Svjetski izvještaj

Afrika

U Obali Bjelokosti djevojčica imenom Edith saznala je da se dan njenog krštenja poklapa s jednim ispitom u školi. Hrabro je pitala učitelja može li izostati s tog ispita i on joj je to odobrio. Školski kolege su joj se rugali i zvali je Marija, Isusova majka. Jedan je dječak nasmijavao ostale učenike govoreći da je otišla na natjecanje u plivanju, a ne na krštenje. Edith je potom dala tom dječaku traktat koji govori o tome što vjeruju Jehovini svjedoci.

Nakon što ga je pročitao, prestao joj se rugati i rekao je da i on želi postati Jehovin svjedok. Proučio je knjigu Spoznaja koja vodi do vječnog života i krstio se unatoč određenom protivljenju u obitelji. Edith je sretna jer je svoje predanje Jehovi stavila na prvo mjesto u životu i što je time pomogla još jednoj osobi da učini isto.

Jedan misionar iz zapadne Afrike kaže: “Jedan od najvećih Jehovinih blagoslova je biti dio organizacije koja je na dobrom glasu, čak i u najmanjim selima na svijetu. U to sam se uvjerio na dojmljiv način ovdje u Gani, gdje svi znaju za Jehovine svjedoke i poštuju ih. Vozili smo mjesečnu pošiljku literature u neke skupštine u seoskim područjima. U jednom naselju nismo mogli pronaći osobu koja je inače preuzimala literaturu. Upitao sam vozača što ćemo sad. On me pogledao, nasmiješio se i rekao: ‘Ništa ne brini.’ Zatim je zaustavio kamion na prepunoj tržnici, nagnuo se kroz prozor i dozvao jednu od djevojaka koje su prodavale ribu uz cestu. Dao joj je kutiju s literaturom i rekao: ‘Molim te, daj to Jehovinim svjedocima.’ Ona je bez riječi uzela kutiju, stavila je na glavu, okrenula se i izgubila u gomili. Dok smo se vozili do sljedećeg naselja, upitao sam vozača poznaje li djevojku. On se ponovno nasmiješio i rekao: ‘Ne, ali ona poznaje nas.’ Pitao sam se hoće li braća ikada dobiti tu literaturu. Nisam se trebao brinuti. Dobili su je istog dana.”

U naselju Gbolobou, u Liberiji, braća su napisala pismo načelniku općine i obavijestila ga da u njegovom mjestu žele održati najvažniji vjerski sastanak u godini. Dozvolio je braći da u tu svrhu koriste mjesno nogometno igralište i poslao obavijest svim crkvama u sedam mjesta nad kojima ima ovlasti. U obavijesti je pozvao ljude da dođu na Spomen-svečanost. Velika grupa Jehovinih svjedoka došla je u Gbolobou napraviti podij za Spomen-svečanost, koji je trebao stajati na sredini igrališta. Njihov je zajednički rad bio prožet ljubavlju i radošću. To je zadivilo mještane. Premda u Gbolobou ima samo pet objavitelja, na Spomen-svečanosti bilo je prisutno 636 osoba!

Desetogodišnji dječak iz sjeverne Ruande othranjivao je malu kozu dok nije narasla i dobila tri jareta. Nedavno je podružnici poslao fotografiju na kojoj su on i ta koza. Uz nju je poslao pismo u kojem je stajalo: “Jehova me veoma blagoslovio i zato dajem ovu kozu kao prilog za svijetom rašireno djelo propovijedanja spomenuto u Mateju 24:14.” Dao je kozu skupštinskim starješinama i zamolio ih da je prodaju. Oni su to i učinili, a novac su proslijedili podružnici.

Jedan specijalni pionir iz Nigerije ušao je u neki automobil budući da mu je vozač ponudio prijevoz. Kad se jedan drugi putnik pomaknuo da bi mu napravio mjesta, vozač je vidio Kulu stražaru u bratovoj ruci. Naredio mu je da izađe iz automobila. Vozač nije želio objasniti u čemu je problem, već mu je samo naredio da izađe. Kad su neki prolaznici vidjeli kako automobil odlazi bez brata, rekli su mu da ga je njegov Bog spasio. “Automobil pripada otmičarima!” rekli su. Jehova je zaštitio tog brata, uvelike zahvaljujući “ispravi” koju je imao.

Grant je osmogodišnji objavitelj iz pokrajine Copperbelt, u Zambiji. Dok je još bio mali, mogao je ispričati jednostavne priče na temelju slika iz knjige Najveći čovjek koji je ikad živio. Grantu su njegovi roditelji pomagali da pamti dijelove Biblije prije nego što je znao čitati. Sada služi kao nekršteni objavitelj. Grant vodi mnogo biblijskih studija; neke uz pomoć knjige Moja knjiga biblijskih priča, a ostale uz pomoć brošure Što Bog zahtijeva od nas? Zbog njegove revnosti, djeca ga zovu shimapepo mukalamba, što na cibemba jeziku znači “prvosvećenik”.

