef policije nema pismeni nalog za upad u njegov dom, George mu je rekao: “Tko vam je odobrio da uđete u moj dom?”

Čovjek nije znao što bi mu nato rekao, pa ga je George zamolio da ode. Šef policije nevoljko je pošao prema vratima. Na odlasku je drugom policajcu naredio da stoji pred ulaznim vratima i uhapsi Georgea ako bi pokušao otići. Kad je George kasnije pošao van, policajac mu je rekao da ga hapsi “u ime zakona”.

“U ime kojeg zakona?” upitao je George.

“Imam nalog za vaše uhićenje”, uzvratio je policajac.

Kao bivši policajac, George je poznavao zakon, pa mu je rekao da mu pokaže nalog. No kao što je i pretpostavio, policajac ga nije imao. Budući da ga nije mogao zakonski uhititi, ponadao se da će ga zaplašiti ako repetira svoj pištolj.

“Zar me mislite ubiti?” upitao je George.

“Ne mislim. Nisam glup da to učinim”, oštro je odvratio policajac.

“Što će vam onda pištolj?” upitao je George.

Policajac je nakon toga uvidio da je glupo postupio te je otišao. George nije želio da se takvo što ponovi, pa je tužio šefa policije što je bez dozvole došao na njegov privatni posjed. Začudo, šef policije morao je platiti kaznu te je osuđen na 15 dana zatvora.

U jednoj drugoj prilici jedan je stariji brat na sudu dao dobro svjedočanstvo. Sudac je u ruci držao dvije knjige koje su objavili Jehovini svjedoci. Mašući njima pred bratom, optužio ga je za širenje vjerske propagande.

Brat je nato rekao: “Ako me optužujete zbog toga što objavljujem istinu iz Božje Riječi, ne smatram to kaznom, već čašću. Gospodin Isus rekao je svojim sljedbenicima da se raduju kad ih budu progonili zbog pravednosti jer su tako postupali i s prorocima u prošlosti. Ustvari, i sam je Isus bio progonjen, pa čak i ubijen, ne zbog toga što je činio zlo, već zbog toga što je objavljivao istinu koju je primio od Boga.”

Brat je nastavio: “Ako me, dakle, ovaj sud osudi zbog toga što pomoću ove dvije knjige objavljujem Isusovu poruku o Kraljevstvu, onda osuđujete čovjeka koji nije počinio nikakav zločin.” Sudac je odbacio sve optužbe.

‘Braća se nigdje drugdje ne suočavaju s tako velikim poteškoćama’

Nakon 1929. pad cijena poljoprivrednih proizvoda, opća nezaposlenost i politički nemiri doveli su do toga da su jedna za drugom nicale ekstremističke političke grupe, a među njima i fašisti. Osim toga, tokom 1930-ih Rumunjska je postupno dolazila pod utjecaj nacističke Njemačke. Jehovinim svjedocima to je bio nagovještaj novih poteškoća. Ustvari, u Godišnjaku za 1936. stajalo je: “Ni u jednom dijelu svijeta braća ne djeluju uz veće poteškoće od braće u Rumunjskoj.” Od 1933. do 1939. protiv Jehovinih svjedoka podignuto je 530 tužbi. Dakako, tužitelji su stalno tražili da se zabrani djelovanje braće i da se zatvori podružnica u Bukureštu.

Na koncu je 19. lipnja 1935. u osam navečer u podružnicu došla policija s, kao što se kasnije pokazalo, lažnim nalogom. Policija je zaplijenila dokumente Zajednice i više od 12 000 brošura te je pred podružnicu postavljena straža. No jedan je brat uspio pobjeći na stražnja vrata te se obratio susretljivom odvjetniku, koji je ujedno bio i senator. On je telefonirao nadležnim vlastima te je to protuzakonito zatvaranje podružnice poništeno, a dokumenti su vraćeni braći. Ipak, to je bilo kratkog vijeka.

Ministarstvo za vjerska pitanja donijelo je 21. travnja 1937. odluku koja je objavljena u službenom listu i novinama. Prema toj odluci u Rumunjskoj je strogo zabranjeno djelovanje Jehovinih svjedoka, a oni koji raspačavaju, pa čak i samo čitaju njihovu literaturu trebali su biti uhićeni i kažnjeni, a literatura zaplijenjena.

Braća su uložila žalbu na tu odluku. No ministar koji je bio uključen u taj slučaj triput je odgodio saslušanje jer je znao da slučaj ima loše temelje. A onda je kratko prije datuma saslušanja kralj Karlo II objavio uvođenje diktature u Rumunjskoj. U lipnju 1938. protiv Jehovinih svjedoka donesena je nova odluka. Braća su ponovno uložila žalbu. Također su kralju poslala službeni dopis u kojem su objasnila da su izdanja Jehovinih svjedoka obrazovnog, a ne podrivačkog karaktera i da ne potiču na pobunu. U dopisu su čak ukazala na prijašnju odluku koju je u vezi s tim donio viši sud. Kralj je dopis proslijedio Ministarstvu za vjerska pitanja. Kakav je bio konačni ishod? Drugog kolovoza 1938. ministar je zatvorio i zapečatio podružnicu u Bukureštu.

U to teško vrijeme mnoga su braća, pa čak i čitave obitelji, bila uhapšena i osuđena na zatvorske kazne, ponekad samo zbog toga što su u vlastitom domu pjevala teokratske pjesme. Kazne su bile u trajanju od tri mjeseca do dvije godine. Kako se uopće znalo da su braća kod kuće pjevala teokratske pjesme? Mnoge su špijunirali ljudi koje je na to potaklo svećenstvo. Ti su se špijuni pretvarali da su radnici, trgovci i slično.

Svi kod kojih je pronađena naša literatura također su bili uhapšeni. Jedan brat koji je u šumi radio kao drvosječa na posao je nosio Bibliju i Godišnjak. Jednog dana policija je pretražila osobne stvari svih radnika te među njegovim stvarima pronašla literaturu. Uhapsili su ga i natjerali da pješači 200 kilometara do suda, gdje je osuđen na šest mjeseci zatvora. Zatvori su bili prenatrpani, prljavi i puni ušiju. Zatvorenicima se za jelo davala samo vodena juha.

Drugi svjetski rat donosi nove kušnje

U zoru 1. rujna 1939. njemačke vojne trupe napale su Poljsku, čime je započeo još jedan svjetski sukob — sukob koji je ostavio teške i dugotrajne posljedice na Rumunjsku. U želji da preuzmu vlast, Sovjetski Savez i Njemačka, koji su potpisali sporazum o međusobnom nenapadanju, podijelili su istočnu Europu na interesne sfere te Rumunjsku rascjepkali poput torte. Mađarska je uzela sjevernu Transilvaniju, Sovjetski Savez Besarabiju i sjevernu Bukovinu, a Bugarska južnu Dobrudžu. Tako je Rumunjska izgubila otprilike trećinu svog stanovništva i teritorija. Godine 1940. započela je fašistička diktatura.

Nova vlast privremeno je suspendirala ustav te je donijela odluku prema kojoj je priznala samo devet religija. Glavne od njih bile su pravoslavna i katolička te luteranske crkve. Zabrana djelovanja Jehovinih svjedoka ostala je na snazi. Teroriziranje je bilo dio svakodnevice, a u listopadu 1940. njemačke su trupe osvojile Rumunjsku. Pod tim teškim okolnostima braća iz Rumunjske izgubila su gotovo svaki kontakt s Uredom za srednju Europu u Švicarskoj.

Budući da je većina Jehovinih svjedoka živjela u Transilvaniji, Martin Magyarosi se iz Bukurešta preselio u Tîrgu Mureş. Njegova supruga Maria već se ranije preselila tamo zbog zdravstvenih razloga. Pamfil i Elena Albu, koji su također služili u podružnici u Bukureštu, preselili su se još sjevernije, u Baia Mare. Služeći u ta dva grada, braća Magyarosi i Albu reorganizirala su propovijedanje i tajno tiskanje Kule stražare. Njihov suradnik Teodor Morăraş ostao je u Bukureštu, odakle je do 1941, kad je bio uhapšen, nadgledao propovjedničku aktivnost na području koje je još pripadalo Rumunjskoj.

Sve to vrijeme braća su bila revna u službi propovijedanja i koristila su svaku priliku, ali veoma oprezno, da ljudima daju biblijsku literaturu. Naprimjer, brošure su ostavljali na javnim mjestima, od restorana do vlakova, u nadi da će ih netko zapaziti. Također su postupali u skladu s biblijskom zapovijedi da se sastaju i duhovno se hrabre, ali su pritom pazili da ne budu sumnjivi (Hebr. 10:24, 25). Naprimjer, oni koji su živjeli na selu znali su iskoristiti tradicionalne proslave nakon žetve, kad zemljoradnici koji su si međusobno pomagali pospremiti ljetinu slave te pričaju šale i razne priče. Braća su umjesto tih proslava održavala kršćanske sastanke.

‘Pritisnuti sa svih strana’

Brat Magyarosi uhapšen je u rujnu 1942, no nastavio je iz zatvora nadgledati djelo propovijedanja. Bračni par Albu također je uhapšen, zajedno s otprilike 1 000 druge braće i sestara, od kojih su mnogi bili pušteni nakon što su ih pretukli i oko mjesec i po dana držali u zatvoru. Stotinjak Jehovinih svjedoka, među kojima je bilo i nekoliko sestara, zbog kršćanske je neutralnosti osuđeno na 2 do 15 godina zatvora. Petero braće osuđeno je na smrt, no kasnije im je kazna preinačena u doživotni zatvor. Pod okriljem noći naoružani policajci čak su odvlačili majke s malom djecom. Njihove su životinje bile napuštene, a kuće otvorene pljačkašima.

U kažnjeničkim logorima braću bi najprije dočekao “odbor za doček”, odnosno stražari koji bi svima zavezali noge i polegli ih na pod dok bi ih drugi stražari udarali po golim tabanima gumenom palicom pojačanom žicom. Braći su se lomile kosti, otpadali su im nokti i koža im je potamnjela, a ponekad se i ljuštila poput kore drveta. Svećenici koji su obilazili zatvore i vidjeli to zlostavljanje podrugljivo su govorili: “Gdje vam je sad Jehova da vas izbavi iz naših ruku?”

Braća su bila ‘pritisnuta sa svih strana’, ali nisu bila ‘ostavljena na cjedilu’ (2. Kor. 4:8, 9). Ustvari, druge su zatvorenike čak tješila nadom u Kraljevstvo, koju su neki i prihvatili. Osvrnimo se na primjer Teodora Mirona iz sela Topliţe u sjeveroistočnom dijelu Transilvanije. Prije Drugog svjetskog rata Teodor je uvidio da Bog zabranjuje ubijanje ljudi, pa je odbio ići u vojsku. Zbog toga je u svibnju 1943. osuđen na pet godina zatvora. Ubrzo nakon toga upoznao je Martina Magyarosija, Pamfila Albua i druge zatvorene Jehovine svjedoke te je počeo proučavati Bibliju. Brzo je duhovno napredovao i za nekoliko se tjedana predao Jehovi. No kako se krstio?

Prilika za to pružila mu se kad su ga zajedno s oko 50 drugih Jehovinih svjedoka iz Rumunjske obilaznim putem odveli u nacistički kažnjenički logor u Boru (Srbija). Na putu su se zaustavili u Jászberényu (Mađarska), gdje im se pridružilo više od stotinu braće koja su govorila mađarski. Tom prilikom stražari su poslali nekolicinu braće do rijeke kako bi u bačvi donijela vodu. Budući da su dotad već stekla povjerenje stražara, braća su otišla sama. Teodor je išao s njima te se krstio u toj rijeci. Iz Jászberénya zatvorenici su vlakom i riječnim brodom odvezeni u Bor.

U tamošnjem je logoru u to vrijeme bilo zatvoreno 6 000 Židova, 14 adventista i 152 Jehovina svjedoka. Brat Miron se prisjeća: “Uvjeti su bili strašni, ali Jehova se brinuo za nas. Jedan suosjećajan stražar kojeg su često slali u Mađarsku donosio nam je u logor literaturu. Neki Jehovini svjedoci koje je poznavao i u koje je imao povjerenja brinuli su se za njegovu obitelj dok je bio odsutan, pa im je postao poput brata. Taj nas je poručnik obavještavao kad god se u logoru nešto trebalo dogoditi. U logoru je bilo 15 starješina, kako ih danas zovemo, koji su tri puta tjedno organizirali sastanke. Na sastanke je u prosjeku dolazilo 80 osoba, oni kojima su smjene to omogućavale. Također smo obilježavali Kristovu smrt.”

U nekim je logorima Jehovinim svjedocima koji nisu bili zatvoreni bilo dozvoljeno da braći u zatvoru donose hranu i druge stvari. Od 1941. do 1945. oko 40 Jehovinih svjedoka iz Besarabije, Moldavije i Transilvanije poslano je u koncentracioni logor u Şibotu (Transilvanija). Oni su svakog dana radili u tamošnjoj tvornici u kojoj se obrađivalo drvo. Budući da su ih u logoru slabo hranili, Jehovini svjedoci koji su živjeli u blizini svakog su im tjedna u tvornicu donosili hranu i odjeću, koju su braća zatim raspodijelila po potrebi.

Sve to bilo je veliko svjedočanstvo i drugim zatvorenicima i stražarima. Stražari su također uvidjeli da su Jehovini svjedoci odgovorni i pouzdani. Zato su dobili neke povlastice koje zatvorenici inače nisu imali. Jedan stražar u Şibotu čak je prihvatio istinu.

Poslijeratni blagoslovi

Kad je u svibnju 1945. u Europi završio rat, svi Jehovini svjedoci pušteni su iz zatvora i radnih logora. Martin Magyarosi, koji je tada imao 62 godine, vratio se u Bukurešt i podružnicu zatekao potpuno praznu. U njoj nije ostao ni jedan pisaći stroj! “S Gospodinovim djelom morali smo opet krenuti od nule”, stajalo je u izvještaju. Osim što su se trudila ponovno organizirati propovijedanje, braća su radila na tome da dobiju zakonsko priznanje, a njihova su nastojanja uskoro urodila rezultatima. Dana 11. srpnja 1945. registrirano je Udruženje Jehovinih svjedoka u Rumunjskoj.

Zahvaljujući tome bilo je lakše organizirati javne sastanke, kongrese i proizvodnju literature, a sve to doprinijelo je oživljavanju djela i tome da se znatno smanje smetenost i nejedinstvo koji su se pojavili među braćom. Doista, tokom prve godine nakon završetka rata braća su tiskala skoro 870 000 brošura i više od 85 500 primjeraka Kule stražare, i to usprkos nestašici papira koja je vladala u Rumunjskoj! Usto se 1 630 ljudi krstilo.

Braća su počela javno propovijedati čak i prije nego što su dobila zakonsko priznanje. Također su organizirala sastanke i posebna javna predavanja. Jedan je očevidac za Jehovine svjedoke u okrugu Maramureş rekao: “Vojska se još povlačila, a braća su se već sastajala. Potpuno bez straha dolazili su iz svih sela s tog područja. Bilo je to uzbudljivo vrijeme. Neki su propješačili 80 kilometara kako bi prisustvovali sastancima, a putem su pjevali i svjedočili. Svake nedjelje predsjedavajući bi rekao gdje će se sastanak održati iduće nedjelje.”

U gradovima i selima gdje je bilo samo nekoliko Jehovinih svjedoka najavljivalo se i držalo javna predavanja. Braća bi oko ponoći pješice krenula u ta mjesta, koja su znala biti udaljena i 100 kilometara, a često su hodala bosa jer su cipele bile jako skupe. Dakako, cipele su nosili sa sobom, ali obješene preko ramena. Obuli bi ih tek kad bi uvjeti postali iznimno teški, naprimjer kad je postalo jako hladno. Dan prije sastanka braća su ljudima nudila literaturu, najavljivala naslov predavanja i pozivala ih na njega. Nakon predavanja vratili bi se kući.

