Svjetski izvještaj
Neka svjetlo svijetli
Jedno od sedam čuda drevnog svijeta, aleksandrijski svjetionik, stajalo je na istaknutom mjestu na otoku Farosu u aleksandrijskoj luci u Egiptu. Nekih 1 500 godina taj je izvor svjetlosti putnike na moru vodio u sigurnost.
Međutim, daleko važniji izvor svjetlosti identificiran je kada je Isus Krist rekao: “Ja sam svjetlo svijeta” (Ivan 8:12, NW). Time što je pružao duhovno prosvjetljenje što se tiče Božjih nauma, on je poučavao ljude kako da žive, kako da dobiju vječni život, a ono što je naučavao nastavlja sve do našeg vremena snažno vršiti koristan utjecaj. Osim toga, poučio je svoje učenike i što se tiče njihove odgovornosti, govoreći: “Vi ste svjetlo svijeta.” Jesu li oni trebali širiti duhovno svjetlo jedino tako da govore drugima? Isus je dodao: “Neka vaše svjetlo svijetli pred ljudima, da mogu vidjeti vaša vrsna djela i dati slavu vašem Ocu koji je na nebesima” (Mat. 5:14-16, NW).
Mnogi ljudi u svijetu priznaju Jehovine svjedoke kao ljude koji poštuju zakon, brinu se za svoju obitelj te imaju visoka moralna i etička mjerila te aktivno propovijedaju poruku iz Božje Riječi. Međutim, isto tako postoje ljudi koji se protive našem djelu i koji ne prezaju ni od čega kako bi okaljali reputaciju Jehovinog naroda i spriječili korake koje mi poduzimamo da bi naše svjetlo svijetlilo. To čine tako što državnim funkcionarima i medijima pružaju netočne, lažne i ponižavajuće informacije o Jehovinim svjedocima. S ciljem da se pokuša ispraviti takvo pogrešno prikazivanje, Vodeće tijelo je u veljači 1997. odobrilo formiranje Ureda za odnose s javnošću u nadležnosti Odbora za pisanje. Područni odjeli povezani s tim uredom djeluju u podružnicama Društva.
Vrsna djela izlaze na vidjelo
Svrha djelovanja tog ureda jest unaprijed poduzeti aktivne mjere kako bi mediji, ljudi iz akademskih krugova te državni funkcionari kao i šira javnost stekli ispravnu sliku o našim vjerovanjima i aktivnostima. To nije sredstvo kojim Jehovini svjedoci sami sebe hvale. Oni iskazuju čast Jehovi; a jednim dijelom mu iskazuju čast time što poduzimaju korake da bi ljudi vidjeli njihova vrsna djela koja odražavaju Jehovina visoka mjerila (1. Kor. 1:31).
Budući da slijedi biblijska načela, Jehovin narod, kako pojedinci tako i u cjelini, predstavlja dobitak za društvo u kojem živi. Javne aktivnosti Jehovinih svjedoka ne obuhvaćaju samo naše dobro poznato djelo propovijedanja od kuće do kuće. Kada se profesionalne osobe i organizacije bolje upoznaju s vrsnim djelima koja činimo, vjerojatnije je da će imati pozitivan stav kada se s njima stupi u kontakt u službi propovijedanja.
Pomoć u elementarnim nepogodama
Jedan od načina kako javno pokazujemo dobronamjernost prema svojim bližnjima jest naše aktivno sudjelovanje u akciji pružanja pomoći kada se dogodi neka elementarna nepogoda. Naprimjer, u Demokratskoj Republici Kongo (nekadašnji Zair) jedan je tim, čiji su svi članovi bili Jehovini svjedoci, 1997. organizirao humanitarnu pomoć. Uz pomoć tisuća Jehovinih svjedoka iz Belgije, Francuske i Švicarske, izbjeglice su primile na tone hrane, odjeće, vitaminskih proizvoda i lijekova, kao i 18 500 pari cipela i 1 000 deka, a sve je to bilo avionom transportirano u Afriku. Ukupna vrijednost dobivenih potrepština iznosila je gotovo milijun (američkih) dolara. Te su potrepštine u prvom redu poslane kao poklon Jehovinim svjedocima, no bile su podijeljene i s drugim ljudima (Gal. 6:10).
Francuska podružnica dobila je pomoć kako bi pripremila brošuru koja sadrži pojedinosti u vezi s tom aktivnosti. Brošura je raspačana državnim funkcionarima i osobama koje su povezane sa sredstvima javnog informiranja, te ih se na taj način upoznalo s nekim primjerima onoga što Jehovini svjedoci poduzimaju kako bi na pozitivan i praktičan način pomogli ljudima koji su u nevolji. Izvjestan broj službenika izrazio je iskreno cijenjenje zbog tih informacija. Naročito su bili dojmljeni onim što je učinjeno kako bi se osiguralo da potrebne stvari prime oni kojima su stvarno potrebne te da se na pravedan način razdijele.
Poboljšati obiteljski život
Slom obiteljskog života predstavlja težak teret za državne ustanove i javni su službenici vrlo zainteresirani za taj problem. Prije nego što se započelo naveliko raspačavati knjigu Tajna obiteljske sreće, Jehovini svjedoci u Finskoj zajednički su poduzeli korake kako bi osobno stupili u kontakt s guvernerima administrativnih okruga, gradonačelnicima, općinskim upraviteljima, socijalnim radnicima i urednicima novina te im objasnili kakvo djelo vrše Jehovini svjedoci i kako knjiga Tajna obiteljske sreće može pomoći obiteljima. Kao rezultat toga, nekih 120 novina objavilo je pozitivne članke o tome. Gotovo su svi gradonačelnici i drugi funkcionari uzeli primjerak knjige te su obećali da će se upoznati s njenim sadržajem.