Jedan čovjek u Senegalu koji je počeo proučavati Bibliju pročitao je članak iz Probudite se! od 22. rujna 1999. o tome kako su jedna majka, koja je Jehovin svjedok, i njena mala kćerka iz Kanade vratile 1 000 dolara koje su pronašle u rabljenoj torbici kupljenoj pred jednom kućom čija je vlasnica prodavala neke svoje stvari. Ubrzo nakon što je pročitao članak, taj je čovjek na ulici pronašao novčanik u kojem je bilo nekoliko osobnih dokumenata i gotovine u iznosu od preko 500 američkih dolara. Dosta je razmišljao o članku koji je pročitao i te je noći slabo spavao.

Sljedećeg je jutra u osam sati nazvao vlasnika novčanika i dogovorili su se da se odmah nađu kako bi mu vratio novčanik sa svim novcem. Vlasnik je bio toliko zadivljen poštenjem tog čovjeka koji je proučavao Bibliju da mu je dao pola novca koji je imao u novčaniku — 250 dolara! “Zbog tog jednog časopisa Probudite se!”, rekao je interesent, “učinio sam nešto čime ću se ponositi do kraja života!” Otada vrlo ozbiljno shvaća svoj biblijski studij.

U Ugandi, državi na istoku Afrike, 12-godišnji Kandole mirno je sjedio i pažljivo slušao dok je njegova majka proučavala Bibliju s Jehovinim svjedocima. S vremenom je ona izgubila interes za proučavanje, ali dječaku je nedostajao razgovor o Božjoj Riječi, pa je pitao gdje Jehovini svjedoci održavaju sastanke. Sljedeće je nedjelje propješačio 11 kilometara da bi došao do Dvorane Kraljevstva i nakon toga je redovito dolazio. Jedan je pionir s njim počeo proučavati Bibliju i on je dobro napredovao te se krstio s 14 godina. Sada ima 17 godina i nedavno je postao opći pionir. Cilj mu je da postane specijalni pionir. Nakon nekog vremena njegova je majka ponovno počela proučavati, krstila se i sada je naša sestra. Kandole više ne ide pješice na sastanke. Sada ima bicikl, na kojem i majku vozi u Dvoranu Kraljevstva.

Sjeverna, Srednja i Južna Amerika

Márcio je bio pozvan da služi u Betelu u Brazilu. On dolazi iz siromašnog dijela te zemlje i jedini je Jehovin svjedok u obitelji. Da bi skupio novac za autobus do Betela, prodao je neke svoje stvari, pa je uz novac koji su mu dali tamošnji Jehovini svjedoci imao za putovanje. Nakon trodnevnog putovanja naoružani pljačkaši primorali su vozača da zaustavi autobus uz cestu. Pljačkaši su pretražili stvari svake osobe i uzeli sve što su željeli. Kad su otvorili Márciovu torbu, ugledali su Bibliju i potom su torbu zatvorili, a da ništa nisu uzeli. Kad je autobus došao do sljedećeg grada, putnici su bili gladni, ali većina nije imala novca da kupi hranu. Budući da pljačkaši nisu uzeli Márciov novčanik, on je kupio hranu za ostale putnike, što je bilo veliko svjedočanstvo.

Osvaldo, koji je proučavao s Jehovinim svjedocima u Čileu, dobio je obavijest na svom poslu da će morati početi raditi nedjeljom. Svom je šefu rekao da prema ugovoru treba raditi od ponedjeljka do petka. Osvaldo je dodao: “Nedavno sam se oženio i moram biti sa svojom ženom. Isto tako, odredio sam da nedjelja bude dan kada ću nešto vremena odvojiti za Boga.” Šef mu je rekao da će dobiti otkaz na kraju mjeseca. Osvaldo je bio jedini od oko 3 000 radnika koji nije radio nedjeljom. Umjesto toga, nastavio je ići na sastanke, uzdajući se u Jehovu.

Uskoro je u poduzeće došao jedan od direktora iz Francuske. Zaustavio se kod Osvaldovog radnog stola i čestitao mu na marljivom radu. Rekao mu je: “Vi ste jedina osoba koja nema instalirane igrice na kompjuteru i vrlo ste sistematični u radu.” Osvaldo se zahvalio na toj pohvali i dodao da će uskoro napustiti poduzeće. Direktor je upitao: “Zar ste dobili bolji posao?” Osvaldo je rekao da nije i objasnio je o čemu je riječ.

Nakon nekoliko dana pozvan je na sastanak sa šefom i tim direktorom. Vladala je napeta atmosfera. Direktor je rekao: “Osvaldo, nećete raditi nedjeljom, a subotom rijetko. Također ćete imati veću odgovornost u poduzeću.” Osvaldo se krstio istog tog tjedna. On i njegova supruga sada služe kao pomoćni pioniri.

U Ekvadoru je jedan mladić, koji se krstio ove godine, dobio zadatak da održi prvi učenički govor u glavnoj prostoriji Dvorane Kraljevstva. Držanje govora bila mu je velika prednost, pa je počeo štedjeti novac za novo odijelo. Baš kad je uštedio 30 dolara, saznao je da jedna sestra u skupštini nema novca za lijek. Dao joj je svih 30 ušteđenih dolara i rekao: “Jehova će me jednako ljubiti, održao ja govor u starom ili novom odijelu!”