U Baia Mareu, Cluj-Napoci, Tîrgu Mureşu i Ocna Mureşu braća su održala mnogo kongresa kojima su prisustvovale stotine Jehovinih svjedoka i zainteresiranih osoba. Jedan od vrhunaca skupa koji je u lipnju 1945. održan u Baia Mareu bilo je krštenje. Nakon što je u vrtu jednog brata, deset kilometara izvan grada, održano predavanje, 118 kandidata kršteno je u rijeci Lăpuşul, koja je tekla pored njegovog vrta. Krštenje u tom lijepom krajoliku bilo je doista nezaboravno.

U Tîrgu Mureşu braća su unajmila kazalište s 3 000 mjesta. Dan prije kongresa delegati su počeli dolaziti vlakovima, konjskim zapregama, biciklima i pješice. Neki su odmah počeli propovijedati i pozivati ljude na javno predavanje, koje je govorilo o Noinoj arci. Kad su braća po čitavom gradu vidjela plakate s privlačnim tekstom koji su najavljivali predavanje, mnoga su plakala od radosti. Prije su mislila da nikada neće moći s tolikom slobodom propovijedati dobru vijest!

Trud koji su braća uložila bio je bogato nagrađen. Kongresu je prisustvovalo toliko ljudi da su braća izvan kazališta morala postaviti dva zvučnika za one koji nisu mogli ući. Zahvaljujući tome mnogi su susjedi mogli slušati program sa svojih prozora. Predstavnici gradske vlasti i druge ugledne osobe bili su pozvani kako bi osobno vidjeli i čuli Jehovine svjedoke. Na iznenađenje braće, oni su popunili sva mjesta koja su bila rezervirana za njih. Također su pjevali zajedno s braćom.

Prvi kongres za čitavu Rumunjsku

Jehovini svjedoci su 28. i 29. rujna 1946. održali svoj prvi kongres za čitavu Rumunjsku. Kongres je održan na mjestu Arenele Romane (rimske arene) u Bukureštu. Rumunjska željeznica ne samo da je za braću organizirala poseban vlak već je i upola smanjila cijenu vožnje! Vlakom je u glavni grad stiglo više od tisuću delegata iz jako udaljenih dijelova Rumunjske. Mnoga braća nosila su plakate i tako svugdje pobudila znatiželju ljudi. No putovanje nije prošlo bez problema.

Svećenstvo je čulo za kongres i pokušalo zaustaviti vlak. U petak prije kongresa Jehovini svjedoci iz Bukurešta počeli su se u devet ujutro okupljati na željezničkoj stanici kako bi dočekali svoju braću koja su trebala doći za otprilike sat vremena. Strpljivo su čekali sve do šest popodne, kad je vlak napokon ušao u stanicu. Radost među braćom dok su se međusobno grlila ne može se opisati. Na stanici je bila naoružana policija koja je trebala održavati red, no za njih nije bilo posla.

Veći dio Bukurešta bio je uništen u ratu, uključujući i 12 000 domova, pa nije bilo lako organizirati smještaj. No braća su bila snalažljiva. Kako bi povećala broj “kreveta”, kupila su veliku količinu slame koju su rasprostrla po livadi brata koji je živio u predgrađu Bukurešta, Berceniju. Budući da je vrijeme bilo neuobičajeno toplo za kraj rujna, delegati i njihova djeca mogli su se odmoriti na slamnatim krevetima pod zvjezdanim nebom. Danas se na tom mjestu nalazi lijepa nova dvorana.

Kongresu je u subotu prijepodne prisustvovalo 3 400 delegata, koji su se oduševili kad su čuli da će Kula stražara na rumunjskom i mađarskom ponovno izlaziti dvaput mjesečno. Ustvari, braći je tog prijepodneva podijeljeno tisuću primjeraka prvog izdanja. Časopis je jedno vrijeme sadržavao četiri studijska članka kako bi svi saznali informacije koje za vrijeme rata nisu stizale do njih.

Nedjelja prijepodne bila je posvećena svjedočenju. Posvuda se moglo vidjeti grupe objavitelja koji su najavljivali javno predavanje. Na plakatima je bila slika čekića, mača i nakovnja. Tekst je glasio: “‘Raskovat će mačeve u raonike.’ Te je riječi nadahnuo Bog. Zapisala su ih dva proroka. No tko će po njima živjeti?” Objavitelji su dijelili pozivnice i nudili časopise, koje su nosili u bijelim krpenim torbama prebačenim preko ramena na kojima je pisalo “Jehovini svjedoci”, “Objavitelji Božjeg Kraljevstva” ili “Objavitelji teokracije”.

Tog poslijepodneva Martin Magyarosi započeo je javno predavanje riječima: “Danas se u Parizu održava mirovna konferencija velikih svjetskih sila. Ovdje na našem kongresu ima nas 15 000. Kad bi netko pretražio svakog prisutnog Jehovinog svjedoka, ne bi pronašao nijedan mač niti pištolj. Zašto? Zato što smo mi već prekovali svoje mačeve u raonike!” Budući da su posljedice rata još uvijek svuda bile vidljive, bio je to doista snažan i pravovremen govor.

U nedjelju su na kongres došli državni odvjetnik, tajnik ministra unutarnjih poslova, nekoliko policajaca i grupa pravoslavnih svećenika. I braća i policija pretpostavljali su da će svećenici remetiti kongres, kao što su i prijetili. No samo je jedan to pokušao. Kad su braća vidjela da je za vrijeme javnog predavanja krenuo prema podiju, zaustavila su ga, odlučno uhvatila za ruke i odvela ga natrag na mjesto. Pritom su mu šapnula: “Nema potrebe da se pravoslavni svećenik obraća prisutnima na ovom skupu, no ako želite sjesti i slušati program, samo izvolite.” Svećenik više nije pokušavao učiniti nešto slično. Kasnije je državni odvjetnik rekao da su mu se jako svidjeli govori i da ga se jako dojmio red koji vlada među Jehovinim svjedocima.

Osvrnuvši se na kongres, jedan je brat napisao: “Neprijateljska urota potpuno je propala, a braća su se vratila kući ispunjena radošću.” Osim toga, među njima su ponovno zavladali mir i jedinstvo, što je bilo vrlo ohrabrujuće jer su mnogi na kongres došli pomalo nepovjerljivi zbog podjela koje su za vrijeme rata nastale među braćom.

Što se tiče svećenstva, za njih situacija više nije bila toliko povoljna jer u mnogim dijelovima Rumunjske više nisu imali toliko utjecaja na vlasti u odlukama vezanim uz Jehovine svjedoke. Dakako, to ih nije spriječilo da s propovjedaonica govore protiv braće. No nekim svećenicima to nije bilo dovoljno te su organizirali grupe huligana koji su tukli objavitelje Kraljevstva, i muškarce i žene, kad god bi ih vidjeli da propovijedaju. Jednom je prilikom žena pravoslavnog svećenika napala jednu pionirku i udarala je palicom tako dugo dok se nije slomila! U izvještaju iz tog vremena stajalo je: “Na sud smo predali mnogo tužbi protiv takvih svećenika.”

Daljnja nastojanja da se obnovi jedinstvo

Godine 1947. u Rumunjsku je na dva mjeseca došao Alfred Rütimann iz švicarske podružnice. Njemu se trebao pridružiti Hayden Covington iz svjetske centrale te je planirano da se održi kongres. No vlasti nisu odobrile održavanje kongresa, a ni bratu Covingtonu nisu dale vizu. Međutim, Alfred Rütimann ju je dobio, i to na dva mjeseca, tako da je kolovoz i rujan proveo u Rumunjskoj.

On je najprije posjetio Bukurešt, gdje ga je na aerodromu dočekala grupa nasmiješene braće i sestara koji su donijeli lijep buket cvijeća, što je uobičajeni način na koji se u Rumunjskoj gostima izražava dobrodošlica. Braća su ga odvela u podružnicu koja se nalazila u kući jednog interesenta u ulici Alion 38. Podružnica je tamo preseljena u siječnju 1947. No budući da su komunisti predstavljali sve veću prijetnju, braća su zadržala prostor u ulici Basarabia 38 kao službenu adresu podružnice. Taj je prostor kupljen u srpnju 1945, a u njemu se nalazio jedan stari stol, kauč, pokvareni pisaći stroj i ormar s požutjelim brošurama i časopisima — ništa što bi u slučaju konfiskacije predstavljalo veliki gubitak. Ponekad je u tom uredu radila jedna sestra.

Brat Rütimann sastao se s Pamfilom Albuom, predsjednikom korporacije, i Martinom Magyarosijem, koji je nadgledao djelo propovijedanja u Rumunjskoj. Obojica su ujedno služila kao oblasni nadglednici. Braća u Rumunjskoj nekoliko su godina samo u ograničenoj mjeri mogla kontaktirati s Jehovinom organizacijom, pa su se oduševila kad su saznala za novosti kao što je osnivanje Teokratske škole propovijedanja u skupštinama i škole Gilead, u kojoj se školuju misionari. Dakako, svi su željeli da Teokratska škola propovijedanja što prije započne i u Rumunjskoj. Stoga su braća odmah poduzela sve potrebno kako bi se 90 lekcija iz udžbenika koji se koristio u školi, pod nazivom Teokratska pomoć za objavitelje Kraljevstva, tiskalo u nastavcima na rumunjskom i mađarskom.

No glavni cilj brata Rütimanna bio je posjetiti što više skupština i grupa kako bi im održao ključne govore predviđene za kongres. Tako su on i brat Magyarosi, koji je prevodio govore, pošli na područja gdje se istina već ukorijenila, počevši od Transilvanije.

U Transilvaniju i dalje

Kao i u većini mjesta, objavitelji u Transilvaniji ulagali su velik trud kako bi prisustvovali posebnim sastancima. Čak su bili spremni ostati budni do kasno u noć jer je raspored ove dvojice posjetitelja bio jako ispunjen. Naprimjer, u selu Vama Buzăuluiju program je trajao od deset sati uvečer do dva sata ujutro, a 75 prisutnih nije se nimalo žalilo.

Alfred Rütimann kasnije je napisao: “Rumunji na vrijeme gledaju drugačije od nas. Njima ne predstavlja nikakav problem da zbog gostiju ustanu u dva ili tri sata ujutro niti su previše opterećeni vremenskim rasporedom. Iako putuju pješice i ponekad bosi prevale jako velike udaljenosti, izgleda kao da imaju više vremena od nas i manje su napeti. U početku mi se činilo da je nerazumno tako kasno u noć održati sastanak, no brat Magyarosi uvjerio me da nije.”

Braća su zatim posjetila Tîrgu Mureş, koji je u to vrijeme imao 31 000 stanovnika. I taj je grad stradao u ratu i jedva da je i jedan most ostao čitav. Pa ipak, 700 braće iz 25 skupština putovalo je skoro 50 kilometara u jednom pravcu kako bi došli na mjesto održavanja sastanka, čistinu u šumi blizu grada.

Braća su posjetila i Cluj-Napocu, gdje se okupilo 300 osoba iz 48 različitih skupština. Brat Magyarosi je u tom gradu bratu Rütimannu pokazao tiskaru koja je izgubljena 1928. zbog Jacoba Sime. Što se s njim desilo? Brat Rütimann je u svom izvještaju napisao: “Umro je prošle godine. Postao je pijanica.”

Daljnja mjesta koja su posjetili bila su Satu Mare i Sighetu Marmaţiei, koja se nalaze blizu Ukrajine. Na tom području bilo je više od 40 skupština koje su djelovale na rumunjskom, mađarskom i ukrajinskom jeziku. Tamošnji zemljoradnici i seljani nisu imali potrebe previše kontaktirati s vanjskim svijetom. Jeli su ono što su sami uzgojili, a usto su sadili lan i konoplju te su imali vlastite životinje, naročito ovce. Također su sami izrađivali odjeću i prekrivače te prerađivali kožu. Seoski postolar radio im je cipele. Mnoga braća i sestre na posebne su sastanke dolazili u odjeći koju su sami sašili — narodnoj nošnji od izvezenog lana i tkanine načinjene od konoplje.

U drugom dijelu svog putovanja braća Rütimann i Magyarosi posjetila su Moldavsku, koja se nalazi na sjeveroistoku Rumunjske. Najprije su se zaustavili u selu Frătăuţiiju, gdje su im braća, premda su bila siromašna, pokazala izuzetnu gostoljubivost. Uz prigušenu svjetlost uljanica pred svoje su posjetitelje iznijela svježe mlijeko, kruh, žgance i oguljena kuhana jaja umočena u otopljeni maslac. Svi su jeli iz malih zdjelica. “Hrana je bila vrlo ukusna”, napisao je brat Rütimann. Njih su dvojica te noći spavala u kuhinji na krevetima blizu peći kako bi im bilo toplije. Njihovi su domaćini spavali u blizini na vrećama napunjenim slamom.

Jehovini svjedoci na tom području bili su revni u službi i Jehova ih je bogato blagoslivljao, kao što to pokazuju izvještaji. U proljeće 1945. na tom su području djelovala 33 objavitelja. Godine 1947. bilo ih je 350. Njihov se broj u dvije godine povećao za deset puta!

Putovanje ove braće poprimilo je pravi seoski ugođaj kad su sljedećih 120 kilometara, do Bălcăuţija i Ivăncăuţija, putovali kolima koja su vukla dva konja. “Mali, ali izdržljivi rumunjski konji mogu putovati svim cestama, ma koliko loše bile, i to u svako doba, bilo po danu bilo po noći”, napisao je jedan brat. Skupština Bălcăuţi, koja je osnovana 1945, sastojala se od objavitelja koji su prije pripadali evangeličkoj crkvi. Sluga skupštine bio je njihov prijašnji laički propovjednik. Sastanak u Ivăncăuţiju održan je u domu jednog brata jer je padala kiša. No to nije predstavljalo nikakav problem za 170 prisutnih, od kojih su neki da bi došli na sastanak bosi propješačili 30 kilometara.

Kad se sve zbroji, ova dva brata govore su održala na 19 mjesta pred ukupno 4 504 objavitelja i zainteresiranih osoba iz 259 skupština. Na povratku u Švicarsku Alfred Rütimann govore je održao i u Orăştieu i Aradu, gdje su mnoga braća do mjesta sastanka propješačila 60 do 80 kilometara. Jedan 60-godišnji zemljoradnik toliko je cijenio mogućnost da dođe na taj sastanak da je bos propješačio čak 100 kilometara!

Ovi posebni sastanci bili su jedan od važnijih događaja u povijesti djela propovijedanja u Rumunjskoj. Oni su se održali doista u pravo vrijeme ne samo zato što je braći trebalo ohrabrenje već i zato što su duhovna polja bila zrela za žetvu. Rumunjima je već bilo dosta okrutnih vladara i patnji koje im je donio rat, a mnogi su se razočarali i u religiju. Osim toga, mnogi su preko noći osiromašili zbog nagle devalvacije tamošnje valute, leja, do koje je došlo u kolovozu 1947. Tako su mnogi koji su se prije protivili sada željeli čuti poruku o Kraljevstvu.

Ti posebni sastanci bili su pravovremeni iz još jednog razloga. Pred braćom je bio novi, još žešći val progonstva. Nemilosrdni i netolerantni politički vođe te ateistička ideologija dodatno su raspirivali to progonstvo, koje je trajalo skoro četiri desetljeća!

Na Rumunjsku se spušta željezna zavjesa

U studenom 1946, godinu dana prije posjete Alfreda Rütimanna, u Rumunjskoj su na vlast došli komunisti. Tokom sljedećih nekoliko godina njihova je partija uklonila sve koji se nisu slagali s njihovom ideologijom te je ubrzala proces sovjetizacije, odnosno rumunjsku kulturu i političke institucije uskladila sa sovjetskim.

Braća su u potpunosti iskoristila to zatišje pred buru te su tiskala stotine tisuća časopisa, brošura i drugih publikacija i uskladištila ih na 20 različitih mjesta širom Rumunjske. Mnogi su u to vrijeme povećali svoju aktivnost, a neki su započeli s pionirskom službom. Među njima su bili i Mihai Nistor i Vasile Sabadâş.