U jednom gradu u Litvi, gdje postoji samo mala grupa objavitelja, Svjedoci su također posjetili gradonačelnika kako bi mu poklonili primjerak knjige i objasnili naše djelo. Gradonačelnik je bio impresioniran te je upitao braću da li redovito održavaju sastanke u gradu, budući da je smatrao da su takve informacije važne za ljude. Kada su mu objasnili da ih ima malo te da nemaju dvoranu, on ih je ohrabrio da ipak počnu održavati sastanke. Zbog tog ohrabrenja koje im je uputio gradonačelnik, Svjedoci su počeli organizirati redovite sastanke u Skuodasu.
Činjenice o holokaustu
Posljednjih su godina javni službenici, povjesničari i profesori ponovno obratili pažnju na događaje koji su povezani s nacističkom erom i holokaustom. Jehovini svjedoci bili su jedna od malobrojnih grupa koje su dosljedno otvoreno govorile protiv okrutnih djela koja su se provodila pod Hitlerovim režimom. Povijesni izvještaj o tom stavu privukao je zanimanje ljudi iz akademskih krugova. Napravljen je nastavni priručnik i 28-minutna školska verzija videofilma Jehovini svjedoci stoje čvrsto pod nasrtajem nacizma kao pomoć za prosvjetne radnike koji će im koristiti prilikom predavanja o događajima vezanim za holokaust. Ta pomoćna sredstva ističu etička i moralna pitanja koja jedna takva tragedija povlači za sobom. Omogućit će profesorima da svojim učenicima iznesu pozitivan primjer grupe koja se direktno suočila s pitanjima kao što su grupni pritisak, netolerancija i zakon savjesti. Prosvjetni radnici koji predaju učenicima počevši od srednje škole pa sve do sveučilišnog nivoa izrazili su iskrenu želju da imaju na raspolaganju takav materijal.
Premijera videofilma Čvrst stav održana je u Memorijalnom centru u koncentracionom logoru Ravensbrück, koji se nalazi 60 kilometara sjeverno od Berlina u Njemačkoj. Bili su prisutni državni funkcionari i prominentne ličnosti kao i povjesničari te oni koji su preživjeli nacističko progonstvo. Premijera je dobila pozitivan publicitet. Devedeset i devet novina kao i dvije velike radiostanice izvijestili su o tome. Videofilm Čvrst stav prikazuje se u preko 150 gradova diljem Njemačke i javnost u velikoj mjeri pokazuje interes za njega.
U svibnju 1997. u Moskvi (Rusija) dva brata sudjelovala su na međunarodnom simpoziju stručnjaka na temu edukacije o holokaustu. Govorili su o povijesti Jehovinih svjedoka tijekom nacističke ere, ističući činjenicu da su Svjedoci poučeni da gledaju jednako na sve ljude (Dj. ap. 10:34, 35).
Jednom drugom prilikom desetero preživjelih Svjedoka iz Rusije, Ukrajine i Njemačke prisustvovalo je konferenciji za tisak i moskovskoj premijeri videofilma Čvrst stav na ruskom jeziku. Dva preživjela Svjedoka iz logora Stutthof, jedan iz Njemačke a drugi iz Ukrajine, ostala su u vezi putem pisama još od svibnja 1945. kada su bila oslobođena. Ponovno su se susreli u Moskvi nakon 52 godine! Nakon konferencije za novinstvo novinari su kružili među braćom te su ih fotografirali i snimali intervjue. Videofilm Čvrst stav dočekan je sa suzama i dugačkim aplauzom. Taj je događaj privukao pozornost sredstava javnog informiranja i prosvjetnih radnika. Ruski novinari, koji su u prošlosti uglavnom imali negativan stav prema Jehovinim svjedocima, pozitivno su se izrazili i o našoj povijesti i o našem djelu. U jednim je novinama stajalo: “Mnogi su bili uhapšeni, poslani u koncentracione logore i pogubljeni. No unatoč tome ljudska hrabrost, podržavana vjerovanjem u Boga, pokazala se snažnijom. Dobro je da su se našli ljudi koji su napravili ovaj film i na taj način svijetu otvorili slabo poznatu stranicu povijesti koja govori o opiranju nacizmu. Mi smo im zahvalni.”
Preuzeti inicijativu
Odgovorni novinari često znaju iznijeti poštene i točne izvještaje ukoliko naiđu na suradnju te dobiju informacije. Stoga, kada je vjerski nastrojena svjetina napala jednu Dvoranu Kraljevstva u Izraelu, poduzeta je akcija kako bi se o tom incidentu obavijestilo sredstva javnog informiranja. Novine i televizijske stanice izvještavale su o radovima na popravljanju dvorane u kojima je sudjelovalo 15-ero Jehovinih svjedoka koji su se tamo našli kao turisti na krstarenju. Takvi izvještaji u medijima pokazali su u koliko oštroj suprotnosti stoje ljudi koji se tek izjašnjavaju kao vjernici u Boga i ljudi koji doista žive u skladu s Božjim učenjima.