Jedna sestra u Gvatemali svjedočila je na ulici. Vidjela je kako jedan čovjek sjedi na pragu neke kuće, ali je pomislila da mu ne bi trebala propovijedati jer je kuća bila na području druge skupštine. Prošla je pored njega, no onda je osjetila kao da je nešto tjera da razgovara s njim. Vratila se i govorila mu o Jehovinom Kraljevstvu. Čovjek je pažljivo slušao. Zatim je rekao: “Gospođo, hvala vam što ste došli razgovarati sa mnom jer sam tu da ubijem čovjeka koji dolazi u 7.45. On je već bio na putu prema groblju, a ja prema zatvoru! Znam da niste došli samoinicijativno; Bog je taj koji vas je poslao k meni da upoznam njegovu ljubav. Vraćam se kući istog časa i neću počiniti taj zločin. Bog vas blagoslovio!”

Tokom prosinca 2000. i siječnja 2001. podružnica u Kolumbiji organizirala je akciju propovijedanja na udaljenim područjima. Jehovini svjedoci u toj zemlji bili su potaknuti da odu na ta područja od tjedan dana do dva mjeseca, ovisno o svojim okolnostima, kako bi propovijedali i razvijali interes.

Jedna mlada sestra iz Bogote željela je sudjelovati u akciji, pa je otišla u grad Guascu. Tokom dva mjeseca koja je tamo provela bila je toliko radosna da je molila Jehovu da joj pomogne da pronađe posao kako bi mogla ostati u tom gradu. Kupovala je kokosove orahe, pravila kekse od njih te ih prodavala na ulicama i po trgovinama. Osim toga, prala je i peglala odjeću ljudima i čak naučila musti krave. Tako je imala za život i nastavila služiti kao opći pionir u Guasci. Ona vodi 25 biblijskih studija.

Na Jamajci je neka stanarka rekla jednoj sestri da je nitko ne može uvjeriti da treba postati Jehovin svjedok. Sestra joj je objasnila da ju je posjetila kako bi joj prenijela biblijsku istinu, uključujući i poruku o nadi u vječni život. Dok su razgovarale, sestra je primijetila da žena veoma poštuje Bibliju. Primijetila je i to da se ženini snažni prigovori na određene teme mogu svladati čitanjem odgovarajućih biblijskih redaka. To je sestru potaknulo da što više koristi Bibliju na posjetima toj osobi, ali i kasnije kad je uspostavljen biblijski studij. Nakon nekog vremena ta je interesentica počela dolaziti na sastanke i postala je ono što je u početku rekla da nikada neće — predani i kršteni Jehovin svjedok.

Carol, sestra koja živi u Boliviji, proučavala je s jednim bračnim parom. Živjeli su zajedno s majkom tog čovjeka, revnom katolkinjom koja nikada nije propuštala misu ni procesiju. Kuća je bila ukrašena kipovima, a pred svakim je gorjela svijeća. Jednog dana u vrijeme studija, majka je s katoličkom Biblijom u ruci banula u sobu i otvoreno upitala Carol: “Gdje piše da je Marija imala još djece?” Carol joj je pokazala Mateja 12:46-50 i 13:55. Majka je pokunjena izašla iz sobe. Nakon nekoliko minuta vratila se ponosno noseći drugu, veliku pozlaćenu Bibliju u slikama. Kad joj je sestra ukazala na iste retke, ponovno je otišla. Ubrzo je ušla s još jednom Biblijom, ali u recima je stajalo isto. Ostala je bez riječi.

U narednim tjednima često ih je prekidala. Postavljala je pitanja, no malo-pomalo se smekšala. Bila je zadivljena odgovorima. Ubrzo je i ona pristala na biblijski studij. Njena nekadašnja revnost za katoličanstvo pretvorila se u revnost za pravo obožavanje. Počela je dovoditi mnoge svoje prijatelje u Dvoranu Kraljevstva i nakon nekog vremena se krstila.

Azija i Bliski istok

Gary, koji živi na Šri Lanki, ponudio je brošuru I ti možeš biti Božji prijatelj! jednom čovjeku koji je katolik i njegovoj ženi koja je budist. Žena je tvrdila da samo njen muž želi saznati više o Bibliji. Međutim, kad je Gary navratio sljedeći put, rekla je da i ona želi saznati kako postati Božji prijatelj. Narednog je tjedna započet studij na temelju brošure i bračni je par zatražio Bibliju. Žena je rekla: “Mislim da nam treba Biblija želimo li postati Božji prijatelji.”

Žena je već na trećem poglavlju brošure Božji prijatelj bila oduševljena studijem. Te je večeri s njima bila još jedna osoba — mladić koji je živio u njihovoj kući. Nekoliko dana prije nego što se studij održao četvrti put, Gary im je donio Bibliju. Odmah su je stavili na vidljivo mjesto zajedno s brošurama, koje su bile složene na stolu. Kad su se uvečer našli da bi četvrti put proučavali, ponosno su uzeli svoju Bibliju prepunu plavih trakica. Muž je rekao: “Pripremili smo se za cijelo poglavlje.” Pronašli su sve biblijske retke navedene u poglavlju i stavili plavu trakicu kako bi označili stranicu gdje se nalazi svaki redak.