Mihai je služio na sjeverozapadu i u središtu Transilvanije te je s pionirskom službom nastavio i nakon što su komunisti zabranili djelovanje braće. Kako je izbjegao hapšenje kad su mu neprijatelji stalno bili za petama? On priča: “Napravio sam torbu kakvu su imali ljudi koji su prodavali prozore. Obukao sam radnu odjeću te ponio stakla i alat i tako šetao središtem naselja i gradova gdje sam trebao propovijedati. Čim bih ugledao policiju ili bilo koga sumnjivog, odmah bih glasno počeo nuditi svoje usluge. Druga braća na druge su se načine sakrivala od protivnika. Služba koju smo vršili bila je uzbudljiva, ali i riskantna, i to ne samo za nas pionire već i za obitelji koje bi nam pružile smještaj. Pa ipak, bila je velika radost promatrati kako oni koji proučavaju Bibliju napreduju i kako broj objavitelja raste.”

Vasile Sabadâş također je nastavio služiti kao pionir, premda se često morao seliti. On je puno učinio kad je trebalo pronaći braću i pomoći im nakon što ih je raselila Securitate, središnjica velike mreže tajnih službi kojima se služio novi komunistički režim. Brat Vasile je rekao: “Morao sam biti oprezan i domišljat kako me ne bi uhapsili. Naprimjer, kad sam trebao otputovati u neki drugi dio zemlje, uvijek sam nastojao imati neki opravdani razlog, primjerice odlazak po uputnicu za liječenje u toplicama.

Tako sam, ne pobuđujući nikakvu sumnju, uspio stupiti u kontakt s braćom koja su zatim mogla redovito dobivati duhovnu hranu. Moj moto bile su riječi iz Izaije 6:8, gdje stoji: ‘Evo mene, pošalji mene’ i iz Mateja 6:33: ‘Uvijek, dakle, tražite najprije kraljevstvo.’ Ti reci su mi bili izvor radosti i snage i omogućavali mi da ustrajem.” Vasileu su bile potrebne te osobine jer je usprkos oprezu, kao i mnogi drugi, nakon nekog vremena bio uhapšen.

Nasilni napadi na Božju organizaciju

Do 1948. komunikacija sa svjetskom centralom postala je jako otežana, pa su braća često morala pisati šifrirane poruke na razglednicama. U svibnju 1949. Martin Magyarosi proslijedio je svjetskoj centrali poruku Petrea Rance, suradnika podružnice u Bukureštu. Ona je glasila: “Čitava obitelj je dobro. Ovdje pušu jaki vjetrovi i vrlo je hladno, pa ne možemo raditi u polju.” Kasnije je jedan drugi brat napisao da “obitelj ne može dobiti nikakve slatkiše” i da ih je “mnogo bolesno”. Želio je reći da se u Rumunjsku ne može slati duhovna hrana i da su mnoga braća u zatvoru.

Ministarstvo pravosuđa donijelo je 8. kolovoza 1949. odluku da se zatvori podružnica u Bukureštu, uključujući i stambeni dio, te su sva oprema i osobne stvari braće iz podružnice zaplijenjene. U narednim godinama uhapšene su i osuđene stotine braće. Pod vladavinom fašista Jehovine svjedoke optuživalo se da su komunisti, a otkako su komunisti došli na vlast, optuživalo ih se da su “imperijalisti” i “američki agitatori”.

Špijuna i doušnika bilo je posvuda. U Godišnjaku za 1953. stajalo je da su mjere koje u Rumunjskoj poduzimaju komunisti “postale toliko oštre da je svatko tko dobije poštu iz zapadnih zemalja stavljen na crnu listu i pomno ga se nadzire”. U izvještaju je također stajalo: “Nemoguće je zamisliti kakav se teror tamo provodi. Čak i članovi obitelji ne mogu vjerovati jedni drugima. Sloboda jednostavno ne postoji.”

Početkom 1950. Pamfil i Elena Albu, Petre Ranca, Martin Magyarosi i mnogi drugi uhapšeni su i lažno optuženi da rade kao špijuni za zapadne zemlje. Neke su mučili kako bi otkrili povjerljive informacije i priznali da su “špijuni”. No jedino što su priznali bilo je da služe Jehovi i zastupaju njegovo Kraljevstvo. Nakon tih teških kušnji neki su poslani u zatvor, a drugi u radne logore. Kako je taj val progonstva utjecao na propovijedanje? Te se godine, 1950, broj objavitelja u Rumunjskoj povećao za 8 posto. Bilo je to veliko svjedočanstvo o tome koliko je moćan Božji duh!

Brat Magyarosi, koji je u to vrijeme već imao blizu 70 godina, poslan je u zatvor Gherlu, koji se nalazio u Transilvaniji, gdje je umro krajem 1951. “On je mnogo propatio za istinu, naročito otkako je uhapšen u siječnju 1950”, stajalo je u jednom izvještaju. “Sada je njegovim patnjama došao kraj.” Da, Martin je otprilike 20 godina ustrajao unatoč žestokom progonstvu svećenstva, fašista i komunista. Njegov vjeran primjer podsjeća nas na sljedeće riječi apostola Pavla: “Vodio sam dobru borbu, otrčao sam trku do kraja, održao sam vjeru” (2. Tim. 4:7). Iako nije bila u zatvoru, i Martinova supruga Maria svojom je ustrajnošću u kušnjama pružila izvrstan primjer. Jedan brat opisao ju je kao “inteligentnu sestru, koja je bila potpuno predana Gospodinovom djelu”. Nakon što je Martin uhapšen, za Mariju su se brinuli njeni rođaci i usvojena kći Mărioara, koja je i sama bila zatvorena, a na slobodu je puštena u jesen 1955.

“Jehovini svjedoci izuzetni su ljudi”

Godine 1955. vlast je proglasila amnestiju te je većina braće puštena na slobodu. No to je kratko trajalo. Od 1957. do 1964. Jehovini svjedoci ponovno su progonjeni i hapšeni, a neki su dobili doživotne kazne. No braća koja su bila zatvorena nisu zapala u očaj, već su se hrabrila i poticala na ustrajnost. Zbog načela po kojima su živjeli te zbog svoje vjernosti postali su dobro poznati. “Jehovini svjedoci izuzetni su ljudi, koji se ne odriču svoje vjere”, prisjetio se jedan politički zatvorenik. Zatim je dodao da su u zatvoru u kojem je on služio kaznu Jehovini svjedoci bili “najomiljeniji zatvorenici”.

Još jedna amnestija proglašena je 1964. No ni to nije dugo trajalo jer su od 1968. do 1974. uslijedila nova masovna hapšenja. Jedan je brat napisao: “Muče nas i rugaju nam se zato što širimo Evanđelje. Sjetite se u molitvama svoje braće koja su u zatvorima. Znamo da je sve to kušnja koju moramo podnijeti. Hrabro ćemo propovijedati dobru vijest, kao što je prorečeno u Mateju 24:14. No još vas jednom svim srcem molimo, nemojte nas zaboraviti!” Kao što ćemo vidjeti, Jehova je čuo usrdne molitve koje su mu njegovi vjerni sluge sa suzama upućivali te ih je tješio na razne načine.

Sotona sije sjeme sumnje

Đavo napada Božju organizaciju ne samo izvana već i iznutra. Naprimjer, neka braća koja su 1955. puštena iz zatvora, a prije hapšenja bila su nadglednici, nisu ponovno dobila te odgovornosti. Stoga su se uvrijedila i u skupštini su počela stvarati razdor. Doista je tužno što su u zatvoru bila ustrajna, a onda podlegla ponosu nakon što su puštena na slobodu! Kako bi izbjegao kaznu, najmanje je jedan istaknuti brat čak išao tako daleko da je počeo surađivati sa Securitate te je tako prouzročio velike probleme vjernoj braći i nanio štetu djelu propovijedanja (Mat. 24:10).

Pripadnici Božjeg naroda također su trebali naučiti prihvaćati različite stavove drugih u vezi sa stvarima koje su bile pitanje savjesti. Naprimjer, braća su nakon hapšenja često mogla birati da li žele ići u zatvor ili raditi u rudnicima soli. Neki su smatrali da oni koji su izabrali rudnike kompromitiraju biblijska načela. Drugi su smatrali da sestre ne bi smjele koristiti kozmetičke preparate i da nije ispravno ići u kino ili kazalište, pa čak ni posjedovati radio.

Pa ipak, u cjelini gledano braća nikada nisu zaboravila ono što je bilo važno, naime ostati vjeran Bogu. To je vidljivo iz izvještaja za službenu 1958. godinu, prema kojem je u službi propovijedanja sudjelovalo 5 288 objavitelja, što je 1 000 više nego prethodne godine! Osim toga, obilježavanju Kristove smrti prisustvovalo je 8 549 osoba, a 395 ih se krstilo.

Još jedna kušnja pojavila se 1962. kad je u Kuli stražari objašnjeno da su ‘više vlasti’ koje se spominju u Rimljanima 13:1 ljudske vlasti, a ne Jehova Bog i Isus Krist, kao što se prije mislilo. Budući da su im okrutni vladari nanosili mnoge patnje, mnogoj braći u Rumunjskoj bilo je teško prihvatiti to novo objašnjenje. Ustvari, neki su iskreno smatrali da je to lukava laž koju su izmislili komunisti kako bi braća bila potpuno podložna državi, što bi se protivilo načelu iz Mateja 22:21.

Jedan brat razgovarao je s drugim Jehovinim svjedokom koji je bio u Berlinu, Rimu i drugim gradovima. On se prisjeća: “On mi je potvrdio da je to doista novo objašnjenje i duhovna hrana od razreda roba, a ne komunistička obmana. Pa ipak, još sam uvijek bio sumnjičav. Zato sam pitao oblasnog nadglednika što sada trebamo činiti.”

On mi je rekao: “Samo nastavi revno izvršavati službu — to trebamo činiti!”

“Bio je to izvrstan savjet i drago mi je što i dan-danas ‘revno izvršavam službu’.”

Premda su teško održavale kontakt s braćom, svjetska centrala i podružnica koja je nadgledala djelo u Rumunjskoj davale su sve od sebe kako bi braća bila u toku s novootkrivenom istinom i kako bi im pomogle da surađuju kao ujedinjena duhovna obitelj. S tim su im ciljem pisale pisma i prikladne članke u Službi za Kraljevstvo.

Kako su pripadnici Jehovinog naroda dobivali tu duhovnu hranu? Svaki član odbora zemlje potajno je kontaktirao s putujućim nadglednicima i skupštinskim starješinama. Kontakt se održavao preko povjerljivih kurira. Ti su kuriri također bili veza preko koje su u ured u Švicarskoj i iz njega stizala pisma i izvještaji. Tako su braća mogla dobiti barem nešto duhovne hrane i teokratsko vodstvo.

Vjerna braća i sestre također su radili na tome da izgrade jedinstvo u svojoj skupštini ili grupi. Jedan takav brat bio je Iosif Jucan, koji je često znao reći: “Ne možemo se nadati da ćemo u Harmagedonu biti spašeni ako se ne nastavimo redovito duhovno hraniti i ako ne ostanemo u bliskoj vezi s ‘majkom’.” Time je želio reći da braća trebaju surađivati sa zemaljskim dijelom Jehovine organizacije. Takva su braća bila od velike vrijednosti za Božji narod te zaštita od onih koji su željeli narušiti njegovo jedinstvo.

Razne taktike neprijatelja

U nastojanju da oslabe vjeru Jehovinih slugu ili ih prisile na pokornost, komunisti su se koristili špijunima, izdajicama, mučenjem, lažnom propagandom te prijetnjama smrću. Među špijunima i doušnicima bili su susjedi, radni kolege, otpadnici, članovi obitelji i agenti Securitate. Neki pripadnici Securitate čak su se uvukli u skupštine, pretvarali se da su zainteresirani za istinu te naučili teokratske izraze. Ta “lažna braća” učinila su mnogo štete i zbog njih su mnogi bili uhapšeni. Jedan od njih, Savu Gabor, čak je bio na odgovornom položaju. Razotkriven je 1969 (Gal. 2:4).

Državni agenti također su pojedince i obitelji špijunirali pomoću skrivenih mikrofona. Timotei Lazăr kaže: “Dok sam zbog kršćanske neutralnosti bio u zatvoru, agenti Securitate redovito su u svom sjedištu i po šest sati ispitivali moje roditelje i mlađeg brata. Prilikom jednog takvog ispitivanja ozvučili su naš dom. Te je večeri moj brat, koji je po zanimanju električar, primijetio da se brojilo za struju okreće jako brzo. Pretražio je kuću i pronašao dva prisluškivača, koja je fotografirao i zatim uklonio. Idućeg su dana došli agenti Securitate i zatražili svoje igračke, kako su ih zvali.”

Lažna propaganda često se širila putem članaka koji su već bili objavljeni u drugim komunističkim zemljama. Naprimjer, iz jednih ruskih novina izvađen je članak “Jehovci — sekta reakcionarnog karaktera”. U tom se članku Jehovine svjedoke optuživalo da je njihova “organizacija tipično političkog karaktera” i da je njen cilj “provođenje subverzivne djelatnosti u socijalističkim zemljama”. U njemu se također čitatelje poticalo da prijave svakoga tko širi učenja Jehovinih svjedoka. No za ljude koji su razmišljali ta je politička propaganda bila indirektno priznanje protivnika da su njihova nastojanja bezuspješna jer su tako svi saznali da su Jehovini svjedoci još uvijek itekako aktivni i da ih nitko nije uspio ušutkati.

Kad bi agenti Securitate uhapsili nekog brata ili sestru, njihova okrutnost, koju su stručno provodili, nije imala granica. Da bi žrtve natjerali da progovore, čak su koristili kemijske supstance koje su utjecale na njihov um i živčani sustav. Samoilă Bărăian, kojeg su mučili na taj način, priča: “Nakon što su me počeli ispitivati, natjerali su me da popijem neko sredstvo koje mi je štetilo više od njihovih udaraca. Uskoro sam primijetio da sa mnom nešto nije u redu. Više nisam mogao ravno hodati niti se penjati stepenicama. Zatim me počela mučiti kronična nesanica. Nisam se mogao koncentrirati ni normalno govoriti.

Moje fizičko stanje sve se više pogoršavalo. Nakon otprilike mjesec dana izgubio sam osjetilo okusa. Prestao mi je funkcionirati probavni sustav i imao sam osjećaj da mi se zglobovi raspadaju. Sve me jako boljelo. Stopala su mi se toliko znojila da bi mi se cipele raspale za dva mjeseca i morao sam ih baciti. ‘Zašto nam i dalje lažeš?’ vikao je istražitelj. ‘Pogledaj se na što ličiš!’ Imao sam osjećaj da ću puknuti od bijesa i morao sam se jako samosvladavati.” S vremenom se brat Bărăian potpuno oporavio.

Securitate se koristila i psihičkom torturom. Alexa Boiciuc se prisjeća: “Najteža noć bila mi je kad su me probudili i odveli u prostoriju iz koje sam čuo kako tuku jednog brata. Kasnije sam čuo jednu sestru kako plače, a zatim glas svoje majke. Bilo bi mi lakše da su mene tukli nego što sam to morao slušati.”

Braći je bilo rečeno da će biti puštena ako odaju imena drugih Jehovinih svjedoka te vrijeme i mjesto održavanja sastanaka. Žene se poticalo da ostave svoje muževe koji su bili u zatvoru kako bi njihova djeca imala bolju budućnost.

Budući da im je država uzela svu imovinu, mnoga su braća bila prisiljena raditi u komunističkim poljoprivrednim zadrugama. Posao nije bio jako težak, no muškarci su morali ići na političke sastanke, koji su se često održavali. One koji to nisu činili ismijavalo se i od plaće im se odbijalo toliko novaca da im je jedva nešto ostalo. Dakako, Jehovini svjedoci nisu išli na političke sastanke niti su bili politički aktivni, zbog čega su se morali nositi s raznim poteškoćama.