U Zambiji je jedan novinar napisao novinski članak koji je Jehovine svjedoke povezao sa sotonizmom. Podružnica je dobila upute o tome kako stupiti u kontakt s urednikom tih novina te je dobio primjerak ‘pisma uredniku’. Uredniku je predstavljen primjerak knjige Spoznaja i brošure Duhovi umrlih. Obećao je da će srediti stvari. Već sljedećeg jutra, pod naslovom “Jehovini svjedoci protiv sotonizma”, objavljeno je pismo uredniku bez ikakvih izmjena.
Zbog krivog prikazivanja i dezinformacija, javnost u nekim evropskim zemljama pogrešno je Jehovine svjedoke povezivala s opasnim kultovima. Podružnice su dobile pomoć kako bi razradile odgovore na takve tvrdnje kojima bi se razjasnile naše aktivnosti kao organizacije i otklonile bojazni u vezi s nama koje bi vlada mogla imati.
Za razliku od duhovne tame koja vlada u svijetu, svjetlost istine nastavlja blistavo sjati. Kako su samo prikladne riječi apostola Pavla zapisane u Filipljanima 2:15: “Svijetlite kao vidjela na svijetu!” Mi se molimo za Jehovino vodstvo i blagoslov u pogledu napora koje se ulaže kako bi se ispravilo pogrešno shvaćanje i predrasude o organizaciji i aktivnosti Jehovinih svjedoka. Nadamo se da će se, ako će i dalje ‘naše svjetlo svijetliti’ na taj način, još više hvaliti Jehovu čije svjetlo rasvjetljuje naš put (Ps. 36:9).
Afrika
Afrika je kontinent gdje se govore mnogi jezici — i to ne samo oni koji su evropskog porijekla već i nekih 750 drugih jezika. Jehovin naum pun ljubavi jest da se muškarci, žene i djeca “od svakoga jezika i koljena i naroda i plemena” nađu među onima koji će biti spašeni kroz ‘veliku nevolju’ (Otkr. 7:9, 14). To znači da im treba omogućiti da upoznaju Jehovu. Stoga da bi oni ne samo čuli već i stekli točnu spoznaju o njegovim putevima, Društvo objavljuje literaturu na 127 tamošnjih jezika, kojima Afrikanci uglavnom govore (1. Tim. 2:3, 4). Devet je jezika protekle službene godine pridodano tom broju, a radi se na tome da se publikacije izdaju na još 11 jezika. Ove godine u Tanzaniji i Keniji objavljen je New World Translation of the Christian Greek Scriptures na svahili jeziku. Objavljen je i na tswana jeziku u Bocvani i Južnoafričkoj Republici.
Jedna od najznačajnijih stvari koja se ove godine zbila u Angoli jest objavljivanje i distribucija knjige Spoznaja i brošure Zahtjevi na tri domaća jezika: kimbundu, kikongo i umbundu. Takva sredstva omogućavaju objaviteljima da koriste jednostavne i izravne prezentacije te da započnu biblijske studije na prvom posjetu. U Angoli je broj biblijskih studija kod kuće dostigao novi najveći broj od 71 000, što je više od dva biblijska studija po objavitelju. Porast broja objavitelja Kraljevstva također je izvanredan, i dostigao je 16 posto! U samom glavnom gradu Luandi i njegovoj okolici sada ima oko 350 skupština, koje su podijeljene u 17 pokrajina.
Dok je jedna sestra u Etiopiji hodajući cestom svjedočila ljudima na koje je nailazila, nije znala da ju je netko, hodajući za njom, slušao. Nakon što su se ostali narugali poruci, taj je ponizni čovjek prišao sestri i zamolio za biblijski studij. Za svaki studij morao je pješačiti devet sati u jednom smjeru i devet na povratku. Kad je želio postati objavitelj, pozvalo se pokrajinskog nadglednika da ga posjeti. Kako se samo pokrajinski nadglednik iznenadio kad je vidio da ga čeka 30 ljudi! Ovaj interesent prenosio je drugima ono što je učio. Ljudi su imali puno pitanja, pa je razgovor s njima potrajao do tri sata ujutro. No pokrajinski nadglednik nije stigao porazgovarati s interesentom o preduvjetima za nove objavitelje. Da bi stigao na drugi dogovor, pokrajinski je nadglednik morao ujutro otići. Interesent ga je pješke otpratio, a pokrajinski mu je nadglednik putem postavljao pitanja. Na kraju je rekao interesentu da ispunjava potrebne preduvjete. Pomolili su se i potom rastali. Taj ponizni čovjek krstio se u siječnju 1997. Još uvijek pješke prelazi velike udaljenosti — putujući sveukupno 12 sati — da bi prisustvovao sastancima.
Posljednjih godina u područje Burkine Faso pristigao je velik broj misionara; njih 42 sada služi u ovoj supsaharskoj zemlji. Neki od njih imali su prednost pohađati Školu Gilead ili Školu za osposobljavanje slugu prije nego što su tamo bili dodijeljeni. Drugi su kao pioniri imali na raspolaganju samo školovanje koje sav Jehovin narod dobiva u svojim Dvoranama Kraljevstva. Uz velike osobne žrtve, ali s pouzdanjem u Jehovu, ostali pioniri iz Francuske preselili su se ovdje na vlastitu inicijativu da bi služili tamo gdje je veća potreba. Jehova sigurno blagoslivlja trud ovih revnih objavitelja njegovog Kraljevstva.