Rowena, samohrana majka koja ima dvadesetak godina i živi na Filipinima, zainteresirala se za istinu. S njom je započet biblijski studij i ubrzo je počela ići na sastanke. Međutim, zbog financijskih je problema morala otići iz svog rodnog grada i u jednom dalekom gradu potražiti posao. Tamo se zaposlila kao kućna pomoćnica kod jedne pobožne katoličke obitelji. Kad ih je upitala gdje je najbliža Dvorana Kraljevstva u tom gradu, nisu joj željeli pomoći da stupi u kontakt s Jehovinim svjedocima.

Mjeseci su prolazili, a Rowena se usrdno molila Jehovi da joj omogući da sretne Jehovine svjedoke i nastavi biblijski studij. Jednog je jutra zazvonio telefon i ona se javila. Osoba koja je nazvala rekla je: “Halo, je li to Dvorana Kraljevstva?”

Rowena je odmah odgovorila: “Ja tražim Dvoranu Kraljevstva. Možete li mi pomoći da je nađem?” Organizirano je da joj se pomogne. Rowena je nastavila biblijski studij i sada je krštena.

Jedna 12-godišnjakinja poslala je pismo podružnici u Rusiji. Napisala je: “Siromašna sam djevojčica. Živim u pokrajini Tjumenj u Sibiru. Nedavno smo prvi put u našem malom zabačenom selu dobili časopis Kula stražara. Vidjela sam ga u našoj školskoj knjižnici. Odlučila sam ga uzeti kući i pročitati. Iz tog sam časopisa saznala mnoge nove i zanimljive stvari. Samo gledanje slika pričinjavalo mi je veliko zadovoljstvo. Voljela bih dobiti više informacija. Voljela bih proučavati knjigu Otkrivenje i Bibliju te saznati više o vašoj organizaciji.” Organizirano je da joj netko pomogne.

Dok su u Libanonu dvije naše sestre propovijedale od kuće do kuće, došle su do jednog doma. Nakon što su pokucale, primijetile su naljepnicu na kojoj piše da Jehovini svjedoci nisu dobrodošli. Vrata je otvorio jedan čovjek. Sestre su s njim počele razgovarati i on ih je pozvao da uđu. Kad je saznao da su Jehovini svjedoci, pitao ih je jesu li pročitale što piše na naljepnici na vratima. “Jesmo”, odgovorile su, “ali tek nakon što smo pokucale.” Tada im je objasnio da je kuća pripadala njegovim roditeljima, koji nisu voljeli Jehovine svjedoke. Međutim, on je želio saznati više, a posebno su ga zaintrigirale naljepnice na vratima koje su uobičajene u tom području.

Sestre su se dogovorile da ga posjete u njegovom domu. S njim i njegovom ženom započet je biblijski studij, te su uskoro počeli ići na sastanke i primjenjivati biblijska načela. Muž kaže da nikada prije nije otvorio Bibliju, ali da su mu Jehovini svjedoci pomogli i da je pročita i da je razumije.

Jedna sestra u svom kozmetičkom salonu u Koreji Bibliju i druge publikacije koje izdaju Jehovini svjedoci drži na vidljivom mjestu. Isto tako, često na audiokasetama sluša knjigu Najveći čovjek koji je ikad živio. Kad je jedna žena čula snimku, zatražila je kasete i s njom je započet biblijski studij. Supruga jednog pastora također se zanimala za kasete i rekla je da nikada nije čula takve duboke misli u svojoj crkvi. I ona je zatražila kasete i počela proučavati s Jehovinim svjedocima. Isto tako, jedan je budist vidio literaturu i zainteresirao se te sada proučava Bibliju. Da bi udovoljila duhovnim potrebama osoba s kojima stupa u kontakt dok im neformalno svjedoči, sestra je postala opći pionir.

Jedan bračni par specijalnih pionira iz Malezije svjedočio je nekom čovjeku koji je prolazio pored njih. Čovjek je imao mnogo pitanja, pa je pozvao bračni par kod sebe. Otišli su s njim i vodili zanimljiv razgovor. Budući da su morali krenuti jer su imali Skupštinski studij knjige, pozvali su ga da ide s njima i on je pristao. Sastanak mu se svidio. Kad je završio, dali su mu brošuru Zahtjevi i dogovorili se da ga posjete sljedećeg dana. Nakon što su stigli, rekao im je da je nakon sastanka prethodne večeri došao kući i da nije zaspao do 4 ujutro jer je čitao i molio se.