Kad bi upali u domove Jehovinih svjedoka, agenti bi im uzimali i osobne stvari, naročito ono što se moglo prodati. Zimi su im često uništavali peći, jedini izvor topline u domu. Zašto su tako okrutno postupali? Zato što su, prema njihovim riječima, peći bile jako dobro mjesto za skrivanje literature. No ni to nije ušutkalo braću. Kao što ćemo vidjeti, čak i oni koji su bili zlostavljani i poslani u radne logore i zatvore nastavili su svjedočiti o Jehovi i međusobno se tješiti.

Slavljenje Jehove u logorima i zatvorima

Rumunjska je osim mnogih zatvora imala i tri velika radna logora. Jedan se nalazio na delti Dunava, drugi na Velikom otoku u okrugu Brăili, a treći na kanalu koji Dunav povezuje s Crnim morem. Otkako je počela komunistička era, Jehovini svjedoci često su u zatvoru sretali svoje prijašnje progonitelje, koji su bili uhapšeni zbog povezanosti s prijašnjom vlasti. Jedan brat, pokrajinski nadglednik, bio je zatvoren zajedno s 20 svećenika! Dakako, u takvom okruženju braći su se pružale mnoge prilike za vođenje zanimljivih razgovora.

Naprimjer, jedan je brat u zatvoru dugo razgovarao s profesorom teologije koji je prije ocjenjivao kandidate za svećenike. Brat je ubrzo otkrio da taj profesor o Bibliji ne zna skoro ništa. Među zatvorenicima koji su slušali taj razgovor bio je i jedan general iz prijašnjeg režima.

On je upitao profesora: “Kako to da običan zanatlija o Bibliji zna više od tebe?”

Profesor mu je odgovorio: “U sjemeništima nas uče o crkvenoj tradiciji i sličnim stvarima, a ne o Bibliji.”

Generalu se to nije svidjelo. Rekao je: “Vjerovali smo vam, a tek sad vidim u kakvoj smo bili zabludi.”

S vremenom je popriličan broj zatvorenika upoznao istinu i predao svoj život Jehovi. Među njima je bio i čovjek koji je zbog krađe osuđen na 75 godina zatvora. On se toliko promijenio da je to zapazila i zatvorska uprava. Stoga su mu dali novi posao — posao koji nikada ne bi dobila osoba osuđena zbog krađe. Njegov je zadatak bio da bez pratnje u gradu obavlja kupovinu za zatvor!

No boravak u zatvoru bio je težak, a hrane je bilo malo. Zatvorenici su čak molili da im se krumpir ne guli kako bi imali više za jelo. Također su jeli repu, travu, lišće i druge biljke kako bi se barem malo zasitili. S vremenom je dosta zatvorenika umrlo od pothranjenosti, a svi su bolovali od dizenterije.

Braća na delti Dunava morala su tokom ljeta kopati i nositi zemlju za nasip koji se gradio. Zimi su sjekli trstiku stojeći na ledu. Spavali su na starom trajektu, gdje su se borili s hladnoćom, prljavštinom i ušima. Tamo su ih čuvali bezosjećajni stražari koji nisu marili čak ni kad bi neki zatvorenik umro. Braća su se pod svim tim teškim okolnostima međusobno hrabrila i pomagala si da ostanu duhovno jaka. Osvrnimo se na iskustvo Dionisia Vârciua.

Kratko prije nego što je pušten na slobodu, jedan ga je zatvorski službenik upitao: “Je li zatvor promijenio tvoju vjeru, Vârciu?”

Dionisie mu je rekao: “Dozvolite da vas nešto upitam. Da li biste kvalitetno odijelo mijenjali za neko drugo lošije kvalitete?”

“Ne bih”, rekao je službenik.

Dionisie je nastavio: “E pa, otkako sam u zatvoru, nitko mi nije ponudio ništa bolje od moje vjere. Zašto bih je onda promijenio?”

Službenik mu je nato pružio ruku i rekao: “Slobodan si, Vârciu. Čuvaj svoju vjeru.”

Braća i sestre poput Dionisia nisu bili nekakvi posebni ljudi. Hrabri i duhovno jaki bili su zahvaljujući svojoj vjeri u Jehovu, koju su na zadivljujuće načine uspjeli sačuvati živom (Priče 3:5, 6; Fil. 4:13).

Proučavanje Biblije po sjećanju

András Molnos prisjeća se: “Za mene je boravak u zatvoru bio period teokratske pouke.” Zašto je to rekao? Zato što je u zatvoru postao svjestan koliko je važno da se braća okupljaju svakog tjedna kako bi proučavala Božju Riječ. András kaže: “Gradivo najčešće nije bilo na papiru, nego u našim glavama. Braća su se nastojala sjetiti članaka iz Kule stražare koje su proučavala prije zatvora. Nekolicina se čak mogla sjetiti sadržaja čitavih časopisa, pa čak i pitanja iz članaka za razmatranje na sastancima!” Neki su imali takvo izvanredno pamćenje zato što su prije zatvora prepisivanjem umnožavali tu duhovnu hranu. (Vidi okvir “Kako se umnožavalo literaturu” na 132-133. stranici.)

Odgovorna braća zadužena za organiziranje kršćanskih sastanaka najavila bi temu koja će se razmatrati, a sva ostala braća pokušala su se sjetiti svega što je bilo povezano s tom temom, bilo biblijskih redaka bilo misli iz kršćanskih publikacija za proučavanje Biblije. Na koncu bi se svi sastali i razgovarali o tom gradivu. Na sastanku bi izabrali voditelja, koji bi nakon uvodne molitve vodio razgovor tako što je postavljao prikladna pitanja. Nakon što bi svi iznijeli svoje komentare, on bi iznio svoja zapažanja i zatim prešao na sljedeću misao.

U nekim je zatvorima zatvorenicima bilo zabranjeno da se sakupljaju i vode zajedničke diskusije. No braća su bila vrlo domišljata. Jedan brat se prisjeća: “Znali smo skinuti prozor u kupaonici i staklo premazati mješavinom vlažnog sapuna i vapna koje smo sastrugali sa zidova. Kad se prozor osušio, bio je izvrsna ploča za pisanje na kojoj bismo napisali temu za taj dan. Jedan brat šapatom bi diktirao riječi, a drugi bi ih pisao na prozor.

Bili smo raspoređeni u nekoliko zatvorskih ćelija. Oni koji su bili zajedno u jednoj ćeliji sačinjavali su grupu za proučavanje. Braća iz iste ćelije obavijestila bi jedna druge o temi koja će se razmatrati. Budući da je samo jedna ćelija imala prozor na kojem je bila ispisana tema, drugu se braću o tome obavještavalo pomoću Morseove abecede. Kako smo to radili? Netko od nas je što je tiše mogao po zidu ili cijevima od grijanja kuckao koji se članak razmatra. U isto su vrijeme braća iz drugih ćelija na zid ili cijevi prislonila svoje čaše kako bi bolje čula. Naravno, oni koji nisu znali Morseovu abecedu morali su je naučiti.”

U nekim zatvorima braća su svježu duhovnu hranu dobivala preko jednako domišljatih i sposobnih sestara. Naprimjer, kad bi pekle kruh, sestre bi literaturu sakrile u tijesto. Braća su to nazivala “kruh s neba”. Sestre su u zatvore čak uspjele prokrijumčariti dijelove Biblije tako što su stranice presavinule na male kvadratiće i stavile ih u plastične loptice, koje su zatim uronile u otopljenu čokoladu i kakao.

Nezgodno je bilo to što je jedino mjesto gdje su braća mogla provesti nekoliko minuta bez nadzora stražara bio zahod, pa su tamo morala čitati literaturu. Nakon što bi brat završio s čitanjem, tekst bi sakrio iza vodokotlića. I zatvorenici koji nisu bili Jehovini svjedoci znali su da se na tom mjestu skriva literatura, pa su mnogi koristili te trenutke osame da je čitaju.

Žene i djeca ostaju vjerni Jehovi

Kao i mnogi drugi Jehovini svjedoci, blizanke Viorica i Aurica Filip doživljavale su progonstvo u vlastitoj obitelji. One su imale sedmero braće i jednu sestru. Viorica priča: “Zbog svoje želje da služi Jehovi, Aurica je 1973. morala prekinuti školovanje na sveučilištu u Cluj-Napoci te se krstila ubrzo nakon toga. Njena iskrenost i revnost pobudile su moje zanimanje, pa sam i ja počela čitati Božju Riječ. Kad sam saznala za Božje obećanje o vječnom životu u raju na Zemlji, pomislila sam: ‘Ima li išta bolje od toga?’ Kako sam napredovala u proučavanju, počela sam primjenjivati biblijska načela o kršćanskoj neutralnosti te sam odbila postati član Komunističke partije.”

Viorica nastavlja: “Godine 1975. predala sam se Jehovi. Također sam se odselila od kuće i živjela sam s rođacima u gradu Sighetu Marmaţieiju, gdje sam radila kao učiteljica. Budući da nisam željela imati nikakve veze s politikom, u školi su mi rekli da ću na kraju školske godine dobiti otkaz. Kako bi to spriječila, naša se obitelj počela jako protiviti meni i mojoj sestri.”

Zastrašivalo se čak i djecu koja su još išla u školu, a ponekad je to činila sama Securitate. Osim što ih se fizički i verbalno zlostavljalo, mnoga su bila izbačena iz škole i morala su se upisati u neku drugu. Druga uopće nisu mogla nastaviti sa školovanjem. Agenti tajne službe djecu su čak pokušali vrbovati da postanu špijuni!

Daniela Măluţan, koja služi kao pionir, prisjeća se: “Često su me ponižavali pred razredom jer nisam željela postati član Saveza komunističke omladine, preko kojeg se politički indoktriniralo mlade. Kad sam krenula u prvi razred srednje škole, agenti Securitate stvarali su mi mnogo poteškoća, kao i učitelji i drugo osoblje škole, koji su bili doušnici. Od 1980. do 1982. skoro svake druge srijede ispitivali su me u uredu direktora škole. Direktoru nije bilo dopušteno da prisustvuje tim ispitivanjima. Ispitivao me pukovnik Securitate koji je bio dobro poznat braći iz okruga Bistriţa-Năsăud jer nas je jako mrzio i žestoko progonio. On mi je čak pokazao pisma u kojima se odgovornu braću optuživalo za razna nedjela. Želio je poljuljati moje povjerenje u njih, navesti me da se odreknem svoje vjere i nagovoriti me, premda sam još išla u školu, da postanem špijun Securitate. Ništa od toga nije mu pošlo za rukom.

No nisam uvijek doživljavala samo ružne stvari. Naprimjer, mog učitelja iz povijesti, koji je bio član partije, zanimalo je zašto me toliko često zovu na ispitivanje. Jednog mi je dana, umjesto da nam predaje povijest, dva sata pred cijelim razredom postavljao mnoga pitanja o mojoj vjeri. Moji su ga se odgovori jako dojmili i rekao je da nije u redu što tako ružno postupaju sa mnom. Nakon toga počeo je poštivati naše stavove i čak je uzeo literaturu.

No u školi sam i dalje doživljavala protivljenje. Na kraju drugog razreda izbacili su me iz srednje škole. Pa ipak, odmah sam pronašla posao i nikada nisam požalila što sam ostala vjerna Jehovi. Zahvalna sam mu što su me roditelji odgojili u kršćanskom duhu i što su mu ostali vjerni usprkos problemima koje su doživljavali za vrijeme komunizma. I dan-danas pamtim njihov dobar primjer.”

Mlada braća pod kušnjom

U borbi protiv Jehovinih svjedoka Securitate se naročito okomila na mladu braću zbog njihove kršćanske neutralnosti. Zbog toga su ih hapsili, zatvarali, oslobađali, ponovno hapsili i ponovno zatvarali, sve s ciljem da im sruše moral. Tako je brat József Szabó odmah nakon svog krštenja osuđen na četiri godine zatvora.

Godine 1976, nakon što je odslužio dvije godine, pušten je na slobodu te je ubrzo upoznao svoju buduću suprugu. “Zaručili smo se i odredili dan vjenčanja”, kaže József. “Nakon toga sam dobio poziv da se javim na Vojni sud okruga Cluj. Javiti sam se trebao točno na dan našeg vjenčanja! Moja zaručnica i ja ipak smo se vjenčali, nakon čega sam otišao na sud. Iako sam bio u braku tek nekoliko sati, osuđen sam na još tri godine zatvora, koje sam u cijelosti i odslužio. Teško je opisati koliku nam je bol nanosilo to što smo bili razdvojeni!”

Drugi Jehovin svjedok, Timotei Lazăr, prisjeća se: “Moj mlađi brat i ja pušteni smo iz zatvora 1977. Naš stariji brat, koji je pušten godinu dana ranije, došao je kući kako bismo to zajedno proslavili. No agenti Securitate pripremili su zamku i došao je pravo u njihove ruke. Zbog zatvora smo bili odvojeni od njega dvije godine, sedam mjeseci i 15 dana, a sada su nam ga ponovno uzeli i zbog kršćanske neutralnosti poslali natrag u zatvor. Mlađi brat i ja ostali smo stajati slomljena srca.”

Obilježavanje Kristove smrti

Na dan obilježavanja Kristove smrti protivnici su u još većoj mjeri tražili Jehovine svjedoke. Upadali su im u domove, novčano ih kažnjavali i hapsili ih. Zato su se braća tom prilikom sastajala u malim grupama, često svaka obitelj za sebe.

Teodor Pamfilie priča: “Jedne večeri na dan obilježavanja Kristove smrti šef policije dokasno je pio sa svojim prijateljima. Kad je pošao pretraživati domove braće, nekom je neznancu rekao da ga poveze. No automobil nikako nije htio upaliti. Kad se konačno pokrenuo, došli su do naše kuće. Kod nas se tom prilikom okupila mala grupa objavitelja, no budući da smo prekrili sve prozore i nije se vidjelo svjetlo, pretpostavili su da nismo kod kuće te su otišli u sljedeću kuću. Tamo je obilježavanje Kristove smrti već završilo i svi su se razišli.

Dotad smo i mi već završili naš sastanak te su braća brzo otišla kući. Ostali smo samo moj brat i ja. U jednom su trenutku u kuću uletjela dva policajca, stala nasred sobe i viknula: ‘Što se ovdje zbiva?’

‘Ništa’, rekao sam. ‘Brat i ja razgovaramo.’

‘Znamo da ste imali sastanak’, rekao je jedan od njih. ‘Gdje su ostali?’ Zatim je pogledao mog brata i upitao ga: ‘A što ćeš ti ovdje?’

‘Došao sam vidjeti njega’, odgovorio je moj brat pokazavši na mene. Policajci su ljutito izašli iz kuće. Idućeg smo dana saznali da policija, usprkos svem trudu, nikoga nije uspjela uhapsiti!”

Svjetska centrala obraća se rumunjskim vlastima

Grubo postupanje s Jehovinim svjedocima potaklo je svjetsku centralu da u ožujku 1970. rumunjskom ambasadoru u Sjedinjenim Državama napiše pismo od četiri stranice, a u lipnju 1971. rumunjskom predsjedniku Nicolaeu Ceauşescuu pismo od šest stranica. U pismu ambasadoru braća su navela da ih je na taj korak potaknula “kršćanska ljubav prema braći u Rumunjskoj te briga za njih”. Nakon što su naveli imena sedam osoba koje su zbog svoje vjere bile u zatvoru, nastavili su: “Čuli smo da se s nekima od njih u zatvoru jako okrutno postupa. (...) Jehovini svjedoci nisu kriminalci. Oni se ne miješaju u politiku niti potkopavaju vlast igdje u svijetu, već sve što rade podređuju isključivo svojoj službi Bogu.” U zaključku pisma zamolili su vlasti da “prekinu patnje Jehovinih svjedoka”.