Jedna žena iz Hararea u Zimbabveu počela je proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima uz pomoć knjige Vječno živjeti. Međutim, njen ju je muž optužio da rasipa obiteljski novac kupujući bezvrijedne knjige. Nagovarao ju je da se poveže s nekom drugom religijom. S vremenom su napustili grad da bi živjeli u svojoj seoskoj kući u Chendambuyi. Tamo se obitelj razboljela od malarije. Dok su ležali u krevetu, muž je uzeo jedan stari broj Kule stražare koji je njegova žena zadržala. Zatim je pročitao knjigu Vječno živjeti. Bilo mu je pravo zadovoljstvo pročitati tu knjigu. Žena ga je upitala bi li ona mogla zajedno s njim čitati. Tako su skupa proučavali. “Da li u toj drugoj crkvi u koju odlaziš naučavaju ovo?”, upitao ju je. “Ne”, odgovorila je ona. “Da više nisi tamo išla”, rekao je on. “Moramo pronaći crkvu koja izdaje ove knjige.” “Ali to je crkva za koju si rekao da ne želiš da u nju odlazim”, podsjetila ga je ona. “Znam to. No pronađimo ipak te ljude.” Na njihovu molbu posjetio ih je jedan Svjedok i odmah započeo studij s knjigom Spoznaja. Za mjesec dana dovršili su knjigu. Krstili su se u kolovozu na oblasnom kongresu.
Mjesni pogrebni običaji spadaju među ‘snažne utvrđene stvari’ s kojima se naša braća u Senegalu moraju boriti (2. Kor. 10:4, 5, NW). Rituale pokapanja često prate običaji koji su povezani s vjerovanjem da je duša besmrtna. Kad je nedavno preminula jedna 89-godišnja Svjedokinja iz sela u blizini Dakra, njen je sin zabranio sudjelovanje u bilo kakvim pogrebnim ritualima koji se kose s Biblijom. Plemenski običaj nalaže da se tijelo preminule osobe prije pokopa pokrije bijelim platnom koje mora pribaviti obitelj preminule osobe s očeve strane. Međutim, prije nego što ga se upotrijebi, dio platna se mora otkinuti i razrezati na vrpce koje bliski članovi obitelji vežu sebi oko ručnog zgloba i vrata. Time ne samo da se identificiraju kao članovi obitelji već ljudi u svom praznovjerju vjeruju da ih taj postupak štiti od gnjeva umrle osobe. Obitelj našeg brata bila je prva koja je na iznenađenje cijelog sela odbila podržati taj običaj. Jedan savjetnik Rimokatoličke crkve je primijetio: “Ono što smo mi 15 godina pokušavali postići, to je Jehovinim svjedocima uspjelo za jedan dan. Mislim da oni posjeduju jednu drugačiju snagu.” Preko 400 ljudi iz ovog otočnog sela prisustvovalo je pogrebu ostarjele majke. Mnogi sada u tom području postavljaju biblijska pitanja i dobivaju zadovoljavajuće odgovore.
Naša braća u Zairu (današnja Demokratska Republika Kongo) bila su jako utješena Psalmom 112:7 (St), koji kaže: “Žalosne se vijesti neće bojati, mirno je njegovo srce uzdajuć se u Jahvu.” Godina je dobro počela s novim najvećim brojem od 104 134 objavitelja. Onda je izbio rat u istočnom dijelu zemlje i proširio se na zapad. Braća u podružnici u Kinshasi nisu mogla održavati kontakt s onima koji su se nalazili na okupiranim područjima. Međutim, širom zemlje nalazilo se 180 pokrajinskih nadglednika i 11 oblasnih nadglednika koji su jačali i hrabrili braću. Hakizimana Musa, jedan od pokrajinskih nadglednika, napisao je sljedeće: “Često razmišljam o Psalmu 46:1 dok putujem biciklom da bih posjetio svoju braću. Znam da im je u ovim kritičnim vremenima potrebno ohrabrenje. Ponekad nailazim na spaljene i napuštene kuće — čak ni ptica nema! Zaustavljali su me vojnici i upozoravali da ne putujem dalje zbog opasnosti. Iako sam se bojao i srce mi je jako kucalo, pomolio bih se i nastavio putovanje kako bih stigao do sljedeće skupštine.”
Podružnica nije mogla poslati humanitarnu pomoć u okupirana područja, no kako su samo tamošnja braća bila zahvalna kad im je tim Svjedoka iz Evrope stigao u pomoć zajedno s neophodnim potrepštinama. U svibnju 1997. pao je glavni grad Kinshasa. Dok su TV gledatelji širom svijeta promatrali upečatljive i jezive prizore osiromašenih i izgladnjelih ratnih izbjeglica, Jehovin je narod ostao neutralan u tom sukobu. Unatoč gladi, bolesti i prisilnom napuštanju domova, oni su i dalje mirno objavljivali dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. Možda izlazak brošure Zahtjevi na jeziku uruund ostalom dijelu svijeta nije djelovao značajno. Ali korištenjem te brošure na ovom području, skupština od 56 objavitelja započela je 150 biblijskih studija da bi pomogla ljudima kojima je podrška bila izrazito potrebna, i to podrška koju može dati jedino Bog.