On je bio svećenik jedne od crkava kršćanstva. Iako je godinama studirao na teološkom fakultetu, nikada nije razumio nauku o Trojstvu. Brošura Zahtjevi skrenula mu je pažnju na biblijske retke koji otkrivaju istinu o toj nebiblijskoj nauci. Oduševljen, jer je saznao tko je zaista Bog, bračnom je paru rekao: “Više ne vjerujem u Trojstvo.” Otada više nije želio držati propovijedi u svojoj crkvi. Umjesto toga, dolazio je na sastanke Jehovinih svjedoka.

Čovjek je proučavao biblijsku literaturu koju je dobio od njih i uspoređivao je sa zabilješkama s teološkog fakulteta. Nakon dva tjedna odlučio je potpuno promijeniti svoj život. Došao je iz Indije kako bi studirao teologiju na Trinity Collegeu (fakultetu čije ime znači Trojstvo) u Singapuru. No rekao je: “Kako mogu ići na taj fakultet? Čak i njegovo ime glasi Trojstvo!” Vratio se u svoju domovinu, jedva čekajući da tamo stupi u kontakt s Jehovinim svjedocima. Srca punog zahvalnosti, rekao je: “Pronašao sam istinu!”

Jedna sestra, rodom iz Kazahstana, jako se bojala propovijedati drugim ljudima koji su rodom iz te zemlje. Kad je počela s pionirskom službom, obrađivala je područje na kojem su živjeli ljudi drugog etničkog porijekla. Međutim, jednog dana dok je propovijedala na svom području, naišla je na jednu ženu rodom iz Kazahstana. Ponudila joj je Probudite se! i žena ga je uzela. Sestri je trebalo dva tjedna da skupi hrabrosti i učini ponovni posjet. Na njeno iznenađenje, žena je bila pomalo ljuta što nije došla ranije. Doslovno ju je povukla u stan, pokazala joj knjigu Spoznaja i rekla: “Hajdemo proučavati Bibliju!” Nakon nekog vremena žena i njen stariji sin krstili su se na pokrajinskom sastanku. Sada i njen mlađi sin služi kao nekršteni objavitelj, a njena kćerka, sestrična i nećak proučavaju Bibliju.

U jednoj zemlji na Bliskom istoku, jedan je specijalni pionir potražio gosp. Johna koji je želio obnoviti pretplatu na Kulu stražaru i Probudite se! Gosp. John je objasnio da je njegov djed, koji živi u Indiji, Jehovin svjedok jako dugo vremena. Gosp. John je išao na kršćanske sastanke dok je bio u Indiji, ali tamo ne živi već 19 godina. Nije znao kako sada pronaći Jehovine svjedoke.

Kad ga je pionir potaknuo da dođe na sastanak, gosp. John je odgovorio da on u isto vrijeme održava sastanke u svojoj kući i dodao da na sastanku “proučavaju Bibliju i mole se”. Pomoću Kule stražare i knjige Spoznaja gosp. John je proučavao Bibliju s čak 25 Indijaca. Oni su nekoliko godina održavali sastanke svaki tjedan. Istovremeno je tamo djelovala grupa od samo 12 objavitelja koja je održavala sastanke na engleskom jeziku. Posjetili su tu grupu Indijaca i poduzeli korake da udovolje duhovnim potrebama tih zainteresiranih osoba.

U Nepalu je jedna djevojčica živjela u sirotištu koje su vodili volonteri iz Koreje. Dok je bila u školi tog sirotišta, jedna je njena učiteljica rekla da je pronašla “prave kršćane”. To je siroče uvijek vjerovalo da je pravi kršćanin. Budući da su ljudi koji su vodili sirotište također tvrdili da su kršćani, pitala se što znači onaj komentar. Da bi zadovoljila svoju znatiželju, željela je upoznati te “prave kršćane”. Ispostavilo se da njena učiteljica proučava s Jehovinim svjedocima i da redovito ide na sastanke. Djevojčica se obratila svojoj učiteljici i otišla na jedan sastanak s njom. Djevojčica je bila toliko zadivljena onim što je vidjela da je odmah prihvatila biblijski studij. Brzo je napredovala i krstila se za četiri mjeseca. Nakon krštenja počela je s pomoćnom pionirskom službom.

Evropa

U Londonu, u Engleskoj, svake se godine organizira izložba na kojoj gluhe osobe mogu dobiti razne informacije. Jehovini svjedoci postavili su štand s Biblijama i literaturom te su također puštali videosnimku brošure Što Bog zahtijeva od nas? na britanskom znakovnom jeziku. Jedna je gluha žena bila oduševljena kad je vidjela štand i rekla je da posvuda traži Jehovine svjedoke koji su gluhi. Rekla je da je jedna gluha osoba, koja je Jehovin svjedok, često razgovarala s njom dok je živjela u Mongoliji. Međutim, tek kad joj je otac umro počela je veoma cijeniti nadu u uskrsnuće i proučavati Bibliju. Šest mjeseci nakon toga preselila se u Englesku i premda je pronašla Dvoranu Kraljevstva, nije razumjela sastanak, a nikome nije rekla da je gluha. Molila se Jehovi da pronađe Jehovine svjedoke koji su gluhi i uspjela je. Sada ona i njena kćerka proučavaju Bibliju i idu na sastanke na znakovnom jeziku.