U pismu predsjedniku Ceauşescuu stajalo je da “Jehovini svjedoci u Rumunjskoj nemaju vjersku slobodu zajamčenu rumunjskim ustavom”, već su izloženi opasnosti da ih se uhapsi i zlostavlja ako o svojim vjerovanjima govore drugima i sastaju se kako bi proučavali Bibliju. U pismu je također bilo spomenuto da je nedavno proglašena amnestija i da su mnoga braća bila oslobođena. “Nadali smo se da je to početak povoljnijeg perioda i za (...) Jehovine svjedoke. Nažalost, to se nije desilo. Vijesti koje dolaze iz svih dijelova Rumunjske otkrivaju žalosnu činjenicu da vlasti još uvijek progone Jehovine svjedoke. Njihovi se domovi pretražuju, literatura konfiscira, muškarce i žene se hapsi i odvodi na saslušanja, neki su osuđeni na mnogo godina zatvora, a s nekima se čak brutalno postupa. Sve se to događa samo zbog toga što čitaju i propovijedaju Riječ Jehove Boga. To nimalo ne služi na čast Rumunjskoj i jako smo zabrinuti zbog onoga što se događa s Jehovinim svjedocima u vašoj zemlji.”

Uz pismo su bile priložene i dvije knjige: Istina koja vodi do vječnog života na rumunjskom i Vječni život — u slobodi sinova Božjih na njemačkom.

Od 1975, kad je Rumunjska potpisala Helsinšku deklaraciju na Konferenciji o europskoj sigurnosti i suradnji, situacija se malo-pomalo počela poboljšavati. Ta je konferencija jamčila ljudska prava i osnovne slobode, uključujući i slobodu vjeroispovijesti. Nakon toga se hapsilo i zatvaralo samo one koji su odbili ići u vojsku.

Zatim je 1986. prema novom ustavu određeno da nitko, pa čak ni državni službenici, ne smije ulaziti u nečiji dom bez suglasnosti vlasnika, osim u pojedinim zakonski opravdanim okolnostima. Sada su braća napokon mogla s manje napetosti u privatnim domovima održavati kršćanske sastanke, pa i obilježavati Kristovu smrt.

Tajno umnožavanje literature

Za vrijeme zabrane duhovna se hrana potajno donosila u Rumunjsku. Neke su publikacije bile tiskane, a druge su bile na matricama ili u nekom drugom obliku. Ponekad je taj materijal već bio preveden na rumunjski i mađarski, no obično ga je najprije trebalo prevesti s engleskog, francuskog, njemačkog ili talijanskog. Kuriri su dolazili pod raznim izlikama, naprimjer kao turisti koji posjećuju Rumunjsku, studenti koji dolaze na školovanje ili Rumunji koji se vraćaju s putovanja.

Securitate se jako trudila da ih otkrije i sazna gdje se u Rumunjskoj umnožava literatura. No braća su bila vrlo oprezna i literaturu su umnožavala u nekoliko privatnih kuća sa zvučnom izolacijom koje su se nalazile u raznim gradovima i mjestima. U njima su napravila tajne prostorije gdje su smjestila opremu za umnožavanje. Neke od takvih prostorija nalazile su se iza kamina, koji su obično ugrađeni u zid. No braća su preuredila kamine kako bi ih se moglo pomicati, a iza njih se nalazio ulaz u tajnu prostoriju.

Sándor Parajdi radio je u tajnoj tiskari u Tîrgu Mureşu, gdje je umnožavao dnevne citate, Službu za Kraljevstvo, Kulu stražaru i Probudite se! “Vikendom smo znali raditi i do 40 sati te smo naizmjence spavali po sat vremena”, prisjeća se Sándor. “Miris kemikalije uvukao se u našu odjeću i kožu. Kad sam jednom došao kući, moj mi je trogodišnji sin rekao: ‘Tata, mirišeš kao dnevni citat!’”

Traian Chira, koji je bio oženjen i imao je djecu, umnožavao je literaturu i razvozio je u okrugu Cluj. On je dobio stari stroj za ručno umnožavanje koji su zvali Mlin i koji je već bio potpuno dotrajao. Stroj je još uvijek radio, ali tekstovi umnoženi na njemu definitivno nisu bili za izložbu. Stoga je Traian zamolio jednog brata koji je bio strojar da ga pokuša popraviti. Kad ga je brat pregledao, njegov izraz lica bio je jasan — Mlin se više nije moglo popraviti. No lice brata iznenada se ozarilo te je rekao: “Ali mogu ti napraviti novi stroj!” Na koncu ih je napravio i mnogo više. Podrum jedne sestre koristio je kao radionicu u kojoj je izradio vlastiti tokarski stroj. Umjesto da napravi jedan stroj za umnožavanje, napravio ih je više od deset! Ti novi Mlinovi poslani su u razne dijelove Rumunjske, a literatura proizvedena na njima bila je bolje kvalitete.

Godine 1980. nekoliko je braće dobilo poduku kako upravljati puno naprednijim, ofsetnim strojevima za umnožavanje. Poduku je najprije dobio Nicolae Bentaru, koji je zatim podučavao druge. I u obitelji Bentaru proizvodnja literature bila je zajednički projekt, jer je svaki član obitelji imao određeni zadatak. Dakako, nije bilo jednostavno paziti na to da ne budu otkriveni, naročito u periodu kad je Securitate špijunirala ljude i upadala u njihove domove. Stoga je brzina bila veoma važna i braća su radila čitave vikende kako bi tiskala literaturu te je podijelila braći. Zašto su radili vikendima? Zato jer su preko tjedna radili na svjetovnom poslu.

Braća su također trebala biti oprezna prilikom kupovine papira. Čak i kad je netko želio kupiti samo jedan paket papira, koji je imao oko 500 araka, morao je objasniti za što mu to treba. Pa ipak, iz tajnih je tiskara svakog mjeseca izlazilo do 40 000 araka! Zato su braća trebala biti vrlo oprezna u kontaktu s prodavačima u trgovinama. A oprez je bio potreban i prilikom prevoženja materijala jer su kontrole na cestama bile vrlo česte.

Izazov prevođenja

Mala grupa braće i sestara iz raznih dijelova zemlje prevodila je literaturu na jezike koji su se govorili u Rumunjskoj, uključujući i ukrajinski, koji je govorila nacionalna manjina na sjeveru Rumunjske. Neki prevoditelji bili su profesori jezika koji su upoznali istinu, a drugi su sami naučili određeni jezik, možda tako što su pohađali tečaj.

U samim počecima prevoditelji su tekstove pisali u pisanke, koje su zatim nosili u Bistriţu, grad na sjeveru Rumunjske, gdje ih se korigiralo. Prevoditelji i korektori sastali bi se jednom ili dvaput godišnje kako bi riješili pitanja vezana uz posao. Ta su se braća i sestre već navikli na to da ih, kad bi ih otkrili, pretraže, ispitaju, pretuku i uhapse. One koje su uhapsili zadržali bi par sati ili dana, oslobodili ih i zatim ponovno uhapsili. Taj su postupak ponavljali mnogo puta s ciljem da zaplaše braću. Druge su osudili na kućni pritvor ili su se svakodnevno morali javiti na policiju. Dosta ih je poslano u zatvor, a među njima i Dumitru i Doina Cepănaru te Petre Ranca.

Dumitru Cepănaru bio je profesor rumunjskog i povijesti, a njegova supruga Doina liječnica. Securitate ih je nakon nekog vremena otkrila, uhapsila ih i poslala u dva različita zatvora na sedam i po godina. Doina je od toga pet godina provela u samici. I njihova su imena bila spomenuta u pismu koje je svjetska centrala poslala rumunjskom ambasadoru u Sjedinjenim Državama. Dok je bila u zatvoru, Doina je svom suprugu i drugim sestrama koje su također bile zatvorene napisala 500 pisama kako bi ih ohrabrila.

Godinu dana nakon Dumitruovog i Doininog hapšenja uhapšena je i Dumitruova majka, Sabina Cepănaru, koja je u zatvoru provela pet godina i deset mjeseci. Jedini član njihove obitelji koji je ostao na slobodi bio je Sabinin suprug, također Jehovin svjedok. No Securitate ga je pomno motrila. On ih je sve troje redovito posjećivao, iako se time izlagao velikom riziku.

Godine 1938. Petre Ranca imenovan je za tajnika podružnice Jehovinih svjedoka u Rumunjskoj. Zbog tog zadatka, a i toga što je prevodio literaturu, bio je jedan od najtraženijih Jehovinih svjedoka. Securitate ga je uhvatila 1948, više ga puta hapsila te ga 1950. poslala na sud zajedno s Martinom Magyarosijem i Pamfilom Albuom. Optužili su ih da su članovi anglo-američke špijunske mreže, zbog čega je Petre proveo 17 godina u nekima od najgorih zatvora u Rumunjskoj — Aiudu, Gherli i Jilavi — te 3 godine u kućnom pritvoru u okrugu Galaţiju. Unatoč tome, ovaj je vjeran brat svim srcem služio Jehovi sve do kraja svog zemaljskog života 11. kolovoza 1991.

Sve što su ta vjerna braća s puno ljubavi činila podsjeća nas na sljedeće riječi: “Bog nije nepravedan da zaboravi vaše djelo i ljubav koju ste pokazali prema njegovom imenu, time što ste služili svetima i što i dalje služite” (Hebr. 6:10).

Kongresi na otvorenom

Tokom 1980-ih braća su se počela sastajati u većim grupama, čak i na tisuće njih, kad im se za to pružila prilika, primjerice povodom vjenčanja ili prilikom sprovoda. Za vjenčanja bi podigli veliki šator na nekom prikladnom mjestu izvan grada te ga iznutra ukrasili lijepim tepisima s biblijskim motivima i tekstom. U njemu bi postavili stolove i stolice za mnoge “goste” koje se očekivalo, a iza podija objesili bi plakat s uvećanim znakom Kule stražare i godišnjim citatom. Mjesni objavitelji donijeli bi nešto hrane, svatko u skladu sa svojim mogućnostima. Tako su svi uživali u dvostrukoj gozbi — i doslovnoj i duhovnoj.

Program bi započeo govorom za vjenčanje ili pogreb, a zatim bi uslijedili govori o raznim biblijskim temama. Budući da je govornicima ponekad bilo onemogućeno da dođu na vrijeme, neki drugi sposoban brat uvijek je bio spreman održati govor, obično samo uz pomoć Biblije jer nisu postojale kopije predviđenog govora.

Oni koji žive u gradovima ljeti su imali običaj otići u prirodu kako bi se odmorili ili rekreirali. To su činili i Jehovini svjedoci. No te su prilike koristili kako bi na brežuljcima i u šumama održali male kongrese. Na kongresima su čak imali i kostimirane drame.

Još jedno popularno mjesto za odmor bilo je Crno more, idealno i za krštenja. Kako su braća krštavala nove, a da na sebe ne privuku pažnju? Jedan od načina bilo je igranje jedne “igre”. Kandidati za krštenje i nekoliko krštenih objavitelja u vodi bi stali u krug i jedni drugima dobacivali loptu. Govornik bi stajao u sredini i držao govor, nakon čega bi se na diskretan način podronilo kandidate.

Dvorana za sastanke pčelara

Godine 1980. braća u gradu Negreşti-Oaşu, na sjeverozapadu Rumunjske, dosjetila su se kako bi mogla dobiti zakonsko odobrenje za gradnju dvorane. U to je vrijeme država poticala stanovnike Rumunjske da se bave pčelarstvom. Stoga je grupa braće koja su uzgajala pčele došla na ideju da osnuje pčelarsko društvo jer bi tada imala opravdani razlog sagraditi objekt za sastajanje.

Nakon što su se posavjetovali sa starješinama iz svoje pokrajine, prijavili su se Udruženju pčelara Rumunjske i na općini zatražili dozvolu za gradnju objekta za sastajanje. Odmah su dobili odobrenje da sagrade drvenu građevinu dugačku 34, a široku 14 metara. Radosni pčelari i mnogi koji su im pomagali dovršili su gradnju za tri mjeseca. Zbog toga su čak od gradskih vlasti dobili zahvalnicu!

Budući da se na otvorenju očekivalo mnogo posjetitelja i da je program trebao trajati nekoliko sati, braća su tražila i dobila odobrenje da dvoranu iskoriste za tradicionalnu proslavu nakon žetve. Na otvorenje je došlo više od 3 000 Jehovinih svjedoka iz svih dijelova zemlje. Gradske vlasti iznenadile su se da je toliko ljudi pomagalo u žetvi i došlo na tu “proslavu”.

Dakako, “proslava” je zapravo bila sastanak na kojem su se braća duhovno ojačala. A što se tiče službene namjene ovog objekta, u programu su često bile spominjane pčele, naravno, u duhovnom kontekstu. Naprimjer, govornici su govorili o njihovoj marljivosti, navigacijskim sposobnostima, organiziranosti, samopožrtvovnosti i hrabrosti dok brane košnicu te mnogim drugim obilježjima tih kukaca.

Braća su Pčelinju dvoranu, kako su je zvala, koristila sve do kraja zabrane i još tri godine nakon toga.

Zonski nadglednici jačaju jedinstvo

Komunisti su desetljećima poduzimali sve kako bi među Božjim narodom posijali sjeme sumnje i nejedinstva te prekinuli komunikaciju. Kao što je već bilo spomenuto, u tome su imali određenog uspjeha. Ustvari, razdor među nekom braćom trajao je još i tokom 1980-ih. Posjeti zonskih nadglednika, a i promjene u političkoj ideologiji, doprinijeli su tome da se ti problemi riješe.

Od sredine 1970-ih Rumunjsku je više puta posjetio Gerrit Lösch iz Odbora podružnice u Austriji, koji je sada član Vodećeg tijela. Godine 1988. predstavnici Vodećeg tijela Theodore Jaracz i Milton Henschel dvaput su posjetili Rumunjsku zajedno s bratom Löschom i Jonom Brencom, koji im je služio kao prevoditelj, a u to je vrijeme bio član betelske obitelji u Sjedinjenim Državama. Nakon tih ohrabrujućih posjeta tisuće braće koja nisu surađivala s većinom Jehovinog naroda s povjerenjem se vratilo stadu.

Velike političke promjene u dijelovima Europe gdje je vladao komunizam izazivale su sve veću nesigurnost te uzdrmale temelje društva, a krajem 1980-ih kulminirale raspadom većine tih režima. U Rumunjskoj je kriza dosegla vrhunac 1989. kad se narod pobunio protiv komunističkog režima. Vođa komunističke partije Nicolae Ceauşescu i njegova supruga pogubljeni su 25. prosinca. Iduće godine uspostavljena je nova vlast.

Konačno sloboda!

Kao i uvijek, Jehovini svjedoci ostali su strogo neutralni dok se politički poredak u Rumunjskoj mijenjao. Pa ipak, 17 000 tamošnjih Jehovinih svjedoka, koliko ih je bilo u to vrijeme, s tim je promjenama dobilo slobode o kojima je većina samo sanjala. Odbor zemlje napisao je: “Nakon duge 42 godine s velikom vam radošću šaljemo izvještaj o propovjedničkoj aktivnosti u Rumunjskoj. Zahvalni smo našem Ocu punom ljubavi, Jehovi Bogu, koji je čuo gorljive molitve milijuna braće i prekinuo to okrutno progonstvo.”

Vjerska zajednica Jehovinih svjedoka zakonski je priznata 9. travnja 1990. te su odmah diljem Rumunjske organizirani pokrajinski sastanci. Njima je prisustvovalo više od 44 000 ljudi, iako je broj objavitelja u to vrijeme bio daleko manji, oko 19 000. Prema izvještaju službe propovijedanja, od rujna 1989. do rujna 1990. broj Jehovinih svjedoka povećao se za 15 posto!

U to je vrijeme Odbor zemlje djelovao pod vodstvom austrijske podružnice. No 1995, nakon 66-godišnje pauze, Rumunjska je ponovno dobila svoju podružnicu.

Pomoć u vrijeme ekonomskih poteškoća

Tokom 1980-ih rumunjska ekonomija počela je propadati i u zemlji je vladala nestašica robe. Nakon pada komunizma došlo je do gospodarskog sloma te su se ljudi našli u jako teškoj situaciji. Stoga su Jehovini svjedoci iz Austrije, Mađarske te bivše Čehoslovačke i Jugoslavije svojoj braći u Rumunjskoj poslali više od 70 tona hrane i odjeće. Braća su neke stvari podijelila sa svojim susjedima koji nisu bili Jehovini svjedoci. U jednom je izvještaju stajalo: “Svaki put kad bi stigla humanitarna pomoć, braća su iskoristila tu priliku da ljudima daju temeljito svjedočanstvo.”