Jedan pionir iz Nigerije koristio je brošuru Zahtjevi da bi svjedočio suputniku u prijevoznom sredstvu koje prometuje na međugradskim linijama. Razgovarali su o nekim mislima iz lekcije pod naslovom “Postupci koje Bog mrzi”. Čovjek je pažljivo slušao, postavljao pitanja i dobio brošuru. Putem su stali da nešto pojedu, i sjedeći u restoranu, čovjek se okrenuo prema pioniru i pokazao mu jedan zamotuljak. “Što je u njemu?”, upitao je pionir. “Novac. Ali ne znam koliko ga unutra ima, budući da novac nije moj. Uzeo sam ga iz jedne putne torbe iz prtljažnika vozila.” Sada je čovjek rekao da bi zbog onog što mu je Svjedok pokazao u brošuri želio vlasniku vratiti novac. Vlasnik, mladi trgovac, brzo je prepoznao svoj zamotuljak. U zamotuljku je bilo 150 000 naira (oko 1 700 dolara). Čovjek koji je uzeo novac 500 je kilometara slijedio svoju žrtvu. Rekao je trgovcu da zahvali pioniru jer je zbog brošure promijenio mišljenje. Iznenađeni, vozač i ostali putnici željeli su dobiti primjerak brošure. Trgovac nikad prije nije dozvolio Svjedocima da s njim razgovaraju, a sad je želio biblijski studij.
Azija i otoci Pacifika
Kopneni dio Azije naseljava velik dio svjetskog stanovništva. Pored toga, postoje tisuće otoka — neki veći, drugi manji — koji su razbacani oceanima. Jehovini svjedoci nastoje doprijeti do ljudi s dobrom viješću o Božjem Kraljevstvu gdje god se oni nalazili.
Sljedeće iskustvo iz jedne otočne zemlje na jugoistoku Indije pokazuje koliko je važno da biblijska literatura dospije u ruke ljudima. Početkom 1980-ih jedan je Svjedok na Šri Lanki uručio knjigu Vječno živjeti nekom čovjeku koji je živio u gradu u kojem nije bilo Svjedoka. Godine 1985. čovjek je sam počeo čitati knjigu i uvidio je da sadrži istinu. Zatim je knjigu čitao sa svojom obitelji, a potom ju je počeo čitati s bliskim prijateljima i raspravljati o njoj. Ubrzo se u njegovoj kući sastajala grupa od 11 osoba kako bi raspravljala o pročitanome. Prekinuli su veze s krivom religijom, a znali su i da bi trebali propovijedati drugima. U siječnju 1997. podružnica je dobila pismo u kojem su tražili pomoć.
Kad ih je posjetio poslani bračni par specijalnih pionira, gorljivo su ih molili: “Molimo vas, možete li nas poučiti kako da se molimo?” Nakon mnogih pitanja i puno razgovora, pioniri su pozvani da ostanu prenoćiti. Sljedećeg dana u 6.00 sati pionire je probudio uzbuđeni domaćin koji je jedva čekao da dobije odgovore na daljnja pitanja. Do 9.00 sati u tom se domu sakupilo 16 ljudi. Održano je improvizirano javno predavanje, pioniri su odgovorili na daljnja pitanja i u 14.00 sati napokon su krenuli na put kući. U tom se području sada redovito održavaju sastanci.
Jedna je sestra u Libanonu išla na sastanak s drugom Svjedokinjom i usput je srela neku stariju ženu koja se odmarala jer je nosila teške stvari. Kad joj je sestra ponudila pomoć, žena je uzviknula: “Zar još postoje takvi ljudi?” Puno se zahvaljivala sestri i inzistirala je na tome da sestra dođe k njoj na kavu. Sestra je prihvatila poziv, iskoristila priliku da svjedoči i obećala da će joj donijeti knjigu Spoznaja. Iako je rekla da joj se Jehovini svjedoci ne sviđaju, žena je prihvatila knjigu. Sestra je na ponovnom posjetu upoznala ženinu kćerku, a kćerka je bila vrlo zadovoljna s onim što je čula. S njom se sada vodi redoviti biblijski studij na temelju knjige Spoznaja.
Neke osobe koje su utjecajne u politici cijene djelo koje obavljaju Jehovini svjedoci. No drugi pod velikim pritiskom svećenstva nameću ograničenja Svjedocima. Međutim, mi smo zahvalni što su u protekloj godini Jehovini svjedoci zakonski priznati u Pakistanu, Maleziji i Kazahstanu.
Neki crkveni starješina u jednom mjestu u Pakistanu govorio je ljudima da ne smiju pustiti Svjedoke u svoje domove zato što Svjedoci ne vjeruju u Isusa i zato što njihove nauke nisu istinite. Međutim, jedan je specijalni pionir proučavao s nekom obitelji koja nije željela prekinuti studij. Jednog dana crkveni je starješina došao posjetiti tu obitelj dok je imala svoj redoviti biblijski studij. Mirno je sjedio tijekom studija i bio je zadivljen kad je vidio da Svjedoci uistinu naučavaju Bibliju. To je dovelo do toga da je započet studij s tim crkvenim starješinom. Počeo je pohađati skupštinske sastanke i sada je kršteni Svjedok. Posredstvom tog bivšeg crkvenog starješine, šest drugih osoba počelo je redovito pohađati sastanke Jehovinih svjedoka.
U Maleziji postoje mnogi gradovi s više od 30 000 stanovnika, ali bez ijednog Svjedoka. Budući da trebaju do tako velikog broja stanovnika doprijeti s dobrom viješću, pred objaviteljima stoji velik zadatak. Neka su područja vrlo plodna. Četiri privremena specijalna pionira koja su bila dodijeljena u Sabah, na sjeveru Bornea, koristila su brošuru pod naslovom Everlasting Life in Paradise! (Vječni život u Raju!), koja je nedavno prevedena na jezik kadazan dusun, i u razdoblju od tri mjeseca uspostavili su 50 biblijskih studija na domu.