Osmogodišnja Andreia, Jehovin svjedok iz Portugala, zapazila je jednu učenicu iz svoje škole koja je bila vrlo tužna jer joj roditelji više nisu živjeli zajedno. Nekoliko dana kasnije, Andreia je dobila Probudite se! od 8. siječnja 2001. s uvodnom serijom članaka na temu “Možemo li spasiti svoj brak?” Sva je uzbuđena rekla majci da će članci biti korisni roditeljima te učenice. Andreia je potom dogovorila da se jedan primjerak časopisa odnese ocu te učenice, a jedan majci.

Nedugo nakon toga, ta je učenica rekla Andreiji: “Moji roditelji ponovno žive zajedno, a tata mi je rekao da ti kažem kako je naša obitelj ujedinjena zahvaljujući onom časopisu koji si nam dala!” Andreia je potom toj obitelji dala knjigu Tajna obiteljske sreće. Andreijina majka sada vodi biblijski studij s majkom te učenice.

Dok su bili u službi propovijedanja, dva Jehovina svjedoka u Italiji naišla su na jednog ostarjelog čovjeka i ponudila mu časopise Kula stražara i Probudite se! Čovjek je rekao da ne zna čitati. Objasnio je da je sa sedam godina postao pastir. Otada je 15 godina živio u planinama, a jedino društvo koje je imao bile su njegove ovce. Nikada nije išao u školu. Dok je čuvao ovce, usrdno se molio Bogu da mu dozvoli da ga bolje upozna. Braći koja su ga posjetila rekao je: “Kad bih barem mogao pročitati vaše časopise! Moj bi se san ispunio.”

Jedan mu je brat rekao: “Nije kasno da naučite čitati.” Sljedećeg je dana taj pastir došao u Dvoranu Kraljevstva. Uz pomoć Jehovinih svjedoka naučio je čitati i pisati. Danas taj ostarjeli čovjek redovito čita Bibliju i neumoran je objavitelj dobre vijesti.

Grenland, koji ćemo ovdje razmotriti zajedno s Evropom, najveći je otok na svijetu, iako ukupno ima samo oko 56 000 stanovnika. U toj zemlji postoji sedam skupština, a neke od njih su veoma male.

Harald ima 15 godina, nekršteni je objavitelj i ide u jednu od tih skupština. Kad je njegov razred išao na ekskurziju, on nije pošao. Umjesto toga, bio je na nastavi u drugom razredu gdje su učenici trebali govoriti o svojoj religiji. Iako su imali dva mjeseca da se pripreme, tek nekolicina učenika imala je nešto reći, i to svega nekoliko minuta. Budući da je do kraja nastave ostalo još pola sata, učiteljica je upitala: “Što ćemo raditi do kraja sata?” Harald — koji je tu bio privremeno — digao je ruku i rekao da bi im rado ispričao nešto o svojoj religiji.

Učiteljica je rekla: “Jesi li siguran? Nisi imao vremena da se pripremiš.” Harald je rekao da je pripremljen i razredu je dao lijepo svjedočanstvo. Kad je učitelj u Haraldovom razredu saznao za to, zamolio ga je da isto učini i u svom razredu. Dobio je tjedan dana da se pripremi. Donio je neke biblijske publikacije da ih pokaže ostalim učenicima i svom učitelju.

Pia, koja živi u Danskoj, željela je krstiti u crkvi svoju tek rođenu bebu. Njen muž nije vjerovao u krštenje novorođenčadi, pa su se oko toga porječkali. Na koncu su odlučili porazgovarati o tome sa svojim svećenikom. On im je rekao da krštenje novorođenčadi nije utemeljeno na Svetom pismu. Pia je bila ljuta jer su je crkva i svećenici 32 godine učili da vjeruje u nešto što nije točno. Predomislila se u vezi s krštenjem svoje bebe i odlučila sama pročitati Bibliju da vidi što je ispravno, a što neispravno.

U svibnju 2000. Piu je posjetio jedan Jehovin svjedok i ona je pristala na biblijski studij. Nakon što je prisustvovala oblasnom kongresu, rekla je: “Još uvijek sve ne razumijem, ali sada znam da nacionalna crkva nema istinu.” Ona je sada nekršteni objavitelj i brzo napreduje prema krštenju.

Jedan se brat iz Slovenije odmarao u parku sa svojim sinom kad je primijetio studenticu koja se izdvojila iz grupe studenata. Počeo je s njom razgovarati o duhovnim temama. Kasnije su brat i njegova žena započeli biblijski studij s tom studenticom, koja se zove Silvija. Na biblijski je studij dovela i svog mladića, tako da i on proučava Bibliju. Silvija je rekla svojoj majci za istinu, pa je i ona počela proučavati. Sada njih troje redovito dolaze na sastanke u Dvoranu Kraljevstva. Silvija je postala nekršteni objavitelj. Zanimljivo je da se sjeća kako se tog dana kad je srela brata u parku, molila Bogu da joj pomogne da shvati zašto je ovaj svijet tako bešćutan.