Osim materijalne pomoći, u Rumunjsku je poslan i kamion s duhovnom hranom. To što su dobili toliko literature mnoge je dirnulo do suza jer je dotad čitava grupa objavitelja na raspolaganju imala možda samo jednu Kulu stražaru. Pored toga, Kula stražara na rumunjskom počela je od 1. siječnja 1991. izlaziti simultano s engleskim izdanjem, i to u četverobojnom tisku! Zahvaljujući svemu tome količina uručene literature drastično se povećala.

Od grupnih diskusija do redovitih sastanaka

Za vrijeme progonstva neki sastanci nisu se mogli održavati na uobičajeni način, a tako je bilo i s Teokratskom školom propovijedanja. Stoga su se braća sastajala u malim grupama, čitala predviđeno gradivo i diskutirala o njemu. Obično su imala samo nekoliko primjeraka publikacije koja se razmatrala ili čak samo jedan.

Jon Brenca, koji je sada član Odbora podružnice u Rumunjskoj, kaže: “Vodič za Teokratsku službu osposobljavanja na rumunjskom tiskan je 1992. Prije toga je samo mali broj braće posjedovao tu knjigu, koja se umnožavala u Rumunjskoj. Godine 1991. starješine smo počeli poučavati kako da vode Teokratsku školu propovijedanja i daju savjete. No oni su često oklijevali savjetovati braću, što se u ono vrijeme radilo s podija. Neki su znali reći: ‘Braća će se naljutiti ako ih budemo savjetovali pred drugima.’”

Znalo je doći i do nesporazuma. Naprimjer, kad je 1993. brat koji je pohađao Školu za organizacijsko osposobljavanje posjetio jednu skupštinu, pristupio mu je starješina s programom Teokratske škole u kojem je stajalo da veće skupštine mogu organizirati dodatni razred. Misleći da je taj razred namijenjen naprednijim učesnicima škole, starješina je upitao: “Kada bismo mogli organizirati taj razred? U skupštini imamo sposobnu braću koja bi mogla prijeći na viši stupanj.” Posjetitelj mu je zatim ljubazno objasnio svrhu dodatnih razreda.

“Pokrajinski sastanci bili su velika pomoć u poučavanju braće jer na njima oblasni nadglednik vodi Teokratsku školu propovijedanja onako kako bi se ona trebala voditi”, objašnjava brat Brenca. “Pa ipak, prošlo je nekoliko godina dok se svi nisu u potpunosti prilagodili tome.”

Tečaj za pionire u Rumunjskoj se počeo održavati 1993. te je tisućama pionira pomogao da duhovno napreduju i budu djelotvorniji u službi propovijedanja. Valja napomenuti da u Rumunjskoj nije jednostavno služiti kao pionir jer je skoro nemoguće pronaći posao sa skraćenim radnim vremenom. Usprkos tome, godine 2004. je više od 3 500 braće i sestara sudjelovalo u nekom obliku pionirske službe.

Pomaganje putujućim nadglednicima

Godine 1990. u Rumunjsku su iz talijanske podružnice poslana braća Roberto Franceschetti i Andrea Fabbi. Njihov je cilj bio pomoći braći da poduzmu neke promjene u izvršavanju teokratskih zadataka. “Tada sam imao 57 godina”, kaže brat Franceschetti. “Zbog ekonomske situacije koja je u to vrijeme vladala u Rumunjskoj, taj novi zadatak za mene i moju suprugu Imeldu nije bio jednostavan.

Kad smo 7. prosinca 1990. u sedam uvečer stigli u Bukurešt, temperatura je bila minus 12 Celzijevih stupnjeva i grad je bio prekriven snijegom. U centru grada upoznali smo nekolicinu braće te ih upitali gdje ćemo te noći spavati. ‘To još ne znamo’, odgovorila su braća. No jedna mlada žena kojoj su majka i baka bile Jehovini svjedoci čula je naš razgovor i odmah nas pozvala k sebi. Ostali smo tamo nekoliko tjedana, sve dok nismo pronašli prikladan stan u gradu. Tamošnja su nam braća pružala i emocionalnu podršku i hrabrila nas, što nam je pomoglo da se lakše prilagodimo.”

Roberto, koji je 1967. pohađao 43. razred Gileada, sa suprugom je u Rumunjskoj proveo skoro devet godina tokom kojih je velikodušno pomagao braći i prenosio im iskustvo koje su on i supruga stekli tokom nekoliko desetljeća služenja Jehovi. On nastavlja: “U siječnju 1991. Odbor zemlje organizirao je sastanak sa svim putujućim nadglednicima, kojih je bilo 42. Većina je služila u malim pokrajinama koje su se sastojale od šest ili sedam skupština. Oni bi u jednoj skupštini proveli dva uzastopna vikenda, i to najčešće bez svojih supruga. Za vrijeme progonstva pokrajinski su nadglednici morali raditi kako bi mogli uzdržavati svoju obitelj i kako ne bi izazvali sumnje. No sada su ta braća dobila priliku da svoju službu izvršavaju na isti način kao i putujući nadglednici u drugim zemljama, naime tako da u jednoj skupštini služe od utorka do nedjelje.

Nakon što sam objasnio kako bi se pokrajinska služba trebala izvršavati, rekao sam: ‘Ako i dalje želite služiti kao putujući nadglednici, podignite ruku.’ Nitko to nije učinio! Tako smo u roku od par minuta izgubili sve putujuće nadglednike u Rumunjskoj! No nakon što su u molitvi razmislila o tome, neka su se braća predomislila. U pomoć su nam došla i braća iz Austrije, Francuske, Italije, Njemačke i Sjedinjenih Država koja su završila Školu za organizacijsko osposobljavanje.”

U Rumunjsku je poslan i Jon Brenca, porijeklom Rumunj, koji je u bruklinskom Betelu služio deset godina. U Rumunjskoj je najprije služio kao pokrajinski i oblasni nadglednik. On se prisjeća: “U lipnju 1991. počeo sam kao oblasni nadglednik surađivati s pokrajinskim nadglednicima koji su željeli punovremeno služiti u skladu s novim uputama. Ubrzo sam otkrio da nisu samo oni morali iz temelja promijeniti svoje razmišljanje već da su i čitave skupštine imale problema s prihvaćanjem tih novih uputa. Neki su starješine rekli: ‘Objavitelji nikako neće moći svakog dana dolaziti na sastanke za službu propovijedanja.’ Pa ipak, svi su bili spremni na suradnju te su učinili potrebne prilagodbe.”

Tečaj za imenovanu braću i Škola za organizacijsko osposobljavanje također su pomogli u poučavanju braće. Za vrijeme Tečaja za imenovanu braću u Baia Mareu jedan je starješina plačući pristupio jednom nastavniku. “Starješina sam već mnogo godina”, rekao je, “ali tek sada uviđam kako bi zapravo trebali izgledati pastirski posjeti. Zahvalan sam Vodećem tijelu za te divne upute.”

Braća u Rumunjskoj čula su za Školu za organizacijsko osposobljavanje, ali nisu ni pomišljala da će ona biti organizirana i u njihovoj zemlji. Stoga možete zamisliti koliko su bila uzbuđena kad je 1999. održan prvi razred te škole! Otad je održano još osam razreda ove škole, a pohađala su ih i braća iz susjedne Moldavije i Ukrajine koja znaju rumunjski.

“Pronašla sam istinu!”

Iako se mnogim ljudima sada redovito svjedoči, njih otprilike sedam milijuna, što je trećina ukupnog broja stanovništva, živi na područjima koja su još uvijek neobrađena. Na nekima od njih još se nikad nije propovijedala dobra vijest, tako da je ‘žetva još uvijek velika’! (Mat. 9:37). Kako bi se udovoljilo toj potrebi, stalni i specijalni pioniri te skupštinski starješine preselili su se na ta područja. Zahvaljujući tome osnovane su nove grupe i skupštine. Osim toga, podružnica je skupštine pozvala da sudjeluju u posebnim akcijama obrađivanja neobrađenih područja. Kao i u drugim zemljama, te su akcije urodile izvrsnim rezultatima.

U jednom udaljenom selu 83-godišnja žena dobila je Kulu stražaru od svoje kćerke, koja ju je pronašla u kanti za smeće u Bukureštu. Ta starija gospođa ne samo da je pročitala časopis već je u svojoj Bibliji, koja je usput rečeno sadržavala Božje ime, potražila sve retke. Kad je idući put razgovarala s kćerkom, rekla joj je: “Draga moja, pronašla sam istinu!”

Ona je također razgovarala sa svećenikom u svom selu i pitala ga zašto ljudima nije rekao kako se Bog zove. Umjesto da joj odgovori, svećenik ju je zamolio da mu posudi Bibliju i taj časopis kako bi ih proučio. Žena je to učinila, no on joj ih više nikada nije vratio. Kad su kasnije Jehovini svjedoci došli propovijedati u njeno selo, pozvala ih je k sebi. Počela je proučavati Božju Riječ pomoću knjige Spoznaja te je izvrsno napredovala. Danas su i ona i sve njene kćeri u istini.

Napokon sloboda sastajanja!

Jehovini svjedoci u Rumunjskoj bili su presretni kad su se 1990. okupili na Oblasnim kongresima “Čist jezik”. Za mnoge je to bio prvi kongres kojem su prisustvovali. Kongresi su održani u Braşovu i Cluj-Napoci. Dva tjedna ranije više od 2 000 delegata iz Rumunjske prisustvovalo je kongresu u Budimpešti održanom na rumunjskom jeziku. Premda su kongresi u Rumunjskoj trajali samo jedan dan, braća su bila presretna što su mogla čuti govore dvojice predstavnika Vodećeg tijela, Miltona Henschela i Theodora Jaracza. Kongresima je prisustvovalo više od 36 000 delegata, a 1 445 ih se krstilo, što je otprilike 8 posto od broja objavitelja!

Godine 1996. u Bukureštu se trebao održati Međunarodni kongres “Glasnici božanskog mira”. No pravoslavno svećenstvo poduzelo je sve što je bilo u njegovoj moći kako bi spriječilo održavanje kongresa. Svećenici i njihovi pristaše po čitavom su gradu — crkvama, zgradama, prolazima i zidovima — polijepili plakate s porukama punim mržnje. Jedna je glasila: “Pravoslavlje ili smrt”, a druga: “Tražit ćemo od vlasti da zabrane ovaj skup. DOĐITE KAKO BISMO BRANILI VJERU NAŠIH PREDAKA. Tako nam Bog pomogao!”

Zbog tih su zbivanja gradske vlasti u Bukureštu ponovno razmotrile situaciju te povukle odobrenje za održavanje kongresa. Pa ipak, braća su u Braşovu i Cluj-Napoci uspjela unajmiti prostor za 19. do 21. srpnja, a za one koji nisu mogli doputovati u te gradove organizirati manje kongrese u Bukureštu i Baia Mareu.

Na novinare je dubok dojam ostavilo to što su braća ostala mirna i u tako kratkom roku uspjela sve reorganizirati. Tako su, usprkos negodovanju svećenstva, dan prije kongresa mediji iznosili pozitivne komentare. No čak su i prijašnji negativni izvještaji urodili pozitivnim rezultatima jer se posvuda razglasilo Jehovino ime. Jedan brat iz Bukurešta rekao je: “Za tri tjedna dobili smo publicitet jednak onom koji su nam donijele godine svjedočenja širom zemlje. Ono čim nas je Rumunjska pravoslavna crkva željela zaustaviti zapravo je doprinijelo širenju dobre vijesti.” Kongresima je prisustvovalo ukupno 40 206 osoba, a 1 679 ih se krstilo.

Na Oblasnim kongresima “Izvršitelji Božje riječi”, održanim 2000, braća su se jako obradovala što su dobila Kršćanska grčka pisma prema prijevodu Novi svijet na rumunjskom. Jedan mladi brat s cijenjenjem je rekao: “Postao sam još bliži Jehovi kad sam u svom primjerku ovog prijevoda pročitao njegovo ime. Iz dubine srca zahvalan sam za to i njemu i njegovoj organizaciji.”

Od Pčelinje do kongresne dvorane

Osim Pčelinje dvorane, koju smo spomenuli ranije, braća za vrijeme komunizma nisu sagradila nijednu drugu dvoranu. Stoga je nakon ukidanja zabrane potreba za dvoranama bila jako velika. No zahvaljujući fondu za gradnju dvorana braća su tokom proteklih godina uspjela sagraditi u prosjeku jednu dvoranu svakih deset dana! Ti jednostavni, funkcionalni objekti grade se prema standardnim nacrtima i materijalima koje je lako nabaviti. Kao i u drugim zemljama, dobra organizacija i spremnost braće da pomažu u gradnji, naročito prilikom brze gradnje, bile su izvanredno svjedočanstvo za susjede, poslovne ljude i gradske službenike.

U okrugu Mureşu braća su predala zahtjev da se dvorana koju su gradila priključi na gradsku električnu mrežu. “Čemu tolika žurba?” upitao ih je službenik. “Postupak traje barem mjesec dana, a za to vrijeme ionako nećete puno napraviti.” Stoga su se braća obratila direktoru.

I on ih je upitao: “Čemu žurba? Tek ste položili temelje, zar ne?”

“Da”, odgovorila su braća, “to je bilo prošlog tjedna. Sada već podižemo krov!” Direktoru je odmah sve bilo jasno te se potrudio da dozvolu za priključak dobiju već idućeg dana.

Prva kongresna dvorana u Rumunjskoj, sagrađena u Negreşti-Oaşu, u glavnoj dvorani ima 2 000 sjedećih mjesta, a u nenatkrivenom amfiteatru 6 000 mjesta. Brat Lösch obradovao se kad je pozvan da održi govor povodom svečanog otvorenja, koji je iznio na rumunjskom. U gradnji kongresne dvorane pomagalo je više od 90 skupština iz pet pokrajina. Još i prije otvorenja u njoj je u srpnju 2003. održan oblasni kongres, kojem su prisustvovale 8 572 osobe. Dakako, kongresna dvorana bila je česta tema razgovora tamošnjih pravoslavaca. No nisu svi komentari bili negativni. Ustvari, čak su i neki svećenici pohvalili braću što dobrovoljno pomažu u gradnji.

Nikakvo oružje načinjeno protiv Božjih slugu neće biti uspješno

Kad su se Károly Szabó i József Kiss 1911. vratili u svoju domovinu, nisu ni slutili koliko će Jehova blagosloviti službu koju su započeli. Razmisli: U proteklih deset godina u Rumunjskoj se krstilo otprilike 18 500 novih osoba, a broj objavitelja sada iznosi 38 423. Obilježavanju Kristove smrti 2005. prisustvovalo je 79 370 ljudi! Kako bi se udovoljilo potrebama koje su se pojavile s tim napretkom, 1998. otvoren je lijepi novi Betel, koji je proširen 2000. Na istom zemljištu sagrađena je i zgrada u kojoj se nalaze tri dvorane.

Temelji za taj izvanredan porast položeni su u periodu toliko strašnog progonstva da se mnogi detalji ne mogu ni opisati. Stoga sva zasluga za napredak pripada isključivo Jehovi, kod kojeg su njegovi vjerni svjedoci pronašli utočište (Ps. 91:1, 2). Jehova je svojim vjernim slugama obećao: “Nikakvo oružje protiv tebe načinjeno neće biti uspješno i zlim ćeš proglasiti svaki jezik koji se na sudu podigne na tebe. To je nasljedstvo slugu Jehovinih” (Iza. 54:17, NS).

Jehovini svjedoci u Rumunjskoj nikad neće zaboraviti suze svih koji su toliko trpjeli zbog pravednosti te su odlučni oponašati njihovu veliku vjeru kako bi sačuvali to dragocjeno “nasljedstvo” od Jehove (Iza. 43:10; Hebr. 13:7).