Staviti na raspolaganje biblijsku literaturu na mnogim istočnjačkim jezicima predstavlja ogroman zadatak. Biblijska literatura već je dostupna na jezicima koje većina ljudi može barem donekle razumjeti. No kakva je to samo razlika kad se objavi nešto na materinjem jeziku ljudi! Jedna starija sestra u Kirgistanu koja nije govorila ruski uvidjela je da joj je služba prilično ograničena. No kad je izišla knjiga Spoznaja na kirgiskom jeziku, revno ju je koristila. Posljedica toga bila je da su ljudi iz drugih sela čuli za to i došli su je posjetiti — dolazili su pješice, na biciklima ili na kolima koja je vukao magarac. Ta Svjedokinja sada ima nekoliko biblijskih studija i vrlo je zahvalna što na svom jeziku ima neku literaturu pomoću koje može širiti dobru vijest.
Evropa
Jehovini svjedoci u Evropi objavljuju dobru vijest već preko 100 godina. Mnogi Svjedoci iz Evrope preselili su se u druge zemlje gdje je velika potreba za objaviteljima Kraljevstva. Tijekom 1990-ih usmjerena je posebna pažnja na davanje temeljitog svjedočanstva u Istočnoj Evropi. A posljednjih su se godina mnogi doseljenici iz zemalja u kojima ima relativno malo Svjedoka doselili u Evropu, gdje ima mnogo Svjedoka koji im radosno izražavaju dobrodošlicu te im prenose dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. Sve to pridonosi davanju svjedočanstva do “najudaljenijeg dijela zemlje”, u skladu s onim što je Isus prorekao (Dj. ap. 1:8, NW).
Doseljenici se u mnogim zemljama spremno odazivaju na poruku Kraljevstva. Kad mjesni Svjedoci poduzimaju sve što mogu da bi tim ljudima prenosili biblijske istine, Jehovin duh im otvara srca. Tako je to bilo u slučaju jednog izbjeglice iz Latinske Amerike u Norveškoj. Promatrao je lijepo odjevene ljude, mlade i stare, kako idu u Dvoranu Kraljevstva pored izbjegličkog centra. Prisustvovao je i nekim sastancima u Dvorani Kraljevstva i to što je vidio svidjelo mu se, no on nije razumio norveški, a tamo nitko nije znao govoriti španjolski. Ipak, uspostavljen je biblijski studij s njim. Svjedok je koristio knjigu Spoznaja i New World Translation na norveškom; interesent je koristio iste publikacije na španjolskom. Budući da su točno slijedili studijsko gradivo i isticali biblijske retke, on je brzo napredovao. Red, harmonija i prijazna atmosfera koje je taj čovjek vidio u skupštini ojačali su njegovo uvjerenje da je pronašao Božji narod.
Nakon nekoliko mjeseci želio je postati objavitelj, no starješine zbog jezičnog problema nisu mogli prosuditi da li ispunjava preduvjete. Međutim, u Oslu, udaljenom oko 2 400 kilometara, trebao se održati pokrajinski sastanak na španjolskom. Neka su braća poklonila novac za putovanje avionom kako bi mogao prisustvovati. Na tom su skupu starješine koji govore španjolski ustanovili da zaista ispunjava preduvjete i on je tamo prvi put sudjelovao u službi propovijedanja. Od samog početka ulagao je veliki trud da svjedoči drugim izbjeglicama u centru i da ih poziva u Dvoranu Kraljevstva. Na taj su način uspostavljeni biblijski studiji s izbjeglicama iz Južne Amerike, Afrike i Evrope. Godinu dana nakon što je prisustvovao svom prvom sastanku u Dvorani Kraljevstva, krstio se.
Neki mladi reagiraju na istinu poput spužve koju se uroni u vodu. Tako je to bilo kod Marka, studenta u Finskoj. Profesor mu je rekao da na muzičkom zavodu radi jedna Jehovina svjedokinja. Marko je pristupio Svjedokinji i upitao ju je kakvo je njeno gledište o određenim stvarima, no tamo su imali samo ograničeno vrijeme za razgovor. Te večeri Svjedokinja je nazvala Marka i rekla mu da može od nje posuditi neke knjige ako želi daljnje informacije. Odmah je otišao k njoj kući, gdje su ona i njen suprug odgovorili na neka od njegovih pitanja te su mu dali brošuru Zahtjevi, videokasetu Organizacija i knjigu Život — kako je nastao? Evolucijom ili stvaranjem? Za nekoliko dana ponovno je navratio i tražio još literature. Razgovor s njim pokazao je da je zaista upijao ono što je čitao. Ovaj put je dobio knjigu Spoznaja i Bibliju. Objašnjena mu je priprema biblijskih studija sa zainteresiranim osobama, no on je najprije želio sam pročitati knjigu. U roku jednog tjedna pročitao je čitavu knjigu i provjerio biblijske citate. Prije svog prvog biblijskog studija napustio je crkvu. Ubrzo je počeo svjedočiti rođacima, prijateljima i profesorima na muzičkom zavodu. Tri i pol mjeseca nakon svog prvog studija krstio se.