Zadnjih godina imigranti iz Južne i Srednje Amerike preplavljuju Španjolsku. Jedna je pionirka, propovijedajući od kuće do kuće, svjedočila jednoj ženi iz Kolumbije. Žena ju je pažljivo saslušala i prihvatila biblijski studij. Na sljedećem je posjetu pionirka ponudila biblijski studij drugim osobama koje su živjele u tom stanu. Nekoliko je njih pristalo. Budući da su se stanari u tom stanu stalno mijenjali, sestra je svjedočila svakome koga je tamo srela. Dosada je započela 20 biblijskih studija. Neki od tih ljudi su se preselili i ne zna se jesu li nastavili proučavati. Međutim, sada se redovito vodi deset studija, a neki od tih interesenata već idu na sastanke.

Premda za poruku o Kraljevstvu zna već 40 godina, 82-godišnja žena s Krete tek je nedavno postala nekršteni objavitelj. Osobni interes koji je jedna specijalna pionirka pokazala za nju potaknuo ju je da počne napredovati i krsti se.

I ostali u obitelji ubrzo su krenuli njenim stopama. Suprug te starice, koji ima 86 godina i koji je bio pušač 60 godina, počeo je proučavati Bibliju, ostavio je cigarete i postao nekršteni objavitelj. Studij s kćerkom tog bračnog para, koja ima 55 godina, također dobro napreduje. Ona ide na sastanke i prestala je pušiti. I na koncu, jedan od praunuka tog bračnog para počeo je proučavati Bibliju i izrazio želju da se uključi u Teokratsku školu propovijedanja.

Dok je u Estoniji svjedočila u stambenoj zgradi do svoje, jedna je misionarka naišla na ženu koja ju je upitala je li njen suprug jedan dragi čovjek. Sestra je odgovorila da jest. Žena je potom upitala sestru gdje živi. Sestra je rekla da živi u susjednoj zgradi. Nato se žena oduševila i rekla: “O, pa to ste vi — mora da ste to vi. Često jedete na balkonu, zar ne?”

Sestra je odgovorila: “Da, zajedno sa svojim suprugom.”

Žena je rekla: “E, pa ja vas promatram. Vaš muž nosi pregaču i često servira stol. Znam da imate predivan brak! Ne vidim vas iz svog stana, ali uvijek idem na balkon svoje prijateljice i gledam vas. Primijetile smo da se uvijek molite prije jela. To je tako lijepo vidjeti. Molim vas, uđite!” Otada se tu ženu redovito posjećuje.

Oceanija

Ovo područje Zemlje obuhvaća otoke južnog, zapadnog i srednjeg dijela Tihog oceana, među ostalim i Melaneziju, Mikroneziju i Polineziju. U ovaj smo dio također uključili Australiju, Novi Zeland, Malajski arhipelag i Havaje.

Jednog su dana dvije sestre na Novom Zelandu vidjele ženu koja je radila u vrtu. Stale su da joj pomognu iščupati neki bambus. Zadivljena njihovom ljubaznošću, skuhala im je kavu, a one su joj svjedočile. Pisala je lokalnim novinama o tome što joj se dogodilo. Novinska je kuća nazvala skupštinu kako bi je obavijestila da su sestre osvojile divan buket cvijeća zbog svoje ljubaznosti.

U članku je stajalo: “Kad Jehovini svjedoci iskopaju bambus s kojim se muči neka udovica, oni naprosto rade ono što je za njih sasvim normalno — pomažu nekome kome je pomoć potrebna. Svojom su joj ljubaznošću uljepšali dan. Taj Netko bio je toliko zahvalan da nas je obavijestio o tom događaju. Ova nam se priča najviše svidjela, pa je osvojila buket u kolovozu. Nadamo se da će ih buket razveseliti, baš kao što je druge razveselila njihova ljubaznost.”

Na jednom od otoka Vanuatua, dvije su pionirke svjedočile jednoj djevojci koja je radila u trgovini. Uzela je brošuru Zahtjevi i prihvatila biblijski studij. Otac se jako protivio i nije želio da njegova kćerka proučava s Jehovinim svjedocima. Uništio je njenu biblijsku literaturu, izudarao je i na koncu joj rekao da se iseli iz njegove kuće. Djevojka je u međuvremenu napredovala u spoznaji, išla na sastanke i razvijala plodove duha (Gal. 5:22, 23). Njeno se pristojno ponašanje na kraju dojmilo oca, koji se smirio i pozvao je natrag kući. Uključila se u Teokratsku školu propovijedanja i prisustvovala svom prvom pokrajinskom sastanku na obližnjem otoku Santu. Kad su je upitali otkud joj novac za putovanje, nasmiješila se i odgovorila: “Otac mi je dao za kartu.”

Clarence je bio ljubazan čovjek i uvijek je uzimao časopise kad su objavitelji došli u njegov dom na Havajima. Jedan pionir koji ga je jednog dana posjetio, primijetio je da ima knjigu I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji, pa mu je ponudio biblijski studij. Clarence je to rado prihvatio te je spomenuo da je oduvijek želio bolje upoznati Bibliju. Clarence se dobro pripremao za svoj biblijski studij i uskoro je počeo ići na skupštinske sastanke.