[Okvir na stranici 72]

Opći podaci o Rumunjskoj

Geografska obilježja: Rumunjska, koja obuhvaća područje od 238 000 kvadratnih kilometara, ovalnog je oblika, a od istoka do zapada dugačka je 720 kilometara. Gledano od sjevera, pa nadesno, susjedne su joj zemlje Ukrajina, Moldavija, Bugarska, Srbija i Crna Gora te Mađarska.

Stanovništvo: Broj stanovnika iznosi 22 milijuna. Osim Rumunja ima i Mađara, Nijemaca, Židova, Ukrajinaca, Roma i drugih. Najmanje 70 posto stanovništva pravoslavne je vjeroispovijedi.

Jezik: Službeni je jezik rumunjski. On se razvio iz latinskog, jezika starih Rimljana.

Gospodarstvo: Otprilike 40 posto stanovništva bavi se zemljoradnjom, šumarstvom i ribarstvom, 25 posto radi u industriji, rudnicima te se bavi građevinarstvom, a 30 posto uslužnim djelatnostima.

Prehrana: Od poljoprivrednih kultura ovdje se uzgaja kukuruz, krumpir, šećerna repa, pšenica i vinova loza. Stočarstvo se uglavnom bazira na uzgoju ovaca, no uključuje i uzgoj stoke, svinja i peradi.

Klima: Temperatura i količina padalina variraju u raznim predjelima Rumunjske. No klima je uglavnom umjerena i uključuje sva četiri godišnja doba.

[Okvir na stranici 74]

Raznolika zemlja

Rumunjska, koja se pretežno sastoji od seoskih predjela, podijeljena je na nekoliko povijesnih, raznolikih regija, a među njih spadaju Maramureş, Moldavska, Transilvanija (Erdelj) i Dobrudža. Jedino Maramureş, koji se nalazi na sjeveru Rumunjske, nikada nije bio pod vlašću Rimljana. Tamošnje stanovništvo živi u zabačenim planinskim selima, a sačuvalo je kulturu svojih predaka Dačana. Na istoku se nalazi Moldavska, koja je poznata po svojim vinarijama, mineralnim izvorima i manastirima iz 15. stoljeća. U Vlaškoj, koja se nalazi na jugu, smješten je glavni i ujedno najveći grad, Bukurešt.

Transilvanija, koja se nalazi u središtu Rumunjske, zapravo je visoravan potpuno okružena širokim lukom Karpata. U njoj ima mnogo srednjovjekovnih dvoraca, gradova i ruševina, a odande potječe i čuveni Drakula, koji je u legendi prikazan kao vampir. Lik Drakule temelji se na stvarnim osobama iz 15. stoljeća, grofu Vladu Draculu, što u prijevodu znači “vrag”, i Vladu Ţepeşu, znanom kao Vlad Nabijač zbog načina na koji je pogubljivao svoje neprijatelje. Dakako, u turističke obilaske ovog predjela uključena su mnoga mjesta na kojima su oni prebivali.

Na području Dobrudže, kojoj pripada 250 kilometara obale Crnog mora, nalazi se i prelijepa delta Dunava. Kao druga najduža rijeka u Europi, Dunav je južna granica Rumunjske te preuzima višak vode iz većeg dijela zemlje. Ekološki raznolika delta Dunava, koja obuhvaća površinu od 4 300 kvadratnih kilometara, najveće je močvarno područje u Europi i dom više od 300 vrsta ptica te gotovo 150 vrsta riba i 1 200 vrsta biljaka, od vrba do lopoča.

[Okvir na stranici 87]

Od kulta Zamolksisa do Rumunjske pravoslavne crkve

Stoljećima prije naše ere na području koje danas pripada Rumunjskoj živjela su srodna plemena Geti i Dačani. Smatra se da je njihov bog Zamolksis bio bog neba i mrtvih. Danas se skoro svi Rumunji izjašnjavaju kao kršćani. Kako je došlo do te promjene?

Kad je Rim prodirao na područje Balkanskog poluotoka, velika prijetnja bili su mu Geti i Dačani, koji su bili saveznici. Njihov kralj Decebal čak je dvaput porazio rimsku vojsku. No početkom drugog stoljeća n. e. Rim ih je nadjačao te je njihov teritorij postao rimska provincija. Dacija, kako se provincija zvala, bila je vrlo bogata te je privlačila mnoge rimske koloniste. Oni su sklapali brakove s Dačanima i učili ih latinski, a njihovi su potomci preci današnjih Rumunja.

Ti doseljenici te razni trgovci i obrtnici sa sobom su na to područje donijeli kršćanstvo. Godine 332. n. e., kad je car Konstantin sklopio mirovni sporazum s Gotima, savezom germanskih plemena koja su živjela sjeverno od Dunava, porastao je utjecaj kršćanstva.

Nakon velikog raskola 1054, kad se Pravoslavna crkva odvojila od Katoličke, to je područje došlo pod utjecaj Pravoslavne crkve, od koje se kasnije razvila Rumunjska pravoslavna crkva. Pretkraj 20. stoljeća Rumunjska pravoslavna crkva imala je više od 16 milijuna članova te je stoga najveća nezavisna pravoslavna crkva na Balkanu.

[Okvir/slika na stranicama 98-100]

Pjevali smo dok su oko nas padale bombe

Teodor Miron

Rođen: 1909.

Kršten: 1943.

Kratka biografija: Biblijsku istinu upoznao je u zatvoru. U nacističkim koncentracionim logorima te komunističkim radnim logorima i zatvorima proveo je 14 godina.

Budući da su se njemačke trupe povlačile, 1. rujna 1944. odlučili su me zajedno sa 152 braće i ostalim zatvorenicima prebaciti iz koncentracionog logora u Boru (Srbija) u Njemačku. Ponekad po cijeli dan nismo ništa jeli. Kad bismo se domogli neke hrane, primjerice repe koju smo pronašli na cesti uz polje, podijelili bismo je na jednake dijelove. Jači su u tačkama vozili one koji su bili preslabi da bi hodali.

Nakon nekog vremena došli smo do željezničke stanice. Tamo smo dobili četiri sata za odmor, a zatim smo morali isprazniti dva teretna vagona bez krova kako bi nas u njima prevezli dalje. Mjesta je bilo samo za stajanje, a nismo imali ni toplu odjeću, već samo prekrivač koji smo stavili preko glave kad je počela padati kiša. Tako smo putovali čitavu noć. Kad smo idućeg dana u deset ujutro došli do jednog sela, dva aviona bombardirala su našu lokomotivu i tako zaustavila vlak. Nitko od nas nije poginuo, iako su naši vagoni bili odmah iza lokomotive. Usprkos tom bombardiranju, naš je vagon prikopčan na drugu lokomotivu te smo krenuli dalje.

Dok smo dva sata stajali na nekoj stanici otprilike 100 kilometara dalje, ugledali smo muškarce i žene koji su u košarama nosili krumpir. Pretpostavili smo da ga prodaju. No prevarili smo se. Bila su to naša duhovna braća i sestre koji su čuli za nas i znali su da smo gladni. Svakome od nas dali su tri velika kuhana krumpira, komad kruha i malo soli. Ta “mana s neba” dala nam je snage da izdržimo narednih 48 sati, nakon čega smo početkom prosinca stigli u Szombathely (Mađarska).

Tamo smo ostali cijelu zimu, a jeli smo uglavnom kukuruz koji smo pronalazili pod snijegom. U ožujku i travnju 1945. ovaj je lijepi grad bombardiran i njegove su ulice bile pune osakaćenih tijela. Mnogi ljudi ostali su zarobljeni pod ruševinama i ponekad smo ih čuli kako zovu upomoć. Pomoću lopata i drugog alata uspjeli smo spasiti neke od njih.

Bombe su padale na zgrade u blizini naše, no našu nisu pogodile. Kad god bi se začule sirene za zračnu opasnost, svi su uplašeno tražili zaklon. U početku smo i mi trčali, no ubrzo smo uvidjeli da to nema smisla jer nije bilo pravog skloništa. Tako smo jednostavno ostali tamo gdje smo bili te smo nastojali ostati mirni. Ubrzo su to počeli činiti i stražari. Govorili su da će naš Bog možda zaštititi i njih. Prvog travnja, posljednje noći koju smo proveli u Szombathelyu, bombardiranje je bilo žešće nego ikada. Usprkos tome, ostali smo u zgradi, pjesmama hvalili Jehovu i zahvaljivali mu što nam je dao mir (Fil. 4:6, 7).

Idućeg dana naređeno nam je da krenemo za Njemačku. Imali smo dvoja kola koja su vukli konji, pa smo se vozili i pješačili otprilike 100 kilometara, sve dok nismo došli do jedne šume koja je bila 13 kilometara udaljena od ruske borbene linije. Noć smo proveli na zemljištu jednog bogatog zemljoposjednika, a idućeg su nas dana stražari pustili na slobodu. Zahvalni Jehovi što se brinuo za nas i u tjelesnom i u duhovnom pogledu, sa suzama smo se oprostili jedni od drugih i krenuli svatko svojoj kući, neki pješice, a neki vlakom.

[Okvir na stranici 107]

Kršćanska ljubav na djelu

Godine 1946. istočnu Rumunjsku zadesila je glad. Iako su bili siromašni, Jehovini svjedoci iz drugih dijelova Rumunjske koji nisu bili toliko pogođeni Drugim svjetskim ratom i njegovim posljedicama poslali su hranu, odjeću i novac svojoj braći koja su bila u oskudici. Naprimjer, Jehovini svjedoci koji su radili u rudniku soli u gradu Sighetu Marmaţieiju, u blizini ukrajinske granice, kupili su sol, prodali je u susjednim gradovima i mjestima te za novac koji su zaradili kupili kukuruz. Jehovini svjedoci iz Sjedinjenih Država, Švedske, Švicarske i drugih zemalja također su pomogli toj braći tako što su im poslali čak pet tona hrane.

[Okvir/slika na stranici 124]

Sjetili smo se 1 600 biblijskih redaka

Dionisie Vârciu

Rođen: 1926.

Kršten: 1948.

Kratka biografija: Od 1959. u raznim je zatvorima i radnim logorima proveo nešto više od pet godina. Umro je 2002.

U zatvoru su nam dozvolili da kontaktiramo sa svojom obitelji i da mjesečno od njih dobijemo jedan paket koji je mogao težiti do pet kilograma. Paket bi dobili samo oni koji su izvršili sve radne zadatke. Hranu smo uvijek dijelili na jednake dijelove, a često nas je bilo tridesetak. Jednom smo imali samo dvije jabuke. Istina, svatko je dobio jako mali dio, no i to nam je olakšalo glad.

Iako nismo imali ni Bibliju ni biblijsku literaturu, jačali smo svoju duhovnost tako što smo se prisjećali onoga što smo naučili prije zatvora te smo o tome razgovarali. Dogovorili smo se da se svakog jutra jedan brat sjeti nekog biblijskog retka. Zatim bismo tiho ponavljali taj redak i razmišljali o njemu za vrijeme obavezne jutarnje šetnje, koja je trajala 15 do 20 minuta. Nakon šetnje bi nas 20 u ćeliji veličine dva puta četiri metra komentiralo taj redak otprilike pola sata. Svi zajedno uspjeli smo se sjetiti 1 600 biblijskih redaka. U podne smo razgovarali o raznim temama te se prisjetili 20 do 30 biblijskih redaka koji su bili povezani s njima. Svi smo trebali upamtiti ono o čemu smo razgovarali.

Jedan je brat u početku mislio da je prestar kako bi upamtio toliko biblijskih redaka. No podcijenio je svoje mogućnosti. Dok je slušao kako dvadesetak puta naglas ponavljamo biblijske retke, i sam je upamtio mnoge, što ga je jako radovalo!

Istina, u fizičkom smo pogledu bili gladni i slabi, no Jehova nam je pomogao da u duhovnom pogledu budemo siti i jaki. Čak i nakon što smo bili pušteni na slobodu, morali smo paziti na svoju duhovnost jer nas je Securitate nastavila progoniti, želeći slomiti našu vjeru.

[Okvir na stranicama 132 i 133]

Kako se umnožavalo literaturu

Tokom 1950-ih najjednostavnija i braći najdostupnija metoda umnožavanja biblijske literature bilo je ručno prepisivanje, često pomoću indigo-papira. Premda je takvo umnožavanje bilo sporo i zamorno, ta je metoda imala i jednu posebnu prednost — prepisivači su upamtili veliki dio teksta. Tako su kad bi završili u zatvoru mogli duhovno hrabriti druge. Braća su koristila i pisaće strojeve, no svaki je stroj trebalo prijaviti policiji, a i teško ih se nabavljalo.

Krajem 1950-ih pojavili su se šapirografi i matrice. Za izradu matrica braća su koristila mješavinu ljepila, želatine i voska, koju bi u tankom, ravnom sloju razmazala preko glatke površine, po mogućnosti stakla. Tekst bi napisala na papir koristeći posebnu tintu koju su sama izrađivala. Kad bi se tinta osušila, papir s tim ispupčenim tekstom pritisnuli bi na voštanu površinu i tako dobili matricu. No te su matrice bile kratkog vijeka, pa su braća stalno morala izrađivati nove. Osim toga, kao i kod ručnog prepisivanja članaka, izrađivanje matrice bilo je riskantno jer se po rukopisu moglo otkriti tko je pisao tekst.

Od 1970-ih pa sve do kraja zabrane braća su izradila i koristila više od deset prenosivih strojeva za ručno umnožavanje teksta. Izrađivali su ih prema jednom modelu iz Austrije, a kao tiskovne ploče koristili su plastificirani papir. Taj su stroj zvali Mlin. Krajem 1970-ih braća su počela dobivati ofsetne strojeve za tiskanje u arcima, ali ih nisu koristila jer nisu znala izraditi tiskovne ploče. No 1985. jedan brat iz tadašnje Čehoslovačke, koji je po zanimanju bio kemijski tehničar, počeo ih je učiti kako da ih sama izrađuju. Tako se znatno povećala i količina i kvaliteta tiskanog materijala.

[Okvir/slika na stranicama 136 i 137]

Jehova me poučavao

Nicolae Bentaru

Rođen: 1957.

Kršten: 1976.

Kratka biografija: Za vrijeme komunizma pomagao je u umnožavanju literature, a sada sa suprugom Veronicom služi kao specijalni pionir.

Bibliju sam počeo proučavati 1972. u gradu Săceleu, a krstio sam se četiri godine kasnije, u dobi od 18 godina. U to je vrijeme naše djelovanje bilo zabranjeno, a sastanci su se održavali u malim grupama. Usprkos tome, redovito smo dobivali duhovnu hranu te smo čak bili u toku s biblijskim dramama, koje se prikazivalo pomoću dijapozitiva u boji popraćenih audiosnimkama.

Prvi zadatak koji sam dobio nakon krštenja bilo je prikazivanje dijapozitiva. Dvije godine kasnije zadužen sam i za to da kupujem papir za našu novu tajnu tiskaru. Godine 1980. naučio sam raditi na strojevima za umnožavanje literature te sam sudjelovao u proizvodnji časopisa Kula stražara, Probudite se! i drugih publikacija. Za to smo koristili šapirograf i još jedan mali stroj za ručno umnožavanje literature.

U međuvremenu sam upoznao Veronicu, dragu sestru koja je vjerno služila Jehovi, te smo se vjenčali. Veronica mi je pružala veliku podršku u zadacima koje sam obavljao. Godine 1981. Otto Kuglitsch iz austrijske podružnice naučio me kako upravljati našim prvim ofsetnim strojem za tiskanje u arcima. Godine 1987. otvorili smo još jednu tiskaru u Cluj-Napoci, a ja sam dobio zadatak da poučim one koji su trebali raditi u njoj.