Jedna žena u Estoniji, nastavnica ruskog jezika, bila je 20 godina duboko upletena u spiritizam kad je upoznala Jehovine svjedoke. Pohađala je tečajeve o korištenju njihala za identificiranje bolesnih organa kod ljudi. (Njihalo bi se počelo kretati dok bi postavljala pitanja.) Bila je na kongresu kojem su prisustvovali oni koji se bave ekstrasenzornom percepcijom iz cijelog Sovjetskog Saveza. Sudjelovala je na sastancima pokreta New Age. Zašto je to radila? Njena je majka bila jako bolesna i ona je tražila neki način da joj pruži olakšanje. Znala je da je Isus liječio ljude i vjerovala je da današnji iscjelitelji duhom moraju biti Božji sluge. Nije znala da snaga za provođenje liječenja može dolaziti iz nekog drugog izvora a ne od Boga (5. Mojs. 18:10-12; Mat. 7:15-23). No demoni su je počeli gristi i daviti. Očajnički je trebala pomoć. Razočarana drugim religioznim grupama, došla je u dodir s Jehovinim svjedocima. Odmah se s njom uspostavio biblijski studij. Naučila je kako da se moli Bogu i kako da se odupire Đavlu. Kad je shvatila kako Jehova gleda na spiritizam, spalila je svoju spiritističku literaturu i uništila svojih pet njihala. U roku od četiri mjeseca sudjelovala je u službi propovijedanja, pomažući drugima da se okoriste istinama koje su joj toliko pomogle da se oslobodi. Sada služi kao stalni pomoćni pionir i zahvalna je što može pripadati Jehovinom sretnom narodu.
Tinejdžerka Dámaris, kći jednog starješine u Španjolskoj, priznaje da joj je bilo teško početi svjedočiti svojim školskim drugovima. No primijetila je da većina njih puši ili da imaju probleme s drogom. Znala je da im je potrebna pomoć. Konačno je razgovarala s jednom kolegicom iz razreda o posljedicama uživanja droge i pušenja. Dámaris je objasnila da ima knjigu u kojoj se razmatraju teme koje su od interesa za sve mlade, među ostalim i o posljedicama uživanja droge. Djevojka je upitala može li vidjeti knjigu, koja je onda išla od jednog do drugog u razredu. Otprilike trećina razreda željela je osobni primjerak knjige Pitanja mladih — djelotvorni odgovori. Kao rezultat, djevojka kojoj je Dámaris prvo svjedočila prestala je pušiti te je otvoren put za daljnje diskusije.
Tokom rata u bivšoj Jugoslaviji naša su braća tamo proživjela vrlo teška vremena. U materijalnom pogledu su osiromašili, ali u duhovnom pogledu su bogati. Naprimjer, na oblasnom kongresu u Zagrebu, u Hrvatskoj, dirnula su ih ohrabrujuća iskustva iz Vukovara. To je grad u Hrvatskoj koji je bio pod srpskom vlasti a sada je opet pod hrvatskom vlasti. Tamo se dogodilo jedno od najgorih ratnih razaranja, a većina stanovništva, uključujući i našu braću, morala je pobjeći kako bi spasila svoj život. Braća u Hrvatskoj četiri godine nisu znala da je jedna sestra, Marija, ostala u tom gradu. Ona je propovijedala, najprije potpuno sama, a povremeno je bila u stanju putovati u obližnju skupštinu u Srbiji. Njena revnost za vrijeme rata bila je bogato blagoslovljena. Možete zamisliti kako su braća na oblasnom kongresu bila iznenađena kad je izražena dobrodošlica grupi od oko 20 osoba iz Vukovara!
Sjeverna, Srednja i Južna Amerika
Zbog njihove revne službe Jehovini svjedoci su dobro poznati širom zapadne hemisfere. Mnogi se ljudi, iako osobno ne izabiru da žive u skladu s biblijskim mjerilima, dive djelu koje vrše Svjedoci. Možda ih čak impresionira neki praktični životni savjet koji im Svjedoci pokažu u Bibliji. Usto im Jehovini svjedoci, naravno, nastoje pomoći da upoznaju i cijene Jehovu Boga, Izvor tog savjeta, kao i njegov ljubazni naum s čovječanstvom.
Iako pioniri naporno rade na tome da ljudima prenesu poruku o Kraljevstvu, oni nikako ne očekuju neko odlikovanje za djelo koje vrše. Pa ipak, upravo to se desilo jednoj našoj specijalnoj pionirki u Venezueli. Carmen Bravo je iznenadilo to što je jednog dana primila pozivnicu od gradskog “Odbora žena Paeza” da prisustvuje proslavi na kojoj će primiti odlikovanje zbog svog “vrijednog doprinosa na polju religije”. Ali zašto? Grad Guasdualito je bio znatno pogođen aktivnostima gerile, a 70-godišnja Carmen ima umirujuć utjecaj na ljude dok uz pomoć Biblije odgovara na njihova pitanja, vodi biblijske studije i uručuje biblijsku literaturu. Mnogi ljudi u tom gradu čitaju časopise Kula stražara i Probudite se! i cijene ih. Također, vlasti su zadivljene brojem legaliziranih brakova, što je ishod djela evangeliziranja koje provode Jehovini svjedoci. Sve u svemu, Carmen se smatra pravom vrijednošću za taj grad. Carmen je radosno primila to odlikovanje, ali ponizno misli da ju je samo Jehova koristio da ljudima prenese njegovu poruku. (Usporedi 1. Kor. 3:6, 7.)
U Portoriku su Jehovini svjedoci izašli pred jednu komisiju vladinih službenika u vezi s upotrebom jednog stadiona za održavanje kongresa. Čovjek koji je dugi niz godina imao posla s izdavanjem dozvola za upotrebu tih objekata zamolio je da se prvi obrati komisiji. On je rekao da se stadion, kad ga Jehovini svjedoci jednom godišnje koriste, tada najtemeljitije očisti. Godinu dana ranije pokvarila se rashladna jedinica u jednom sektoru stadiona. Nakon kongresa Svjedoka ustanovio je da su oni popravili jedinicu bez naplate. Popravili su i neke dijelove elektrosistema i vodovodnih instalacija. A parkiralište je bilo besprijekorno čisto. Komisija je glasala za to da se Svjedocima dozvoli besplatno korištenje stadiona za njihov predstojeći kongres.