No morao je učiniti neke promjene. Kao veteran Drugog svjetskog rata, ponosno je s ostalim veteranima marširao u paradama u vrijeme praznika. Osim toga, tokom Božića dobrovoljno se javljao da zvoni zvonom koje je stajalo uz kutiju za priloge za Vojsku spasa. Trebalo mu je nešto vremena dok je shvatio što znači ne biti dio Sotoninog svijeta. No nakon nekog vremena ispunio je preduvjete za sudjelovanje u službi propovijedanja.

Clarence se krstio s 85 godina i aktivno sudjeluje u službi. Održava učeničke govore u Teokratskoj školi propovijedanja. Nedavno je naučio raditi na kompjuteru kako bi mogao istraživati pomoću Biblioteke publikacija Jehovinih svjedoka na CD-ROM-u. Clarence je s čvrstim uvjerenjem rekao: “Sad kad sam našao istinu, ništa me ne može odvratiti od služenja Jehovi.”

Dok je u Australiji svjedočila telefonom, jedna je sestra upitala čovjeka može li odvojiti 15 minuta tjedno za razgovor na temelju Biblije. Rekao je da nikako ne može. Sestra je upitala: “A pet minuta?” Pristao je, iako nerado. Sljedećeg su tjedna započeli studij u trajanju od pet minuta. Ubrzo je počeo postavljati ozbiljna pitanja. Budući se sestra držala dogovora da studij traje samo pet minuta, rekla bi mu: “Pa, to je dobro pitanje, ali budući da je naše vrijeme isteklo, neka to bude tema koju ćemo obraditi sljedeći put. Doviđenja.”

Kad je čovjek upitao kako može znati koja je prava religija, to je bila tema još jednog razgovora. Nakon njega je rekao: “Jehovini svjedoci sigurno imaju pravu religiju, ali ne mogu tek tako početi vjerovati i prijeći u vašu vjeru. Mislim da mi treba veća spoznaja.” Kako je njegov interes rastao, studij se postepeno produžavao, pa su razgovori trajali od 5 do 30 minuta.

Nakon što su završili brošuru Zahtjevi, sestra je upitala čovjeka mogu li ga ona i njen suprug posjetiti kod kuće i porazgovarati o onome što je dosad naučio. Pristao je. Oni su ga posjetili te su rekli da im je bilo drago što su imali prednost pomagati mu proteklih šest mjeseci i hrabriti ga da nastavi. Sada suprug te sestre odlazi k tom interesentu svaki tjedan i s njim vodi studij.

Postoje mnogi dijelovi Papue Nove Gvineje na kojima se dobra vijest još nije propovijedala zato što je teško doći do tih sela. Općenito uzevši, ljude koji žive u tim selima može se jedino sresti kad dolaze u grad u kupovinu. Tako je jedan čovjek iz nekog udaljenog sela dobio Kulu stražaru. Nakon što ju je pročitao, pisao je podružnici te zatražio dodatne informacije. Jedan je misionar zamoljen da s njim stupi u kontakt. To se jedino moglo učiniti pismenim putem, što je rezultiralo mnogim studijima koje se vodilo sa zainteresiranim ljudima putem pisama.

Odlučivši posjetiti to područje, neki su misionari krenuli tamo vozilom. Put je trajao šest sati, a većinom su se vozili po opasnom divljem putu koji je vijugao po uskim planinskim klancima i preko rijeka. Na jednom je mjestu “cesta” bila korito rijeke. Kad su stigli na odredište, ugledali su predivnu dolinu koja se prostirala na nekih 10-12 kvadratnih kilometara, okruženu gusto obraslim planinama čiji su vrhovi skriveni u oblacima, a podnožje im je opasano džunglama. Bilo je to kao da su se vratili u prošlost. Domovi sagrađeni od bambusa, kao što se radilo stoljećima. Kad su ljudi čuli da su stigli misionari, uzbuđeni su im izašli u susret. Iako mnogi nikada prije nisu vidjeli Jehovine svjedoke, već su proučavali Kulu stražaru dvaput tjedno i gotovo svi su napustili Luteransku crkvu.

Misionari su pokazali kako voditi sastanke i obavijestili su ih da će se sljedećeg jutra u 8 sati održati javno predavanje. Narednog su se dana neki probudili u 4.30 i otišli u susjedna sela pozvati ljude da dođu na predavanje. Ostali su seljani sagradili dvoranu za sastanak. Velike grane poslužile su kao klupe, a grane pune lišća za hlad. Pult je napravljen od bambusa. Svi su bili uzbuđeni. Na sastanku su bile prisutne 44 osobe, a 11 novih dalo je svoja imena kako bi se i s njima vodio studij putem pisama. Misionari su se vratili kući iscrpljeni, ali nadasve zadovoljni onim što su postigli.

[Slika na stranici 45]

Osmogodišnji Grant iz Zambije vodi mnogo biblijskih studija

[Slika na stranici 57]

Štand na izložbi za gluhe osobe u Engleskoj