Nakon što je 1990. zabrana ukinuta, Veronica i ja smo zajedno s našim sinom Florinom nastavili još osam mjeseci umnožavati i isporučivati literaturu. Florin nam je pomagao u sortiranju tiskanih stranica prije nego što bismo ih prešali, obrezivali, spajali, pakirali i isporučivali. Godine 2002. svi zajedno smo kao pioniri poslani u grad Mizil, koji ima 15 000 stanovnika, a nalazi se 80 kilometara sjeverno od Bukurešta. Veronica i ja služimo kao specijalni pioniri, a Florin kao stalni pionir.

[Okvir/slika na stranicama 139 i 140]

Jehova je zaslijepio neprijatelja

Ana Viusencu

Rođena: 1951.

Krštena: 1965.

Kratka biografija: Od rane tinejdžerske dobi pomagala je roditeljima u umnožavanju literature. Kasnije je sudjelovala u prevođenju literature na ukrajinski.

Jednog dana 1968. prepisivala sam Kulu stražaru na matrice od papira pomoću kojih smo je umnožavali. Kad sam pošla na kršćanski sastanak, tekstove sam ne razmišljajući ostavila na stolu. Tek što sam se u ponoć vratila kući, začula sam kako se na ulici zaustavlja automobil. Prije nego što sam uopće uspjela pogledati tko je, petorica agenata Securitate ušla su u našu kuću s nalogom za pretres. Bila sam prestravljena, no uspjela sam se pribrati. Odmah sam se pomolila Jehovi da mi oprosti što sam bila nemarna te sam mu obećala da više nikada neću takvo što učiniti.

Nadležni policajac sjeo je za stol tik do tekstova, koje sam na brzinu prekrila stolnjakom kad sam čula da se pred kućom zaustavlja automobil. On je tamo sjedio punih nekoliko sati, sve dok pretres nije završio. Dok je pisao svoj izvještaj, svega nekoliko centimetara od papira, par puta popravljao je stolnjak. U izvještaju je napisao da agenti nisu pronašli zabranjenu literaturu ni u kući ni kod ukućana.

Pa ipak, odveli su oca u Baia Mare. Majka i ja usrdno smo se molile za njega i zahvaljivale Jehovi što nas je te noći zaštitio. Na naše veliko olakšanje, otac se vratio nakon nekoliko dana.

Kratko nakon toga, dok sam prepisivala neke publikacije, ponovno sam čula kako se pred našom kućom zaustavlja automobil. Ugasila sam svjetlo i provirila kroz zastrte prozore te vidjela kako nekolicina uniformiranih muškaraca sa sjajnim činovima na odori izlazi iz automobila i ulazi u kuću preko puta naše. Iduće noći došla je druga grupa uniformiranih muškaraca, što je potvrdilo naše sumnje da su to špijuni Securitate. Usprkos tome, nastavili smo s umnožavanjem literature, no iznosili smo je kroz vrt iza kuće kako nas ne bi otkrili.

Otac je znao reći: “Ulica koja nas dijeli od neprijatelja je poput stupa od oblaka koji je Izraelce dijelio od Egipćana” (2. Mojs. 14:19, 20). Iz osobnog sam iskustva znala da je otac u pravu!

[Okvir/slika na stranicama 143 i 144]

Spasila nas je oštećena ispušna cijev

Traian Chira

Rođen: 1946.

Kršten: 1965.

Kratka biografija: Jedan od braće koja su bila odgovorna za umnožavanje i isporuku literature u vrijeme zabrane.

Rano jednog ljetnog nedjeljnog jutra napunio sam automobil s osam torbi literature. Budući da sve nisu stale u prtljažnik, spustio sam stražnje sjedalo, stavio na njega preostale torbe, prekrio ih dekama i na vrh stavio jedan jastuk. Svatko tko bi pogledao u automobil zaključio bi da naša obitelj ide na plažu. Za svaki slučaj dekom sam prekrio i torbe u prtljažniku.

Nakon što smo zamolili Jehovu za blagoslov, svi mi — moja supruga, dva sina, kćerkica i ja — krenuli smo za Tîrgu Mureş i Braşov kako bismo isporučili literaturu. Putem smo pjevali teokratske pjesme. Nakon otprilike 100 kilometara došli smo do dijela ceste koji je bio pun rupa. Budući da je auto zbog tereta bio vrlo nizak, ispušna cijev udarila je o nešto na cesti i potrgala se. Stali smo te sam potrgani dio cijevi stavio pored rezervne gume, na deku kojom je bila prekrivena literatura. Zatim smo uz veliku buku ispušne cijevi krenuli dalje.

U gradu Luduşu zaustavio nas je policajac kako bi pregledao ispravnost našeg vozila. Nakon što je provjerio broj motora, trubu, brisače, svjetla i tako dalje, zatražio je da mu pokažem rezervnu gumu. Dok smo išli prema prtljažniku, nagnuo sam se kroz prozor te ženi i djeci šapnuo: “Molite se. Sada nam samo Jehova može pomoći!”

Čim sam otvorio prtljažnik, policajac je spazio potrganu ispušnu cijev. “Što je to?” upitao je. “Zbog ovog ćete morati platiti kaznu!” Sretan što je otkrio nešto zbog čega nam može napisati kaznu, prestao je pregledavati automobil. Zatvorio sam prtljažnik i odahnuo. Nikada nisam bio toliko sretan što moram platiti kaznu! Poslije više nije bilo sličnih bliskih susreta i braća su dobila literaturu.

[Okvir/slika na stranicama 147-149]

Susret sa Securitate

Viorica Filip

Rođena: 1953.

Krštena: 1975.

Kratka biografija: Punovremenu službu započela je 1986. te služi kao član betelske obitelji.

Kad smo moja sestra Aurica i ja postale Jehovini svjedoci, naša je obitelj ružno postupala s nama. Iako nas je to boljelo, pripremilo nas je za buduće susrete sa Securitate. Jedan takav susret zbio se jedne večeri u prosincu 1988. U to sam vrijeme živjela s Auricom i njenom obitelji u gradu Oradei, koji se nalazi blizu mađarske granice.

Pošla sam k bratu koji je nadgledao prevođenje i u torbi sam nosila časopis koji sam korigirala. Nisam znala da su u njegovoj kući agenti Securitate te da pretražuju i ispituju sve koji tamo žive i koji su došli u posjetu. Srećom, kad sam vidjela što se događa, pružila mi se prilika da kriomice spalim časopis koji sam imala u torbi. Nakon toga agenti su mene i druge Jehovine svjedoke odveli u svoje sjedište kako bi nas dodatno ispitali.

Ispitivali su me cijelu noć, a idućeg su dana pretražili malu kuću u obližnjem selu Uileacu de Munteu, na adresi na kojoj sam bila prijavljena. Tamo nisam živjela, no braća su u toj kući držala materijal potreban za našu ilegalnu aktivnost. Nakon što su to otkrili, odveli su me natrag u svoje sjedište i tukli me gumenom palicom kako bi me natjerali da kažem kome te stvari pripadaju ili tko je s tim povezan. Gorljivo sam se molila Jehovi da mi pomogne izdržati udarce. Odjednom me obuzeo mir, a bol je nakon svakog udarca trajala samo par sekundi. No uskoro su mi šake toliko natekle da sam se pitala hoću li ikada više moći pisati. Te su me večeri pustili na slobodu. Bila sam bez novca, izgladnjela i iscrpljena.

Uputila sam se prema autobusnoj stanici, a pratio me jedan agent Securitate. Budući da im nisam rekla gdje živim, nisam željela ići Aurici kako ne bih ugrozila nju i njenu obitelj. Nisam znala kamo da idem ni što da radim, pa sam se obratila Jehovi i rekla mu da sam jako gladna i da bih jako željela spavati u svom krevetu. ‘Tražim li previše?’ pitala sam se.

Na stanicu sam stigla baš kad je autobus trebao krenuti. Potrčala sam i ušla, iako nisam imala novaca za kartu. Autobus je vozio u selo gdje se nalazila moja kuća. I agent Securitate potrčao je na autobus, upitao me kamo on vozi te zatim izašao. Pretpostavila sam da će me u Uileacu de Munteu dočekati drugi agent. Na moje olakšanje, vozač mi je dopustio da ostanem u autobusu. No onda sam pomislila: ‘Zašto uopće idem u Uileacu de Munte?’ Nisam željela ići svojoj kući jer tamo nisam imala ni hrane ni kreveta.

Dok sam još iznosila Jehovi svoje brige, vozač se zaustavio u predgrađu Oradee kako bi njegov prijatelj izašao. Iskoristila sam priliku da i ja izađem. Dok je autobus odlazio, obuzela me radost te sam oprezno pošla prema stanu brata kojeg sam poznavala. Došla sam baš kad je njegova supruga završila s kuhanjem gulaša, jednog od mojih najdražih jela. Obitelj me pozvala da jedem zajedno s njima.

Kasnije te noći, kad mi je izgledalo da je opasnost prošla, pošla sam Auricinoj kući i legla u svoj krevet. Da, Jehova mi je ispunio obje želje — dao mi je fin obrok i omogućio mi da spavam u vlastitom krevetu. Doista imamo divnog Oca!

[Okvir na stranici 155]

Mladi kojima su duhovne stvari na prvom mjestu

Za vrijeme progonstva mladi kršćani ostali su vjerni i mnogi su riskirali svoju slobodu zbog dobre vijesti. No danas se suočavaju s drugačijim ispitima vjere i neki, nažalost, više nisu toliko oprezni. No drugi su ostali usredotočeni na duhovne stvari. Naprimjer, grupa srednjoškolaca iz Câmpia Turziija za vrijeme prijepodnevnog odmora zajedno razmatra dnevni citat. To rade na školskom dvorištu ili igralištu, a ponekad im se pridruže i drugi mladi iz škole.

Jedna mlada sestra kaže: “Velika mi je zaštita to što svaki dan zajedno s prijateljima razmatram dnevni citat jer se tako nakratko mogu skloniti od mladih koji ne služe Jehovi. Hrabri me kad vidim da nisam jedini Jehovin svjedok u školi.” Ravnateljica škole i neki učitelji pohvalili su ove primjerne mlade.

[Okvir na stranici 160]

Zakonsko potvrđivanje prava na propovijedanje dobre vijesti

U četvrtak 22. svibnja 2003. rumunjsko Ministarstvo za kulturu i vjerska pitanja donijelo je odluku kojom je potvrđeno da je Vjerska zajednica Jehovinih svjedoka, osnovana 9. travnja 1990, zakonsko tijelo koje priznaje rumunjska država. Stoga su Jehovini svjedoci dobili sva prava koja imaju i druge zakonski priznate religije, naprimjer pravo da propovijedaju i grade dvorane u kojima se sastaju. To priznanje velika je pobjeda nakon mnogih pravnih bitki koje su braća godinama vodila.

[Grafički prikaz na stranicama 80 i 81]

RUMUNJSKA — ZNAČAJNI DOGAĐAJI

1910.

1911: Károly Szabó i József Kiss vraćaju se iz Sjedinjenih Država

1920: U Cluj-Napoci osnovana podružnica. Iz nje se nadgleda djelo propovijedanja u Albaniji, Bugarskoj, ondašnjoj Jugoslaviji, Mađarskoj i Rumunjskoj

1924: U Cluj-Napoci kupljen posjed, uključujući i tiskaru, na koji je preseljena podružnica

1929: Nadgledanje djela preuzima podružnica u Njemačkoj, a kasnije Ured za srednju Europu u Švicarskoj

1938: Vlast zatvara i zapečaćuje podružnicu u Bukureštu

1940.

1945: U Rumunjskoj registrirano Udruženje Jehovinih svjedoka

1946: Otprilike 15 000 osoba u Bukureštu prisustvuje prvom kongresu za cijelu Rumunjsku

1947: U kolovozu i rujnu Alfred Rütimann i Martin Magyarosi obilaze Rumunjsku

1949: Komunisti zabranjuju djelovanje Jehovinih svjedoka i konfisciraju podružnicu

1970.

1973: Nadgledanje djela umjesto švicarske preuzima austrijska podružnica

1988: Predstavnici Vodećeg tijela posjećuju Rumunjsku

1989: Slom komunističkog režima

1990: Jehovini svjedoci dobivaju zakonsko priznanje. Održavaju se kongresi

1991: Kula stražara na rumunjskom počinje izlaziti simultano s engleskim izdanjem, i to u četverobojnom tisku

1995: U Bukureštu ponovno osnovana podružnica

1999: Škola za organizacijsko osposobljavanje prvi put održana u Rumunjskoj

2000.

2000: Kršćanska grčka pisma prema prijevodu Novi svijet objavljena na rumunjskom

2004: Otvorenje prve kongresne dvorane, koja se nalazi u Negreşti-Oaşu

2005: U Rumunjskoj djeluju 38 423 objavitelja

[Grafički prikaz]

(Vidi publikaciju)

Broj objavitelja

Broj pionira

40 000

20 000

1910. 1940. 1970. 2000.

[Karte na stranici 73]

(Vidi publikaciju)

POLJSKA

SLOVAČKA

MAĐARSKA

UKRAJINA

MOLDAVIJA

RUMUNJSKA

Satu Mare

Oradea

Arad

Negreşti-Oaş

Baia Mare

MARAMUREŞ

Brebi

Bistriţa

Topliţa

Cluj-Napoca

Tîrgu Mureş

Ocna Mureş

TRANSILVANIJA

Karpati

Frătăuţii

Bălcăuţi

Ivăncăuţi

Prut

MOLDAVSKA

Braşov

Săcele

Mizil

BUKUREŠT

VLAŠKA

Galaţi

Brăila

Dunav

DOBRUDŽA

SRBIJA I CRNA GORA

BUGARSKA

MAKEDONIJA

[Slike preko cijele stranice 66]

[Slike na stranici 69]

Godine 1911. Károly Szabó i József Kiss vratili su se u svoju domovinu kako bi drugima prenosili poruku o Kraljevstvu

[Slika na stranici 70]

Paraschiva Kalmár (sjedi) sa svojim suprugom i njihovo osmero djece

[Slika na stranici 71]

Gavrilă Romocea

[Slika na stranici 71]

Elek i Elisabeth Romocea

[Slika na stranici 77]

Građevinski radovi na novoj podružnici u Cluj-Napoci 1924.

[Slika na stranici 84]

Kako je progonstvo bivalo sve veće, literatura je izlazila pod raznim nazivima

[Slika na stranici 86]

Nicu Palius došao je iz Grčke kako bi pomagao u propovijedanju

[Slika na stranici 89]

Slušanje snimke biblijskog predavanja 1937.

[Slika na stranici 95]

Martin i Maria Magyarosi (sprijeda) te Elena i Pamfil Albu

[Slika na stranici 102]

Pokrajinski sastanak u Baia-Mareu 1945.

[Slika na stranici 105]

Plakat kojim se najavljivalo kongres održan 1946.

[Slika na stranici 111]

Mihai Nistor

[Slika na stranici 112]

Vasile Sabadâş

[Slika na stranici 117]

Prisluškivač koji je koristila Securitate

[Slika na stranici 120]

Radni logor Periprava, koji se nalazio na delti Dunava

[Slika na stranici 133]

Mlin

[Slike na stranici 134]

Veronica i Nicolae Bentaru u tajnom podrumu ispod svoje kuće

[Slika na stranici 138]

Doina i Dumitru Cepănaru

[Slika na stranici 138]

Petre Ranca

[Slike na stranici 141]

Pokrajinski sastanci koji su se održavali 1980-ih

[Slika na stranici 150]

Prvi Tečaj za pionire u Rumunjskoj, 1993.

[Slika na stranici 152]

Roberto i Imelda Franceschetti

[Slike na stranicama 156 i 157]

Tisuće osoba prisustvovalo je Međunarodnim kongresima “Glasnici božanskog mira”, koji su usprkos protivljenju svećenstva održani 1996.

[Slike na stranici 158]

(1) Zgrada sa sedam dvorana u Tîrgu Mureşu

(2) Podružnica u Bukureštu

(3) Kongresna dvorana u Negreşti-Oaşu

[Slika na stranici 161]

Odbor podružnice (slijeva gore, u smjeru kazaljke na satu): Daniele Di Nicola, Jon Brenca, Gabriel Negroiu, Dumitru Oul i Ion Roman