Zbog intenzivne trgovine drogom u jednom vrlo siromašnom području na Haitiju, vojnici su pretražili i uništili izvjestan broj kuća. Međutim, kada su vidjeli Kulu stražaru i druge publikacije Društva u Anninoj kući, rekli su: “Ne smijemo uništiti ovu kuću. Jehovini svjedoci ne trguju drogom.” Kad je to vidjela, jedna je susjeda otrčala svojoj kući i izložila protestantsku religioznu literaturu. Kad su vojnici stigli, ona im je rekla kako nema potrebe da pretražuju njezinu kuću zato što i ona ima religiozne knjige. Oni su pogledali knjige i rekli: “Ne, to nisu iste.” Uništili su joj kuću. Anna tada još nije bila Jehovin svjedok. No nakon tog iskustva molila se Jehovi da joj pomogne svoj život dovesti u sklad s njegovim pravednim mjerilima. Sada je ona kršteni Svjedok.
U skupštini u El Cruce de Cajamarca u Peruu, jedan je specijalni pionir upoznao Rafaela. S njim i njegovom obitelji dogovoren je studij na temelju knjige Spoznaja. Budući da je njegova kuća bila vrlo daleko, studij koji je trebalo započeti nije se održavao svaki tjedan, ali na prvom studiju je brata iznenadilo to što Rafael ne vjeruje u Trojstvo, paklenu vatru ili u “svece”. Na pitanje: “Gdje si to naučio?” on je odgovorio: “Čitanjem ove knjige”, a zatim je pokazao knjigu Vječno živjeti. “Međutim, potrebno je više nego samo čitati je”, dodao je. “Treba mi netko pomoći.” (Usporedi Djela apostolska 8:31.) Na drugom je studiju Rafael rekao da on i njegova žena nedjeljom odvajaju vrijeme da bi posjetili svoje susjede i poučili ih o onom što su sami naučili. Prilikom pionirovog trećeg posjeta utvrdio je da Rafael vrši pastirske posjete, koristeći informacije iz Kule stražare od 15. rujna 1993, upravo iz one koju taj pionir koristi kad vrši pastirske posjete. Za kratko su vrijeme i Rafael i njegova žena postali nekršteni objavitelji, a prošlog su se kolovoza oboje krstili.
Dok je posljednjih godina broj objavitelja Kraljevstva u Meksiku porastao u zapanjujućoj mjeri, istovremeno je i Pravni odjel u podružnici marljivo radio na tome da se poštuju prava naše braće. Jedan način na koji se to radilo jest putem stalne komunikacije s vlastima kako bi ih se uvjerilo u našu spremnost da na miran način rješavamo sporove. Tako su u državi Chiapas, dok se na sudu razmatralo slučaj u vezi s nesudjelovanjem Svjedoka u mjesnim religioznim praznicima — a donesena je presuda u korist Jehovinih svjedoka — Svjedoci ujedno iskoristili priliku kako bi razjasnili da oni vrlo rado sudjeluju u javnim aktivnostima, ali koje nisu religiozne ili političke prirode. Službenici koji su vodili slučaj bili su impresionirani čistoćom, dostojanstvom i poštovanjem koje su mogli uočiti kod tih jednostavnih farmera koji su Jehovini svjedoci.
Jedan je starješina iz Mainea u Sjedinjenim Državama utvrdio da je svjedočenje na brodovima jedan od najproduktivnijih vidova njegove službe. Jednom je prilikom svjedočio prvom oficiru na nekom brodu s Filipina. Postupajući u skladu s onim što je naučio iz osobnog čitanja Biblije, taj se čovjek već ispisao iz Katoličke crkve. Na prvom je posjetu taj starješina razgovarao s njim na temelju traktata Raduj se obiteljskom životu. Budući da je taj brod u luci trebao biti samo četiri dana, prvi ponovni posjet izvršen je iste večeri, a nakon toga su slijedila još dva posjeta. Naš je brat sa sobom ponio šest videokaseta Društva. Razgovori i videokasete ostavili su takav dojam na tog oficira da je osjetio kako u svom životu treba načiniti velike promjene. Izrazio je snažnu želju da nauči više iz Božje Riječi i da to osobno primjenjuje.
Među 37 oblasnih kongresa koji su prošle godine organizirani u Kanadi 9 ih je održano u provinciji Quebec. Jedan od tih kongresa održan je u gradu Quebecu, gdje je bilo prisutno 9 213 osoba. Pet ih je uzastopce održano vikendom u Sherbrookeu. Ukupan broj prisutnih na svih devet kongresa u toj provinciji bio je 32 181. Kakve li promjene u odnosu na iskustva koja su tamo imali Jehovini svjedoci u 1940-im i 1950-im! Tada su stotine bile uhapšene. Neke je napala svjetina. Ali oni su nastavili slušati Boga kao vladara; odbili su prestati s govorenjem ljudima o Božjem Kraljevstvu. Kao ishod njihove ustrajnosti zakoni u Kanadi su se promijenili, što je osiguralo veću slobodu svim Kanađanima. Sada tamo djeluje i 12 naprednih skupština u gradu Quebecu, a 4 u Sherbrookeu. Jehova je blagoslovio stalnu lojalnu službu svojih Svjedoka.